Dva predsjednika i jedan razlaz

Stipe Mesić tog je sunčanog subotnjeg prijepodneva, 5. svib­nja 2001. godine, oštrim koracima gazio ispred prigodno postrojenih pripadnika Četvrte gardijske brigade Hrvatske vojske u splitskoj kasarni »Sveti Križ« na Dračevcu. Kora­čao je nervozno i kao da želi da čitava ta ceremonija što pri­je završi, pa da ode tamo gdje će ostati sam sa svojim bije­som što je bio izazvan povicima »Mesiću, Cigane!« i »Mesiću, lopove!«, koji su bili zvučna pratnja njegovim koraci­ma. Uvrede i poniženja hrvatski je predsjednik primao od šarolike skupine ljudi koji su došli na proslavu godišnjice osnutka spomenute vojne formacije: radilo se, uglavnom, o majkama i očevima onih mladića koji su poginuli u uni­formi Četvrte brigade koja je od 1991. do 1995. godine, u toku tzv. Domovinskog rata, ratovala na širokom potezu od zadarskog i dubrovačkog zaleđa do Mrkonjić-Grada i Šipova u susjednoj Bosni i Hercegovini. Medu ženama u crnini, kojima oči bijahu crvene od suza, i muškarcima u davno skrojenim odijelima i s demodiranim kravatama oko vrata - koje je netko uvjerio da novi predsjednik države Me­sić ne radi ništa drugo nego pljuje po grobovima njihove djece — isticala su se lica Mirka Čondića, umirovljenog pukov­nika Hrvatske vojske i stopostotnog ratnog invalida, Zdenke Babić-Petričević, saborske zastupnice Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), koja je rat provela skupljajući pomoć za Hrvatsku u Njemačkoj, i Luke Podruga, radikalnog split­skog desničara i šefa lokalne filijale Hrvatske čiste stranke prava (HČSP), koji je u proljeće 2001. bio jedan od najvatrenijih zagovornika dizanja domovinske bune protiv socijaldemokratsko-liberalne vlasti što je na izborima 3. si­ječnja 2000. smijenila HDZ, partiju Franje Tuđmana, čovjeka koji je volio da ga tituliraju Ocem Nove Hrvatske.

Franjo Tuđman i njegova partija Hrvatskom su vladali čitavo desetljeće: od svibnja 1990., kad su na izborima pre­uzeli vlast od hrvatskih komunista predvođenih Ivicom Račanom, do rečene 2000. godine, kad se vlast ponovno pre­selila u Račanove ruke. Negdašnji komunistički lider tad se, međutim, vratio u formi socijaldemokrata s naglašenim osjećajem za nacionalne interese. Franjo Tuđman, pak, ni­je doživio izborni poraz svoje stranke. Umro je 10. prosin­ca 1999., tri tjedna prije parlamentarnih izbora, od poslje­dica raka na želucu. Početkom veljače 2000. građani su na predsjednički položaj izabrali Stipu Mesića, jednog od osni­vača HDZ-a, koji se s Tuđmanom razišao u proljeće 1994. godine.

Jedne svibanjske subote u splitskoj vojarni na Dračevcu prvi mu je put, u nešto više od godi­ne dana koliko je tada bio na čelu države, s lica nestalo hlad­noće i u očima mu je zatitrala ljutnja koju nije bilo moguće suspregnuti. Okrenuo se skupini ljudi koji su mu doviki­vali da je Ciganin i lopov te mu psovali majku i dva je pu­ta povikao: »Ne spominjite roditelje!« Svečanost je potom na brzinu okončana, jer je Mesićev pokušaj da održi go­vor isprekidan psovkama, zvižducima i stalnim dobaciva­njem grupe nesretnih i izmanipuliranih ljudi.

Dr. Franjo Tuđman i njegov bliski suradnik Stipe Mesić, 30. svibanj 1990.
Dr. Franjo Tuđman i njegov bliski suradnik Stipe Mesić, 30. svibanj 1990.

