Iz povijesti Bosanske Posavine V

UMJESTO UVODA

 

Tamo daleke 1861. godine, 26. lipnja svojim glasovitim govorom u Hrvatskome saboru obratio se dr. Ante Starčević:

„Ne će Europa, da mi Hervati budemo neodvisni, da budemo samostalni ... Ja ne ću da kažem, da će Hervatska doista biti deržavom o sebi, nego samo velim, da naša domovina, kako nekada biaše, tako i danas može biti samostalna ; ja htiedoh dokazati, da mi, ako smo muži slobode i napredka, moramo nastojati da našemu narodu izbijemo iz glave onu vieru, koju mu je Austria i Rusia narinula, vieru kao da smo mi, uzderžavatelji Austrie, tako slabi, da ne možemo drugačije, nego kao bilo čiji robovi živiti; mi možemo Hervatom kazati, da je sužnju jednako u amerikanskoj republiki i u austrianskoj ili ruskoj despocii. (...) Ja ne razumim, što hoće da kažu oni, koi vele, da Kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša Iztoka i Zapadu, na može o sebi, neodvisna stajati. Ni jedan narod ne može bez drugih narodah obstati, pa itako svako selo može kao kao neodvisna deržava biti. Narod francezki, narod u trih stranah zemlje deržeći svoju slavodobitnu zastavu razvijenu, i taj narod trebuje drugih naroda, a itako San Marino i mnoge druge deržavice obstoje takodjer i živi u sreći i slobodi. (...) Kažimo dakle Europi iskreno naša prava i naše potrebe, izpunimo deržanstvo Hervatah, to, gospodo učinimo, pa bio posliedak koi komu drago, mi smo svu odgovornost s nas svalili, mi već ne imamo ništa, što bi nam Austria mogla oteti, a da-li ni Austria nama ništa za izgubiti, na to neka pazi Austria“!

 

PRED RAT

 

Dok je u Europi od 1939. buktio rat, a u Banovini Hrvatskoj sve kiptjelo od nezadovoljstva zbog srpske politike u državi, Ustaško - domobranski pokret je sve više dobijao na pozornosti. Veliki dio hrvatske inteligencije se priklanjao nacionalistima uz nadu da bi se mogla uspostaviti samostalna i suverena hrvatska država. Bio je to proces koji se polako odvijao. Uspostavom Kraljevstva SHS i tadašnjim  zanosom o jugoslavenskom zajedništvu, razočarenjem u istu tu državu i okretanje prema nacionalizmu. Taj proces je objedinjavao revolucionarnu raspoloženu mladež, ponajviše studentsku, u Hrvatskoj i jednako raspoloženu hrvatsku emigraciju. Za konačno raskidanje jugoslavenske zajednice i uspostavu samostalne države hrvatski su nacionalisti upirali oči u sile osovine, ponajprije u Njemačku. Samostalnu Hrvatsku je željela velika većina pučanstva ali ne fašističko i diktatorsko uređenje buduće države.

 

U tom svjetlu treba gledati i događaje u Kraljevini Jugoslaviji koncem ožujka 1941. Hrvatski su nacionalisti odobravali priključenje Kraljevine Trojnom paktu pod vodstvom Njemačke te su također bili razočarani kada je na poticaj britanaca, u noći sa 26. na 27. 1941 ožujka u Beogradu, srpski general Dušan T. Simović izvršio državni udar. Izravna posljedica takvog razvoja događanja bio je napad Njemačke 6. travnja 1941. na Jugoslaviju.

klikni na foto...

Za samo nekoliko dana vojska Kraljevine je bila faktički bez borbe razbijena. Dr Vladko Maček, vođa HSS-a i zajedno sa banom Ivanom Šubašićem, prvi čovjek Banovine Hrvatske, je 4. travnja  objavio pristupanje novoj jugoslavenskoj vladi generala Simovića na veliko razočarene velikog dijela predstavnika HSS-a koji su masovno pristupali ustaškoj organizaciji.

