Donacija

Kako su se ti sanatori svakim danom množili, zaduženost zemlje je bivala sve veća i veća. Neveselu storiju o našim sanatorima i njihovim nalogodav­cima ponajbolje je ironično oslikao Enver Mehmedbašić u jednom aforiz­mu: Voze senatore, traže sanatore. Donatori su nahrupili poslije rastura svega onog što su sanatori, eto, sanirali. I danas je vjera u donacije (lat. donare - darovati) temelj našeg privrednog, kulturnog, a bogme i umjetnič­kog života. Donacija je, dakle, poklon, novac koji se ne vraća I koji bi nam netko trebao dati da riješimo sve naše probleme. Ti milodari što su stizali od ljudi dobre volje, ili kao zakašnjela savjest stranih vlada zbog moralnog tupila na zločin nad našom zemljom, pomogli su da se malo ugrijemo, napijemo i najedemo kruha.

Međutim, nesposobne vlasti, umjesto da obnavljaju privredu, podižu indu­striju, ljude su uvjerili da im je netko dužan 'donirati' novce, dovodeći tako cijeli jedan radini i moralni narod u poziciju europskoga prosjaka. U Sa­rajevu sam zabilježio i ovakve izjave: 'Potjerao sam ženu, pa bih joj morao osigurati kakvu donaciju da preživi'. Ili: 'Znam ja dobro njega. Obogatio se od provizija na donacije', (jedan sveučilišni profesor). Ili: 'Nije on naci­onalist, on je donacionalist'. U Hercegovini se fenomen spustio i do pučke ironije. 'Mala moja, kad bi meni dala, i ti bi se donatorom zvala', glasi jedna novija ganga. Lako trošenje tuđega novca najčešća je tema naše društvene kronike. Nitko više ne spominje rad i vrijednosti rada. Političari, koji u principu ništa ne rade, u nas se bave tek dvjema temama: brizi za naciju i vjeri u donaciju.

Carstvo nerada i javašluka održava se tako na lažnim nadama i praznim obećanjima. Političari se međusobno optužuju za pljačku milijuna darova­nih jednoj zemlji i narodu koji su u proteklome desetljeću bili dovedeni do ivice uništenja.

         Vrelo: „Mali rječnik nostalgije“, str.43-44