***

 

Nakon godišnjeg odmora u kolovozu 1991., kao i nakon nastupa u Hrvatskome Saboru gdje rekao da je on svoju zadaću o nestanku Jugoslavije odradio Stipe Mesić kao predsjednik Predsjedništva SFRJ odlučio je da se više neće vraćati u Beograd, jer se rat počeo zahuktavati, a i prijetnje su postale učestalije. Mesić je međutim, Miloševića sreo još jednom u listopadu 1991., kada je lord Carrington u Hagu organizirao konferenciju o mirnom razrješenju jugoslavenske krize, premda je rat u Hrvatskoj uvelike bjesnio: tu su se našli svi članovi jugoslavenskog Predsjedništva i predsjednici svih republika.  >>Kad je Carington dao pauzu za ručak, prišao mi je Milošević s čašom u lijevoj ruci, a desnu mi je pružio i rekao: 'Ajde, bre, da sednemo...'. Kazao sam mu: 'Nemam se običaj rukovati sa zločincima.' Tu negdje zatekao se i Tuđman, pa mu se Milošević odmah požalio na moje ponašanje. 'Slušaj Stipe, to stvarno nije u redu', rekao je Tuđman, 'ti, ipak, moraš voditi računa o Hrvatskoj. 'Ne, Franjo, ja sam predsjednik Jugoslavije, a ti vodi računa o Hrvatskoj.' Odgovorio sam. Onda su njih dvojica otišli sjesti nasamo.<<

 

Stipe Mesić voli pričati da se s Franjom Tuđmanom, u suš­tini, politički razišao još u rano proljeće 1991., ubrzo nakon što se saznalo za antibosanske sesije hrvatskog vode sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu. »Nije mi se nikad sviđala Tudmanova očita fascinacija Miloševićem. Milošević je Tuđmana uvjeravao da će svijet podržati pod­jelu Bosne i Hercegovine, a to se ovome idealno poklapalo s njegovim dubokim povjesničarskim uvjerenjem i njego­vom opsesijom da se Bosna ne može održati ako nestane Jugoslavija i da Hrvatska, u tom slučaju, treba za sebe uzeti onaj dio za koji je Tuđman mislio da Hrvatskoj pripada«, kaže on. »Nije neuvjerljiva Mesićeva tvrdnja o razilaženju s Tuđmanom na pitanju Bosne odmah po Karađorđevu«, re­ći će Ivan Lovrenović, »a vjerojatno je i to da je s Tuđma­nom jedini on iz cijeloga 'dvorskoga kruga' imao takav od­nos da mu je mogao to svoje protivljenje otvoreno i iznosi­ti. Ali za principijelni politički — što je neminovno značilo: i ljudski — razlaz s Tuđmanom trebalo je mnogo više. Mesić je vjerojatno sam sebe zavaravao nekom vrstom uvjerenja da bi još mogao na diktatora utjecati, da bi mogao iznutra omek­šavati i njega i HDZ, a kad je počeo taj luđački 'unutarnji' rat između HVO-a i Armije BiH, možda je smatrao da je korisnije biti blizu vrhu kako bi mogao spašavati što se sp­asiti dade... Bila je to, u svakom slučaju, pogrešna računi­ca dobronamjernoga čovjeka, koji možda i iz svoje urođene benevolencije, pa i stanovitoga bonvivanstva, kao i zbog dav­nih 'proljećarskih' sentimenata, nije na vrijeme mogao shva­titi da ima posla s divljim političkim zvijerima. Shvatio je tek kad rnu se silna hadezeovska mržnja počela obijati o glavu nakon raskida 1994. godine.«

Tuđman je u Miloševiću dobio idealnog partnera za ostvarenje svog davnog nauma o komadanju Bosne, o če­mu je pričao po kvazidisidentskim sijelima šezdesetih i se­damdesetih godina i više ili manje zakukuljeno pisao u svo­jim knjigama Velike ideje i mali narodi (1969.) i Bespuća povijesne zbiljnosti (1988.). Tuđman je htio ući u povijest kao onaj koji je, na međunarodno prihvatljiv način, uspio uvećati Hrvatsku: Milošević mu se uvukao pod kožu upra­vo stoga što ga je uvjeravao — Tuđman mu je prilično vje­rovao — da se svijet neće buniti protiv podjele Bosne i da će međunarodna politička javnost pristati na sve što se njih dvojica, gospodari balkanskoga rata i mira, dogovore. Nije naivno vjerovati da se Mesiću to istinski gadilo. Sušak se Tuđmanu, s druge strane, pod kožu zavukao pričama da je sasvim realno izvesti aneksiju dobrog dijela BiH i zaklinjao mu se kako će tu operaciju — u formi poklona voljenome vrhovniku — provesti upravo on, Sušak. Za taj posao nije se štedio državni novac: prema riječima Nikice Valentića, HDZ-ova političara koji je u vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga rata bio predsjednik Vlade, od rane jeseni 1992. do proljeća 1994. iz državnog je proračuna u hercegovačku ratnu kasu svakoga dana odlazilo oko milijun i pol dolara. Značajan dio tih sredstava završio je u privatnim džepovima herceg­bosanske vojno-mafijaške hunte koja je bila do boli odana Gojku Šušku. »Tuđmana su Sušak i njegovi sljedbenici uvjeravali da će svijet podržati Miloševića u podjeli Bosne, a Hrvatska će na mala vrata proširiti svoje granice. Rekao sam Tuđmanu kad je odlazio u Karađordevo razgovarati s Miloševićem: 'Čuvaj se, jer on će te prevariti'. 'Ti misliš da je on pametniji od mene?', planuo je Tuđman i uopće ni­je htio čuti upozorenje. Mislio je, jednostavno, da u poli­tičkoj utakmici njemu nitko nije dorastao.«


Istinski obračun Tuđmana i Mesića - kad je, dakle, nji­hov sukob izišao iz mračnih režimskih kuloara i katakom­bi njihova dugogodišnjeg relativnog prijateljstva, te se jas­no ukazao čitavoj javnosti — počeo se, kako rekosmo, od­vijati koncem 1993. i početkom 1994. godine. Tuđman je Mesića krajem 1993. pozvao na razgovor i pokušao mu ob­jasniti da bi se trebao ukloniti s pozicije predsjednika Sa­bora: ostavio mu je, doduše, mogućnost da formalno osta­ne parlamentarni šef, ako mu je do te funkcije baš jako sta­lo, ali stvarni bi gazda na Markovu trgu bio Žarko Domljan, tadašnji potpredsjednik Sabora.

»Zašto ne bi malo otišao doraditi svoj francuski?«, pitao ga je Tuđman i ponudio mu višemjesečni plaćeni boravak u Grenobleu u Francuskoj ili u belgijskom gradiću Spa.

»To će, Franjo, biti nešto teže izvedivo, jer ja sam iza­bran na izborima, a nisu me građani birali da popravljam svoje znanje francuskog jezika, nego da sjedim u Saboru«, odvratio je Mesić.

»Ma, kakvi građani, nitko neće reagirati na to«, uvjer­avao ga je vrhovnik.

Mesić je, međutim, znao da bi pristajanje na Tudmanovu ponudu predstavljalo njegovu političku smrt i po-tonuće u anonimnost jednog od onih likova iz okruženja Oca nacije, čije su političke ambicije primirene inozemnim sinekurama što su garantirale lagodan život. Tadašnji pred­sjednik Sabora nije bio od takve sorte: za nj nije miran i dosadan život daleko od ljudi koje dobro poznaje, daleko od javnosti koja prema njemu nije ravnodušna i daleko od političke vreve koja gaje odavno osvojila. Odlučio se suprot­staviti pokušajima vlastite javne eutanazije, a za saveznike je uzeo novinare.


