Iz kronologije Plehanskog samostana

    Župa plehanska brojila je 1855. godine slijedeća sela: Bunar (15 obitelji i 131 osobu), Bukovac (9 obitelji i 70 osoba), Ko­vačevci (15 obitelji i 160 osoba), Božinci (20 obitelji i 149 osoba), Stanići (20 obiteUi i 160 osoba), Brezici (25 obitelji i 185 osoba), Modran (55 obitelji i 371 osoba), Lupljanica (26 obitelji i 172 osobe), Vrhovi (16 obitelji i 150osoba), Zelenike (12 obitelji i 68 osoba), i Šušnjari (20 obitelji i 133 osobe).

Do 1873. godine Brezici su pripadali Foči, dok Foča nije postala župa. Od tada se i Lug (Ritešić) počinje pisati i spomi­njati, a dotle se pisao s Brezicima. Šušnjari se kasno spominju kao selo. Bit će da su se brojili s Poljarima (Vinogradinama). Dažnica se brojila s Modranom i nema posebnih statistika. Stanići, Bunar i Kovačevci prije su se vodili pod imenima Velika, kasnije Plehan. Tek oko 1870. godine ona dobivaju svoja imena. Vrhovi su se zvali Vrhovine.¹

 

¹Kronika plehanskog samostana, sv. II. (od god. 1034.) napisao fra Jure Vuletić (Čuva se u rukopisu).

 

    Groblja

U najstarije vrijeme spominju se u maticama četiri groblja:

Plehan, Modran, Bukovica i Živinice. Ovo posljednje mislim da je bilo kod današnjih Cerova, ono je pomalo napuštano kad je otvoreno groblje uRabiću.

U modranskom groblju ukopan je 1829. godine svećenik fra Lovro Šljivić, a u plehanskom od starih je ukopan fra Ivo Terzić 1858. g., te kasnije fra Tomo Klarić 1888. i fra Martin Čagelj 1889. godine. Dok se prvoj dvojici ne pozna za grobove, druga dvojica imadu pisane spomenike. Od devedesetih godina prošloga stoljeća franjevci su otvorili uz groblje vjernika zaseb­no svoje groblje.

Brezičko je groblje otvoreno negdje iza 1873. godine kad su se, naime, Brezici vratili (od Foče) Plehanu, inače su se do tada


kopali u Komarici. Godine 1925. otvoreno je novo groblje u Donjim Šušnjarima, a početkom 1926. godine i u Božincima. Lug-Ritešić kopa se i danas u Komarici, ali se i oni spremaju da otvore groblje.

 

Snimka s mlade mise fra Alojzija Bubala godine 1917. na Plehanu ( fra Juro, stoji zadnji, desno)
Snimka s mlade mise fra Alojzija Bubala godine 1917. na Plehanu ( fra Juro, stoji zadnji, desno)

     Ponešto iz kronologije

• 22. travnja 1935. godine, na drugi dan Uskrsa, u Foči je držao mladu misu svršeni naš bogoslov fra Domagoj Šimić iz Foče. Prisustvovao je veliki broj naroda. Sveta je misa prikazana na Kunari. Obukli smo se u koncelebraciji te svečano u procesiji izašli gore. Narod je klečeć pravio spalir procesiji. Asistirali su: o. Jurković (Đakon), fra Mijo Matić (subđakon), i manuduktor - ­moja malenkost. Prigodnu propovijed o visokoj službi i dosto­janstvu svećenika rekao je otac Jurković fra Julijan. Služba Božja (te ljubljenje ruku) potrajalo je dosti iza podne. Otpjevavši Te Deum završili smo tu rijetku slavu. Pod misom je na samostan­skom harmoniju svirao o. Lipovac uz pjevanje nekoliko svećenika i pjevača iz Vranduka.

