Rastezanje pameti

Kada sam odlučio uvesti Vremeplov u svijet interneta rekao sam samome sebi: „Neće biti politiziranja, barem u onom specifičnom smislu. Eno ti Ujević i raspojasaj se koliko te volja; samo pazi da na postaneš narodu dosadan!“ No, očito je da je politika naša sudbina, neispunjena karma i teško se oduprijeti mehaničkoj zadanosti njene brutalne dijalektike.

 

Jedna stara izreka kaže: „Kad nema objave (cilja), narod se razuzda.“ U Bosni i Hercegovini nema je, evo, skoro dva desetljeća; i sagledavajući blisku prošlost i još tužniju sadašnjost, neće je ni biti. Uostalom i ne treba se čudom čuditi ako taj isti narod nije nitko ništa ni pitao i što se, jadan eto, u aranžmanu selidbene agencije Francek - Gojko & Co., raspršio po kugli zemaljskoj. A..., godine prolaze. (Onaj tko jednim potezom naliv pera otpiše..., rekoh „otpiše“, 20% sopstvene nacije odlazi ravno u legendu. Što vi mislite?)

 

Postoji jedna priča o američkoj plivačici, Florence Chadwick, u kojoj su jasno spojene volja, vizija i cilj. Ona je preplivala kanal Catalina u južnoj Kaliforniji i postavila nekoliko državnih i svjetskih rekorda. Zatim je došla na ideju preplivati kanal La Manche i postaviti novi rekord. Tog dana kada je trebala plivati bili su veliki valovi. No, kako je ona trenirala u Atlanskom oceanu bila je u vrhunskoj formi i spremna plivati kroz velike valove. Tog dana voda je bila dosta hladna, skoro ledena. Ali i na to je Chadwickova bila pripravna jer je bila naviknuta na hladnu vodu,a k tomu još treneri su je premazali mašću kako bi se bolje zaštitila od hladnoće. Tijekom plivanja plovili su u čamcu u njenoj blizini, krijepili toplom juhom i bodrili riječima. Dakle, sve je bilo isplanirano u detalje, ali samo jedno ne: magla. Kad se spustila gusta magla, vidljivost se smanjila na samo nekoliko metara. Obzora više nije bilo, Florence Chadwick je gubila smijer, a uz to je osjećala laganu paniku i grčeve u rukama i nogama. Na koncu je zatražila da je podignu u čamac i odvezu na obalu. Odustala je jer više nije imalo nikakvog smisla plivati dalje. (Nije nikakvo pametovanje, nego živa istina.)

Koliko toga nisu predvidjeli treneri u Daytonu postaje očito iz dana u dan. A spoznaja da je taj isti sporazum za jedne noćna mora a za druge sveto pismo, kazuje sama za sebe. Veliki valovi, hladnoća, magla posvuda - sve je tu; vrijeme radi protiv Bosne i Hercegovine. O nekakvoj normalizaciji, prosperitetu i boljem životu naroda nema niti govora. (... Oni se ne mogu dogovorit gdje će tko sjedit, a kamoli nešta drugo. Ma ne..., nisam uopće ljut.) A sve zbog apsurdnog političkog ustroja i cjelokupne državne konstrukcije, stvorene tim sporazumom. Žalibože proćerdanog vremena i pojedenih janjaca.

 

„Razvucite im pamet!“ Tako su govorili „heroji“ pucajući na raju kao na glinene golubove. No, dokazano je.“ Pobjeđuje onaj tko izdrži!“ Rat je bio, pucalo se na sve strane, ali ovo što se događa ovih dana ne ide mi u glavu. Ovaj što je godinama rastezao pamet lociran, identificiran i priveden je. (I tu nastaje moj problem!) Bosna i Hercegovina, u svojim granicama, međunarodno priznata država proživljava nešto što nema nigdje u svijetu bijelom. Dok na jednom mjestu, ove države, ožiljkom nesreće, uplakane žene drhtavim rukama prevrću izblijedjele fotografije svojih muževa, sinova, braće..., kroz plač pripovijedajući koliko su kostiju, stopala, šaka, lubanja,  pronašle i neće nikad stati sa daljnjim traganjem; na samo nekoliko desetina kilometara iste te države veseli se i pjeva u čast rastezivača pameti, i silno se k nebu urliču, kako veli Arsen Dedić, oni strašni refreni umilnim i prijetećim glasovima. Možda ovako nešto postoji tamo na kraju svijeta, u džunglama Afrike, na plemenskoj razini, ali u Europi i okolici sigurno, ne. (Kako će sad ta država funkcionirati ili bolje rečeno opstati kao jedna državna zajednica u pravom smislu te riječi? Ima li smisla plivati dalje?)

 

Ne znam pratite li me još uvijek? Jeste i sami uočili stanje stvari? Ili radoznalo promatrate naslove sa desne strane?

 

PV

 

Lipanj 2011.

::: PV PRETRAGA

::: PORED PUTA

23. ožujka 2007.

 

 

S velikom hrvatskom

Književnom nagradom u koferu

Sjedim na Zagrebačkom kolodvoru

I čekam vlak za Sarajevo.

 

Pokupovao sam sve novine i magazine

I listam, tržeći svoju fotografiju

Grozim se vlastitih rečenica, laudacija

Grozim se općih mjesta.

 

Pomišljam kako sam

Prije petnaest godina

S ovog mjesta krenuo prema Dunaju

S družicom mog života

S dvoje djece u naručju

Kako bih sačuvao djecu

Kako bih sačuvao glavu.

 

Tad sam bio šugav pas, a sada sam

Slavan i priznat od braće

Tješim se tako dok gledam

Svoju otužnu i otešćalu figuru

U novinskome rasteru.

 

Vlak kreće. Već kod Siska

Fućkam na vlastitu književnu slavu

Pijem rakiju iz pljoske s gastarbeiterima

Što hitaju iz tuđine

Svojim porušenim kućama.

Pjevam sevdalinke

Sa srpskim i bošnjačkim izbjeglicama

 

Mojom jedinom braćom.

 

 

Mile Stojić

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

ŽELITE ODMOR?

Kontakt: +385 (98) 195  92 46 Kontakt: +385 (98) 195 92 46

TIJEKOM CIJELE GODINE