Pejaković

bosanci su u zajedničkoj državi bili poznatiji po šutnji nego po priči. A bili su poznati i po riječima. Ostali su Jugos­laveni češće i više pričali, ali nisu bili poznati po riječima. Eto, recimo, riječ seljak koristili su da označe stanovnika sela, ali i osobu koja se u gradu neprimjereno ponaša. Srbijanci su, među­tim, govorili i seljačina, ali više iz sklonosti k augumentativima nego zbog stila i preciznosti. Bosanci su riječ seljačina koristili opreznije. Nekako su osjećali da se augumentativom čovjek ne

može uniziti i poniziti, pa su socijalno neprilagođene građane prozvali papcima. Onda se u ratu i ta riječ potrošila, ali već će biti izmišljena nova. Dobre riječi imaju smisla dok se ne poč­nu prečesto izgovarati. Jedne dobre riječi štite druge dobre ri­ječi, a svim ostalim riječima daju šansu. Recimo, riječ seljači­na još nije posve izgubljena.

Sedamdesetih je Josip Pejaković postao najveća seljačina u Bosni, a i šire. A možda i jedina autentična seljačina u ovim krajevima. Sačinio je i napisao monodramu Oj živote i njome obilazio kazališta, domove kulture, kinodvorane i sale za fizič­ki širom bivše države. Način na koji je svoj tekst urlao, šaptao, smijao se i tugovao bio je šokantan, kako za najfinije gradske dame, tako i za ljude u čija mjesta nije došla struja i voda. U Bosni nije bilo tog seljaka koji ne bi rekao za Pejakovićev lik, s nekom vrstom civilizacijske superiornosti, da je seljačina, ni­ti je bilo tog građanina koji bi se osjetio superiornim Pejakovićevu seljačini. Način na koji se glumac unosio u svoju ulogu i na kraju se pretvarao u nju, bio je za sve besprimjeran. Monodrama Oj živote za mnoge je do danas, žive i mrtve stanovnike zemlje Bosne, ostala jedinim kazališnim događajem u životu.

Na valu stečene popularnosti, Pejaković je smislio novu monodramu. Zvala se On meni nema Bosne. Taj je tekst govo­rio u sličnim tonalitetima i kulturološkim okvirima, ali u nje­mu je bila upisana neka čudna, tih godina skoro nerazumljiva, šifra zemaljskog patriotizma. Bosna je zemlja, a ne domovina. Domovi mogu biti srušeni i spaljeni, domovina je bijedna i potrošena riječ koja je svojim podanicima učinila razna zla. Zato je Bosna zemlja. Barem u ovom tekstu. E, o toj zemlji i o jed­nom koji je u Frankfurtu rekao da je nema, Pejaković je rikao, urlao, šaptao i mrmorio svoj tekst. U vrijeme kada o Bosni nije bilo ni zbora kao o nečemu što može nestati i prema čemu valja biti nježan, Pejaković je govorio On meni nema Bosne. Kada bi netko drugi imao takvu epizodu u biografiji, danas bi ga po Sa­rajevu nosali ko sultana. Ili ga ne bi nosali,- ali se tako kaže.

Josip Pejaković bio je seljačina cijelo desetljeće. Poslije toga je, manje-više, glumio Omer-pašu Latasa. Ali nije bio Latas. S godinama je ostario, udebljao se, nabavio tornjake i pomalo izišao iz mode. U vrijeme raznih Audicija i Top-liste nadrealista, kada su se Bosanci počeli zajebavati i u zajebanciji nas­tojali biti urbani, Pejaković nekako nije bio u folu. On nije pričao viceve, nego je pričao život. Bio je to život plemenite seljačine. Površni, kakvi već jesmo, pamtili smo seljačinu, a nismo ni plemenitost, ni glumu. Seljačinu smo pamtili površ­no i pogrešno, kao i njegov tekst. Ta seljačina i ti tekstovi bili su medu najboljima i najvrednijim djelima bosanske kulture jednoga doba. Iz sedamdesetih upamtili smo Bregovićevu pje­smu Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac, s kojom su Bo­sanci u Jugoslaviji postali istovjetni papcima, kmetima i selja­cima. Zajebavali su nas zbog Bregovića, ali zbog Pejakovića ni­su nikad, premda su svi vidjeli Oj, živote barem jednom i ba­rem na televiziji. Zašto su nam seljačinu oprostili? Pa zato što im se koža ježila dok su ga gledali i slušali i zato što je bio tako velik. Dobre se stvari drugima opraštaju.