Već smo naučili protumačiti svaki san!

Dragan PAVELIĆ


prije nego započnem završnu besjedu i prije negoli objavim ono što sam za kraj ostavio, ispričat ću vam još jedan san. Toliko je vremena još ostalo!

Zubejda usnula san.

Osvanuo dan Petrova ukopa.

»l noćas su padali kestenovi u dvorištu...« tim se riječima spomenuh minule noći. Spokojna i sasvim pribrana, zaključih: sama sam u kući! Mrtvaca su jučer iznijeli.

»Da sam, nešto, hodžina udovica! Ostala bih u kući sjediti, s tespihom u ruci, moliti...«

(»San o hodžinici, ne izlazi joj iz glave!« objavi moj pokojnik i za njim se, po drugi put, zalupiše vrata. U zadnje vrijeme u nas je previše propuha!) A onda se nasmijah, kako bi se i on, daje živ, nasmijao, pa nekako žustro - kako ne dolikuje muslimanki — krenuh na (muževljev)pogreb...

Već smo naučili protumačiti svaki san!

Kao prvo: bolesnik će se oporaviti! Ali o ovome snu pred njim ne treba raspravljati! To, što si u snu poželjela biti hodžinicom, znači ostat ćeš mužu vjerna dovijeka. I onda kad postaneš udovicom, nećeš ga prevariti. To, što se u snu smiješ, to ti znači: plakat ćeš! Plakati, pa se, opet, utješiti...

Objašnjenje ovog ženskog sna napola je pretkazanje, napola tumačenje. U cijelosti svojoj, lijepa utjeha. Tako će i neki od vas, neću reći koji, u noćašnjem snu razjasniti nerazjašnjene stvari... Posvetite se svojim sno­vima! S njima ćete nepoznato učiniti poznatim! Nepriznato, priznatim! Neprihvaćeno, prihvaćenim! Time će se pročistiti vaš um i umiriti vaša duša. Čemu bi, inače, služili snovi?

Blagoslovljeni sati koje provedosmo zajedno!

 

Vrelo: „Proljeće u Karolinentalu“, str.304

Listopad 2011.

::: PV PRETRAGA

::: PORED PUTA

OBALA

 

Dođoh iz daleka kraja i na putu susretoh mnoge tuđe, nepročitane oči. Ali iza poznatoga praga ne nađoh onih zjenica, zbog kojih sam došao. I sada krećem dalje.

Danas možda ne jošte, jer je silan umor od proputovanih krajina. Ali sutra već rano, prije nego se prva noć dovrši. Da li ću ovoga puta doći cilju? Ne znam, jer ne slutim više, kakvo ime nosi.

Oko mene su samo mrtvi, ples mrtvih. I ja sam mrtav, no da li još ima kakav život preda mnom? Pitanja. Nad morem galebovi. Po nebu oblaci. Pitanja.

Java je lepeza oblika, ali boli glavobolju: u dnu srca pitanja, strasna, šarena pitanja.

 

MASKE

 

Na sve strane, svakim putem neke crne, teške maske. Gdje su duše? Gdje su misli? Na sve strane samo maske.

Kao u nekoj zamci laži, uzalud se duh koprca. Među brojem tih masaka, gdje je pravo ljudsko lice, gdje je prava Božja duša?

Moja majka nije majka, moje sestre nisu sestre, a muškarci počivaju u hladnoći i u vlazi.

Gore nego tmaste magle, tuđe maske tište, tište. A putnik se, drumom, pita:

- Je li ovo tijelo moje? - Ova prazna, laka hrpa? - I nije li duša samo sjenka i sablast sa koprenom?

 

HORA

 

Dok se rastežem za stolom, Misao hiti do čela i njedara, gladi sljepoočnice, pa opominje:

- Hora je došla; sada ćeš umrijeti ili se promijeniti.

Ura jednoliko otkucava čas sudbonosan. Na nebu lagane maglice teže da se rasprše. U svemiru tjeskoba.

A ja, ljetnom omarom, osjećam kroz žile slatki otrov, krv medeniju nego šećerno vino: kako je lijepo umirati!

I onda ponavljam: "Zbogom, svijete! Lijep si mi kao nebeska plavet hotičnom utopljeniku što je priviđa kroz providni talas.

Zbogom, živote, ja izdišem. Ali ako se, slučajno, probudim iz ove omame, sva će Vasiona, sa suncem i zvijezdama, promijeniti svoj sumorni oblik."

 

Augustin Tin Ujević

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46