Dragi moji posavci,

 

ova, a i večina drugih mojih priča, pisana je za Bosna magazin iz Melburna, ali kao posavac šaljem je i vama.  Ujedno koristim priliku da vam čestitam Božić, a u Novoj godini poželim puno ljubavi, prijateljstava  i zdravlja.

 

Vaš Arif Ključanin

 

Zvončići, zvončići...

Piše: Arif KLJUČANIN

 

Znate li tko je James Pieront?  Nemojte se ustručavati priznati da za to ime čujete prvi put u životu iako vam  je on na jedan poseban način  vrlo blizak ovih božičnih dana bili kršćanin ili ne.  Danas, uz postojanje interneta lako je pronaći sve o ovom skromnom i tihom čovjeku, ali prije pedesetak godina  to ime niste mogli pronaći niti u jednoj  enciklopediji  u nekoj od bivših socijalističkih zemalja. Čak ni u bivšoj „našoj“ odlično informiranoj i uređenoj općoj enciklopediji  koja je uređena pod dirigentskom palicom samog Miroslava Krleže.  Ne, molim vas, nemojte da vas ovih nekoliko sasvim neknjiževnih rečenica odvrati od čitanja.  Nije ovo nikakav  antisocijalistički panflet!  Molim vas, nemojte prestati sa čitanjem bar dok ne vidite kako je taj mirni i osjećajni gospodin Pieront  izguran iz naših života i kako smo svi mi ni krivi ni dužni odrastali sa iskrivljenom slikom svijeta, ma koliko nam se to vrijeme sada čini idiličnim. I, vjerujte mi, ova priča neće nikome suditi, jer joj je njen autor namjenio sasvim drugu ulogu, a i kome i što može suditi jedan emigrant na kraju svijeta skrhan nostalgijom baš za tim „iskrivljenim“ danima?

Pukovnik Smiljanić, glavni lik ove božične priče, stajao je na uzvišenoj bini okružen gostima iz grada, općinarima, predstavnicima društveno-političkih organizacija, direktorima gimnazije i škole učenika u privredi, predstojnikom muzeja revolucije i  sekretarom SIZ-a za kulturu, šefovima stanice milicije i dobrovoljne vatrogasne brigade te nekoliko ostarjelih partizana kojima je vrijeme izbrisalo optimizam sa lica. Ispred njega na prostranom betonskom podiju kasarne bile su postrojene čete njegovog diviziona. Više od hiljadu momaka stajalo je ukočno pred nijm i za trenutak lice mu ozari stidljiv osjećaj moći kojeg je pukovnik Smiljanić godinama nastojao učiniti neprimjetnim.

„Drugovi vojnici i starešine, zdravo!“-  grleno u mikrofon izgovori pukovnik, a samo sekundu kasnije kao  snažna jeka, vratimu se isti pozdrav iz hiljadu promzlih grla.

Dvadeset i drugi je decembar godine hiljadu devetstotina sedamdeset i osme.  Dan  je armije, a hladan je vjetar sa Bjelolasice nosio studen dah ledenih vrhova.

„Pozdrav zastavi! Na deeesno!!- ponovo se prodere pukovnik i podiže ruku u pozdrav okrećući se u pravcu tenkovskih hangara između kojih je počasni vod  u troredu stupajući kretao prema bini: na čelu, u sredini, visok i snažan kapetan kome je metalni šljem pokrio vedrinu očiju, nosio je na vitkom stijegu  svilom izvezenu ratnu zastavu diviziona. S jedne i druge strane jednako stasiti podoficiri sa automatima u rukama, a iza njih  trideset jednako obučenih i snažnih momaka, u punoj ratnoj opremi  gazilo je strojevi korak udarajući snažno čizmama o smrznuto tlo u istom trenutku, kao  jedan. Pred binom sa pukovnikom i uzvanicima vojnici su hodali glave okrenute prema pukovniku kome se stidljiv osmjeh moći  pretvorio u tvrde i neizražajne muževne usne . Za trenutak, ne znajući ni sam zašto, između snažnog bata mnogih čizama, pukovniku se učini da onih nekoliko mjedenih medalja na kapetanovim prsima tiho zvecka kao zvončići iz „one“ pjesme.

