Iz povijesti Bosanske Posavine IV

Započet ću ovaj mali povijesni izlet riječima pokojnog fra Grge Vilića:

„Što smo tražili to smo i dobili. Svi južno-slavenski narodi, osim Slovenaca iskusili su tursko doba. Iskusili su dijelom i Europu i umjesto da se spametuju svi južno-slavenski narodi u isto vrijeme kolektivno polude.“

 

U rovovima
U rovovima

U Prvome svjetskom ratu (1914-1918) Hrvati su kao austro-ugarski podanici bili uvučeni u besmisleno klanje na strani centralnih sila (Njemačka i Austro-Ugarska) proti Antanti (velika Britanija, Francuska i Rusija). U sastavu austro-ugarske vojske ratovali su na ruskom, srpskom, i talijanskom ratištu. Kao nagradu za učešće u Prvom svjetskom ratu (Srbija na strani sila Antante - sila pobjednica), Francuska se u Versailesu, 1919. godine, založila svim snagama da svijet prihvati novostvorenu državu na Balkanu: Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina SHS) i to ne na bazi sposobnosti i kreativnosti nego na temelju većine, arogancije i svekolikog terora. Dio krivnje snose, svakako, i oni koji su „dobrovoljno“ ušli u tu državnu zajednicu.

Ključnu ulogu , s hrvatske strane, u cjelokupnom procesu igrao je Franjo Supilo koji je bio na potpuno suprotnim pozicijama u svojoj ranoj fazi (do 1903.) i svojoj kasnijoj fazi glede odnosa prema Bosni i Hercegovini tada još u sastavu turske Carevine, ali pod upravom Austro-Ugarske Monarhije. U „Crvenoj Hrvatskoj“ (dubrovačke novine) Supilo je pisao 20 listopada 1894. godine:

 

„ S jednim smo samo načistu: da na Bosnu i Hercegovinu, po historiji i po narodnosti, imamo više prava od Srba. - Po historiji: jer Hrvatska tamo ima i svojih silom otetih zemalja, dok ih Srbija nema, pošto Bosna nije nikada bila srpska, ako ne na silu, jer je  Hrvatska za Bosnu prolila dosta krvi svojih sinova, što se o Srbiji ne može reći. Po narodnosti, pak, što, ne obazirući se na prošlost i plemensko dokazivanje koje bi sve bilo nama u prilog - i danas, u slučaju jednog plebiscita Bošnjaka i Hercegovaca koji bi imao odlučiti između Hrvatske i Srbije, mi bismo dobili najmanje dvije trećine. Jer, iako u Bosni nije razvijena hrvatska svijest, ali ipak, uz 350 000 katolika Hrvata i muhamedanci, koji u svojim rukama imaju posjed, ukoliko svi nijesu Hrvati, ipak bi prije krv prolili nego bi dopustili da ih upregnu pod Srbiju.“

 

I četiri godine nakon toga Supilo je imao posve jasne odrednice hrvatske politike općenito i glede Bosne i Hercegovine posebno. Slijedom svoje pravaške politike i ideologije stvorenoj na idejama Ante Starčevića i Eugena Kvaternika je pisao:

 

„Hrvatska politika ima točno opredijeljeni cilj: da se okupe u jednu skupinu Hrvatska, Slavonija, Dalmacija i Istra, a zatim okupirane zemlje Bosna i Hercegovina. Iz ovoga da se - u okviru Habsburške Monarhije - načini jedna država s hrvatskim narodnim obilježjem, rješavajući s ostalim narodima i zemljama Monarhije dogovorno neke poslove, koje će uglaviti kao zajedničke. Centrum ovoga slobodnoga narodnoga sklopa ima da bude naš Zagreb, koji je ionako središte duševnog života Hrvatstva.“

 