Kod župskog stana, na dvoru - sub divo - bio je zajednički ručak s velikim brojem uzvanika. Mjesni župnik fra Domin Zubak zamolio me da u ime njegovo pozdravim goste. Učinio sam to rado. U govoru sam naglasio da su bosanski seljak i bosanski fratar živjeli 700 godina zajedno, pa sam zaželio da ta zajednica i nadalje potraje. Dr. fra Edvard Žilić, urednik Glasnika sv. Ante, pozdravio je mladomisnika kao budućeg radnika, te ga upozorio na veliku zadaću koja ga čeka. Dr. Brković je pozdravio mladomisnika kao franjevca, naglašavajući da je Bosna franje­vačka, te izrazio nadu da će mu mladomisnik vjerno stajati uz narod, kako je to stara tradicija franjevačka.

Potkraj ručka bilo je darivanje mladomisnika u novcu. Usprkos krize, vjernici su obilno darivali. Jedan seljak, inače još malo pinut, gledajući to naglas je zaviknuo: Vidiš kako ima para kad sloga vlada, a kad ujesen dođe šekutor, ne ima nitko ni dinara. Nek dođu na vladu ljudi, nek imaju slogu sa narodom pa će vidit kako ima i njima ovako. Pljeskom su pozdravljene ove riječi. Pucanje pušaka, udaranje tambura, te igranje kola uveliča­še raspoloženje naroda i svečanost dana.

• 19. svibnja 1934. Provincijske promjene: gvardijan na Plehanu postaje fra Marijan Marić (do tada je provincijal Bosne Srebrene), fra Juro Vuletić je do sad bio župnik u Gornjoj Dubici, a sada postaje župnik na Plehanu i definitor u Provinciji. U samostanu su još postavljeni: fra Julijan Jurković, dosadašnji župnik u Foči, fra Franjo Lipovac, pater studens i fra Domin Idžaković, laik. Od prije su u samostanu: fra Anto Juriljević i fra Teofil Zrakić. Dakle, sedmorica braće.

Fra Bono Švabić iz Koraća ide u Svilaj, a fra Mijo Matić iz Ivanjske dolazi u Sivšu, fra Domin Zubak iz Sivše ide u Foču. Bivši gvardijan fra Domin Ćosić ide u Dubicu za župnika: U Žeravcu je fra Jozo Loparević, u Potočanima fra Franjo Lujić.

    • Iz Visokog je 21. srpnja 1934. navratio na Plehan fra Vojislav Pudić, mladomisnik iz Potočana, koji ide u Beč radi stu­dija iz njemačkog jezika.

• 12. kolovoza 1935. fra Juro bilježi: Otišao sam u Posavinu da posjetim nadbiskupa koji tamo obavlja sv. krizmu. Na dan svetkovine Velike Gospe (15. VIlI.) držana je krizma u Odžaku. Iza ručka (ručak držan kod dr. Odića), oko pola četiri popodne, narod seoski spontano je manifestirao kroz Odžak kličući doktoru Mačeku. Došla je povorka do kuće Odića.Tu je povorka zastala na prozoru se pokazao nadbiskup.


Zaorilo je: Živio nadbiskup Šarić! Preuzvišeni je održao mali govor. Opet zaorilo: Živio!


Zatim se pokazao zastupnik Mikić Mato. Pozdravljen je bur­nim: Živio! I on je održao kratak govor potičući na red i mir. To je bio divan prizor. Sjeli smo. Deset minuta iza toga uskomešalo se mnoštvo. Čulo se: Žandari pucaju! Jedan je mrtav! Dva mrt­va!! Što je bilo?

Mlađarija je pošla ulicom prema Potočanima na sajmište, gdje je kolo igralo. Izašli su žandari na cestu pred njih i htjeli ih vrati­ti. Oni se nisu dali vratiti već su se gurali naprijed. Netko se bacio ciglom na žandara, našto su žandari priskočili u Tomaševu bašču i odmah je jedan žandar (Rade Studen, modrički) pucao na narod pod komandom odžačkog žandara Grahovca. Trefio je Ivana Vidića iz Gornje Dubice. Mladić je poletio dvadesetak metara (koraka), ali je tu pao. Doletio je dubički župnik Ćosić i opremio ga. Isti je župnik (sa Matom Mikićem i Matijom Radićem) otrčao u ispostavu tražiti zaštitu.

