Krštenje

Iako je dvostruko krštenje vjerski sporno, jer ne može krst na krst, Goran Bregović razvija jedra u pravcu aktualnih vjetrova, dok Emirove krstitke, čini se, idu svemu usprkos, a ponajviše zdravoj pameti i konspirativnim babama. Elem, iako je njegovo pozno krštavanje obavljeno iza debelih ma­nastirskih zidina, ostat će zapisano da je Kusta prvi pravoslavac u moder­noj povijesti čiji se otac zvao - Murat.

Također će ostati upamćeno da je Kusturica svoje aristokratsko arapsko ime Emir (ar. vladar, raskošni, veličanstveni) dragovoljno trampio za slavenskosrpsko ime Nemanja, oznaku za ubožnika, siromaha, pariju, čovje­ka koji oskudijeva. Nemanjić, zapravo, znači "nema niš", označava čovjeka koji nema ništa (N. Kilibarda).

Krštenje je inače ritual uvođenja grešne duše u kršćansku vjeru. A Kusturičina duša ogriješila se o zakone nebeske višekratno, uvijek kad je po­državala genocidnu politiku Slobodana Miloševića, onog istog "golgetera" što je Kustin narod smanjio za preko dvije stotine tisuća duša. Krštenje je, inače, prvi i temeljni sakrament Crkve, "vrata" u Hristovu zajednicu. Isus je, navodno, rekao: "Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se." Zato je krštenje vidljivi znak da postajemo slični, "saobličeni" Isusu Hristu, prvom Božjem odabraniku.

Stoga su kršćani od davnine krštenje svečano slavili najradije u vazmenoj noći između Velike subote i Uskrsa, kad Crkva slavi Kristov vazam (pashu), tj. njegov prijelaz s ovog svijeta k Ocu po smrti i uskrsnuću. Krštenikov prolaz kroz smrt, ukop i uskrsnuće s Kristom zorno simbolizira uro­njavanje krštenika u vodu, što se vrši u velikim bazenima-krstionicama. Nije nam poznato koliko je vode bilo potrebno da Emir postane Nemanja, ali znamo da je more suza poteklo u pozadini i pripremi ove spektakularne hrišćanske preobrazbe.

Vrelo: "Mali rječnik nostalgije", str.148-149