Tako je pisao „mladi Supilo“, ali postoji i „stari Supilo“ koji je govorio, prozivao i dokazivao potpuno suprotno. Kao da ga je lupio grom iz vedrog neba. Taj drugi Franjo Supilo nemilosrdno se obarao na sve što je hrvatsko u toj nesretnoj politici u još nesretnijoj zemljici Bosni, a vrhunac je bila njegova izjava u hrvatskom saboru 1907. da bi bilo bolje da Bosna i Hercegovina pripadne Srbiji, nego da ostane pod dominacijom Austrije, što je izazvalo veliki metež u Hrvatskom Saboru i prekid sjednice. Supilo je postao politički mutant i mrzitelj Germanstva, a taj njegov moralno-politički hir platit će Hrvatski puk. Na meti su mu bili ponajprije prvi nadbiskup Vrhbosanski Josip Stadler i drugi „klerikalci“. Ono što je Supilo, zajedno sa drugim „jugopionirima“ toga vremena koji su se nazivali „naprednjacima“, nije htio priznati, a možda nije ni mogao, jest to da je politika „novog kursa“ najviše odgovarala Srbima i njima jedino zapravo išla na ruku, ne samo u BiH, nego općenito.

 

...............................................

Stjepan Radić
Stjepan Radić

„Ne srljajte kao guske u maglu“ - bile su znamenite riječi velikog hrvatskog političara Stjepana Radića, izrečene na sjednici Narodnog Vijeća u Zagrebu u studenom 1918., u vrijeme kada su projugoslavenski unitaristi nastojali svom silinom utrpati hrvatske zemlje u  nekakvu zajedničku državu. Takve ideje  o jedinstvu južnoslavenskih zemalja susrećemo i kod jednog broja hrvatskih političara od konca 18.og stoljeća; nositelja ilirskog preporoda preko  biskupa Strossmayera do, već spomenutoga, Franje Supila, Ante Trumbića, Meštrovića i drugih. Dakako, veliki uzrok takve ideje kod tih hrvatskih političara je i nekorektan i maćehinski odnos Austrije i Ugarske prema negermanskim i neugarskim narodima. I Beč i Pešta gledali su „s visine“ na Hrvatsku i hrvatski narod. Godine 1915. Stvara se jugoslavenski odbor koji će raditi na zbližavanju južnoslavenskih naroda i zemalja. Time se išlo na ruku Pašićevim velikosrpskim idejama, jer je sam Nikola Pašić, kao predsjednik srpske vlade, u tome „jedinstvu“ s Hrvatima, (Muslimanima koji kao nacija tada nisu postojali nego se izjašnjavali kao Hrvati, Srbi ili neopredjeljeni) i Slovencima vidio, u stvari, vrlo jednostavnu mogućnost proširenja Srbije prema zapadu a s time i realiziranje „Načertaija“ Ilija Garašanina. U početku Pašić, tobože, odbija prihvatiti prijedloge i ponude naivnih članova i pregovarača sa strane Jugoslavenskog odbora, ali tijek ratne situacije i evenutalna mogućnost drugačijeg političkog rješenja balkanskog prostora i zemalja koje su bile pod Austro-Ugarskom nakon njezinog sloma i poraza u ratu, „omekšalo“ je stavove srbijanskih političara, te su oni prihvatili ponude Jugoslavenskog odbora.

Po dokumentu (Krfska deklaracija), potpisanom na otoku Krfu u Grčkoj, 1917. godine naznačeno je da će poslije završetka rata doći do političkog ujedinjenja prostora koji su bili pod Austro-Ugarkom vlašću (BiH, Hrvatska, Slovenija, Vojvodina) sa Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu na čelu sa dinastijom Karađorđevića. Hrvatski političari su inzistirali da se istakne kako ta buduća zajednička država treba biti uređena na federativnoj osnovi što su srpski političari izbjegavali formulirati opravdavajući se činjenicom da to narod mora sam odlučiti na izborima. Bila je to vješta igra Nikole Pašića  za koju je i sam govorio: „pregovarati, pregovarati i na kraju raditi po svome.“

