Otok bez milosti

Dimitrij ŽILEVSKI (1927.-2005.)

"Na prvom sljedećem sastanku politbiroa KPJ Kardelj je predložio da sve informbiroovce izoliraju na Golom otoku, i da taj otok postane zatvor za sve koji više vjeruju Staljinu nego Titu. Ministarstvo unutarnjih poslova je prihvatilo Kardeljev prijedlog i nakon prvog pregleda ocijenilo otok kao "vrlo primjeren". U izjavi Vjenceslavu Cenčiću je Ivan Krajačić (hrvatski ministar unutarnjih poslova) rekao da logore Goli otok i Sv. Grgur nije utemeljio Ranković, nego Kardelj." No i Krajačić je sudjelovao u tom poslu. Pogrešne su izjave "Đilasa i drugih koji tvrde da Tito i Ranković dugo vremena nisu znali za Goli otok i Sv. Grgur. Ranković je u pratnji trojice ministara unutarnjih poslova republika, generala Jefte Šašića i Jove Kapičića te nekolicine državnih i partijskih funkcionara obišao Goli otok i Sv. Grgur 27. srpnja 1950. i opet u lipnju 1951!"

"Mnogi funkcionari se danas izgovaraju da su znali za izolaciju informbiroovaca, ali da nisu znali kako se s njima postupa. To je gola laž! Znali su svi koji su bili na odgovornim dužnostima, od sekretara općinskih komiteta pa do vrha. I mnogo je drugih građana po čitavoj Jugoslaviji bilo upoznato s metodama preodgoja, ali se nisu usudili progovoriti!"

"Kako to da Kardelj nije znao o tim užasima, kad je bio kreator Gologa i Sv. Grgura? Blažo Jovanović, Stambolić, Pucar, Vida Tomšić, Boris Kraigher, Krajačić, Gana Babović i drugi, zar ni oni nisu ništa znali? A što kad su nas obilazili i naslađivali se našim poniža-vanjem, zar su možda imali zavezane oči?"

Moskva je htjela uspostaviti potpunu kontrolu nad jugoslavenskom komunističkom partijom. No Tito i drugi partijski vođe odlučno su se suprotstavili Informbirou i Staljinu. Počela su mnogobrojna uhićenja takozvanih "neprijatelja države", informbiroovaca, odnosno zagovornika rezolucije Informbiroa.

No prava se istina krije negdje drugdje: KPJ je dobila čudesnu priliku, na koju kao da je samo čekala, za obračun sa svima koji se nisu slagali s njezinom politikom ili su je kritizirali. Žilevski piše kako je sve njih partija stavila iza brave pod skupnim imenom informbiroovci i nazvala ih staljinistima. No onih koji su slijepo vjerovali Staljinu među njima je bilo vrlo malo.

Zatvorenici su bili najčešće vrlo kritične osobe, mnogo je njih upozoravalo na teške pogreške koje su činili državni i partijski dužnosnici (na primjer, na tlačenje seljaka, koji su u vrijeme rata bili jedan od nosećih stupova oslobodilačkog rata). Među ljudima koji su bili uhićeni pod optužbom da su pristaše Informbiroa bilo je puno onih koji su i mislili, a ne samo klimali.

Žilevski, zanimljivo, smatra da "kad rezolucije Informbiroa ne bi bilo, partijske bi vođe morale izmisliti neki drugi izgovor s kojim bi pred svojim članstvom opravdali zatvaranje ljudi koji su kritizirali pogrešno vođenu politiku i promašenu izgradnju privrednih monstruma".

Zatvorenici nisu bili samo vojni osuđenici. "Na Golom otoku se našlo i između 12.000 i 15.000 administrativno kažnjenih (administrativne kazne je izricao partijski komitet). Vojni sud je donosio vrlo visoke presude, većinom od 12 godina naviše, administrativne su kazne, pak, bile blaže: pola godine, godinu, dvije. Među kažnjenicima su bile i poznate osobe iz čitave zemlje, bilo je puno onih koji su se među prvima suprotstavili okupatoru. Bilo je i puno žena. Bile su zatvorene u ženskim logorima na Golom i u Stolcu. Tako je oko stotinu tisuća građana po čitavoj Jugoslaviji imalo nekoga svoga među zatvorenicima osuđenim zbog rezolucije Informbiroa, nekoga s kim su bili emotivno povezani."

Nakon puštanja iz zatvora nisu bili posve slobodni, nego su čitavo vrijeme bili nadzirani. Osim toga su ih ograničavali u zapošljavanju i tako još jednom kaznili. "Moto partije i vlasti je bio da osuđenik za Informbiro smije izaći iz zatvora, ali na slobodu nikako ne!" Tako su bili obilježeni sve do svoje smrti.

Sv. GRGUR i GOLI OTOK, KONCENTRACIONI LOGOR

SPECIJALNA JEDINICA: 'BOSANCI'

Žilevski je u svojoj knjizi pojasnio i ulogu "Bosanaca", koje je više

puta spomenuo kao najsurovije i najbrutalnije ljude. Tko su bili ti

"Bosanci"?

'PRIPADNICI ZLOGLASNOG GESTAPA OSJEĆALI BI SE KAO OBIČNI AMATERI U USPOREDBI S UDBOM'

Istražitelj mu je zapovjedio da se nalegne na stol. Korbač je udario jednom, dvaput. Mučitelji su zaključili da treba udariti jače. Potom je morao ispružiti ruke. Stavili su mu lisice i stisnuli ih. Za njih su

vezali konopac tako da su mu tijelo podigli sve dok se poda nije doticao samo s prstima. Bič je ponovo doletio, i opet, i opet. Potom su dohvatili pendrek na kojemu je pisalo "Sve znam i sve ću reći". Neko je vrijeme trpio, a potom počeo zavijati kao vuk. Urlanje mu je pomagalo.

Istražitelj je pobjesnio i krenuo zategnuti konopac. Opet su ga podigli, no "tijelo se sada njihalo u zraku, sva težina je visila na zapešćima, oštri rubovi čeličnih lisica žarili su mu se u meso". Udarci su pljuštali i on je izgubio svijest.

Kad se osvijestio primijetio je da su mu ruke posve poplavile, da su posve unakažene. Potom su nastavili. Opet se hvataju za konopac. Podigli su mu ruke na visinu od jednog metra i ostavili ga u tom položaju desetak minuta. Zatim su ga nemilosrdno pritisnuli po leđima, što mu je prouzročilo strahovitu bol, zategnulo mišiće, kosti su mu iskakale iz zglobova. Ponovio se prvi postupak. Počeli su opet s gumenom palicom. Udarali su ga, a on je opet izgubio svijest. Za danas je istražitelj skupa s ostalima napustio igru. Da bi mu ostavio vremena za razmišljanje.

"To što vi činite, nisu radili ni okupatori, vi ste sadisti."

"Pokazat ćemo ti kakvi smo mi okupatori!"

Dan nakon mučenja je ležao na krevetu kad je začuo glas kroz "špijunku": "Diži se, ne smiješ ležati, kreći se!"

"Premda nikada nisam bio neprijatelj partije ni sistema za koji sam se borio, sada će na silu od mene i moje obitelji načiniti svojega neprijatelja."

Žilevski je u svibnju 1949. bio osuđen na 12 godina prisilnog rada. U kolovozu su ga premjestili u kaznionicu u Staroj Gradiški. Tamo su u zatvoreničkoj sobi zavjesama odvojili poseban prostor nazvan "jazbina", mjesto za bojkotirane. Svi bojkotirani su stajali s rukama na leđima i prignute glave pred kiblom koja je služila za obavljanje nužde 250 kažnjenika. Razgovor s izoliranim bojkotiranima, koji su boravili u "jazbini", bio je najstrože zabranjen.

SISTEM POLITIČKOG PREODGOJA

Nakon što su optuženici bili osuđeni na vremensku kaznu, Udba je smislila način kako će se zatvorenici sami među sobom obračunavati. Za stolom je sjedio sobni starješina, do njega Meho Hajrudin,Trifka Vujasinović i Miklos Ferenc. "Sobni starješina nam je svima objasnio da su oni iznijeli svoja stajališta pred istražiteljima i da su sada članovi kolektiva s nazivom 'aktivisti'.

Kao prvoga koji treba objasniti 'svoje poglede' sobni je pozvao Nikolu Zeca. Zec je sišao s ležaja, okrenuo se leđima stolu, okrenut od sobnoga i trojice aktivista. Morao je staviti ruke na stražnjicu i pognuti glavu k podu, što je značilo kajem se za sve što sam učinio. Na sva pitanja je morao odgovarati vrlo detaljno. Ali nažalost nije sve išlo po predviđenom planu. Zec se okrenuo prema sobnom i trojici aktivista i nešto im odbrusio. (...)

Aktivisti su ustali i neki medu njima, koji su se već prije predstave organizirali, počeli su urlati: 'Ua banda, ua banda, ua banda' i mlatiti po Zecu.

Krv je prskala na sve strane, udarci su letjeli po glavi, leđima, licu, posvuda. Zec je šutio. Pao je na pod, a ti su ga ljudi tukli, udarali, šutirali, i ne znam kako bi sve to završilo da taj cirkus u zadnji tren nije zaustavio sobni starješina viknuvši: 'Dosta!'

Potom su Zeca odveli u 'jazbinu', što je značilo da je postao bojkotirani, jer se nije priklonio partiji.

Nakon tog događaja skup je bio prekinut, vjerojatno su sobni starješina i aktivisti trebali malo vemena da razmisle, budući da se stvari nisu odvijali onako glatko kako su oni zamislili."

Sljedeći dan je politički sastanak počeo odmah po doručku. Opet su čitali vijesti iz pomno odabranih novina, odnosno pažljivo odabrane članke, opet Kardelj, Đilas, Ranković i kompanija, te rasprava o njima.

"Nakon jednosatnog odmora 'konferencija' se nastavila. Već za vrijeme odmora trojica aktivista i nekoliko drugih koje su pridobili navalili su na bivšeg potpukovnika Vladu Dapčevića. Provocirali su ga (...) neka pojasni članke koje smo upravo bili pročitali, neka kaže kakvo je njegovo mišljenje, da li se sa člancima slaže ili ne, da li novine pišu istinu ili lažu." Kad se nije složio, skočili su šakama na njega, ali sobni ih je starješina zadržao.

Nakon odmora se politički sastanak nastavio, i to tako da je sobni starješina pozvao pred kolektiv Vladu Dapčevića da promijeni svoje stajalište i osudi rezoluciju Informbiroa. Neki će pomisliti da je sobni starješina postupao na vlastitu ruku i pozvao osuđenika jer je on to tako htio, ali nije bilo točno." O tome nije odlučivao sobni starješina, nego istražitelj preko sobnog starješine. "Sve upute je sobni starješina svaki dan dobijao od istražitelja."

Žilevski je u jednom trenutku, razočaran u partiju, drznuo odgovoriti majoru istražitelju pa ga je on napao: "Van iz kancelarije, ti ništarijo informbiroovska! Zar ćeš tu propagirati i prigovarati, van, van, van, bando staljinistička!"

Policajac ga je odveo u jednu od soba. Bila je duga oko šest metara i široka oko četiri, sa zidovima od betona. Na lijevoj i desnoj strani je Žilevski ugledao po četiri drvena sanduka. Znao je da su to "bunkeri".

Policajac mu je naredio da uđe u sanduk. Jedva se uvukao unutra. "Bunker je bio izrađen od čvrstih, pet centimetara debelih hrastovih dasaka, bio je visok 70, a dug i širok oko 50 centimetara. Vrata su bila od istog materijala. U gornjem dijelu vrata bile su na svakih 10 centimetara izbušene rupe veličine oraha, za dovod zraka. Bunker je bio izrađen tako da u njemu čovjek nije mogao ni stajati ni sjediti."