U zabačenim  prepunim ladicama sjećanja pukovnika Josipa Pepe Smiljanića bilo je, baš kao i kod svakog od nas, slika koje bi da može tako rado zaboravio, kao što je onomad zaboravio klasifikaciju teorija rata pa je pao na majorskom ispit i tako je u taj čin ušao sa zakašnjenjem od godinu dana i  umjesto u Zagrebu  završio je u ovoj brdovitoj pripizdini iz koje, činilo mu se, neće nikada izači živ. Ta mu je slutnja bila sasvim ispravna, ali ni jedna priča ne može reči baš sve na početku. Memorija, dakle,  ima i nekih sasvim nekontroliranih puteva i staza koje nikakva svjesna aktivnost ne može prekinuti, kroz koje nezvano i neočekivano u našu svjest upadnu  mrske i  bolne slike iz naših prošlosti da nas ubodu u davno zaraslu ranu, da nas podsjete u trenutku kad se osjećamo važni  ili sretni na trenutke kad smo bili nitko i ništa, nevežni i nesretni, varalice možda, žrtve zlostavljanja, laktaroši, sitni doušnici, tužibabe,prevaranti ili prevareni,  šićarđije i fiškali, lažljivci, zavodnici ili zavedeni,  lakomisleni i glupi, ljigavi i ponizni, pohlepni i praznoglavi,  i sve ono nebrojeno što danas mislimo da više nismo.  I tako taj jedva čujni , ili  možda umišljeni,  zvuk zveckanja medalja sa kapetanovih grudi pokrenuo je nekako te nevidljive i nekontolirane mehanizme  u pukovnikovim zabačenim skladištima sjećanja  i u njegovu se svjest  nezvano dokotrljalo klupko slika koje  metla zaborava, eto, nije izbrisala.  Sve to što je odjednom izronilo u svjesti pukovnika  u ovom nepriličnom trenutku danas je sasvim, vidjet ćemo, bezazleno.  Ali samo petnaest godina ranije, tisuću devestošezdesetitreče,  stvar je bila prilično škakljiva ili, kako to u Bosni puno preciznije kažu- zajebano do daske.

Današnji pukovnik Pepi , kako su Josipa iz milja nazvali još dok nije ni prohodao, onda je bio poručnik;  komandir prvog voda motorizirano-oklopne čete, svježe oženjen u svježe okrečenoj garsonjeri koju su dobili na Dan armije.  Kad god se sjeti  te garsonjere poželi da bar još jednom može onako  maštati i voljeti kao što je to onda umio činiti. Ali vrijeme nezaustavljivo teče i sve što jeste mijenja, melje i prevće. Taman ga je drugarica Smiljanić počela gledati onim čudnim pogledima od koje bi sasvim poludio pa bi joj zubima skidao haljinice sa vrućeg uzdrhatalog tijela, kad je na vrata zakucao kurir sa obavijesti da hitno dođe u kasarnu. Na razočarano pitanje drugarice Smiljanić „Što je to, do vraga, sada?“, odgovorio je lakonski:  „Rusi, sunce im jebem, eto šta! “ Oko ponoći pojavio se na ulazu u kasarnu i stražar mu je rekao da ga čekaju u komandi.  A u komandi portir ga je odveo kod načelnika bezbjednosti sa brkovima što su mu rasli ispod kvrgavog nosa kao četka. Major Ljuba Nikolić, zvani Četka,  sa vrata i bez pozdrava upitao ga je:  „Znaš li ti, čoveče, koga ti imaš u vodu“? Naravno, poručnik je sasvim samopouzdano i optimističi rekao da zna svakog vojnika poimenično, odakle dolaze, iz kakvih porodica, čime se  sve bave i kakvi su kao vojnici i drugovi.

„Ma znaš ti, da ti nekažem sad, šta ti znaš!“ - više ushićeno nego ljutito odgovori Ljubo Četka.
„Ne razumijem!“- malo se kao zbunio mladi Pepa.

„A onaj Hrkač!?“

„Da, što je s njim? Da nije nastradao?“ – malo se prenuo poručnik.

„Nije nastradao, ali će nastradati! I to uskoro!“ – prijeteći  reče major.

 „Pa dobro, hoćete li konačno reči što je s tim Davorom Hrkačem?“ – malo se kao ljutnuo Pepa.

„Znaš li ti, sunce ti balavo, da je on ustaški špijun?“ – ustane major podižući značajno obrve i nabora nisko oštrom dlakom obraslo čelo.

„Špijun!“- zapanjeno se ukočio Pepić.

„Da li ti pregledavaš što tvoji vojnici dobivaju poštom?“ – stane major pred mladog poručnika.

„Katkad, po dužnosti.“ – kao da se opravdava tiho izgovori poručnik-

„E vidiš, tvoja dužnost ne traje katkad, ona je tvoja trajna obaveza!“ – reče major i pokaza mu na stolu otvoren paket.  Pokraj otvorene kartonske kutije iz poderane  papirnate vrečice na stol  se istreslo nekoliko suhih smokava,  a pokraj paketa neka oveća crvena koverta na kojoj je, činilo mu se, bio nacrtan Djeda Mraz.  „Idi, uveri se i sam što nam se preko takvih Hrkača želi uvaliti u Jugoslavensku narodnu armiju i razbiti njeno jedinstvo i borbenu gotovost.“

Poručnik Smiljanić pristupi stolu i sad tek ugleda da je ona crvena koverta, zapravo mala gramofonska ploča. „JINGL BELLS“ pisalo je u snijegu na krovu neke kuće ispod koje je stajao Djeda Mraz sa vrečom punih darova.

„Uzmi u ruke to kapitalističko zmijsko jaje! – reče ohrabrujuće major Četka. Ti si u Akademiji učio engleski, jel  tako?“

„Jesam, druže majore. Engleski i ruski.“ – odgovori poručnik.

„Pa dobro, da čujemo što to znači JINGLE BELLS...“- fonetski pročita major.

„Ovako izvan konteksta značilo bi nešto kao ZVECKANJE ZVONA, ali teško je ova na brzinu prevesti...“

„Koji ti je to kurac – KONTEKST?“ – zine major.

„Pa u engleskom jeziku neka riječ može značiti različito ovisno o tome o čemu se priča...“ –poče poručnik.

„Ma ti češ da mi kašeš, o čemu se priča!“- prekinu ga major i ispod stola izvadi mali „Iskrin“ gramafon. Sad ćeš ti videti taj tvoj KONTEKST!“ – major podigne poklopac izvadi ploču, uključi gramafon i pusti iglu na početak ploče. Stotine sitnih praporaca u veselom  ritmu  pratilo je  dječiji zbor koji je pjevao o zvončićima koji zvone dugo u noći i koji će zauvijek biti upamćeni, ili će zauvijek biti upamćena ta noć o kojoj pjevaju,  kao sretna noć – nije bio siguran poručnik, ali pjesma ga je ponijela i za trenutak je sasvim zaboravio da je u uredu oficira bezbjednosti.

„Dakle?“ – upita ga major kad je pjesma završila u tihom šuškanju zvončića koji kao da nestaju u noći osutoj pahuljicama koje sipe sa visina.

I poručnik počne po sjećanju  prevoditi riječi: zvončići, sanke, pahuljice...

„Ma šta ti to blebečeš! Ma kakve trice i zvončići!  Ništa ti to ne razumeš, sve je to uvod!“- ljutito poče major.

„Uvod?“ – zbunjeno izleti poručniku iz usta.

„Uvod, uvod!  Nego šta. Videćeš ti još, a pazi se da i ti ne najebeš zajedno sa tim Hrkačem, znamo mi dobro iz kakvog legla on dolazi! A sad, ostav, i do sutra pripremi izveštaj za pokretanje krivičnog postupka.“ – vikao je major izguravajući ga iz ureda.

Dok je počasni vod odlazio sa ratnom zastavom pukovnik je zaveden  neočekivanim slikama iz prošlosti sasvim zaboravio  na protokol i već su se uzvanici na bini iza njegovih leđa počeli zagledati i neugodno meškoljiti, pa je agilni major Aleksić prišao pukovniku i tiho ga podsjetio na slijedeći korak protokola.

