Gospođa patnja

Sinoć nisam izašao poslije večere. Ostadoh čitati, da bih barem pokušao razumjeti neke stvari. Zatvorih oči i vidjeh jato ptica. Viđenje traje sekundu, ili možda još kraće; nemam pojma koliko sam ptica vidio. Ponovno zatvorim oči i vidim dragi lik. Pavao ga je vidio kao svjetlost koja ga obori; Ivan kao sunce kad blista punim sjajem.Toma je stavio prste gdje bijaše koplje. Mnogi ga vidješe, ali nikada nisu mogli odrediti boju očiju. Crte isčezavaju kao neki čudotvorni broj, sastavljen od običnih znamenki.

Nameće se priča o Patnji - Gospođi.

Spuštanje do tla, do svijesti zemaljske malenosti i unutarnje bijede.

To je patnja?  

Treba li uopće o njoj govoriti, pisati; u ovome ludo kaotičnom i ubrzanom vremenu? Tko još može i želi slušati jadikovke takve vste, kad je to ionako potisnuto na rub svakodnevice; ta duboko usađena agonija pojedinca, kojem ponekad ponestaje daha. Njezin se misterij otkriva samo u nama, negdje u dubini našeg bića nagomilana i potpomognuta bremenitim mislima našega mozga. Dani i noći prožeti su pamćenjem i strahom, strahom što oblik je nade, pamćenjem, imenom što ga dajemo pukotinama tvrdoglavog zaborava. Vrijeme postaje dvoglavi Janus koji motri i večer i zoru.

Patnju izvana nećemeo nikad razumjeti i nitko je ne može objasniti ako je ne doživimo osobno ili u uskome krugu nama dragih osoba. Njezino nastajanje i postojanje poprima dimenziju vlastite sjene koja se vucara za nama i kada nema sjaja na obzorju. Unutar naše duše dolazi do totalnog preokreta s odrazom negativnosti. Iznenada se smijeh okreće u suze, uspjeh u neuspjeh, smisao u besmisao. Osjeća se silna teškoća svakodnevnog i jednostavnog postojanja, osjećaj ostavljenosti i gruba istrgnutost iz pozitivnong i nama dragog tijeka stvarnosti. Gospođa Patnja vraća u ropstvo i nameće svoje uspomene, svakidašnju bijedu; odraz u zrcalu. Postajemo bolničari i peremo joj noge.

Čudno je to kad vas nešto privlači! Gledamo jedan predmet, a on nas postepeno opsijeda, zbunjuje, osvaja, kao lice neke žene. Njegova draž se uvlači u nas, ta neobična draž koju stvara njegov oblik, njegova boja, njegov izgled – i već smo zavoljeli i već ga želimo, za njim čeznemo. Slijedi želja za posjedovanjem, u početku blaga, gotovo stidljiva, a zatim raste do neodoljivosti.

Dakle, ostaje samo nepoznati ulazak u prostor i vrijeme nabijeno prazninom, bezvoljnošću i životnom dosadom s određenom dozom straha. Pokušavamo ostati hladni i umišljeno sigurni; no potištenost izbija kao žabokrečina na površinu i izravno pogađa taj darovani  sveti prostor srca. Naviru drame u mozgu, još teže i gore od drugih; pokušaji su uzaludni, sva traženja promašena, zagonetke ne riješene, a svako okrivljavanje onog drugog vraćalo bi se poput bumernaga kao još veći teret.

Ono vanjsko nudi samo svoje vanjske vrijednosti, dakako potrebne, ali premalo za naše duše.

One hoće nešto drugo, nešto više.

pv