Čučao je u bunkeru, bolila su ga leđa, bolile su ga noge, nije mogao ustati, nije mogao sjesti.

Nakon izlaska iz bunkera Žilevskog su strpali u "jazbinu". Tamo je ostao "samo" 21 dan, budući da je sredinom 1950. godine za njega stigla zapovjed da mora na otok Sv. Grgur.

SLJEDEĆI PRIZOR

Odveli su ih do broda. Naposljetku su ih pobacali u bezdan lađe. Kažnjenici su imali velike čvoruge od padova jednih na druge, neki od udaraca udbaša.

Slušao je galamu pijanih udbaša koja je dopirala odozgo. Mornari na brodu zatvorili su potpalublje. Nakon nekog vremena brod je isplovio. Glasni jauci i preklinjanje premlaćenih kažnjenika u potpalublju nadglasalo je zadovoljno tuljenje udbaša na palubi.

PAKAO Sv. GRGURA

Zatvorenici su morali obavljati iscrpljujući posao u kamenolomu. Na obroncima kamenoloma stajali su stražari s automatskim puškama pazeći pomno da se nitko ne bi pomaknuo izvan određenog prostora. Sv. Grgur je otok od kamena i baš je takav otok bio idealan za fizičko i psihičko uništavanje ljudi.

"Svakoga dana nakon strahovito napornog fizičkog rada i mizernog objeda, na rasporedu su bile predstave (politički sastanci) u Udbinoj režiji. Glavni protagonisti bili su istražitelji, 'Bosanci', aktivisti i sobni starješine, i na kraju kao statisti i gledatelji oni koji su mislili drukčije (informbiroovci). (...) Kažnjenik je stao u sredinu sobe i morao o sebi govoriti sve najgore, o svojem neprijateljskom djelovanju protiv partije, ogovarati roditelje, ženu, brata, sestru, rodbinu i prijatelje, te veličati partiju i njezine vođe. Ako to nije učinio, zadaća 'Bosanaca', aktivista i njihovih pristaša bila je da mu izmijene opis lica, glave, leđa, nogu i ruku, svega što je još na tijelu bilo zdravo i cijelo."

Posao im se sastojao od toga da su kamen, koji su sami razbijali, prenosili s jedne gomile na drugu!

Za ostvarivanje ciljeva koje su si zadali preodgajatelji su imali na raspolaganju vrlo uvjerljiva sredstva koja su uništavala ljudski organizam. Sredstva koja su ih uvjerila da su izdajnici domovine, partije i Tita, bila su ponajprije "tragač" (nosiljka), "kasela" i "labud".

'ZA SMRT NEKOLIKO STOTINA OSUĐENIH INFORMBIROOVACA OSOBNO SU KRIVI TlTO, KARDELJ, DlLAS, RANKOVIĆ I DRUGI PARTIJSKI I DRŽAVNI VOĐE'

"Tragač je bio najučinkovitije sredstvo protiv bojkotiranih i odloženih." Bojkotiranog su neko vrijeme progonili s tragačem oštrim tempom, potom je morao nositi labud na koji su stavili krupan kamen, težak ponekad i po nekoliko stotina kilograma. Labud natovaren teškim teretom bio je izuzetno opasan. Samo jedan pogrešan pokret i kamen bi skliznuo na nogu, ruku ili koji drugi dio tijela bojkotiranoga.

Partija je željela psihički i fizički poniziti ljude, da bi oni klečali na koljenima pred partijom i molili milost. No kod mnogih to partija nije uspjela postići.

"Budući da je u našoj baraki još bilo malo 'članova kolektiva' zaduženih za proganjanje bojkotiranih i drugih, mi koji smo spadali u stalež 'banda morali smo se sami međusobno mučiti. Bilo je i takvih koji su to shvatili vrlo ozbiljno i doista su se međusobno proganjali, no većina nas je to činila samo prividno."

Tako je Ujević tobože proganjao Žilevskoga i derao se na njega: "Brže, banda", a zatim tiho opsovao partiju. Nato je Žilevski tobože naganjao Ujevića, a tiho mu je rekao kako bi rado naganjao Tita, Kardelja, Rankovića i svu ostalu bandu.

Niti jednoga zatvorenika koji je bio ozlijeđen na radu ili zbog mučenja, kao niti jednog bolesnog nikada nisu poslali u najbližu bolnicu u Rijeci. Radije su ih pustili da umru. Žilevski piše u svojoj knjizi: "Za smrt više stotina osuđenih informbiroovaca osobno su krivi Tito, Kardelj, Đilas, Ranković i ostali partijski vođe i vlastodršci. Krivi su što je toliko obitelji po čitavoj Jugoslaviji ostalo bez oca, brata, strica. Krivi su što ni njihovi grobovi nisu označeni kako se pristoji. Ti jadnici, koji su se borili protiv okupatora i dali velik doprinos oslobađanju domovine, leže po raznim jamama i pod nasutim kamenjem na Sv. Grguru ili na Golom otoku."

"Danas sam dobio pismo od žene. U pismu mi detaljno opisuje kako se razvija naša kćerkica. Piše mi opširno o svojim i mojim roditeljima. Poslala mije sliku kćerkice koja je navršila 11 mjeseci. Na poleđini slike je posveta: 'Tata moj, ja sam tvoje srdašce, tvoja mala Nataša, za tebe, tata, u mom srcu se veselje oglasa.'

Gledani sliku, čitam te riječi po ne znam koji put i razmišljam. Kakva šteta! Uskraćen sam za najljepše trenutke u životu, trenutke u kojima bih morao biti pored djeteta i uživati u njegovu odrastanju, trenutke koji se u životu događaju samo jednom i nezaboravni su."

Rekao je sam sebi: "Hoću živjeti! Moram živjeti, imam obitelj, imam kćerkicu koja odrasta bez mene. Moram preživjeti ovaj pakao, moram im pokvariti veselje i ne dozvoliti da me unište."

POSJET ALEKSANDRA RANKOVIĆA

27. srpnja 1950. kažnjenicima je naređeno da moraju očistiti logorski krug. Očekivali su visokog gosta. Otoku se približio lijepi mali brod, a nedugo zatim začuli su se povici: "Tito - Marko, Tito - Marko..."

Na obilazak je došao Titov pomoćnik Aleksandar Ranković-Marko u pratnji visokih časnika te saveznih ministara i ministara unutarnjih poslova svih republika. Među njima je bio i Boris Kraigher.

"Posjet je trajao vrlo kratko, možda oko 15 minuta. Kakvo bestidno ignoriranje oko 1500 boraca koji su se do jučer skupa s njim borili rame uz rame za oslobođenje domovine od okupatora." Nakon Rankovićeva odlaska mnogi su puno očekivali od tog posjeta. Gajili su iluzije da će ih uskoro pustiti..."

No dan kasnije morali su tegliti više nego inače i potom iscrpljeni sudjelovati na uobičajenom političkom sastanku. Na sastancima se zatvorenici međusobno uništavaju. "Na nas preko sobnih starješi-

na i aktivista djeluje nevidljiva moć istražitelja. On preko svojih izvršitelja brine o tome da se sami međusobno tučemo, optužujemo, kažnjavamo jedan drugoga. Istražitelj odlučuje kako će se s kažnje-nikom postupati. Istražitelj je ona osoba koja u nečiji karton unosi pozitivne i negativne ocjene. Istražitelj praktično upravlja životom na tom otoku. On je tvoj Bog i kada Boga nema. Još je gore ako tu igru koju preodgajatelji igraju ne prihvatiš, makar prividno. Prije ili kasnije te slome. Samo je jedan uvjet da odeš s otoka Grgura. Partiji koja te poslala na Sv. Grgur moraš dokazati da više nisi onaj koji si bio ranije. Da si se popravio, da si promijenio svoje stajalište i svoj odnos prema partiji. Nemoj nikada više misliti svojom glavom jer za tebe misle partija i njezini vođe. Ti samo budi poslušan i ništa drugo. Nije nužno da vjeruješ u to što ti govore, glumi i pretvaraj se, i tako se bori protiv njihovih metoda preodgoja. Inače ćeš na Grguru ostaviti kosti. Cilj preodgoja je kod nekih pomalo ostvarivan, no velika je većina ostala kod svoga mišljenja premda je glumila da prihvaća preodgoj."

"Samo velika volja za životom i neslaganje s metodama partije sačuvalo nas je da nismo posve propali, premda smo bili fizički i psihički uništeni."

Nakon svakodnevnog udarničkog rada slijedio je objed, zatim politički sastanak: na sastanku su se čitali članci partijskih vođa, vodile rasprave o člancima i zauzimala vlastita stajališta. Na političkom je sastanku tako svoje stajalište morao opet objašnjavati i Miodrag Lozić.

Lozić je počeo pričati: "Kad sam, kao šef vojne misije, bio u Sovjetskom Savezu..." Nije ni završio misao, a već su ga obasuli udarci uz povike "Ua banda, ua banda, ua banda!" Ali na njegovu je licu ostao podrugljiv osmjeh. Jedan od aktivista ga je pitao: "Koji si imao

Pognute glave Lazić je odgovorio: "General."

Povremeno su se bojkotirani upravo nadmetali u iznošenju optužbi protiv poznanika, prijatelja pa čak i rođaka, koji su navodno simpatizirali s Informbiroom ili kritizirali državu.

"Izlazak na slobodu je bio moguć samo s pružanjem dokaza da si svoje stajalište 'revidirao'."

Tek nakon dugo vremena Žilevski je postao "član kolektiva".

OBJEKT R-101

Sa supatnikom Stojanom Milasom Žilevski je gledao preko mora prema Golom otoku s kojega se podizao dim. Upitao ga je da li Go-lootočani tamo imaju kuhinju. "Neko je vrijeme šutio, a onda je objasnio daje kuhinja na drugoj strani, a da ovo objekt R-101. Za taj objekt sam saznao od stražara kad sam jednom došao po nož. Sjedili su i razgovarali, nisu znali da imam tako izoštren sluh. Kad sam se udaljavao od njih čuo sam da su tamo izolirani ministri, generali i pukovnici, i da ih je puno."

Žilevski je upitao supatnika Ujevića kako to da je odjednom toliko "bojkotiranih". "Pojasnio mi je da je puno provokatora i da je zato tako velik broj bojkotiranih. Razmišljao sam na glas, ako će se to tako nastaviti, bojkotiranih će biti više nego ostalih zatvorenika. Za svaku sitnicu ljude izlažu bojkotu, a što ako učine neku težu pogrešku, što tada naprave s njima? Sami se međusobno proždiremo. Partija je postigla cilj koji si je zadala: razbiti drugarstvo i prijateljstvo među kažnjenicima."

Na Sv. Grguru su među logorašima provodili metode strašnoga mučenja koje su u povijesti ostale zabilježene kao nevjerojatne i apsurdne. "Te su nas metode pretvorile u najveće neprijatelje sistema za koji smo se prije svi tako snažno zauzimali."

Mučili su i staroga general pukovnika, bivšeg načelnika vrhovnog štaba narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije Sretena Žujovića, sijedoga starca koji je oko vrata morao nositi tešku tablu koja mu je urezivala žicu u kožu. Žilevski se divio tim ljudima. Divio se njihovu držanju i prkošenju odgojiteljima, sa svojim načinom prkošenja bili su uzor ostalim osuđenicima. Nikakvo ponižavanje nije ih moglo slomiti.

Žilevski je na Sv. Grguru ostao do početka listopada 1951., zatim je na punih šest mjeseci bio premješten u kaznionicu na otoku Ugljanu. Budući da se za mjesto gdje su bili osuđenici saznalo po čitavoj zemlji, partija ih je premjestila u udaljeniji kraj, u kaznionicu u hercegovačkoj Bileći, kamo je bio poslan i Žilevski.

"Među odgojiteljima je bilo puno inovatora. Nisu prestajali razmišljati o novim načinima mučenja osuđenika. Jedan od tih načina, nedavno patentiran, nazvali su 'ular'. Ular je povodac koji se stavlja životinji oko vrata da bude poslušna. Ovdje 'ular' nataknu pomno odabranim bojkotiranima i potežu ih od paviljona do paviljona te

pokazuju ostalim kažnjenicima kao deveto čudo. To rade aktivisti ili neki član kolektiva u pristutnosti aktivista. Član kolektiva koji to čini želi s time dokazati partiji da je stupio na liniju koju je ona odredila. Za bolji učinak režiseri tih odvratnih postupaka najčešće odaberu nekog višeg i poznatog oficira, njega ponižavaju, a ostale tako prisile na razmišljanje. Taj neprekidni pritisak preodgojitelja većina osuđenika izdrži, ali neki među njima ga ne mogu podnijeti pa izaberu lakše rješenje. Radije počine samoubojstvo nego da se pokore tima koji su im oduzeli i zadnji tračak ljudskosti."

Žilevski je upoznao dva takva slučaja koja su mu se duboko usjekla u pamćenje.

"Prvi je bio samoubojstvo bivšega komesara divizije pukovnika Jovanovića koji se s vrha kamenoloma bacio na glavu. Komadići kostiju njegove lubanje i mozak rasuli su se po kamenju. Bio je odmah mrtav. Prije nego što je skočio uputio je poruku Titu, Rankoviću, Kardelju i partiji da su Hitler, Goebbels, Himmler i Gestapo prema njima bili ništa. I još je dodao da će ih se svi građani sjećati kao krvavih ubojica. Jovanović je radije napustio ovaj svijet nego da se pokori partiji. Sljedeći takav bio je slučaj bivšega potpukovnika Nikodija Panajotovića, koji nije izdržao pritisak. Udarao je glavom u betonsko korito za umivanje tako snažno da je umro sat vremena nakon što mu je pružena pomoć u ambulanti kaznionice. On nije prokleo Tita i partiju kao Jovanović jer nije mogao govoriti, ali pro-kleli smo ih svi mi koji smo za sve to znali."

U Bileći je Žilevski saznao više o posebnom objektu R-101 u takozvanoj Petrovoj rupi na Golom otoku, za koju je čuo još na Sv. Grguru. Kako je ta jama dobila ime? O tome mu je pričao poznanik koji je bio tamo. "Petar Komnenić, koji je do uhićenja bio predsjednik skupštine Crne Gore, prijeratni profesor povijesti i partizanski komandant, u razgovoru s odgajateljem čuo je da jamu nazivaju radnim mjestom. Revoltiran riječju radno mjesto, odbrusio je istražitelju: 'Kakvo radilište, pa to je obična rupa!' Tako je taj objekt po njemu dobio ime 'Petrova rupa'. O Petrovoj se rupi na Golom otoku nije smjelo govoriti niti se smjelo znati da doista postoji. Uprava logora se na razne načine trudila da bi zanijekala postojanje Petrove rupe i da bi ona ostala tabu za sve administrativno kažnjene na Golom otoku. Čak ni pripadnici osiguranja na otoku, osim nekolicine njih, nisu bili upoznati s njom.

Šuškalo se da su tamo strpani pomno odabrani državni i partijski vođe, nad kojima logorska uprava provodi posebne metode preodgoja, no pričati se o tome nije smjelo i bilo je strogo zabranjeno.

Htjeli su nas na svaki način slomiti psihički i fizički. No partija i vlast nisu računali da će prije iz golootočkog kamena procuriti voda nego da će nas promijeniti. Nismo bili staljinisti, nismo bili neprijatelji, svi smo bili stari revolucionari, i zato svi do jednoga realisti. Vidjeli smo velike promjene koje su očito bile na teret radnih ljudi, vidjeli snio kako rastu birokracija i partijski vrhovi, vidjeli smo nezasitnost, pohlepu i brutalnost prema suradnicima, i ta nam je promjena teško padala. Nismo mogli gledati kako se ruše ideali za koje je palo toliko hrabrih drugova. Kako su preodgajatelji mogli misliti da će pred njima pokleknuti španjolski borci, heroji, vojni komandanti, znanstvenici, diplomati...?"

Poznanik je Žilevskom ispričao da je u toj Petrovoj rupi ili objektu R-101 bilo oko 146 ili 164 osuđenika.

"Na objektu R-101 su mučenju podlegli španjolski borci Dragan Ozren i Danilo Drezgić. Isto su tako na Golom otoku kosti ostavili Rade Žigić, član CK KPJ, i general Mirko Krdžić, predsjednik vrhovnog vojnog suda.

U objektu R-101 su bili prvi sekretar KPJ, predsjednik skupštine Crne Gore, potpredsjednici vlada republika, savezni ministri, ministri vlade Crne Gore, prijeratni revolucionari, partijski i državni dužnosnici, povjesničari, sveučilišni profesori, znanstvenici, umjetnici, novinari, španjolski borci, narodni heroji, generali, cijela četa pukovnika. Kako zvučna imena i funkcije! Pravi dinamit protiv partije i vlasti.

U travnju 1952. su objekt R-101 raspustili i osuđenike iz tog objekta preselili u Bileću. Tako se u Bileći našao kompletan vojni vrh, kako smo ga nazivali, na čelu s general pukovnikom Sretenom Žujovićem, načelnikom vrhovnog štaba narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije!

Kad bismo ukupnom broju generala pridodali Žujovića, Lozica i druge, lako bismo formirali četu bivših generala i više od bataljuna samih pukovnika, bez potpukovnika i majora kojih je bilo najviše.

Puno kasnije, kad sam u rukama imao popis osuđenika koji su bili izolirani na objektu R-101, sinula mi je pomisao kakva je bila razlika između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, odnosno Staljina i

Tita, u obračunavanju sa svima koji nisu mislili jednako kao i oni. Shvatio sam da su metode diferencijacije u partiji i vojnom vrhu bile potpuno iste.

Staljin je 1937. dao pobiti svoju vlastitu vojsku i sve istaknute partijske vođe. Tito je učinio isto.

Vođe Crvene armije, heroji građanskoga rata, stari komunisti, bili su optuženi da su svjesno pripremali udar i da su bili leglo kapitalizma u Sovjetskom Savezu.

U kaznionici u Bileći se Žilevski u jednom trenutku pridružio trojici zatvorenika, bili su to Lozić, Kovačevič i Stojanović, koji su povjerljivo raspravljali o nacionalizmu. "Kovačević je htio nastaviti obrazlagati svoje mišljenje o nacionalizmu kad su pored nas prošla trojica osuđenika. Mahnuli su rukama na pozdrav Kovačeviću koji ih je dobro poznavao. Uzvratio im je pozdrav i rekao: 'Vidite, tu trojicu kažnjenika nazivamo francuska trojka. To su Vjekoslav Smoljan, Ivan Marić i Labud Kusovac. Prije rata su bili u Parizu i radili u CK KPJ. Ivan Marić je na sedmom kongresu Kominterne bio član delegacije KPJ. 1936. je bio kandidat za člana politbiroa KPJ. Vjekoslav Smoljan je u oktobarskoj revoluciji bio Lenjinov suborac i nositelj je Ordena Oktobarske revolucije. Sva trojica bila su protiv izbora Tita u centralni komitet KPJ. Znaju o njemu puno stvari koje mu ne služe na čast.

Odmah nakon oslobođenja Jugoslavije dao je Tito uhititi osam članova CK KPJ koji su prije rata bili u ilegali u Parizu i koji su glasovali protiv njega. Zanimljivo je da je sve te osobe razdvojio, da ne bi bili skupa. Bili su zatvoreni po svim glavnim kaznionicama širom domovine, od Požarevca, Zenice, Sremske Mitrovice, Stare Gradiške, Lepoglave do Maribora. Ivan Marić je stigao ovamo iz Lepogla-ve, ostali iz drugih kaznionica,, osim Vjekoslava Smoljana i Labuda Kusovca koji su bili sa mnom u Staroj Gradiški i zatim na objektu R-101. Svi oni koji su glasovali protiv primanja Tita u CK KPJ imaju ovdje poseban tretman.'

Potom je Kovačević počeo novu priču. Okrenuo se Lozicu i rekao: 'Ti, Lozo, dobro poznaješ Crnoga-Sretena Žujovića, ali ne znaš koji je pravi razlog za njegovu aretaciju. U travnju 1943. je uže partijsko vodstvo na Žujovićev prijedlog, radi velikih pogrešaka koje je Tito kao generalni sekretar KPJ i vrhovni zapovjednik učinio za vrijeme rata, donijelo odluku da on ostane sekretar KPJ i vrhovni

zapovjednik partizanske vojske samo do oslobođenja domovine. Potom će izabrati novoga sekretara i novoga vrhovnog komandanta.

Potkraj 1944. godine, kad je bio oslobođen Beograd, Tito je Žujovića pozvao k sebi i rekao mu da će biti imenovan na mjesto ministra financija. Tako je Žujović praktično bio degradiran kao načelnik vrhovnog štaba NOV, a na njegovo mjesto je imenovan general pukovnik Arso Jovanović, koji je kasnije također bio degradiran i postavljen za načelnika vojne akademije.

Sreten Žujović je očekivao da će nakon rata biti jedan od vodećih ljudi u državi. Ali, prijedlog što ga je dao 1943. o Titovoj smjeni bio je nagrađen ministarskom foteljom, a kasnije su ga još i zatvorili kao informbiroovca.

Tito nije zaboravljao one koji su mu se suprotstavljali ili su ga kritizirali. Svi su se njegovi protivnici našli u zatvoru ili su bili degradirani, tako da su dobili nevažne položaje. Vjerojatno je htio odstraniti i Koču Popovića, kojega je morao imenovati nakon Arse Jovanovića za načelnika generalštaba, kao i Veljka Vlahovića. No to si Tito nije smio dozvoliti budući da su njih dvojica uživala veliku potporu oficirskog kadra i naroda.'

Potom je Kovačević stao opisivati kako su Tito i svi partijski vođe odmah nakon oslobođenja počeli živjeti na visokoj nozi i kako imaju neograničene privilegije. Da se to ne bi primijetilo, počeli su popuštati i ostalom vojnom i partijskom kadru, od CK do pokrajinskih komiteta. Svi generali i njihove obitelji nabavljali su potrepštine i ostalu robu, od tekstila do odjeće, u specijalnim trgovinama otvorenim samo za njih. Ta je roba bila tako jeftina da to čovjek ne može vjerovati!"

Nekoliko dana kasnije o političkim pitanjima razgovarali su Kovačević i Lozić. Kad im se pridružio Žilevski, Kovačević "je nastavio: ' Puno se ljudi pita čemu tako puno zatvaranja i uhićenja.' Potom je počeo objašnjavati kako u partijskim vrhovima obrazlažu tu pojavu: 'Država je u velikoj opasnosti. Vanjski i unutarnji neprijatelj je u punom zamahu. Destabilizira poredak na svakom koraku. Ako od stotinu uhićenih osoba samo za jednu ustanove da je neprijatelj države, to opravdava uhićenja i svih ostalih. To je cijena koju je potrebno platiti da se sačuva mir u državi.' Tako je u jednoj rečenici pojasnio filozofiju domaće kaznene politike.