Baš nekako u to vrijeme pukovnikov posilni, desetar Mujkić Omer,  držao je drugaricu Smiljanić za sisu.  Pred  tradicionalni vojnički grah sa suhim mesom, koga je pukovnik  nakon petnaestak godina braka zavolio više od svoje žene, poslao je Omera po kutiju „GASTALA“ koju je ta Guska (mislio je pukovnik) zaboravila staviti u njegovu radnu torbu.   Zna Guska (pukovnik se uvijek  sa žarom prepuštao pakosnim mislima o svojoj životnoj suputnici) za svečanost i da se jede njegov omiljeni obrok od kojeg mu,ako ne popije„GASTAL“,  kiselina počne kuljati u jednjak i cijela ga prsa žare kao da je progutao zapaljenu cjepanicu iz furune što je gorila cijelu zimu  u njegovoj radnoj sobi u kasrni. Kad je Omer pokucao na vrata stana drugarica Smiljanić ga je čekala spremna, s kutijom GASTALA i ostalim što ide uz kutiju.  Dok su radili te smješne radnje na kauču držala je kutijicu GASTALA u desnoj ruci i čvrsto stisnute oči.  Od snažnih vibracija dvije kristalne čaše na okruglom salonskom stoliću uz kauč, sa sitnim ostacima konjaka u dnu, blago su se dodirivale prozirnim rubovima  i , gle!, zvonile kao zvončići.  Ali akterima ove sporedne slike u božičnoj priči,  zasljepljenim uzavrelim strastima, taj sitni detalj  ostao  je sasvim neprimjećen.

 Pod dojmom slika iz prošlosti pukovnik Smiljanić je u nastavku protokola samo fizički bio među uzvanicima, svo njegovo unutrašnje biće još uvijek je bilo nagnuto nad izvještaj o vojniku Davoru Hrkaču kojeg je pisao za potrebe vojnog tužioca.

Tri put ga je pisao. Prvi puta slijedeće jutro kad ga je major Četka izgurao iz ureda. U njemu je napisao ono što zna o Davoru Hrkaču, rođenom u Imotskom 1944., od oca Hrkač Jakova koji je umro od tuberkuloze iste godine, i majke  Julke Hrkač, rođene Zovko, koja je također umrla od tuberkuloze 1956. Od tada Davor živi po đačkim domovima u Splitu, gdje je i završio zanat brodograditelja u drvu. Davor nije skrivao da ima dva strica u emigraciji oba u Americi, koji  su mu povremeno slali pakete odjeće, a kasnije i  nešto novca.  Davor, odrastao po domovima, naviknut na društveni život, bio je najomiljeniji vojnik u vodu i kao takav dobio je u čast Dana armije sedam dana nagradnog odsustva i upravo se sutra vraća iz Splita. Dan poslije njegovog odlaska na odsustvo dobio je paket od tetke Marice Zovko iz Šestanovaca u kojem je između smokava i paketa usoljenih sardina, pronađena gramofonska ploča  „Jingle bells“ izdana u Čikagu neutvrđene godine i pismo u kojem mu tetka čestita Božić i prenosi pozdrave od strica Marka i ujedno mu šalje ploču koju je stric namjenio njemu. Jedino što je poručnik naveo kao loše u prvom izvještaju bilo je to što je pismo njegove tetke Marice sadržavalo pozdrave zasnovanena vjerskom, a ne na socijalističkom svjetonazoru.

Drugi izvještaj napisao je istog dana u uredu načelnika bezbjednosti, majora Četke.  Gotovo jednakog sadržaja, ali sa natuknicama da su stričevi  vojnika Hrkača emigranti u Americi od 1945., da su bili u domobranskim jedinicama NDH i da nikada nisu pokazivali sklonost za napredne ideje.

Treći put je izvještaj pisao zajedno sa majorom Četkom u zgradi Vojnog suda u Zagrebu, gdje se jasno navodilo održavanje aktivne veze vojnika Hrkača sa emigracijom poraženih društvenih snaga i sudjelovanje u širenju antisocijalističkog  propagandnog materijala.

 Dok je sasvim odsutan hodao okružen gostima prema vojničkom restoranu prisjetio se kako se vojnik Davor Hrkač objesio u čeliji istražnog zatvora vojnog suda u toku suđenja i čudio se, vješto držeći na licu izraz odlučnosti i strogosti,  otkud mu nakon tolikih godina odjednom misli o tom vojniku. Pred restoranom  žustro mu pristupi stasiti desetar Mujkić , snažno udari  uglačanim čizmama po zamrznutom  betonu, podigne ruku u muževan vojnički pozdrav i po pravilu službe u JNA, zamoli da se obrati.  Pukovnika Smuiljanića okruženog gostima iz grada ova uzorna gesta desetara Mujkića duboko dirne i odagna mu sumorne misli u koje je maločas bio upao.  Omer je bio osoba u koju se čovjek mogao pouzdati i lice mu ozari, gotovo očinski blag, osmjeh. Omer mu pruži kutiju GASTALA i ponovo po pravilu službe, uzorno, zatraži dopuštenje da se udalji. S kutijom GASTALA u đepu pukovnik Smiljanić je bio ponovo u formi. Za širokim vojničkim stolom bio je zabavan i maštovit sugovornik, a gosti su bili veseli  i zadivljeni kako je sve u vojsci na svom mjestu. U kuhinji  iza njihovih leđa mladi je vojnik nosio košaru žlica i noževa koji su tiho zvonili kao zvončići stapajući se brbuljanjem graha u velikim kazanima.

x x x

Umjesto epiloga vratimo se Jamesu Pierontu s kojim smo počeli priču.  Zaboravimo na čas pukovnika Smiljanića, koji doista nikada živ neće napustiti mjesto zabito u planine obrasle šumom. Umrijeće na dan kad je na epolete svoje uniforme trebao okačiti generalsku zvijezdu. Umrijeće u sjenci, baš kao što ga je i sudbina obdarila da živi u sjenci - na dan kad i njegov vrhovni komandant  čiji je život i smrt tih dana bila gotovo jedina tema. Tako je generalmajor Smiljanić sahranjen tiho i neprimjetno iako je počasni vod tri puta pucao u zrak nad njegovim hladnim tjelom.

Ako do sada niste zavirili na internet, otkriću vam da se James Pieront rodio 1822., a umro 1893. godine i nikad ga u životu nisu zanimali ni vlast ni politički sistemi,  a u našu je priču ušao kao gotovo nepoznati autor divnog songa,  pjesmice i muzike „Jingle Bells“, jednog od dvadeset  najizvođenijih songova u povijesti. Pjesma ne govori o Bogu i svetcima, o mukama Gospodina našeg, ne spominje crkvu, ne poziva na odricanje i molitvu, već pjeva o jednom jedinom trenutku radosti koju rađa vožnja u sankama po snijegu dok praporci zvone u noć na ormi snažnog konja  što ih vuće u brzom kasu. Pa ipak, to je duboko duhovna pjesma, baš zato jer slavi radost jednog  tako ljudskog trenutka u dirljivo  jednostavnom ritmu grozdova zvončića čiji nježni zvuci nestaju u noći pod plahtama pahuljica. Taj ljudski užitak brzine dok sanke tiho klize po zaleđenoj zemlji otvara vrata slutnje slobode koju je Stvoritelj, ma kako ga zvali, usadio u svako ljudsko biće.  Slobode radosti, slobode života koju, od kako su nastale vlasti i vladari, uvijek hoće zauzdati i podjarmiti. Pjesma je to koja slavi život ne imenujući ni život ni Tvorca, jer dah  je Njegov uvijek tu i sada. Taj  sveprisutni dah Stvoritelja Jems Pieront je osjetio jedne zimske  noći vozeći se u sankama i obogatio našu prolaznost svojom slutnjom veličanstvenosti života  ostavljajući u svakom zvuku zvončića što sitno zvone kroz noć blag ali jasan reljef jednog od mnogih Božijih lica koje uvijek krasi blagost.  Zašto je je slaveći radost života gotovo stotinu godina poslije postao neprijatelj „tvrđave bratstva i jedinstva“  i danas mi je zagonetno. Sve više mi se čini da bi rješenje te zagonetke razotkrilo i jedan meni osobno još uvijek do kraja nerazjašnjen rebus. Naime, kako sam žudeći za ubavim  vedute svoga posavskog zavičaja  iz Zadra završio na kraju svijeta okružen zapjenjenim valovima Pacifika?

 

Prosinac 2010.

::: NEKE STVARI I OSTALO

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević