Dva predsjednika i jedan razlaz

Stipe Mesić tog je sunčanog subotnjeg prijepodneva, 5. svib­nja 2001. godine, oštrim koracima gazio ispred prigodno postrojenih pripadnika Četvrte gardijske brigade Hrvatske vojske u splitskoj kasarni »Sveti Križ« na Dračevcu. Kora­čao je nervozno i kao da želi da čitava ta ceremonija što pri­je završi, pa da ode tamo gdje će ostati sam sa svojim bije­som što je bio izazvan povicima »Mesiću, Cigane!« i »Mesiću, lopove!«, koji su bili zvučna pratnja njegovim koraci­ma. Uvrede i poniženja hrvatski je predsjednik primao od šarolike skupine ljudi koji su došli na proslavu godišnjice osnutka spomenute vojne formacije: radilo se, uglavnom, o majkama i očevima onih mladića koji su poginuli u uni­formi Četvrte brigade koja je od 1991. do 1995. godine, u toku tzv. Domovinskog rata, ratovala na širokom potezu od zadarskog i dubrovačkog zaleđa do Mrkonjić-Grada i Šipova u susjednoj Bosni i Hercegovini. Medu ženama u crnini, kojima oči bijahu crvene od suza, i muškarcima u davno skrojenim odijelima i s demodiranim kravatama oko vrata - koje je netko uvjerio da novi predsjednik države Me­sić ne radi ništa drugo nego pljuje po grobovima njihove djece — isticala su se lica Mirka Čondića, umirovljenog pukov­nika Hrvatske vojske i stopostotnog ratnog invalida, Zdenke Babić-Petričević, saborske zastupnice Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), koja je rat provela skupljajući pomoć za Hrvatsku u Njemačkoj, i Luke Podruga, radikalnog split­skog desničara i šefa lokalne filijale Hrvatske čiste stranke prava (HČSP), koji je u proljeće 2001. bio jedan od najvatrenijih zagovornika dizanja domovinske bune protiv socijaldemokratsko-liberalne vlasti što je na izborima 3. si­ječnja 2000. smijenila HDZ, partiju Franje Tuđmana, čovjeka koji je volio da ga tituliraju Ocem Nove Hrvatske.

Franjo Tuđman i njegova partija Hrvatskom su vladali čitavo desetljeće: od svibnja 1990., kad su na izborima pre­uzeli vlast od hrvatskih komunista predvođenih Ivicom Račanom, do rečene 2000. godine, kad se vlast ponovno pre­selila u Račanove ruke. Negdašnji komunistički lider tad se, međutim, vratio u formi socijaldemokrata s naglašenim osjećajem za nacionalne interese. Franjo Tuđman, pak, ni­je doživio izborni poraz svoje stranke. Umro je 10. prosin­ca 1999., tri tjedna prije parlamentarnih izbora, od poslje­dica raka na želucu. Početkom veljače 2000. građani su na predsjednički položaj izabrali Stipu Mesića, jednog od osni­vača HDZ-a, koji se s Tuđmanom razišao u proljeće 1994. godine.

Jedne svibanjske subote u splitskoj vojarni na Dračevcu prvi mu je put, u nešto više od godi­ne dana koliko je tada bio na čelu države, s lica nestalo hlad­noće i u očima mu je zatitrala ljutnja koju nije bilo moguće suspregnuti. Okrenuo se skupini ljudi koji su mu doviki­vali da je Ciganin i lopov te mu psovali majku i dva je pu­ta povikao: »Ne spominjite roditelje!« Svečanost je potom na brzinu okončana, jer je Mesićev pokušaj da održi go­vor isprekidan psovkama, zvižducima i stalnim dobaciva­njem grupe nesretnih i izmanipuliranih ljudi.

Dr. Franjo Tuđman i njegov bliski suradnik Stipe Mesić, 30. svibanj 1990. Dr. Franjo Tuđman i njegov bliski suradnik Stipe Mesić, 30. svibanj 1990.

***

 

Nakon godišnjeg odmora u kolovozu 1991., kao i nakon nastupa u Hrvatskome Saboru gdje rekao da je on svoju zadaću o nestanku Jugoslavije odradio Stipe Mesić kao predsjednik Predsjedništva SFRJ odlučio je da se više neće vraćati u Beograd, jer se rat počeo zahuktavati, a i prijetnje su postale učestalije. Mesić je međutim, Miloševića sreo još jednom u listopadu 1991., kada je lord Carrington u Hagu organizirao konferenciju o mirnom razrješenju jugoslavenske krize, premda je rat u Hrvatskoj uvelike bjesnio: tu su se našli svi članovi jugoslavenskog Predsjedništva i predsjednici svih republika.  >>Kad je Carington dao pauzu za ručak, prišao mi je Milošević s čašom u lijevoj ruci, a desnu mi je pružio i rekao: 'Ajde, bre, da sednemo...'. Kazao sam mu: 'Nemam se običaj rukovati sa zločincima.' Tu negdje zatekao se i Tuđman, pa mu se Milošević odmah požalio na moje ponašanje. 'Slušaj Stipe, to stvarno nije u redu', rekao je Tuđman, 'ti, ipak, moraš voditi računa o Hrvatskoj. 'Ne, Franjo, ja sam predsjednik Jugoslavije, a ti vodi računa o Hrvatskoj.' Odgovorio sam. Onda su njih dvojica otišli sjesti nasamo.<<

 

Stipe Mesić voli pričati da se s Franjom Tuđmanom, u suš­tini, politički razišao još u rano proljeće 1991., ubrzo nakon što se saznalo za antibosanske sesije hrvatskog vode sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu. »Nije mi se nikad sviđala Tudmanova očita fascinacija Miloševićem. Milošević je Tuđmana uvjeravao da će svijet podržati pod­jelu Bosne i Hercegovine, a to se ovome idealno poklapalo s njegovim dubokim povjesničarskim uvjerenjem i njego­vom opsesijom da se Bosna ne može održati ako nestane Jugoslavija i da Hrvatska, u tom slučaju, treba za sebe uzeti onaj dio za koji je Tuđman mislio da Hrvatskoj pripada«, kaže on. »Nije neuvjerljiva Mesićeva tvrdnja o razilaženju s Tuđmanom na pitanju Bosne odmah po Karađorđevu«, re­ći će Ivan Lovrenović, »a vjerojatno je i to da je s Tuđma­nom jedini on iz cijeloga 'dvorskoga kruga' imao takav od­nos da mu je mogao to svoje protivljenje otvoreno i iznosi­ti. Ali za principijelni politički — što je neminovno značilo: i ljudski — razlaz s Tuđmanom trebalo je mnogo više. Mesić je vjerojatno sam sebe zavaravao nekom vrstom uvjerenja da bi još mogao na diktatora utjecati, da bi mogao iznutra omek­šavati i njega i HDZ, a kad je počeo taj luđački 'unutarnji' rat između HVO-a i Armije BiH, možda je smatrao da je korisnije biti blizu vrhu kako bi mogao spašavati što se sp­asiti dade... Bila je to, u svakom slučaju, pogrešna računi­ca dobronamjernoga čovjeka, koji možda i iz svoje urođene benevolencije, pa i stanovitoga bonvivanstva, kao i zbog dav­nih 'proljećarskih' sentimenata, nije na vrijeme mogao shva­titi da ima posla s divljim političkim zvijerima. Shvatio je tek kad rnu se silna hadezeovska mržnja počela obijati o glavu nakon raskida 1994. godine.«

Tuđman je u Miloševiću dobio idealnog partnera za ostvarenje svog davnog nauma o komadanju Bosne, o če­mu je pričao po kvazidisidentskim sijelima šezdesetih i se­damdesetih godina i više ili manje zakukuljeno pisao u svo­jim knjigama Velike ideje i mali narodi (1969.) i Bespuća povijesne zbiljnosti (1988.). Tuđman je htio ući u povijest kao onaj koji je, na međunarodno prihvatljiv način, uspio uvećati Hrvatsku: Milošević mu se uvukao pod kožu upra­vo stoga što ga je uvjeravao — Tuđman mu je prilično vje­rovao — da se svijet neće buniti protiv podjele Bosne i da će međunarodna politička javnost pristati na sve što se njih dvojica, gospodari balkanskoga rata i mira, dogovore. Nije naivno vjerovati da se Mesiću to istinski gadilo. Sušak se Tuđmanu, s druge strane, pod kožu zavukao pričama da je sasvim realno izvesti aneksiju dobrog dijela BiH i zaklinjao mu se kako će tu operaciju — u formi poklona voljenome vrhovniku — provesti upravo on, Sušak. Za taj posao nije se štedio državni novac: prema riječima Nikice Valentića, HDZ-ova političara koji je u vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga rata bio predsjednik Vlade, od rane jeseni 1992. do proljeća 1994. iz državnog je proračuna u hercegovačku ratnu kasu svakoga dana odlazilo oko milijun i pol dolara. Značajan dio tih sredstava završio je u privatnim džepovima herceg­bosanske vojno-mafijaške hunte koja je bila do boli odana Gojku Šušku. »Tuđmana su Sušak i njegovi sljedbenici uvjeravali da će svijet podržati Miloševića u podjeli Bosne, a Hrvatska će na mala vrata proširiti svoje granice. Rekao sam Tuđmanu kad je odlazio u Karađordevo razgovarati s Miloševićem: 'Čuvaj se, jer on će te prevariti'. 'Ti misliš da je on pametniji od mene?', planuo je Tuđman i uopće ni­je htio čuti upozorenje. Mislio je, jednostavno, da u poli­tičkoj utakmici njemu nitko nije dorastao.«


Istinski obračun Tuđmana i Mesića - kad je, dakle, nji­hov sukob izišao iz mračnih režimskih kuloara i katakom­bi njihova dugogodišnjeg relativnog prijateljstva, te se jas­no ukazao čitavoj javnosti — počeo se, kako rekosmo, od­vijati koncem 1993. i početkom 1994. godine. Tuđman je Mesića krajem 1993. pozvao na razgovor i pokušao mu ob­jasniti da bi se trebao ukloniti s pozicije predsjednika Sa­bora: ostavio mu je, doduše, mogućnost da formalno osta­ne parlamentarni šef, ako mu je do te funkcije baš jako sta­lo, ali stvarni bi gazda na Markovu trgu bio Žarko Domljan, tadašnji potpredsjednik Sabora.

»Zašto ne bi malo otišao doraditi svoj francuski?«, pitao ga je Tuđman i ponudio mu višemjesečni plaćeni boravak u Grenobleu u Francuskoj ili u belgijskom gradiću Spa.

»To će, Franjo, biti nešto teže izvedivo, jer ja sam iza­bran na izborima, a nisu me građani birali da popravljam svoje znanje francuskog jezika, nego da sjedim u Saboru«, odvratio je Mesić.

»Ma, kakvi građani, nitko neće reagirati na to«, uvjer­avao ga je vrhovnik.

Mesić je, međutim, znao da bi pristajanje na Tudmanovu ponudu predstavljalo njegovu političku smrt i po-tonuće u anonimnost jednog od onih likova iz okruženja Oca nacije, čije su političke ambicije primirene inozemnim sinekurama što su garantirale lagodan život. Tadašnji pred­sjednik Sabora nije bio od takve sorte: za nj nije miran i dosadan život daleko od ljudi koje dobro poznaje, daleko od javnosti koja prema njemu nije ravnodušna i daleko od političke vreve koja gaje odavno osvojila. Odlučio se suprot­staviti pokušajima vlastite javne eutanazije, a za saveznike je uzeo novinare.


Kad se, dakle, Mesić usprotivio Tudmanovoj nakani da ga pošalje na »učenje francuskog«, vrhovnik je do kraja otvorio karte. Mesić se sjeća: »Rekao je ovako: 'Kad bi se ti maknuo na dva-tri mjeseca, ja bih s Miloševićem sve za­vršio i dogovorio, jer Milošević ne prihvaća sporazum sve dok si ti tu. Evo, čak da mi dadeš samo mjesec dana, sve bih riješio s Miloševićem'. Na to sam mu rekao da prihva­ćam mjesec dana odmora i da ću otići odmah poslije Nove godine 1994., a to sam odlučio jer sam ionako morao oba­viti manji kirurški zahvat na leđima. Rekao sam, znači, da mu dajem mjesec dana i da se za to vrijeme neću pojav­ljivati u javnosti«. Kad je isteklo mjesec dana, predsjednik Sabora pojavio se na poslu, premda mu je bilo jasno da ni­je sklopljen nikakav sporazum između Tuđmana i Miloševića. Shvatio je i da navodno postizanje sporazuma zapravo i nije bilo stvarni razlog Tudmanova pokušaja da ga ukloni s pozicije parlamentarnog šefa. Prvog dana po povratku na­pisao je, međutim, pismo predsjedniku Republike u koje­mu ga je obavijestio da se vratio na posao i da stoji na ras­polaganju za sve državne aktivnosti. Nakon dva dana naz­vala ga je Zdravka Bušić, Tudmanova tajnica, i kazala mu da predsjednik s njime želi razgovarati. Kratko su pričali telefonom, a onda je vrhovnik rekao da se što prije mora­ju vidjeti i da bi bilo dobro da, ako može, odmah dođe u njegovu rezidenciju na Pantovčaku.

»Slušaj, Stipe, mi jesmo dobri, jesmo prijatelji, ali ti si mene prevario«, odmah je krenuo Tuđman, a Mesiću nije bilo jasno o čemu se radi. Nastavio je: »Ti si meni rekao da ćeš biti odsutan tri mjeseca, a vratio si se već nakon mjesec dana«.

»Ne, Franjo, dogovor je bio da odem na mjesec dana, jer si rekao da ti je mjesec dana dovoljno da završiš stvari s Miloševićem. Nisam pristao ni na kakva tri mjeseca.«

»Dobro. I što ćemo sad?»


»Ništa. Vraćam se u Sabor i nastavljam raditi svoj posao.«

»Dobro, onda ti idi raditi svoj posao.«

Tuđman je Mesića tim riječima ispratio iz svog pod-sljemenskog zamka okruženog šumom i probranom div­ljači, ali naravno da mu ni u primisli nije bilo da ga prepusti nesmetanom obavljanju posla. Prava priča zapravo je tek započinjala: Tuđman je - uz pomoć Šuška i sitnijih izvo­đača radova — naumio neutralizirati unutarhadezeovski po­kret otpora svojoj antibosanskoj politici, jer je procijenio da bi mu taj pokret mogao oteti političku svemoć kojom je u tom trenutku - i sve do svoje smrti - neupitno raspola­gao. Uslijedio je, naime, odstrel Josipa Manolića, tada pred­sjednika Županijskog doma Sabora, a za formalni povod toj akciji izabrani su njegovi novinski intervjui u kojima je napadao HDZ-ovu bosansku pustolovinu. Medu tim in­tervjuima ponajvažniji je bio onaj iz ožujka 1994. u Feral Tribuneu. »Mislim da je Manolić bio svjestan da dajući in­tervju Feralu potpisuje svoje konačno isključenje iz matič­ne stranke, mada to svakako nije bilo presudno. Pokušao je upravo preko Ferala poslati posljednju poruku kada mi je, na kraju tog intervjua u ožujku 1994., kazao ovako: 'Sva­kako napišite da Sušak mora otići!' To je i bio naslov inter­vjua, nakon kojega je, međutim, umjesto Šuška, definitiv­no otišao Manolić«, kaže Heni Erceg koja je nekoliko tje­dana kasnije objavila i intervju sa Stipom Mesićem u koje­mu je ovaj navijestio svoj konačni razlaz s Franjom Tuđma­nom. Ona nastavlja: »Iz razgovora s Mesićem 1994. godine stekla sam dojam da, razilazeći se s HDZ-om, pokušava is­prati vlastitu savjest, budući da je rat u Bosni tada već za­vršavao. Osim toga, sam mi je Mesić pričao kako je, mno­go prije Tudmanova dolaska na vlast, znao za njegovu fiks-ideju o podjeli Bosne, samo, eto, nije vjerovao da će se ovaj doista u to i upustiti. Pokušao se distancirati, premda sa značajnim zakašnjenjem. Njegovi odgovori na pitanja o 'kasnom paljenju' bili su standardno sporni i neuvjerljivi: 'Htio sam i pokušao mijenjati stvari iznutra'. Iz moje vi­zure, to je oportunizam, ali ne mogu tvrditi da nije poku­šavao utjecati na Tuđmana. Manolić i Mesić htjeli su se, zapravo, što efikasnije ograditi od politike Tuđmana i Šuš­ka, doduše, s obzirom na vrijeme kada su to učinili, mis­lim da mrlja u njihovim biografijama rnože biti samo uma­njena, ali nikako i sasvim izbrisana. Moram, međutim, reći da su se obojica držali odvažno, premda okolnosti njihova razlaza s Tuđmanom nisu bile ni bezazlene, ni bezopasne. Vjerujem da su dobro procijenili kako im i učestalo da­vanje intervjua pruža svojevrsnu zaštitu. Mesić se doimao usamljenim, ali istodobno mi se činilo kao da mu je pao ka­men sa srca. Ponašao se opušteno i rasterećeno, kao čovjek koji je predugo ostao u birtiji i odjednom je postao svjes­tan u kakvom je društvu proveo noć. Uza sve zamjerke iz toga vremena, mislim da je Stipe Mesić hrabar čovjek«.

»Manolić je, dakle, prvi počeo javno istupati protiv politike u Bosni za koju je mislio da je kreira i provodi Su­šak. Ti njegovi javni istupi trebali su imati funkciju da Tuđ­mana uvjere kako se treba riješiti Šuška i prikloniti se - od­nosno, vratiti se — nama«, veli Mesić. Taj Manolićev javni pokušaj uvjeravanja Tuđmana da se priklonio pogrešnoj stra­ni nije imao nikakve šanse za uspjeh, jednako kao što ni­kakve izglede nije imala ni Mesićeva inicijativa da se u vla-dajućoj stranci otvori prostor frakcijskom djelovanju. Od svega se dogodio samo vrhovnikov gnjev što je ubrzo rezul­tirao degažiranjem Josipa Manolića iz HDZ-ovih redova. U Predsjedničkim je dvorima, naime, sazvana sjednica HDZ-ova Predsjedništva kojoj je jedina svrha bilo brzinsko ods­tranjenje čovjeka koji je nekoć bio najbliži Tuđmanov su­radnik: zanemarena je pritom i utvrđena procedura i parti­jski statut i bolji običaji, jer šefu HDZ-a nije padalo na pamet da dopusti raspravu o svojoj nakani, a sve da je i dopustio drugima da nešto kažu, ne bi se čulo mnogo suprotstavljenih glasova. Jedini je, naime, Mesić bio protiv obračuna s Manolićem, obračuna što je odrađen u najboljoj boljševičkoj maniri. Nakon što je sesija HDZ-ove vrhuške uspješno okončana, Sušak je izišao iz dvorane i ovako rekao jednom od svojih tjelohranitelja: »Neka akcija u Saboru krene»! Bio je to signal da se u Saboru začne postupak skupljanja pot­pisa za Manolićevu smjenu s pozicije predsjednika Župa­nijskog doma.


Uslijedio je potom razgovor šefa države i partije s pred­sjednikom parlamenta u četiri oka. Tuđman je znao da Mesić uživa popularnost u javnosti i nije ga se htio baš olako odreći, premda nije pokazao ni naročitu volju da ga zadrži u HDZ-u i vrhu državne vlasti.

»Stipe, u čemu je problem?«, pitao ga je praveći se nevještim.

»Problem je u tome što me izbacivanje Manolića pod­sjeća na komunističke čistke«, odgovorio je Mesić. »Ja sam se borio za demokraciju, a ovo što se događa karikatura je demokracije. Neću raditi protiv principa za koje sam se za­lagao cijeli život. Ti znaš da mi funkcija ne znači ništa i da zbog funkcije nisam postao ni pametniji ni bogatiji. I hoću da znaš da se ovome što si napravio ne protivim toliko zbog Jože, koliko zbog metode. A metoda je totalitarna.«

»Bez Manolića ćemo biti jači! Bili su ovdje kod mene neki stranci i protestirali su zbog toga što u državnom vod­stvu imamo čovjeka koji je bio pripadnik komunističkih obavještajno-policijskih službi. Bez njega će mi biti lakše, ali volio bih da ti ostaneš. Isto tako, moraš znati da i bez tebe možemo, jednako kao i bez Manolića.«

»Dobro, Franjo, ako možete, onda je ovo kraj«, kazao je Mesić i ustao je pružajući ruku Tuđmanu.

»Nemoj prebrzo donositi odluke... Prespavaj, razmis­li i javi mi se.«


Stipe Mesić više mu se nije javio. Danas taj razlaz ne pokušava učiniti dramatičnijim nego što je bio. Dogodilo se samo ono što se moralo dogoditi, a neizbježnost se nije ni pokušavala prikriti teatralnim i patetičnim gestama. »Mislim da on, ipak, nije bio sasvim ravnodušan premamom odlasku«, sjeća se Mesić, »jer je vidio s kim ostaje: s Ivićem Pašalićem, Gojkom Šuškom, Vicom Vukojevićem...Uostalom, često je znao kazati: 'Bože moj, s kim sam ja stvorio Hrvatsku'! Franjo Tuđman bio je interesantan čo­vjek. Imao je neke sjajne ideje. Recimo, bio je u pravu kad je tvrdio da će nas svijet ozbiljno doživjeti tek kad se nar­od na referendumu izjasni za samostalnu Hrvatsku, dok sam ja govorio da su izbori dovoljni i da su građani — ma­sovno glasajući za HDZ — pokazali koju opciju podrža­vaju. No, njegov fatalni problem bila je impresioniranost Slobodanom Miloševićem, te opsjednutost poviješću i tzv. povijesnim silnicama.« »Tuđman je do zadnjeg časa poku­šao da nas zadrži«, priča Josip Manolić, »jer mu je valjda po­stalo jasno da našim odlaskom gubi kontinuitet one izvorne HDZ-ove politike i da bez nas u HDZ-u pobjedu defini­tivno odnose nacističke snage na čelu sa Šuškom. A Tuđ­man nikad nije bio nacist: bio je hrvatski nacionalist i pa­triot, ali je uvijek bio protiv fašizma i nacizma u našim re­dovima. Pokušao nas je, dakle, spriječiti u odlasku iz HDZ-
a, ali već je bilo kasno, jer smo bili donijeli odluku da ide­mo na formiranje nove stranke.«      

 

Ivica Đikić „Politička biografija Stipe Mesića“

str.86-95

PV

Veljača 2010.