Svečano proglašenje Kraljevstva
Svečano proglašenje Kraljevstva

Dana 1. prosinca 1918. godine nastaje nova država pod nazivom „Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca“. Unitarna, nedemokratska monarhija sa apsolutnom srpskom dominacijom, i to ne samo u politici. U današnjoj historiografiji ova problematika, a posebno pitanje ujedinjenja i stvaranja prve zajedničke države, tretirana je kao proces „dobrovoljnog“ ulaska ovih krajeva koji su nekad bili pod Austro-Ugarskom Monarhijom u jedinstvenu državnu tvorevinu sa Srbijom i Crnom Gorom. Ako se može suditi na temelju htijenja i želja određene grupe političara da se hrvatski narod, kao i muslimanski i slovenski, dobrovoljno izjasnio i uključio u tu državu, bila bi to, u tom slučaju istina, jer su takve odluke donijela određena politička tijela bez testiranja i provjere narodne volje mjerodavnim političkim sredstvima, ponajprije izjašnjavanjem putem referenduma. Zato se s punim pravom može kazati da se cjelokupni hrvatski narod, pa time i Hrvati Bosanske Posavine, neopravedano i na prijevaru našao u pandžama Karađorđevića. Austro-Ugarska Minarhija se raspala i umjesto ostvarenja, već tada, velikih ideja jednog od najvećih hrvatskih političara, dr. Ante Starčevića, o stvarenju samostalne i suverene Hrvatske. Naprotiv uvučeni smo u zagrljaj hobotnice čoji se pipci i sada osjećaju ponajprije u Bosanskoj Posavini i cijeloj BiH.

klikni na foto...

U zajedničkoj državi različiti su se narodi našli bez temeljitih priprava i ne poznavajući se dovoljno. Nije se ozbiljno razmotrilo nedostajanje zajedničke povijesti, razlike u institucijama, kulturnoj podlozi, ideologijama i stupnju gospodarske razvijenosti. Nije se priznavalo stvarnost postojanja više naroda, više političkih ciljeva, različitih interesa. Ubrzo se pokazalo da nova država može imati jednu vladu i represivan instrumentarij, ali ne i ideološki temelj, narodnu jedinstvenost i općeprihvatljivu politiku. Prvotni se zanos ubrzo počeo raspadati u stvarnosti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Dana 28. lipnja 1921., donošenjem takozvanog Vidovdanskog ustava, gdje dolazi do promjene imena države u „Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca“ pa je taj naziv uobičajeni nego prvobitni. Mnogi , nacionalno svjesni, hrvatski političari bore se za obranu dostojanstva, nacionalnog identiteta i kulture cjelokupnog hrvatskoga naroda a s time i u Bosanskoj Posavini. Vlast kralja Aleksandra Karađorđevića u Beogradu, koja je, inače, proklamirala ravnopravnost među narodima, ali sprovođenje politike je bilo smišljeno i u korist Srbije. Svugdje su dominirali srpski kadrovi, od prosvjete do gospodarstva i politike. Čak se srpsaka pravoslavna vlast miješala u vjerski život Hrvata. Izbor i imenovanje katoličkih dostojanstvenika i starješina nije mogao biti obavljen bez kraljeve suglasnosti. U školama dominirao je nauk o srpskim svecima i molitvama. U vojsci je časnički kadar bio uglavnom srpski, čiji kontinuitet se nastavio i u „Drugoj Titovoj Jugoslaviji“.

 

Obzirom da je područje Bosanske Posavine uglavnom ravničarsko sa manjim dijelom pitomog brdsko-planinskog, s velikim se nadama očekivala agrarna reforma, najavljivana od strane vladajućih krugova, a u prvom redu mjere melioracije, odvodnje i isušivanja močvarnih terena. Ništa se, usprkos proklamacijama, nije poduzimalo u tome pravcu. Bijeda i siromaštvo, slaba obrada zemlje, česte poplave ne samo većih rijeka; Bosne i Save, nego i manjih rječica i potoka kao što su: Brka, Lomnica, Tinja, Tolisa, Srnavica, Ukrina i druge, donosile su mukom obrađene i zasijane površine raznim kulturama a najviđe ječmom, pšenicom i kukuruzom. Život je bio težak i mukotrpan. Kraljevina Jugoslavija, kako su Posavljaci govorili „opančarska država“, bila je izrazito nerazvijena zemlja s poljoprivredom kao glavnom privrednom granaom. I dok je u to vrijeme velik broj zapadnih zemalja sve više poprimao karakter industrijskih razvijenih zemalja, dotle je kraljevina Jugoslavija bila na dnu euorpske ljestvice razvijenosti. Strani kapital je slabo prodirao u zemlju u kojoj su nesređeni politički odnosi, što je staro pravilo i oprez poduzetništva. Sama vladajuća garnitura bila je zaokupljena kako se održati na vlasti kojekakvim političkim makinacijama. Zato nije nikakvo čudo bilo gledati slike golemog kontrasta, dok na poljima ratara Zapadne Europe, traktori i drugi strojevi obrađuju zemlju, dotle  na našim poljima, poljima Posavine i šire, prevladava konjska i volovska zaprega.

klikni na foto...

U industriji također bijedno stanje. Korištena je zaostala i pohabana tehnologija. Ljudi iz Bosanske Posavine tražili su spas u odlasku u inozemstvo u zemlja zapadne Europe pa čak i preko Oceana sa kompetnim obiteljima i bez povratka. Ovaj migracioni val zahvaćao je, nažalost, mahom hrvatsko pučanstvo. Odlazili su ljudi trbuhom za kruhom. Ostajali su samo oni najuporniji, radeći krvavo u svome znoju i muci. Za jedan dan kosidbe moglo se zaraditi jedan kiligram brašna, pa ti živi sad! Tako nizak standard življenja odrazio se i na zdravstveno stanje ljudi kao i na životni vijek pučanstva u cjelini. Razne bolesti i vrlo često harale su Posavinom. Bubrežne bolesti, nefritis u prvom redu. Čestio slučajevi tuberkuloze, u ono vrijeme poznate pod nazivom sušica, bili su posljedica slabe i nedovoljne ishrane, između ostalog. Da zlo bude još veće, koncem tridesetih godina prošloga stoljeća, pred početak Drugoga svjetskog rata, javlja se na području Posavine četnička hajdučija. Često zaustavljanje, zlostavljanje, otimačine, prepadi, pa i ubojstva, a žrtve su bivale najčešće Hrvati i Muslimani.

 

U vrlo kratkom vremenu od uspostve Kraljevstva SHS, hvatski puk je shvatio počinjenu pogrešku. Tako su i Hrvati Bosanske Posavine u najvećoj mjeri prihvatili politiku Hrvatske seljačke stranke sa Stjepanom Radićem na čelu. HSS je djelovala na povratu hrvatskih prava; političkih, kulturnih i gospodarstvenih. Beograd je na to reagirao odbojno, gdje se prelazi u otvoren otpor politici HSS-a što će se na žalost i dogoditi u tzv. Narodnoj skupštini u Beogradu, 20 lipnja 1928. godine, u atentatu na vođe HSS-a, Stjepana Radića i brata mu Pavla. Pri tom Stjepan je zadobio smrtonosne rane od čijih je posljedica i umro u Zagrebu, 8. kolovoza iste godine. Ti pucnji, Puniše Račića, bili su pucnji u cjelokupni hrvatski puk. Tada je i najvećem hrvatskome političkom slijepcu postalo jasno da je raspad na vidiku. Gibanja i uzburkanost koja su nastala tada u Kraljevini SHS, a što je vodilo raspadu ove Versajske tvorevine, motiviralo je kralja Aleksandra da 6. siječnja 1929., proglasi i zavede otvorenu diktaturu. Umjesto demokratskih sloboda i prava, hrvatski puk biva još više stegnut i zaplašen. Dolazi do promjene imena države u Kraljevina Jugoslavija.

U času atentata na kralja Aleksandra
U času atentata na kralja Aleksandra

S time se postiže vrhunac cinizma srpske politike, pokazujući svijetu da postoji samo jedna, jugoslavenska, nacija. Dolazi do podjela države na 9 banovina što je još više oslabilo hrvatsko političko djelovanje. Pod pritiskom svjetske zajednice kralj ukida diktaturu 1931. godine. Stanje je dovedeno do ključanja. Hrvatski i makedonski emigranti su u Mrseilleu, 1934. godine izvršili atentat na kralja Aleksandra. Na kraljevo mjesto dolazi Namjesnik knez Pavle ( sin kralja Aleksandra, Petar bio je maloljetan).

klikni na foto...

Godine 1939., novi vođa HSS-a dr. Vlatko Maček izborio se za jedinstvenu Hrvatsku banovinu. Bio je to trenutak kad je srpska politika, usljed djelovanja i međunarodnih čimbenika, morala pristati na minimum hrvatkih zahtjeva sa čime je ujedno i priznala pravo jedinstvu hrvatskih zemalja u sklopu i na temelju povijesnih, zemljopisnih, etničkih, gospodarstvenih, kulturnih i drugih prava. Naravno, Bosanska Posavina, kao hrvatska zemlja, odnosno pokrajina sa većinskim hrvatskim pučanstvom, našla se u granicama Banovine.

No, već to što je Banovina Hrvatska osnovana uredbom, a ne ustavom, dokazuje, da se nije radilo o državnome preustroju, nego o upravnom preustroju države. Prvi član Uredbe glasio je: „Savska i Primorska banovina, kao i srezovi Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica spajaju se u jednu banovinu pod imenom Banovina Hrvatska. Sjedište Banovine Hrvatske je Zagreb.“

 

Stvaranje Banovine Hrvatske trebao je biti prvi korak u konceptu nacionalnog preuređenja države, pa se isčekivalo i skoro formiranje srpske banovine, čiji je naziv, prema sačuvanom nacrtu o njenoj organizaciji, trebalo da bude „Srpske zemlje“. Ova nova upravna jedinica trebala je da bude sastavljena od teritorija preostalih banovina, izuzev Dravske (Vrbaska, Drinska, Zetska, Dunavska, Moravska i Vardarska) i da ima sjedište u Skoplju.

Politički predstavnici Hrvata pa i sam Maček nisu smatrali granice Banovine Hrvatske definitivno određenim i očekivali su da to one postanu nakon povlačenja granica između srpske i hrvatske jedinice. Položaj Bosne i Hercegovine, u tom se kontekstu razmatrao u više varijanti koje su opet zavisile od daljeg razvoja događaja u zemlji. U slučaju da se, pored hrvatske i srpske, stvori još i slovenačka banovina, podržale bi se autonomije Vojvodine i Bosne i Hercegovine. Ako to ne bi bilo moguće, za ove bi se dvije pokrajine tražio plebiscit.

Sporazumom Cvetković-Maček na samo da nije ponuđeno trajno i za sve zadovoljavajuće rješenje nacionalnog pitanja, nego je otvoren i čitav niz drugih problema, pa i problem Bosne i Hercegovine. Dr. Maček je u pregovorima o ustroju Banovine zapostavio bosansko-hercegovačke muslimane. Teško je predpostaviti kako bi se proces nacionalnog uređenja države dalje odvijao i kakva bi rješenja konačno ponudio. Izbijanjem travanjskog rata 1941., taj proces je prekinut.

 

No, Europom su, u to vrijeme, puhali opasni politički vjetrovi. Fašizam je uzimao sve više zamaha. Hitler maršira u Austriju, napada Poljsku. Početkom travnja 1941. godine Drugi svjetski rat je došao i na naše pragove.

 


Konzultirana literatura:

Jure Krišto „Riječ je o Bosni“

Stjepan Mikić „Bosanska Posavina u krvi i plamenu“

Trpimir Macan „Povijest hrvatskoga naroda“

Ante Valenta "Podjela Bosne i borba za cjelovitost"

 

>>> u peti dio

 

05.07.2009

::: NEKE STVARI I OSTALO

Nebom lete šišmiši i vrane al' je soko za njih previsoko  >>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević