Već smo naučili protumačiti svaki san!

prije nego započnem završnu besjedu i prije negoli objavim ono što sam za kraj ostavio, ispričat ću vam još jedan san. Toliko je vremena još ostalo!

Zubejda usnula san.

Osvanuo dan Petrova ukopa.

»l noćas su padali kestenovi u dvorištu...« tim se riječima spomenuh minule noći. Spokojna i sasvim pribrana, zaključih: sama sam u kući! Mrtvaca su jučer iznijeli.

»Da sam, nešto, hodžina udovica! Ostala bih u kući sjediti, s tespihom u ruci, moliti...«

(»San o hodžinici, ne izlazi joj iz glave!« objavi moj pokojnik i za njim se, po drugi put, zalupiše vrata. U zadnje vrijeme u nas je previše propuha!) A onda se nasmijah, kako bi se i on, daje živ, nasmijao, pa nekako žustro - kako ne dolikuje muslimanki — krenuh na (muževljev)pogreb...

Već smo naučili protumačiti svaki san!

Kao prvo: bolesnik će se oporaviti! Ali o ovome snu pred njim ne treba raspravljati! To, što si u snu poželjela biti hodžinicom, znači ostat ćeš mužu vjerna dovijeka. I onda kad postaneš udovicom, nećeš ga prevariti. To, što se u snu smiješ, to ti znači: plakat ćeš! Plakati, pa se, opet, utješiti...

Objašnjenje ovog ženskog sna napola je pretkazanje, napola tumačenje. U cijelosti svojoj, lijepa utjeha. Tako će i neki od vas, neću reći koji, u noćašnjem snu razjasniti nerazjašnjene stvari... Posvetite se svojim sno­vima! S njima ćete nepoznato učiniti poznatim! Nepriznato, priznatim! Neprihvaćeno, prihvaćenim! Time će se pročistiti vaš um i umiriti vaša duša. Čemu bi, inače, služili snovi?

Blagoslovljeni sati koje provedosmo zajedno!

Vrelo: „Proljeće u Karolinentalu“, str.304