Poglavar je obećao odmah izaći. Oni su se vratili, ali komandir odžački ubio je i drugog mladića - Jerka Nujića, također iz Gornje Dubice; udario ga iz dum-dum patrone i raznio mu stegno. Odvukli su ga u Brod gdje muje amputirana noga, ali je sutradan umro. Tada je ranjen još i Jozo Ilak Vidov, također iz Gornje Dubice. Ljudi su u masi pošli ka ispostavi da traže zaštitu od poglavara. Ali - isposta­va zaključana! Oko ispostave nastalo je komešanje. Od žandarme­rije iz kasarne opaljena su još dva hica, a jedan iz ispostave. Na to je narod kamenjem počeo lupati ispostavu. Ujutro je osvanuo tu inspektor iz Banja Luke. U ispostavi mu je predstavljeno da je narod lupao ispostavu pa da su zato žandari pucali, ali mu je dr. Odić dao drugi izvještaj koji su potpisali svi naši, pa i nadbiskup.

Isti dan bio je pokop Ivana Vidića. Preko 50 kola i oko 2000 naroda dopratilo ga je na dubičko groblje. To je bilo nešto neviđeno na našem selu.


    U ponedjeljak, 19. kolovoza, držanaje krizma u Svilaju. U tri sata popodne stigao je autom iz Broda mrtvac Jerko Nujić. Sav narod je izašao na obalu Save i dočekao mrtvaca. Iz Svilaja smo ga pratili u Dubicu. Naprijed su išla dvojica biciklista s crnim zastavama, zatim četiri druge crne zastave, deset velikih hrvatskih zastava, onda pješaci, te kolije (od 46 kola). Ta se povorka sve više povećavala, te se može reći da je na dubičko groblje stiglo i više od 2000 duša. Obje su žrtve ukopane u jedan grob. Pokoj i vječni spomen!

    • 17. listopada 1936. stiže nam obavijest od Provincijala da je o. fra Bono Švabić premješten iz Svilaja u Sokoline. Premještaj je uslijedio od nadbiskupa, na tužbu par Svilajčana, zato što fra Bono na dan crkvenog patrona² nije dao izvjesiti hrvatsku zas­tavu na toranj, odnosno, prijavio je one koji su zastavu nasilno izvjesili! Šarić je spreman žrtvovati svu dijecezu suvremenoj hrvatskoj politici - ne zbog hrvatskih ideala - već zato što misli da će ga Hrvati u slučaju uspjeha učiniti zagrebačkim nad­biskupom, a tamo bi se dalo mnogo bolje poraditi, nego u turskom Sarajevu i siromašnim bosanskim selima.

² Crkveni patron u župi Svilaj je Ime Marijino, 12.rujna.

• 11. svibnja 1937. naš 73- godišnji ugodni starac fra Frano Lujić otiđe u Zagreb na oporavak da dosta poremećeno zdravlje popravi uslijed 47-godišnjeg rada za Boga i narod.

Sutradan nam stiže mladomisnik fra Marko Čalušić, čije nas mladomisništvo jako veseli, jer polažemo mnogo nade u njega. Mladu će misu imati u nedjelju 16. svibnja, na Duhove. Čestita­mo i radujemo se skupa unaprijed.

 

• 22. svibnja 1937. ostavi samostanski mir i tišinu radnik u vinogradu Gospodnjem fra Teofil Zrakić, humanist, te se preseli u Foču da kao starac od 60 godina pomaže mjesnom župniku fra Dominu Zubku, koji je obolio od upale podrebrice. Tu u svojstvu duhovnog pomoćnika ostade do 4. kolovoza 1937. godine.


    • 8. ožujka 1938., na pokladni dan, priredi fra Marko Čalušić šaljivu zabavu sa svojim omladincima. Kako je omladina imala samo dva dana vremena na raspolaganju, zabava je prilično uspjela i pokazalo se da omladinci imaju smisla za odigravanje komada. Zabavu su posjetili viđeniji ljudi. Zbilja je pohvalno za duhovnog vođu fra Marka daje obične momke i djevojke uvjež­bao da onako skladno pjevaju i samostalno nastupaju. Omladina radi s oduševljenjem, a to je najveća garancija za uspjeh.

• 22. veljače 1937. godine umro je ovdje Dane Lukačević (a njegova žena Elizabeta umrla je pred tri nedjelje), hranitelj šestero djece; naj mlađem je tek sedam mjeseci. On je bio klesar kamena, a kao doseljenik nije imao nikakvog imanja ni kuće. Za djecu, koja su ostala gotovo gola i bez ičega, pobrinuo se fra Marko Čalušić. Na njegovo zauzimanje, dobri ljudi su primili nejaku djecu da se za njih brinu i odgajaju ih kao svoju vlastitu. Pokrenuta je i sabirna akcija za njih, te se skupilo 1000 dinara.

• 18. ožujka 1938. prispio je ovamo Anto Franjković kao iza­slanik saveza Omladinaca sv. Ante (OSA), te je ostao dva dana. Pregledao je knjige OSA i pohvalio je rad vlč. o. upravitelja fra Marka Čalušića naglasivši da svojim mnogostrukim radom spada među prve uzorne upravitelje OSA-e. Ujedno je i omladinu pohvalio davši joj nove pobude za budući rad.

• 28. prosinca 1939. bila je zlatna misa fra Frane Lujića.

Premda je snijeg padao uoči tog dana proslave (noć i dan), skupi­lo se naroda iz svih okolišnih župa tako da je crkva bila prepuna.

Na staru godinu priredi OSA u školi vrlo uspjelu zabavu u počast zlatomisnika fra Frane Lujića.

• Pred Božić 1944. godine nenadano je umro koraćki župnik fra Domin Zubak. Sahranili smo ga u plehanskom groblju. Pokoj mu vječni - dobar je i fin čovjek bio. Sagradio je u Foči župni stan i doradio crkvu.

• Na treći dan Božića, također nenadano, ostavi nas fra Teofil Zrakić, član naše samostanske obitelji, i preseli u vječnost. Bio je poznat kao čovjek dobra srca i vesele ćudi, uvijek šaljiv i zaba­van, stoga rado primljen u svakom društvu, koliko našem, toliko kod naroda. Bio je dobar pučki propovjednik i, uopće, pravi na­rodni svećenik.

• 1945. Prvi krupniji događaj i opet žalostan: ubijen sivaški župnik o. fra Vlado Ključević. Mlad i poletan čovjek. Očekivas­mo od njega mnogo, i mogao je uradit, ali ... Sit nomen Domini benedictum! Ukopali su ga negdje u šumi, ali ga jedan težak iskopa, pa smo ga privukli ovamo i ukopali u naše, plehansko groblje. Tužno je bilo vidjeti njegovu staru majku kako se privi­ja preko groba svog poginulog sina.

• 8. kolovoza 1945. godine: Dosadašnji plehanski gvardijan fra Anto Tolić premješten je za župnika uKoraće, a gvardijan je postao fra Juro Vuletić, do tada župnik u Žeravcu. Za vikara je imenovan fra Domin Ćosić.

• Studeni 1945. - Potočanski župnik fra Mijo Matić doseli ne­ki dan ovamo, jer mu doli prijeti pogibelj. Čujemo da su svilaj­skoga župnika o. fra Luju Bralića također odveli u Tuzlu (u Oz­nu), a stan mu zapečatili.


  • 6. kolovoza 1946. Odveden je župnik iz Potočana i pritvoren u Oznu u Doboju. Otac gvardijan ode u Potočane da uredi što je potrebno i spasi što se spasiti može. On se vratio 9. rujna iz Potočana. Tamo je, veli, dezolacija i horor vacui! Sama kuća bez ičega živa u kući i oko kuće, osim parcova .

• Veljača 1947. Otac gvardijan i vikar fra Krešo (Karlović) otišli su u Posavinu. Fra Krešo da posjeti bolesnoga oca, gvardijan fra Juro da posjeti župu Potočane, koja od početka kolovoza 1946. nema svoga duhovnika (odnosno ima, ali u zeničkom zatvoru) .

    • 3. svibnja 1948. vrati se iz derventske bolnice fra Marijan Marić, koji je tamo otišao 19. travnja, točno na svoju 70. godiš­njicu. Slabo se pomogao u bolnici. Od sedamdeset bolesti moglo bi se izliječiti nekako, ali od sedamdeset godina nikako!

• 26. kolovoza 1948. Danas dobismo brzojav daje naš mnogo­poštovani fra Marijan Marić u Rogaškoj Slatini umro. Djelovalo je na nas kao grom iz vedra neba! Odmah moramo naglasiti da je on umro prekjučer i brzojav nam je upućen prekjučer, a mi ga tek danas primili. Vjerujem da je pošta starih Rimljana brže išla. Nismo mu, dakle, mogli na pokop doći. Sreća da je tamo bio der­ventski župnik i dekan preč. o. Momčinović sa svojim kape­lanom, koji su ga tamo uz pratnju odjoš sedam svećenika bratski sahranili. Slučajno se trefila tamo žena našeg Ilije Vrdoljaka iz Kovačevaca, te mu je tako i jedna Plehančanka bila u sprovodu. Naša je želja i namjera da ga, kadli-tadli, prenesemo u naš Plehan, koji je on mnogo volio, za njega mnogo živio i radio.

Mnogopošt. fra Marijan bio je u našoj gimnaziji u Visokom profesor, direktor i predsjednik, zatim župnik u Potočanima od 1908. do 1919. godine. Gvardijan na Plehanu je od 1919. do 1922., kada je izabran za provincijala, te je do 1925. godine odlično i na opće zadovoljstvo Provinciju vodio. Zatim je bio župnik u Svilaju (1925. - 1931.). Kroz to vrijeme sagradio je u Svilaju lijepi župski stan, koji su 1945. godine spalili partizani.


Godine 1931. opet je izabran za provincijala, te opet svojom pronicljivošću i taktikom sretno vodio provinciju kroz tri godine, a poznato je to doba kao doba velike ekonomske krize u tadašnjoj Jugoslaviji, doba stagnacije izamazivanja.

Iza toga bio je ovdje gvardijanom sve do 1939., odnosno 1940. godine. Bio je veoma fin gospodin, europejac, i opet tih svećenik i skroman redovnik. Bio je pravi Hrvat i veoma odan svojoj narodnoj zajednici; nije bilo društva niti koje akcije koju on ne bi pomogao. Za vrijeme trećeg gvardijanstva nabavio je veliko zvono na toranj, teško oko 1.500 kg. Za gradnje ovoga samostana, koja je spadala u vrijeme gore spomenute krize, on je kao tadašnji provincijal vještim i raznim pribijanjima mnogih zamrzlih akcija iskoristio i time upravo omogućio gradnju samostana. Četiri sporedna oltara u našoj crkvi također su djelo njegova nastojanja i okretnosti. Imao je namjeru i već osigurao sredstva za nabavku orgulja, ali rat, i sada smrt, ometoše to djelo, koje bi bilo najljepši ures naše crkve i najveći spomen za njega. Ipak, zaslužuje da mu se dade titula dobrotvor samostana.

Velika naša gospodarska zgrada također je njegovo djelo.

Fra Marijan je rođen u Grku, župa Žeravac, godine 1878.

Tadašnji žeravački župnik fra Lovro Grlić, koji također nosi naziv dobrotvor samostana, opazio je u dječaku, malom Marku, dobar talent i pravu kršćansku dušu, te ga je dao u Probandat u Guču Goru. Fra Lovro se nije prevario: mali Marko, kasnije fra Marijan, prolazio je i kroz probandat i kroz filozofiju i kroz bogo­sloviju uvijek kao eminens primus i s odličnim vladanjem.

Lijepo je govorio njemački, čitao francuski i talijanski, a napose je postigao naobrazbu latinskog jezika, koja se pokazuje u njegovim provincijalskim okružnicama.


Njegova, gore spomenuta, prava kršćanska duša razvila se s vremenom u pravu svećeničku i redovničku nabožnost. Osim svagdanje krunice i drugih privatnih molitava, svaki dan je dva puta učinio vizitu sanctissimo. Geslo mu je bilo: Subditus esto Domino et ora Eum. Svom je geslu vjeran bio. Cijenili su ga i svjetovni i svećenički krugovi. Koliko su ga cijenili suvremenici u Provinciji vidi se po tom što su ga tri puta birali za gvardijana, tri puta za definitora, a dva puta za Provincijala. Mlađi naraštaj 1939. godine nanio mu je dosta uvrede (surrexit novus Pharao, qui ignorabat Joseph). Bez sumnje, bilo mu je teško, ali to on nije ničim nikada pokazao.

Godine 1925. naimenovan je iz Rima za vizitatora u Dalma­ciji. Imao je neku atrakciju i simpatičnost u samoj svojoj vanjštini; za jednog kapitula u Rimu posjetili su svi provincijali zajedno sv. oca Pija XI.; od preko 400 provincijala samo je s njim sv. Otac napose razgovarao.

Neka mu je vječni pokoj, uspomena i zahvalnost. Prigodom njegove smrti stiglo nam je dosta pismenih i telegrafskih sažalni­ca, među njima i sažalnica dr. Tugomira Alaupovića, bivšeg mi­nistra (bivše Jugoslavije), koji duboko žali, da je fra Marijan za­uvijek zaklopio svoje bolom izmučene, pametne i pronicave oči .

• 24. siječnja 1949. godine. Večeras nam dođe o. fra Domin Ćosić iz Zenice, gdje je ravno tri godine proboravio na robiji. Dobro se povratio, Domine! Osjetit ćeš kako je život drukčiji među braćom!!!

• 2. veljače 1949. godine. Večeras nam stiže fra Domagoj Šimić, koji je dvije godine štokud proboravio na prisilnom radu! Dobro došao! I ti ćeš isti osjetiti kako je ugodniji i lakši rad među braćom .

• 19. prosinca 1949. fra Juro Vuletić, na svoju molbu, bi pre­mješten s Plehana u Dubicu, jer ga vlast na Plehanu ne podnosi.

• Na dan 22. ožujka 1952. godine uhapšen je župnik iz Poto­čana fra Anto Vrdoljak, navodno, što je pekao rakiju a nije vlas­tima kom od šljiva prijavio. Osuđen je na godinu i pol. .. U jesen 1952. u Potočane za župnika dolazi fra Miroslav Krajinović.

• Dne 25. kolovoza 1954. Danas sam pošao iz Svilaja da malo posjetim župnika u Dubici. Izlazeći iz Novog Grada i prolazeći pored jedne pravoslavne kuće, vidim: dva mladića rade na jednoj novogradnji; jedan od njih, opazivši mene, zavikao je: Brzo, brzo, grebo te papa ... Potužio sam se pismeno na općinu, a usmeno se tužim na sav svijet da isti vidi šta sve ima među nama.

• Dne 6. rujna 1954. Danas sam iz Svilaja otišao malo u Potočane da posjetim župu i župnika. Tek sam tamo sjeo kad stiže kurir iz Dubice: provincijal prije podne u Dubicu, poslije podne u Svilaj. Ne bi mi lako opet devet kilometara natrag, ali dužnost je dužnost. Razumije se da sam pješačio ...

• Dne 9. rujna 1954. Danas, pravo jutros, vrati se iz Teslića s Ilidže svilajski župnik fra Anto Tolić (koga je fra Juro zamjenji­vao). Nakon odmora, otišli smo u Slavonski Svilaj, jer je danas ondje vašar. Na povratku opet bi nešto nevjerojatno: kad je fra Anto unišao u čamac, skočio je major armije Jovan Miletić da ga istjera, psujući i vičući: Ti si se borio za papu, a nisi za Titu, ovdje tvoga nema ništa. Tražio je i revolver, da se obračunam s njime, ali su ga stišali i tako nije došlo do krupnoga.

• Dana 14. travnja 1956. O. fra Juro Vuletić ode u Svilaj; župnik s narodom nabavio je u crkvu harmonij pa želi da sutra (15. travnja - Mlada nedjelja) bude svečani blagoslov novoga harmonija s pjevanom svetom misom. Ima pravo: narod je za to darovao pa treba da vidi i osjeti za što je davao.

• 3. studenog 1956. Gvardijan fra Krešo (Karlović) i ja otišli smo danas u Potočane na poziv župnika o. fra Ante Tolića. Sagra­dio je sakristiju pa mu je o. gvardijan obavio blagoslov sakristije, održao pučku sv. misu i prigodnu propovijed. Fra Anto je svagdje nešto sagradio i proslavu urešavao. Bože, još dugo i uspješno.

• 16. studenog 1956. Fra Juro (Vuletić) ode u Koraće zamje­njivati župnika koji ide pitati doktore gdje se može najjeftinije dobiti zdravlje. Ko pita, s puta ne skreće!

• 15. rujna 1957. Mlada misa u Svilaju fra Mladena Ravnjaka.

Prošli dani su bili kišni, a taj dan bi fin, topal, sunčan - vidljivo: dar Božiji. Manduktor je bio gvardijan fra Krešo Karlović, a propovijed je držao fra Juro Vuletić s Plehana. Taj je dan ujedno vašar, ipak nije bilo smetnje. Jedan je samo pri kraju počeo smetati motorom, ali su ga brzo otjerali. Mladomisniku i naše tople čestitke.

• 4. prosinca 1957. O. gvardijan i fra Juro Vuletić odoše u Posavinu. Fra Krešo Karlović da obiđe bolesnog oca u Vojskovi, a fra Juro da zamjenjuje župnika u Potočanima koji ide u Sarajevo na liječenje.

• 8. lipnja 1962. Danas fra Juro Vuletić ode u Šabac i ostat će ondje dva mjeseca da zamjenjuje tamošnjeg župnika dr. Avramovića, koji ide na hodočašće po Francuskoj, koje će trajati tri mjeseca.

• 1. srpnja 1965. Večeras odseli posljednja ekipa dosadašnje bol­nice iz samostana. Šesnaest godina kako nam je samostan zauzet: najprije su u njemu držali hranu. Onda četiri godine - dom stara­ca, napokon - bolnica za tuberane ... Prekupili smo gotovo sav nji­hov inventar, jer nam treba. Košta nas puno (1.200.000 dinara), ali za nevolju je. Još je gore što nam ostaviše kuću obrdanu, otrcanu; dok je dovedemo u red koštat će preko pola milijuna dinara


    • 20. srpnja 1966. Zlatna misa fra Jure Vuletića na Plehanu.

Svečanost je bila zaista svečanost u punom smislu. Vrijeme je bilo odlično, a naroda od Dubice do Sivše uključivo. Manduktor je bio fra Krešimir Karlović, župnik iz Foče; đakon fra Anto Tolić, vikar samostana; subđakon fra Zdenko Marić, fočanski kapelan; propovjedao je fra Domagoj Šimić, gvardijan; sve su to oni, koje je svečar nekad otpremio u našu gimnaziju. Svečar je imao na sebi sve i potpuno novo ruho, kao i novi kalež s natpi­som, a u rukama je nosio veliki, umjetno izrađeni štap, također s natpisom svečareva imena. Sve mu je to priskrbio o. gvardijan fra Domagoj Šimić. Ceremonije u crkvi s ljubljenjem ruku, tra­jale su tri sata.

(Kroniku plehanskog samostana od 1935. do 1978. godine, koju je vodio fra Juro Vuletić do svoje smrti, proslijedio je pisati fra Vjekoslav Zirdum, tadašnji plehanski gvardijan. Ovo je za­pisao o posljednjim fra Jurinim danima:)

Fra Juro Vuletić je koncem 1972. godine bolovao, ali se oti­mao. Nikom se nije tužio, strpljivo je podnosio. Kako je u adven­tu bilo hladno vrijeme, a on je kao i obično mnogo ispovijedao, prehladio se i razbolio se. Cijele božićne blagdane proveo je u krevetu, tješeći se da ga spopala gripa. Za Novu godinu se malo pridigao, ali nedugo iza toga opet je morao u krevet. Dolazio mu je liječnik, njegov veliki prijatelj dr. Vlado Benac-Braco, i dao mu nekih lijekova, te se opet malo pridigao, ali nije dolazio na zajedničke točke nego je u sobi sjedio, čitao i pravio bilješke.

U četvrtak, 24. siječnja, posjetio ga je o. Domagoj Šimić, župnik iz Zenice, koga sam obavijestio da je fa Juro slab.



Sutradan su po fra Domagoja došli njegov brat Ivan i bratić Marko Šimić. Dugo su sjedili s fra Jurom i razgovarali te otišli s uvjerenjem da je on još dobro.

U utorak, 30. siječnja, fra Juro se požalio da ga nešto boli grlo.

Odmah sutradan gaje o. vikar fra Juro Ljubičić odvezao liječniku u Derventu. Međutim, liječnik je zaželio da dođu u Doboj u četvrtak radi temeljitog pregleda. No, u četvrtak ujutro,!. velja­če, fra Juro je ustao i počeo se spremati za Doboj. Kod umivanja pao mu je sapun na pod. Sagnuo se da ga podigne i udarila ga je moždana kap. Otac vikar ga je posjetio da vidi da li se spremio za Doboj i našao ga je na podu. Odmah nas je sve sazvao i opremili smo ga svetim sakramentima te odmah pozvali liječ­nika. Došao je doktor Benac i pregledao ga te rekao da mora odmah u bolnicu u Slavonski Brod. Poslao je bolnička kola i bol­ničara i spremili smo ga u bolnicu, ali u Brodu nije bilo mjesta pa je odvezen u Osijek.

Pratili su ga o. vikar i fra Franjo Rehlicki. Po povratku su pričali da je putem došao malo k sebi te u bolnici s doktoricom nešto i razgovarao. Ali, već u petak ujutro, na Svijećnicu-Mari­nu, bio je mrtav. Bolnica nas je telegramom obavijestila i izrazi­la nam sućut. Fra Franjo Rehlicki otišao je po njega, dovezao ga ovamo i na dan 5. veljače 1973. godine pokopan je u našem ple­hanskom groblju uz grob pokojnog fra Gavre Gavranića, svog školskog kolege, uz prisutnost preko 100 svećenika i mnoštvo vjernika iz plehanske i susjednih župa.

 

³ Kronologija plehanskog samostana, sv. II., koju je najvećim dijelom pisao fra Juro Vuletić, čuva se u riznici plehanskog kulturnog blaga. Trenutno je pohra­njena u Hrvatskoj (Slavonski Brod), dok se ne sagradi novi samostan Plehan.

 

Iz knjige fra Jure Vuletića “Pregršt dobrih riječi”

Tekstove sabrao fra Anto Zrakić, Potočani 2002. godine


Studeni 2009.

::: NEKE STVARI I OSTALO

U POKRETU  >>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46