Do toga dana Nijemci su u Dr. Mačeku vidjeli glavnog pregovarača o budućnosti i ustroju Hrvatske. Dana 10. travnja 1941. bilo je očito da će istoga dana njemačke trupe ući u Zagreb. Ta je činjenica nedvojbeno pridonijela potpunom raspadu već uzdrmane banske vlasti i jugoslavenskih vojnih vlasti. Ban Ivan Šubašić je napustio Zagreb sredinom dana 10. travnja. Dr. Maček je već tada govorio da će Hitler izgubiti rat.

Da nije bilo beogradskoga puča stvari bi vjerojatno krenule drugim tijekom a ustaški pokret došao bi u opasnost, ponajprije u Italiji. Hitler nije volio Musolinija a niti Pavelića. Njemu je jedino bio simpatičan Dr. Vladko Maček ali Mačekova projugoslavenska orijentiranost i puč u Beogradu okrenuli su Hitlera prema Paveliću i njegovom pokretu.

S druge strane Pavelić je, htio to ili ne, morao dati velike teritorijalne ustupke Musoliniju i čekajući što će donijeti tijek vremena pa Talijane, kako je jednom rekao, baciti u more.

 

PROGLAS

 

Proglas hrvatskome narodu, o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske (NDH) preko zagrebačke radio-postaje 10. travnja 1941., u 17 sati, javnosti je uputio Slavko Kvaternik u ime Ante Pavelića, koji je iz emigracije u Italiji stigao u Zagreb 15. travnja.

Pavelić je s tugom u srcu došao u Hrvatsku, kako je priznao, jednom prigodom, Ivanu Meštroviću, jer je Musoliniju skupo platio hrvatsku državnost, i dao mu veliki dio Dalmacije sa otocima.

 

Tekst proglasa o uspostavi NDH glasi:

 

„Hrvatski narode!

 

Božija providnost, i volja našeg saveznika te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskoga naroda i velika požrtvovanost našeg Poglavnika Dra Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu:

Odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg Sina uskrsne i naša nezavisna Hrvatska Država. Pozivam sve Hrvate u kojem god mjestu oni bili, naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da se svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjestu gdje se sada nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom Poglavniku.

Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik Poglavnika.

 

Bog i Hrvati! Za dom spremni!

 

U Zagrebu, 10. travnja 1941. Zamjenik Poglavnika

Zapovjednik cjleokupne vojne snage

Slavko Kvaternik

 

Neposredno potom pročitan je na radiju proglas dr. Vladka Mačeka:

 

„Hrvatski narode!

 

Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom historijskom i etnografskom području Hrvatske, te je preuzeo vlast.

Pozivam sav hrvatski narod da se novoj vlasti pokorava, pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima (,) sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike i t. d., da iskreno surađuju s novom narodnom vladom“.

klikni na foto...

MUSLIMANI I NDH

 

Kvaternikov i Mačekov proglas označili su početak života nove države što su Hrvati s velikim oduševljenem  prihvatili. I u Bosanskoj Posavini je ta vijest dočekana s odobrenjem i sa nadom boljitak. Budući da su ustaški čelnici bili sljedbenici ideologije koja je bosansko-hercegovačke muslimane držala najhrvatskijim dijelom hvatstva, a Bosnu i Hercegovinu prirodnim sastavnim dijelom nezavisne hrvatske države, muslimane nije smetalo takvo njihovo uzdizanje, što se pokazalo i u prigodi uspostave NDH. Hrvatsko muslimansko društvo u Zagrebu na svojoj svečanoj sjednici srdačno je pozdravilo uspostavu hrvatske države u čijem sastavu je bila i Bosna i Hercegovina. Pavelić je pokazao svoju trajnu naklonost muslimanima i u prigodi imenovanja najviših državnih dužnosnika, kada je podpredsjednikom vlade imenovao dr.Osmana Kulenovića. Na dužnosti ga je zamijenio 7. studenog 1941. njegov brat Džafer-beg. Također su politički predsatvnici muslimana, okupljeni prije rata U Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji, većinom iskazali lojalnost NDH i njegovu poglavniku. jedan od njih, Hakija Hadžić, bio je imenovan ustaškim povjerenikom za Bosnu i Hercegovinu. No ustaška vlast se sporo uspostavljala u Bosni i Hercegovini, a ponegdje se nije nikad uspjela uspostaviti, osobito u dijelovima pod kontrolom Talijana. Upravo su Talijansko-Njemačke igre oko podjele Bosne povećavale strah hrvatskih vlasti da bi Bosna i Hercegovina mogle biti istrgnute iz hrvatske države, što se smatralo vrlo pogubnim. Stoga su se hrvatske vlasti u Zagrebu žurile što prije poslati u Sarajevo postrojbu od kojih 1000 ljudi, što su i učinile 20. travnja 1941. Po dolasku u Sarajevo, pročitan je proglas vojskovođe S. Kvaternika u kojem se vrlo naklono govori o muslimanima. Usprkos svim poteškoćama hrvatske su vlasti do lipnja 1941. uspostavile velike župe, na čelu kojih su u Bosni i Hercegovini bili najčešće muslimani.

 

PROTIV NDH

 

No, toj novoj državi suprostavili su se ponajprije Srbi po nacionalnoj pripadnosti. Oni se nisu nikako mogli pomiriti s time što gube državu u kojoj je njihova politička i ostala elita s kraljem na čelu imala većinom apsolutnu vlast od 1918. do 1941. i što gube svoj dotadašnji povlašteni položaj na jugu Europe, koji su desetljećima uživali. Novostvorenoj državi suprotstavili su se i komunisti po ideološkoj liniji. To se osjetilo posebice kad je Njemačka 22. lipnja 1941. zaratila i s komunističkim Sovjetskim Savezom. Domaći komunisti na području nekadašnje Jugoslavije (a bilo ih je više nego se i predpostavljalo) poticali su narod, bez obzira na vjeru i naciju, da se digne ptoticv Nijemaca i Talijana, a time i protiv novostvorene države. Na, koncu, NDH su se suprotstavili i Židovi, zbog rasne diskriminacije, koja je zastupana i striktno provođena od Nijemaca, a po uzoru na Nijemce provođena je, nažalost, i od hrvatskog državnog rukovodstva. Nitko od razboritih ljudi nije se slagao s tim očitim nepravdama. To je neke potaklo, a druge prisililo, da da su vidjeli izlaz samo u oružanom otporu, odnosno gerilskom ratu protiv novoosnovane NDH.

Josip Broz Tito
Josip Broz Tito

KOMUNISTIČKI POKRET

 