Kad se, dakle, Mesić usprotivio Tudmanovoj nakani da ga pošalje na »učenje francuskog«, vrhovnik je do kraja otvorio karte. Mesić se sjeća: »Rekao je ovako: 'Kad bi se ti maknuo na dva-tri mjeseca, ja bih s Miloševićem sve za­vršio i dogovorio, jer Milošević ne prihvaća sporazum sve dok si ti tu. Evo, čak da mi dadeš samo mjesec dana, sve bih riješio s Miloševićem'. Na to sam mu rekao da prihva­ćam mjesec dana odmora i da ću otići odmah poslije Nove godine 1994., a to sam odlučio jer sam ionako morao oba­viti manji kirurški zahvat na leđima. Rekao sam, znači, da mu dajem mjesec dana i da se za to vrijeme neću pojav­ljivati u javnosti«. Kad je isteklo mjesec dana, predsjednik Sabora pojavio se na poslu, premda mu je bilo jasno da ni­je sklopljen nikakav sporazum između Tuđmana i Miloševića. Shvatio je i da navodno postizanje sporazuma zapravo i nije bilo stvarni razlog Tudmanova pokušaja da ga ukloni s pozicije parlamentarnog šefa. Prvog dana po povratku na­pisao je, međutim, pismo predsjedniku Republike u koje­mu ga je obavijestio da se vratio na posao i da stoji na ras­polaganju za sve državne aktivnosti. Nakon dva dana naz­vala ga je Zdravka Bušić, Tudmanova tajnica, i kazala mu da predsjednik s njime želi razgovarati. Kratko su pričali telefonom, a onda je vrhovnik rekao da se što prije mora­ju vidjeti i da bi bilo dobro da, ako može, odmah dođe u njegovu rezidenciju na Pantovčaku.

»Slušaj, Stipe, mi jesmo dobri, jesmo prijatelji, ali ti si mene prevario«, odmah je krenuo Tuđman, a Mesiću nije bilo jasno o čemu se radi. Nastavio je: »Ti si meni rekao da ćeš biti odsutan tri mjeseca, a vratio si se već nakon mjesec dana«.

»Ne, Franjo, dogovor je bio da odem na mjesec dana, jer si rekao da ti je mjesec dana dovoljno da završiš stvari s Miloševićem. Nisam pristao ni na kakva tri mjeseca.«

»Dobro. I što ćemo sad?»


»Ništa. Vraćam se u Sabor i nastavljam raditi svoj posao.«

»Dobro, onda ti idi raditi svoj posao.«

Tuđman je Mesića tim riječima ispratio iz svog pod-sljemenskog zamka okruženog šumom i probranom div­ljači, ali naravno da mu ni u primisli nije bilo da ga prepusti nesmetanom obavljanju posla. Prava priča zapravo je tek započinjala: Tuđman je - uz pomoć Šuška i sitnijih izvo­đača radova — naumio neutralizirati unutarhadezeovski po­kret otpora svojoj antibosanskoj politici, jer je procijenio da bi mu taj pokret mogao oteti političku svemoć kojom je u tom trenutku - i sve do svoje smrti - neupitno raspola­gao. Uslijedio je, naime, odstrel Josipa Manolića, tada pred­sjednika Županijskog doma Sabora, a za formalni povod toj akciji izabrani su njegovi novinski intervjui u kojima je napadao HDZ-ovu bosansku pustolovinu. Medu tim in­tervjuima ponajvažniji je bio onaj iz ožujka 1994. u Feral Tribuneu. »Mislim da je Manolić bio svjestan da dajući in­tervju Feralu potpisuje svoje konačno isključenje iz matič­ne stranke, mada to svakako nije bilo presudno. Pokušao je upravo preko Ferala poslati posljednju poruku kada mi je, na kraju tog intervjua u ožujku 1994., kazao ovako: 'Sva­kako napišite da Sušak mora otići!' To je i bio naslov inter­vjua, nakon kojega je, međutim, umjesto Šuška, definitiv­no otišao Manolić«, kaže Heni Erceg koja je nekoliko tje­dana kasnije objavila i intervju sa Stipom Mesićem u koje­mu je ovaj navijestio svoj konačni razlaz s Franjom Tuđma­nom. Ona nastavlja: »Iz razgovora s Mesićem 1994. godine stekla sam dojam da, razilazeći se s HDZ-om, pokušava is­prati vlastitu savjest, budući da je rat u Bosni tada već za­vršavao. Osim toga, sam mi je Mesić pričao kako je, mno­go prije Tudmanova dolaska na vlast, znao za njegovu fiks-ideju o podjeli Bosne, samo, eto, nije vjerovao da će se ovaj doista u to i upustiti. Pokušao se distancirati, premda sa značajnim zakašnjenjem. Njegovi odgovori na pitanja o 'kasnom paljenju' bili su standardno sporni i neuvjerljivi: 'Htio sam i pokušao mijenjati stvari iznutra'. Iz moje vi­zure, to je oportunizam, ali ne mogu tvrditi da nije poku­šavao utjecati na Tuđmana. Manolić i Mesić htjeli su se, zapravo, što efikasnije ograditi od politike Tuđmana i Šuš­ka, doduše, s obzirom na vrijeme kada su to učinili, mis­lim da mrlja u njihovim biografijama rnože biti samo uma­njena, ali nikako i sasvim izbrisana. Moram, međutim, reći da su se obojica držali odvažno, premda okolnosti njihova razlaza s Tuđmanom nisu bile ni bezazlene, ni bezopasne. Vjerujem da su dobro procijenili kako im i učestalo da­vanje intervjua pruža svojevrsnu zaštitu. Mesić se doimao usamljenim, ali istodobno mi se činilo kao da mu je pao ka­men sa srca. Ponašao se opušteno i rasterećeno, kao čovjek koji je predugo ostao u birtiji i odjednom je postao svjes­tan u kakvom je društvu proveo noć. Uza sve zamjerke iz toga vremena, mislim da je Stipe Mesić hrabar čovjek«.

»Manolić je, dakle, prvi počeo javno istupati protiv politike u Bosni za koju je mislio da je kreira i provodi Su­šak. Ti njegovi javni istupi trebali su imati funkciju da Tuđ­mana uvjere kako se treba riješiti Šuška i prikloniti se - od­nosno, vratiti se — nama«, veli Mesić. Taj Manolićev javni pokušaj uvjeravanja Tuđmana da se priklonio pogrešnoj stra­ni nije imao nikakve šanse za uspjeh, jednako kao što ni­kakve izglede nije imala ni Mesićeva inicijativa da se u vla-dajućoj stranci otvori prostor frakcijskom djelovanju. Od svega se dogodio samo vrhovnikov gnjev što je ubrzo rezul­tirao degažiranjem Josipa Manolića iz HDZ-ovih redova. U Predsjedničkim je dvorima, naime, sazvana sjednica HDZ-ova Predsjedništva kojoj je jedina svrha bilo brzinsko ods­tranjenje čovjeka koji je nekoć bio najbliži Tuđmanov su­radnik: zanemarena je pritom i utvrđena procedura i parti­jski statut i bolji običaji, jer šefu HDZ-a nije padalo na pamet da dopusti raspravu o svojoj nakani, a sve da je i dopustio drugima da nešto kažu, ne bi se čulo mnogo suprotstavljenih glasova. Jedini je, naime, Mesić bio protiv obračuna s Manolićem, obračuna što je odrađen u najboljoj boljševičkoj maniri. Nakon što je sesija HDZ-ove vrhuške uspješno okončana, Sušak je izišao iz dvorane i ovako rekao jednom od svojih tjelohranitelja: »Neka akcija u Saboru krene»! Bio je to signal da se u Saboru začne postupak skupljanja pot­pisa za Manolićevu smjenu s pozicije predsjednika Župa­nijskog doma.


Uslijedio je potom razgovor šefa države i partije s pred­sjednikom parlamenta u četiri oka. Tuđman je znao da Mesić uživa popularnost u javnosti i nije ga se htio baš olako odreći, premda nije pokazao ni naročitu volju da ga zadrži u HDZ-u i vrhu državne vlasti.

»Stipe, u čemu je problem?«, pitao ga je praveći se nevještim.

»Problem je u tome što me izbacivanje Manolića pod­sjeća na komunističke čistke«, odgovorio je Mesić. »Ja sam se borio za demokraciju, a ovo što se događa karikatura je demokracije. Neću raditi protiv principa za koje sam se za­lagao cijeli život. Ti znaš da mi funkcija ne znači ništa i da zbog funkcije nisam postao ni pametniji ni bogatiji. I hoću da znaš da se ovome što si napravio ne protivim toliko zbog Jože, koliko zbog metode. A metoda je totalitarna.«

»Bez Manolića ćemo biti jači! Bili su ovdje kod mene neki stranci i protestirali su zbog toga što u državnom vod­stvu imamo čovjeka koji je bio pripadnik komunističkih obavještajno-policijskih službi. Bez njega će mi biti lakše, ali volio bih da ti ostaneš. Isto tako, moraš znati da i bez tebe možemo, jednako kao i bez Manolića.«

»Dobro, Franjo, ako možete, onda je ovo kraj«, kazao je Mesić i ustao je pružajući ruku Tuđmanu.

»Nemoj prebrzo donositi odluke... Prespavaj, razmis­li i javi mi se.«


Stipe Mesić više mu se nije javio. Danas taj razlaz ne pokušava učiniti dramatičnijim nego što je bio. Dogodilo se samo ono što se moralo dogoditi, a neizbježnost se nije ni pokušavala prikriti teatralnim i patetičnim gestama. »Mislim da on, ipak, nije bio sasvim ravnodušan premamom odlasku«, sjeća se Mesić, »jer je vidio s kim ostaje: s Ivićem Pašalićem, Gojkom Šuškom, Vicom Vukojevićem...Uostalom, često je znao kazati: 'Bože moj, s kim sam ja stvorio Hrvatsku'! Franjo Tuđman bio je interesantan čo­vjek. Imao je neke sjajne ideje. Recimo, bio je u pravu kad je tvrdio da će nas svijet ozbiljno doživjeti tek kad se nar­od na referendumu izjasni za samostalnu Hrvatsku, dok sam ja govorio da su izbori dovoljni i da su građani — ma­sovno glasajući za HDZ — pokazali koju opciju podrža­vaju. No, njegov fatalni problem bila je impresioniranost Slobodanom Miloševićem, te opsjednutost poviješću i tzv. povijesnim silnicama.« »Tuđman je do zadnjeg časa poku­šao da nas zadrži«, priča Josip Manolić, »jer mu je valjda po­stalo jasno da našim odlaskom gubi kontinuitet one izvorne HDZ-ove politike i da bez nas u HDZ-u pobjedu defini­tivno odnose nacističke snage na čelu sa Šuškom. A Tuđ­man nikad nije bio nacist: bio je hrvatski nacionalist i pa­triot, ali je uvijek bio protiv fašizma i nacizma u našim re­dovima. Pokušao nas je, dakle, spriječiti u odlasku iz HDZ-
a, ali već je bilo kasno, jer smo bili donijeli odluku da ide­mo na formiranje nove stranke.«
      

 

Ivica Đikić „Politička biografija Stipe Mesića“

str.86-95

PV

Veljača 2010.

::: NEKE STVARI I OSTALO

SNAĐI SE MAJČIN SINE ...

>>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

...klikni na plakat

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević