Ilija iz Vijake

Kada je započela njegova "veza" s fratrima vijačkim, nitko ne zna. Od malena svakako. Godinama je bio zvonar crkve vijačke. Bilo mu je to jedino stalno radno mjesto. I nije samo zvonio, i u crkvu je redovito hodio. Do dana današnjeg. Jedini je koji je uspio igrati na dvije karte: vi-siti u kavanama, popjaniti se i ostati u dobrim odnosima s crkvom kato­ličkom. I tamo i ovamo imao je do­bre razloge za uzajamnu miroljubivu koegzistenciju.

Volio je ponekad popit', ali rijetko se događalo da ga nitko ne časti. Jedne prigode nije imao sreće. Razmišljaju­ći kako da dođe do pivkana, jednom od svojih "školskih" vršnjaka naredio je usred kavane da klekne, što je ovaj i učinio. Glumeći paroka, pita ga Ićko je li štogod zgriješio. Kako "vjernik" nije bio grešnik, pitao ga je je li išao kod tuđih žena. Kad je ovaj odgovo­rio da nije, Ilija je komentirao: "E, vidiš to ti ne valja!" I na kraju zamislivši se reče: "Za pokoru ćeš izmoliti jedan Očenaš, jednu Zdravomariju, jednom Slava Ocu i paroku pivu!" i u tom trenutku lupnuvši šakom od stol. Puna kavana svjedočila je samo jednom u nizu njegovih "bisera" koji se svakodnevno prepričavaju.

Znao je često i pretjerati u piću. Tako ga jednom ugledaše pijana kako tetura putem. Pitaju ga što se napio. Ilija uporno odbija i tvrdi da je trijezan. Pa šta si onda radio u kavani - pitaju ga. Pa iš'o se napit vode!

Relativno rano ostavši bez oca, ži­vio je s majkom. Bili su zaštitni znak Vijake. Mara je u hodu plela čarape, a Ilija je u stopu pratio. Dobro se sjeća pisac ovih redova kada je Mara na nje­govoj svadbi izvadila novčanicu kao dar. Mlada nije prihvatala, ali mlado­ženja jest. Morao je jer bi se Mara na­ljutila. Bilo je pokušaja da ih smjeste u starački dom. Međutim, niti je Vijaka mogla bez njih, niti oni bez Vijake.

Ilijina majka umrla je nekoliko godina prije posljednjeg rata. Ilija je ostao sam i nije se mnogo toga promi­jenilo u njegovom životu. Nastavio je sam praviti kruh, ražljevu i pitu. Ku­šao sam nekoliko puta i skidam kapu. Ratni pokliči nisu zaobišli ni Vijaku. Valjalo je bježati. U Kiseljak. Ilija je smješten u osnovnu školu. Znao je proviriti u ured Općinskog povjeren­stva Vareš. Bio je to znak da se ispali­mo zajedno vani. Trebalo je Ići štošta i pomagali smo. Imao je nekada više nego drugi. Ne iz sažaljenja. Bio je i u Kiseljaku omiljen.

Bi i blagoslov i fešta pri useljenju. Glazba i gosti s darovima. Došli sa svih strana. Ićo je u prizemlju, a obi­telj Peštić u potkrovlju. Dogovor je kada Ilija umre da kuća, normalno, ostane Agustu i Marini, koji se s to­liko nježnosti brinu o njemu. Ali, ne lezi vraže! Ilija voli reći: "Pa ja, kad oni umru kuća će meni ostati."

Posta Ićko pravi gospodin. Pod kontrolom. Obrijan, počešljan, nama­zanih cipela, čist i uspravna hoda. Po prvi put nakon toliko godina. Bog je učinio čudo. Ilija je, vele, isti kao i prije dvadeset godina. U kući ima sve. TV, frižider, cvijeće, telefon. Nema jedino tableta. Nitko ga bolesna nije vidio.

Zna navratiti u Internet klub. Pi­tam ga šta piše na jednom od papira. Pa, olovka - Ilija će k'o iz topa. E, le­gendo, imaš pivu!

Kada se duže zadrži u trgovini, zna ga Agust i tražiti. Vidjevši Agu-sta, ostali mu dojave da ide i da je ljut. Agust s vrata pita: "Tko je to ljut!" Ićko će: "Pa, feferon, valjda znaš!"

Ovoga ljeta Iliji u čast je svečano puštena i česma u blizini njegove

kuće pokraj puta kojim hode vjerni­ci. Kao i svake godine u Vijaku je po­hrlio veliki broj iseljenika na godišnji odmor. I da obilježe vijački patron -Sv. Anu. I usput vide Iliju i daruju ga. Najviše njega i paroka. S tom razli­kom što Ilija, dok Vijačani iz zapad­nih zemalja borave u rodnom kraju, nas ne poznaje. Često zna zapitati: "Koji si to ti?" Kad sve prođe, negdje oko Gospojine, opet mu se "vrati" sjećanje. Jest, da se novac sada troši namjenski. No, uvijek se Ićo ogrebe u naturi. Za pivu.