Jugoslovenski komunisti predvođeni Josipom Brozom Titom, počeli su napadati njemačke i talijanske oružane snage te institucije NDH. Počeli su izvoditi diverzije na cijelom teritoriju. Kada je 22.lipnja 1941. Njemačka napala SSSR, odmah je CK KPJ, koji se tada nalazio u Beogradu, objavio proglas o oružanoj borbi. Slijedili su ga po centraliziranoj vertikali nacionalni i pokrajinski partijski komiteti. Jugoslavenski su komunisti bez primjedbe primili nalog iz Moskve i u tomu su u Europi prednjačili i dugo bili osamljeni. Na dan napada Njemačke na SSSR sisački su komunisti s Vladom Janićem-Capom na čelu osnovali Sisački partizanski odred, koji se povukao u Žabensku šumu i Brezovicu. Spomenuti odred je brojao oko 150 boraca, a svoju prvu diverziju izveo je na željezničku prugu Sisak-Zagreb. U šume odmetnuli su se i četnici koji se u početku bore prije svega protiv Njemaca, ali i protiv svih državnih institucija hrvatske države. Na sjednici Pokrajinskog komiteta za Bosnu i Hercegovinu održanoj 13. srpnja 1941., na temelju prethodno donesene odluke Politbioroa CK KPJ od 4. srpnja (1941), zaključeno je da se pokrene oružani otpor protiv postojeće vlasti NDH. Odlučeno je da središte ustanka bude na Majevici, Briču i Ozrenu, tj. na području gdje su Srbi bili većinsko stanovništvo. Tom odlukom i područje Trebave uključeno je u ustaničko područje Ozrena. Komunisti su odmah počeli pripremati ustanak u srpskim selima između Modriče i Dervente te je ustanak i otpočeo u noći 22. na 23. kolovoza 1941. godine. Napadnute su željezničke postaje Rudanka i Johovac, zatim, oružničke postajeu Osječanima i Podnovlju. Ustanici iz Majevca i Ritešića ruše cestovni i željeznički most na rijeci Veličanki te željezničku prugu i telefonske stupove između Kotorskog i Komarice. No, vlasti NDH po uputi Slavka Kvaternika i uz pomoć njemačkih snaga u kratkom vremenu uvode red i kontrolu na tom području.  Sve u svemu, može se kazati da se, na području nekadašnje Kraljevine Jugoslavije, s početkom rata u travnju i proglašenjem NDH, sve promijenilo.

 

U POSAVSKOJ RAVNICI

 

Povjerenik hrvatske Vlade za kotar Gradačac bio je Zdenko Odić, doktor pravnih nauka, sin uglednog trgovca i veleposjednika Tadije Odića iz Odžaka.  Uvidjevši ozbiljnost cjelokupnoga stanja i veliku potrebu, Dr. Odić je bez oklijevanja prihvatio zadaću i u samo nekoliko dana skoro na cjelokupnom teritoriju Bosanske Posavine je proradila hrvatska vlast bez značajnijih zapreka. Posavina je administrativno potpala pod ispostavu Slavonski Brod.

Zdenko Odić je bio dobar i pošten čovjek. Uživao je respekt i među Muslimanima  a i među Srbima. Težio je ka suživotu sa Muslimanima i Srbima. No, unatoč tome i tijekom vremena stvari su se zakomplicirale stvaranjem četničkih odreda na Vučijaku (između Odžaka i Dervente), na Trebavi i na Majevici. Poznate četničke vojvode, Pavle Gajić, pop Savo Jeremić, Branko Kovačević i dr.; bili su u najtješnjoj vezi s glavnim zapovjednikom, Dražom Mihajlovićem. Dobro naoružani od propale vojske Kraljevine Jugosalvije napadali su, s vremena na vrijeme, kako Bosansku tako i Slavonsku Posavinu. Čak su provalili i u Đakovačku katedralu i opljačkali je. Zdenko je osim svoje dužnosti u Gradačcu prihvatio i dužnost ustaškog logornika u Odžaku, te dobio čin natporučnika i odmah otpočeo ustrojavati Narodnu žaštitu. Tako je započelo formiranje obrambenih stožera po hrvatskim selima, noću se dežuralo, a danju radilo na njivama. Posavsko-podvučjački Hrvati, koji su čuvali oružjem svoja sela su na kapama nosili slovo „V“, što znači victoria, a tek kasnije dolaskom Petra Rajkovčića-Baje, u drugoj polovici, 1943. godine na kape se stavlja slovo „U“.

 

