Matoš

Antun Gustav Matoš, jedan od naših najvećih i najobljubljenijih pisaca svih vremena, rođenje 13. lipnja 1873. u Tovarniku, u Srijemu, a umro 17. ožujka 1914. u Zagrebu. Podrijetlom je dakle Bunjevac, ali se osjećao stopostotnim Zagrepčaninom jer je u Zagrebu proveo djetinje dane, školovanje, pa i najveći dio kasnijeg književničkog rada. Osjećao se pravim Zagrepčaninom i stoga što je u Zagrebu, kako sam kaže, „dobio prve batine, doživio prvu ljubav, štampao prvu priču, jer mu je tatek kao orguljaš svirao kod svetog Marka, jer mu na Mirogoju leži djed Grga, jer je tu razbijao obloke, gledao oblake i kuharice, loptao se i špekulao, bio potresen potresom, jer se tu posljednji put od sreće napio, vadio za okladu zdravi zub u kavani, poznavao potočke i tuškanačke fakine, svirao u „muzik-šulu" i krao grožđe u vinogradima".

Život mu je uistinu bio pun paradoksa. Taj izvanredni umjetnik pera ponavljao je sedmi razred gimnazije jer je pao iz hrvatskog jezika. Umjesto u neku umjetničku školu, upisao se u veterinarsku u Beču, ali je u njoj pak više muzicirao nego učio. I kasnije njegov život naliči na zbivanje u uzbudljivu romanu: on, zagovornik neograničene slobode, postaje vojnikom, pa dezerterom, prognanikom koji živi u Švicarskoj i Francuskoj, u dva maha i u Srbiji, u Beogradu, da bi posljednjih šest godina života (1809-1914) proveo u Zagrebu, izdržavajući se kao novi­nar i profesionalni književnik.

Isticao se i kao kritičar. Premda je bio katkada i nepravedan u pro­sudbama svojih suvremenika, zahvaljujući svojem izvanrednom senzi­bilitetu znao je okriti duhovito definirati istinske umjetničke vrednote, pa neki njegovi sudovi i ocjene ne mogu se ni danas zaobići. U Parizu je, dakle na samom izvoru upio i usvojio originalne tekovine galskog duha, i majstorski ih znao primijeniti u svojim kritičkim napisima. No i u stihovima ostavio je Matoš pravi niz bisera poetske riječi, makar za života nije tiskao niti jednu knjigu poezije objavljujući pojedine pjesme samo po časopisima. Mada poezija predstavlja manji dio njegova cjelokupna književnog korpusa, Matoš je ipak prvenstveno pjesnik:

kako u stihovima, tako i u priči, u feljtonima, pa i gotovo bih se usudio reći, povremeno i u kritici.

U stihovima je bio zastupnik zatvorene forme: bilo soneta, bilo kojeg drugo čvrstog lirskog oblika. Volio je strogo odmjereni metar i pravilne rime, što je neke navodilo na zaključak da mu je to sputavalo slobodu izričaja. Ipak, uspio je na svojevrstan način obraditi različite motive, stvoriti slikovno prekrasne pejsaže, dati kantilene intimna doživljava­nja kao i zanosna patriotska osjećanja, sjetnu erotiku i oštru satiru. U razvitku nove hrvatske lirike Matoša možemo smatrati sponom između Kranjčevića i Ujevića. U isto doba živio je u Zagrebu i Musa Ćazim Ćatić, veliki orjentalist i bohem, pjesnik i prevoditelj s turskog i arapskog, Matošev kavanski drug.

I oni koji iznose zamjerke njegovoj lirici moraju se složiti barem u jednom: nitko od naših pjesničkih velikana prošlosti nije toliko citiran kao Antun Gustav Matoš. Usvojen kako u intelektualnim tako i u običnim pučkim krugovima. Čak su se i športaši znali poslužiti primjerice onim stihom koji izražava duboku Matoševu vjeru u budućnost Hrvatske: i dok je srca bit će i Kroacije!

.......................

 

pv

Kozultirana literatura: Izbor iz hrvatske lirike 19. i 20. stoljeća

Travanj 2010.

::: PV PRETRAGA

::: NEKE STVARI I OSTALO

LJUBAVNA VEZA MASLINE I MEDITERRANA

Iz iskustva znam da su knjige ove vrste nešto posebno. Možemo ih pokloniti, razmjeniti, prodati, o njima pripovijedati i svoj skromni usud dati; reklo bi se, nešto poput platežnog sredstva.  >>>više

 

PREDZORJE

 

Previjam se u krevetu kao crv. Cijelim tijelom, cijelom dušom djeluje u meni sinoćne vino. U odsustvu bolje duhovne pjanosti (kažem pjanosti a ne pijanstva, čak ni opojnosti) vino pali u meni rujne požare, škaklja me, draži me, ponižava me, potpaljuje maštu i potpiruje na zanose prama ženi i Budućnosti.

Imam groznicu. Ne ću da potpuno otvorim oči prama nastalom danu što kroz tananu zavjesu počinje da probija u sobu. Slušam kukurijeke pijetlova u dvorištu, te troma i duboka zvona.

Kao da se utapam, cijela moja prošlost prolazi u meni u kaleidoskopu; sve pogrješke koje sam počinio, sva dobra djela koja propustih. Evo sam srećom i nemoćan: dozivam sebi sliku bolnice gdje ženske ruke jodom i klorom pale sladostrast u povoju ranjenika.

─ I onda mislim, kako je strahovito što ću morati ustati se, odjenuti se, otići bez oduševljenja u svakidašnji svijet, pa opet ne moći pijan, biti pijan bez uma.

 

Augustin Josip Ujević

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46