Kovačević je dalje objašnjavao: 'Već u listopadu 1948., odmah nakon 5. partijskog kongresa, politbiro, odnosno partija, poslala je

svim lokalnim vodstvima uputu da mobiliziraju sve snage za uništavanje neprijateljskih elemenata. U shvaćanju pojma 'neprijateljski elementi' imala je Udba odriješene ruke. Da bi neprijateljske elemente izveli na danje svjetlo, ljudi su poticani na sumnjičenje i uhođenje. Tisak je po nalogu istjerivao krivce, na stotine članaka je pozivalo jugoslavenske državljane da kažu 'istinu', što je značilo da se susjed na stubištu, putnik u autobusu, oficir u klubu, suradnik na poslu, u uredu, vojarni, pješak kojemu se nekamo žurilo, pretvorio u sumnjivu osobu. Zapažati, biti pozoran, uhoditi. Otac je uhodio sina, majka kćerku, muž ženu, sestra brata, susjed susjeda, referent šefa, podređeni nadređenoga i obratno, poručnik kapetana. Puno je njih priznalo i ono što nikada nisu učinili. Zašto se to događalo, ostalo je tajna.

Udbi su svi bili sumnjivi. Pokrenut je lov na špijune, narodne neprijatelje. Svaki muškarac, žena, starac, mladić, djevojka, berač, direktor, dimnjačar, general, svi su Udbi bili sumnjivi i svi su bili narodni neprijatelji osim Udbe i partije.

Svaki je udbaš htio dati svoj doprinos društvu i uspeti se na jednu stepenicu više. Sad je vrijeme konjunkture, treba ga iskoristiti. Oni udbaši koji nisu htjeli s ostalima u kolo letjeli su iz službe. Njih su zatvarali.

Započeti su sudski procesi. Stare komuniste su teretili s nevjerojatnim optužbama, da su postali špijuni: engleski, njemački, francuski, ruski, mađarski, bugarski, osobito albanski, zemlja nije bila važna! Sve su zemlje bile zastupljene osim San Marina, Andore i Li-echtensteina. Dokazi? Izmišljeni, nezgrapni.

U svakom su procesu nabrajali članove CK KP J koje su optuženi navodno skoro ubili. Spisak se mijenjao."'

Osobito je sljedeće bilo važno: "Vlast i vojni vrh su smatrali da obrazlaganje optužbe nije važno da bi zločini, odnosno neprijateljsko djelovanje, bili dokazani. Takvo je bilo stanje u godinama od 1948. do 1953."

U prosincu 1953. je Žilevski bio pomilovan. Odslužio je nešto manje od pet godina kazne.

Dvije godine nakon što je bio oslobođen pozvan je na razgovor.

RAZGOVOR s MIGOM ŠLANDROVOM, SIVOM EMINENCIJOM KP SLOVENIJE

Budući da Žilevski nikada nije niti čuo za Miču Šlandrovu, tko je ona i kakvu dužnost obnaša, upitao je to dobroga poznavatelja i prijatelja u svom poduzeću. Odgovorio mu je da je Mica Šlandrova žena Mihe Marinka, sekretara CK Slovenije. Tek je kasnije saznao da je Mica Šlandrova siva eminencija KP Slovenije.

Došao je u Ljubljanu, vratar ga je uputio u njezin ured. Pokucao je, ušao i tajnici rekao svoje ime i da je naručen uli sati kod drugarice Šlandrove.

Tajnica je ušla kroz obložena vrata kabineta, odmah se vratila i pokazala mu da uđe.

Ušao je u kabinet, rekao svoje ime i prezime te da je pozvan na razgovor. Mica Šlandrova je sjedila u dubokoj fotelji, nije mu ponudila da sjedne nego je ustala, stavila ruke na leđa, počela hodati po kabinetu i pričati. Govorila je o partiji, o tome kakvu pozornost poklanja ljudima, kako skrbi za radnog čovjeka, osobito za one koji su skrenuli poput njega. Partija je brinula za obitelji informbiroovaca nakon prestanka njihovih kazni.

Žilevski: "Dok je ona trabunjala ja sam razmišljao kako su maltretirali moju trudnu ženu i kako su je kasnije izbacili na ulicu s malim djetetom. I što bi bilo s novorođenčetom da nije bilo njezinih roditelja. Pred očima mi se pokazala prava istina. Razmišljao sam kako me partija ograničavala u zapošljavanju, i o još koječemu. Došlo mi je da zaurlam kao vuk: prokleti pokvarenjaci, toliko gadosti ste učinili meni i drugima da to nikada neću zaboraviti! No radije sam šutio, samo radi djeteta i žene. Da nisam bio oženjen bio bih Miči sve sasuo u lice pa makar me poslali na Grgur, Goli otok ili sam ne znam kamo, makar me ubili! Imao bih barem zadovoljstvo da sam toj pokvarenjakinji istrusio sve što me pritiskalo. No prevladalo je nešto drugo, dijete i žena.

Oko pola sata je pričala kao navinuti pokvareni gramofon, a da me baš ništa nije pitala. Potom je rekla: 'Kad smo tako lijepo popričali, možeš ići. Opet ćemo se vidjeti.'

Otišao sam razmišljajući kako su neki ljudi pokvareni. Nije mi dala doći do riječi.

Doista smo se još nekoliko puta vidjeli kod nje. Bila je, koliko sam čuo, pristojna s informbiroovcima.

Kad sam zadnji put kod nje poslušao istu pjesmu, na odlasku sam pitao njezinu tajnicu je li drugarica Šlandrova uvijek takva da samo ona priča, a drugome ne dopušta da dođe do riječi. Odgovorila mi je: 'Drugarica Šlandrova je žena na mjestu, kod nje uvijek lako i drugi govore.' Ne znam je li joj tajnica rekla što sam ju pitao, znam samo to da me više nikada nije zvala na razgovor.

Prošlo je nekoliko godina moje prividne slobode, prividne jer su me redovito pratili vjerni čuvari, kad me na razgovor pozvao i organizacijski sekretar komiteta. Odmah je prešao u napad: 'Slušaj, druže Žilevski, tvoj rad pratimo još od dolaska iz kaznionice. Zašto si pasivan na sastancima socijalističkog saveza? Ne uključuješ se u rasprave, a nisi razotkrio ni jednog državnog neprijatelja.'

Odgovorio sam mu: 'Druže sekretaru, rasprava imam dovoljno za čitav život, neprijatelja domovine još nisam vidio niti sam za njega čuo. Moja je dužnost da svoje dijete odgajam u duhu poštenja, što i činim, a za ništa drugo me nije briga.'

Začudio se mojem odgovoru i uzvratio da bih mogao malo pridonijeti ako bih redovito dolazio na sastanke socijalističkog saveza i povremeno o nečemu diskutirao.

Kad sam odlazio, mislio sam u sebi: 'Kakvi pokvarenjaci, prate me na svakom koraku, zatvaraju kad dolazi Tito, okreću glavu od mene, a ja bih svejedno trebao dolaziti na sastanke i uhoditi nedužne ljude. Pokvareni su do krajnosti.'"

Za Žilevskoga su bili svijetli trenuci kad se povremeno nalazio sa svojim znancima, supatnicima koji su prošli istim trnovitim putem kao i on. Jedan od takvih trenutaka bio je i posjet Tone Konde iz Loča kod Metlike. Konda je nakon puštanja iz zatvora pobjegao u Italiju i zatim otišao u Australiju. U toj dalekoj zemlji osnovao je dom pa je u domovinu došao na odmor kao australski državljan. Oživljavali su uspomene na Grgur, Ugljan i Bileću. Jako ga je to razveselilo.

Došao je i trenutak koji su desetljećima ranije na Golom otoku i Sv. Grguru predvidjeli mnogi zatvorenici: raspad Titove Jugoslavije. Da li povijest zna pravilno predstaviti sve mehanizme koji su doveli do toga?

Žilevski: "Takvima kao što su bili Tito, Kardelj, Ranković, Đilas, Bakarić, Koliševski, Jovanović, Maček i ostali, povjesničari i režiseri skidaju okrvavljene mesarske pregače.

Odijevaju ih u gospodska odijela i pretvaraju ih u povijesno pozitivne ličnosti. Bijele rukavice skrivaju šape koje su udarale, sakatile, unakazivale. 'Što hoćete', viču naivni, 'ti ljudi, partijski i državni vode, su samo htjeli obraniti bratstvo i jedinstvo, stabilnost države i njezin procvat.' Visoki službenici, vojnici domovine, stručnjaci za preodgajanje, udbaši, samo su provodili naredbe. Onima koji su umrli u istražnim zatvorima, kaznionicama i na otocima, i koji su ostali pri svojim uvjerenjima, ostala je samo nada da će oni koji prežive progovoriti i prisjećati se. Jučer je danas. Povijest se mirno kreće naprijed i sve je tiša. Odgovornim partijskim vođama koji su taj pakao smislili jako je stalo do toga da se ploča s njihovim zločinima obriše. Dobro se zna tko su bili ti krvnici. Povjesničari ih, međutim, ne žele imenovati.

Svjedoci smo prikrivanja i prekrajanja povijesnih događaja. Banalno objašnjenje nekih još živih aktera koji su pridonijeli našoj golgoti, da je to tako morali biti, da je bilo teško vrijeme za domovinu i slično, je samo okretanje leđa za njihov osjećaj sigurnosti. Da bi događaji i dalje ostali nerazjašnjeni pobrinuli su se njihovi sinovi, bratići, kumovi, susjedi, prijatelji i znanci, kao i oni koji moraju vraćati usluge.

Još uvijek smo daleko od istine premda je od opisanih događaja prošlo više od 40 godina. Pored kaznenih presuda za 50-60 tisuća žrtava procesa i administrativnih deportiraca, kao i ljudi iz ostalih zatvora po državi, ne smijemo zaboraviti da je kazneni progon pogodio čak sto tisuća građana. Govorim o fizičkom i psihičkom mučenju, planskom iznuđivanju i proganjanju obitelji optuženika.

Nadamo se da ćemo doživjeti dan kada će nova generacija povjesničara ispraviti pogreške svojih prethodnika i da će brzo razgrnuti koprenu koja još zakriva Grgur i Goli otok. (...)

Ovo je stoljeće rodilo tri pošasti: fašizam, staljinizam i titoizam, i naš se idealizam utopio u toj apokalipsi. Sama ideja koja je dala smisao našim životima poprimila je lice koje više ne prepoznajemo.

Jedan znanac me upitao: 'Zar nisi pet godina svojega mladog života žrtvovao nizašto?'

Odgovorio sam mu: 'Ne! Ne, ali pod uvjetom da će mojih pet godina naučiti ljude da ne prodaju svoju osobnost nekoj stranci, koja će misliti za njih.'

Znam da će mladi uspjeti tamo gdje smo mi pogriješili, da će demokracija pobijediti i da neće biti samo jedne boje. Želim da mladi

ljudi pomno paze da se njima nikada više ne dogodi to što se dogodilo nama.

Na nekoliko stranica sam prošao kroz godine u kojima sam protratio svoj život. Od boravka iza zidova čovjeku ostanu u sjećanju i neobični događaji. Na tisuće dana se slilo u sate sjećanja: dani izgubljenih nadanja, stoput ponavljani svakodnevni pokreti, tjeskoba neizbježno izgubljenog vremena, navika koja se ukorijenila. To su sastojci robijaševe kronike. To vrijeme, koje nas je zauvijek obilježilo, nismo živjeli. Zadovoljili smo se time da smo preživjeli."

……………………………………………………….

Izvor: Silvin Eiletz, iz knjige, „ Titove tajanstvene godine u Moskvi“

Str. 143-163

Obradio: I. Studenovich

Svibanj 2010.

nazad na početak