Nedugo nakon osnutka Narodne zaštite za Odžak i širu okolicu, Zdenko je u svoje postrojbe primio dva sporna čovjeka: Matu Bijelića i Vukašina Tadića. Mato je bio seoska baraba i kavgadžija iz Garevca, krupan, plav, srednjeg rasta. Ubio je nekog Jozića, a potom se sam predao žandarima. Osuđen je zbog toga na osam godina robije. Navodno je u zatvoru bio sa Mošom Piadom, koji ga je zarazio komunizmom. U tijeku raspada Kraljevine Jugoslavije uspio je pobjeći iz zatvora, ali se pripovijeda da je sa njim pobjegao i Vukašin Tadić, nizak, crn i primitivan čovjek. Pristupili su Narodnoj zaštiti samo zato da bi izbjegli dalje izdržavanje kazne. Kada su se nakon osnutka NDH prilike malo sredile, Bijelić je pozvan da se vrati u zatvor, ali o tome nije obavijestio zapovjednika Odića. Kada su Bijelić i Tadić s još nekim pripadnicima Narodne zaštite osiguravali prijelaz skelom na Savi u selu Novom gradu, dogovorili su se da pobiju ostale stražare na spavanju. To su i učinili, a zatim pobjegli četnicima na Vučijak. Bio je težak udarac Zdenku Odiću zbog pogibije nedužnih ljudi. Otada se u Narodnu zaštitu nisu primali nepoznati dragovoljci.

 

Dr. Odić je nastojao uvesti i osigurati red i mir u posavskoj ravnici. Svatko tko se nije toga pridržavao bio je strpan u zatvor, bez obzira koje je nacionalnosti bio: Hrvat, Srbin ili Musliman. Odić je organizirao osposobljavanje mladića u tzv. Pripremnoj bojni (nešto kao elitna postrojba), kojoj je bio i zapovjednik. Ta je bojna uvježbavana u Slavonskom Brodu, a ujedno i osiguravala željezničku prugu od Broda do Andrijevaca. Cjelokupno ljudstvo, s časnicima i dočasnicima bilo je iz Bosanske Posavine.

U travnju  1942. godine, između Šamca i Orašja, dolazi Marko Tomušić-Škico, točnije u selo Bazik. Škico je već sa 19 godina otišao u hrvatsku vojsku. Na tome terenu ostat će do kraja rata. 

PREVRAT

 

Veliku bitnost za daljni tijek događanja u Europi imala je Bitka za Staljingrad (23. srpnja 1942. - 2. veljače 1943.). Bila je jedna od najvećih bitaka u Drugom svjetskom ratu i jedna od najkrvavijih u ljudskoj povijesti. Smatra se, da je ova bitka bila psihološka prekretnica rata, a ujedno je Staljingrad bio krajnja točka prodora njemačke vojne sile u dubinu teritorija Sovjetskog Saveza. Vodila se na području Staljingrada (danas Volgograd), a sastojala se od njemačke opsade južnog dijela grada, bitke unutar grada i sovjetske kontraofanzive u kojoj su uništene, odnosno zarobljene preostale snage Sila osovine na tom području. Sile osovine su u ovoj bitki izgubile oko četvrtine ukupnog ljudstva na istočnom bojištu i od tog se gubitka nisu nikada uspjele oporaviti. Za Sovjete, pobjeda kod Staljingrada značila je početak oslobađanja domovine i prvi korak ka pobjedi nad Hitlerovom Njemačkom.

klikni na foto...

RAT - MIR - RAT

 

Nakon međusobnih sukoba, vlasti NDH i četničke postrojbe u Lipcu kod Doboja, 28.svibnja 1942. godine, potpisuju primirje. U ime NDH su potpisali: veliki župan u Predsjedništvu vlade dr. Milan Badovinac, zapovjednik 4. domobranske divizije sa sjedištem u Doboju pukovnik Bogdan Majetić i podpukovnik Ivan Šojat, iz Nadzorništva Glavnog stana Poglavnika, a u ime Ozrenskog četničkog odreda, potpisali su: Cvijetin Todić, Cvijetin Đurić i Branko Stakić, zatim u ime Trebavskog četničkog odreda, Savo Božić, Petar Arnautović i Đoko Milošević, koji su istodobno bili opunomoćenici Četničkog odreda kralja Petra II. U prvoj točci ugovora četnici priznaju vrhovništvo NDH i kao njeni državljani iskazuju lojalnost i odanost njenom poglavaru, poglavniku i privrženost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Međusobna neprijateljstva prestaju danom potpisivanja ugovora. Četnici se obvezuju da će u suradnji s oružanim snagama NDH raditi na suzbijanju partizana te stoga zadržavaju oružje, a potrebu municiju dobijat će od hrvatskih vlasti. Akcije protiv partizana izvodit će se pod općim zapovjedništvom oružanih snaga NDH, a četničkim jedinicama zapovijedat će Srbi, tj. njihovi časnici. Ranjenim četnicima bit će osigurano liječenje u hrvatskim bolnicama, dogovorena je i materilana potpora obiteljima palih četnika i dr. Srbi pod njihovom kontrolom mogu dolaziti u gradove, trgovati i zapošljavati se. Trebavski četnici dobili su ovim ugovorom jurisdikciju na teritoriju trebavskog područja. Majevički četnički odred sklopio je s vlastima NDH primirje, koje je stupili na snagu 30. svibnja 1942.

 

No, mira nije niti dalje bilo. Srpski ustanici su 21. kolovoza u Dugom Polju, pokraj ceste napravili zasjedu 19. satniji 4. domobranske divizije te ju napali i razoružali, a zarobljena 153 domobrana putili kućama. Istoga dana uvečer napali su i drugu satniju koja je bila smještena u školi  u Botajici. Uspjeli su zaustaviti domobransko pojačanje koje je dolazilo iz pravca Odžaka preko Pećnika te iz pravca Modriče preko Jakeša. Domobrani su imali 16 poginulih. Tri dana nakon toga osvajaju domobransko uporište u Botajici, zapovjednik Josip Šmelko se predao, a 70 domobrana je ubijeno. Domobrani su držali da je to bio četnički napad te su se na satanku 29. kolovoza 1942., kod Gradačca, s predstavnicima Trebavskog četničkog odreda zastupanih po komandantu odreda Savi Božiću i komandiru čete Savi Nikiću, saznali da je to bilo djelo Srba na partizanskoj strani. Naime satnik Rittermann zatražio je objašnjenje od zapovjednika Trebavskog četničkog odreda glede događala u Botajici i Dugom Polju gdje su četnici iako je vladalo primirje bez ikakvog razloga planski napali domobrane o pobili preko 70 ljudi.

 

Krajem kolovoza i početkom rujna djeluju domobranske snage na svom ugroženom području te slamaju otpor ustanika. Tako je 6. rujna 1942. došlo do pregovora između srpskih ustanika i vlasti NDH u Derventi. Ustaško-domobranske vlasti zastupali su dr. Vladimir Sabolić, veliki župan župe Posavlje te stožernik iste župe. Ivan Šuto i zapovjednik 4. domobranske divizije, pukovnik, Bogdan Majetić, a ustanike, Branko Kovačević iz Dugog Polja i drugi. Ustanici su prihvatili predaju oružja i razoružanje, a izbjeglo lojalno srpsko stanovništvo koje je izbjeglo na desnu obalu rijeke Bosne moglo se vratiti svojim kućama.

 

Nakon sloma ustanka stanje na Trebavi i Vučijaku privremeno se stabiliziralo. U Modriči i okolici nalazila se 4. bojna 6. domobranske pukovnije, u srpskim selima na Trebavi bili su četnici, a u hrvatskim selima manji broj ustaša. U muslimanskim selima u ljeto 1942. ustanovljene su, kako ih je narod nazvao, legije, tj. vodovi i čete domobransko-dobrovoljačke pukovnije, u koje su ulazili muslimani koji su odslužili vojsku i podlijegali vojnoj obvezi.

 

POGIBIJA ZDENKA ODIĆA

 

U ožujku 1943. Nijemci su odlučili na Vučijaku napraviti vojni poligon za topničke vježbe, što su i ostvarili. Središte je toga vježbališta bila velika njemačka vojna baza u selu Vinskoj. Budući da se znalo kako se u Vučijaku skrivaju četnici tog dijela Posavine, njemačke geodete i topografe morale su pratiti vojne snage sastavkljene od domaćih ljudi, koji su dobro poznavali sva skrovita mjesta Vučijak-planine. Za obavljanje te zadaće određene su dvije satnije Zdenkove Pripremne bojne pod njegovom zapovjedništvom. Dodana im je još njemačka četa, kojoj je zapovijedao časnik Bauer, te dio seoskih straža iz okolnih sela brodske općine, pod zapovjedništvom Rudike Šnura iz njemačke kolonije Velika Brusnica. Zajedno su krenuli u goru sa zapada, prema ranije utvrđenom planu.

Jedinice su neometano došle do sela Dobre Vode. U ponedjeljak, 8. ožujka 1943., rano ujutro, bila je gusta magla, a vojska je morala nastaviti izviđanje. S malim međusobnim razmacima, vojnici su se šutke kretali frontalno kroz maglu koja je teško pritiskala šumu. Bili su nadomak predjelu zvanom Crvena Zemlja, gdje su se u skrovištima bili ukopali četnici. Tek kad je jedan dio satnije gotovo nagazi na rovove, oglasila se četnička pucnjava.

 

Metak iz prvog rafala pogodio je Zdenka u trbuh. Pao je, no smogao je još toliko snage da se otkotrlja niz padinu Crvene zemlje i makne iz središta boja. Nastla je opća bitka. Četnici su bili u povoljnijem položaju jer su bili ukopani. Odmah je poginulo nekoliko bojovnika iz sela Pruda, te njemački zapovjednik Bauer, pa su se bojovnici na zapovijed tiho povuli. Puni bijesa zahtijevali su nastavak bitke. Zapovjedništvo je preuzeo Rudika Šnur, te u kratkom dogovoru s dočasnicima stvorio plan. U strahovitom protuudaru uništili su četnička skloništa, mnoge u tijeku borbe pobili , a preostale otjerali prema rijeci Bosni na potezu Botajica - Majevac. Preživjeli su se sklonili na planinu Trebavac.

 

Hrvatska vojska, nakon te bitke, preuzela je svoje ranjene i mrtve, te ih odvezla u Brod na Savi. Među mrtvima je bilo i tijelo zapovjednika Zdenka Odića, Nakon liječničkog pregleda, poginuli su opremljeni za pogreb, te riječnom topovnjačom prevezeni Savom u svoja mjesta. Zdenkovo tijelo je rodbini predano u Donjem Svilaju, gdje ga je na obali dočekalo mnoštvo svijeta i ispratilo na groblje u Balegovcu (Novom Selu), na kojem obitelj Odić ima kapelicu i grobnicu ispod nje. Kroz narod se pronosila priča da je, onako u trbuh ranjenog, zapovjednika Odića drugim hicem usmrtio nitko drugi do Mato Bijelić.

 

Gospodin Delimir Odić svjedočio je ovako o smrti svoga brata Zdenka:

„ Pregledom Zdenkova mrtvog tijela ustanovljeno je da ima dvije rane: prvu na trbuhu, toliko opasnu da ne bi preživio; i drugu na srcu, nastalu hicem iz neposredne blizine, što potvđuje opeklina na koži. Tko je ispalio taj drugi metak, nismo utvrdili sa sigurnošću. pripisuje se Mati Bijeliću, što je moguće, no nije dokazana čak ni Bijelićeva prisutnost na Crvenoj Zemlji.“

klikni na foto...

U novinama „Hrvatski narod“, broj 689 od 24 ožujka 1943. godine, koji na strani 5. donosi jednu vijest iz Broda na Savi:

„ U subotu 20. ožujka u ovdašnjoj franjevačkoj crkvi odslužene su svečane zadušnice za ustaškog poručnika dr. Zdenka Odića i ustaške vojničare Matu Grgića, Miju Stanića, i Matu Vidovića te za njemačkog vojnika Karla Söllnera,koji pred desetak dana dadoše život na oltar domovine braneći se od odmetnika. S njima je pao i ustaški vojničar Hasan Karić.“

 

O tom događaju piše i tadašnji odžački župnik Marjan Ivandić u „Katoličkom tjedniku“ broj 14. iz 1943. godine:

„Od zločinačke ruke, u planini Vučijak, vršeći svoju domovinsku dužnost, u 30 godini života, poginuo je 8. ožujka 1943. godine, odvjetnik i veleposjednik, ustaški poručnik dr. Zdenko Odić. Oplakuje ga uz baku, majku, brata i sestru, njegova supruga gđa. Smiljka rođena Urgjević.

Sahrana je obavljena u obiteljskoj grobnici na mjesnome groblju u Odžaku (Balegovcu) 12. ožujka.

Pokojnik je bio sin poznatog odvjetnika dr. Tadije Odića i veleposjednice gđe. Berte, rođene Duić iz Odžaka. Svršivši nauke stupio je u javni život kao oduševljeni ustaški radnik. Tim putem je krenuo od onoga dana, kad je iza krizme na Veliku Gospu 1935. godine gledao na ulicama Odžaka mrtve seljake, žrtve protuhrvatskog režima. I sam je bio optužen po Zakonu o zaštiti države, a posljedica tih tužbi je bilo njegovo robovanje u vojsci, gdje je on, svršeni pravnik, morao da služi kao običan redov u 6. konjičkom puku u Zagrebu, gdje su mu predpostavljeni bili neki iz južnih krajeva bivše države, koji se nisu odlikovali posebnom nježnošću i učtivošću.

Drugi dan rata između Osovine i Kraljevine Jugoslavije stavio se na raspoloženje glavnom ustaškom stanu, koji mu je od tada, sve do njegove smrti, povjeravao mnoge odgovorne službe, koje je s oduševljenjem obavljao. U tome radu doživio je mnogo neprilika od podvaljivanja onih, koji su svoje domoljublje znali izvrsno unovčiti, a u čemu im je on, idealista, smatao. kada je u našem mjestu zaprijetila opasnost od odmetnika koji su se ugnijezdili u planini Vučijak iznad Odžaka, pošao je kao pravi ustaški borac, da s puškom u ruci brani svoje rodno mjesto. Tamo je našao smrt, ali kao junak, koji, iako častnik, nije naprijed gurao sirotinju, da zaplače najprije sirotinjska majka, nego ako bude volja Božija, njegova rođena.I zaplakala je, ali ne samo ona, nego i tisuće drugih u ovome kraju, što se vidjelo na velebnome sprovodu, kojem je uz osam duhovnih lica prisustvovalo najmanje tri tisuće naroda, što katolika, što muslimana. Pokojnik bi sada na 27. o. mj. bio navršio 30 godina života“.

 

Ovdje moram pripomenuti da su župnika Ivandića partizani ubili u Maceljskoj šumi 1945. godine.

 

Pogibijom Zdenka Odića, nakon dva mjeseca, rasformirana je Pripremna bojna. Seoske straže nisu imale takvu djelotvornost kao u Zdenkovo vrijeme. Sredinom 1943. u narod Bosanske Posavine uvukao se strah. Na pomolu je teško vrijeme...

 

--- 


Konzultirana literatura:

Jure Krišto: Riječ je o Bosni

Božo Vukoja: Hrvat žive vatre

Mario Jareb: Ustaško-domobranski pokret

Ivan Tomislav Međugorac: Sjećanja jednog bosanskog fratra na ratne godine

Ibrahim Karabegović: Modriča sa okolinom u prošlosti

Petar Kačevenda: Saradnja četnika i ustaša u Bosni 1942. godine

Hans Adam Faerber: Der Zweite Weltkrieg

Mato Marčinko: U Odžaku se branila hrvatska država

Fra Grga Vilić: Vrijeme stradanja

12.09.2009

::: NEKE STVARI I OSTALO

Nebom lete šišmiši i vrane al' je soko za njih previsoko  >>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević