Velečasni Zlatko Sudac

Velečasni nema ni televizor ni internet

Sudac živi u skromnom apartmanu u potkrovlju Pastoralnog centra Betanija. Nema ni internetskog priključka ni televizora na čijem mjestu stoji monstranca s Presvetim! Kaže da nema vremena za sjedenje pred televizorom.

– Danas živimo teror informacija. Prosječan čovjek koji je živio u vrijeme Shakespearea, prema statistikama koje su radili, u sedam je godina primio onoliko informacija koliko današnji prosječan čovjek primi preko jedne dnevne tiskovine. A gdje su tu ostali mediji, televizija, internet, mobiteli, SMS-poruke – ludilo!

Bombardirani smo informacijama a da riječ, kao takva, više ne priopćava zajedništvo. Zasićeni smo porukama i riječima, ali nedostaje ona životna riječ, povjerenje među ljudima i komunikacija – kaže vlč. Sudac.

– Koliko se služite internetom?
– Kad god mi treba za studij ili kad mi trebaju neke informacije i pojmovi. U svojoj sobi uopće nemam priključak. On je u uredu, kamo mi stiže elektronička pošta. Svoju poštu samo ja čitam, ali ako je ne stignem isprintati, to učine ljudi od povjerenja.

– Profil na Facebooku, poput pape?
– Nemam, ali dolazi uskoro jedno lijepo iznenađenje.

– Možemo li vas očekivati na Facebooku?
– Ne mogu vam sada reći, ali bit će nešto još veće i ljepše, bolje i sveobuhvatnije. Nešto pravo, tj. ono što bi naša Katolička crkva odavna trebala imati. Ali zasad neka još bude tajna.

– Je li internetom moguće lakše se približiti mladima?
– Naravno, jer danas su djeca mali lumeni i koriste se kompjutorima od najranije dobi, a ja sam, na primjer, o njemu počeo učiti u srednjoj školi. Glazba, umjetnost, film, kultura, pjesma, supkultura mladih danas, sve su to putovi prema mladima. Kad bi se neki svećenik odvažio evangelizirati npr. u hard rocku, pisati na taj način poruke o Bogu, zamislite kakve bi kritike tada bile.

Kako doći do srca ljudi, do srca svih da nekoga spasiš, do neke prostitutke, dilera ili kamatara? Kako ako ne spustiti se na njihovu razinu, biti kraj njih i biti im na pomoć, zapaliti im srce i tako stvarati mostove? Ne možemo čekati da nam dođu u crkvu. Velike smo barijere stavili između sebe i onih kojima smo prvotno poslani.

Piše: Darko Pavičić, Večernji list