Kako je u Sarajevu prozvonilo

fra Grgo Martić
fra Grgo Martić

         Uviek se željelo od krštenog naroda da mu zvona zvone na njegovim crkvama i bogomoljama.

 

         U Kreševu se nalazila prva starinska zvona sakrivena te mi padne na um da zamolim Osman pašu (1861.-1868) da se poslužim tim zvonima. I on mi to dopusti, ali pod uvjetom da zvone samo unutra i posve polagano. I to se obslužilo u tom manastiru.

 

         U to vrieme načine kreševski fratri pred crkvom zvonik, koji i sada stoji, i dignu zvona. Nesnošljivi muhamedanci ustanu na tužbu protiv toga, zato od vlade bude poslan fojnički kajmekan (namjesnik) da ih, kako bilo da bilo, skloni na šutnju; međutim, nije mogao ništa učiniti jer su i opet tužbe dolazile. Da se tome učini kraj, pošalje vezir svoga dvorjanika, nekog Mehmedagu rodom iz Đirita (Krete), s nalogom da stvari ispita i uredi. On stigne upravo u podne u manastir i odmah zapita gvardijana: je li vam vrijeme zvoniti? Međutim, zvona su bila zaustavjena. Kada mu odgovore da jest, on naredi da se odmah zvoni. Tako i ostane zvonjenje.

 

         Kada bi god zvonilo zvono, stara bi Merdanovica, žena muhamedovskog prvaka u kreševskoj mahali, uzela sač (metalni poklopac) ili tavu pa lupala dok zvono nebi prestalo. A kada se vezirev poslanik Mehmedaga povrati iz Kreševa u Sarajevo, Hadžilojo mu nadije ime „Zvonar Mehmedaga.“

 

         Otada je sve do vezirovanja Derviš paše (1872) mirno zvonilo u Kreševu. U to vrieme opet se podignu Kreševljaci i podnesu uzastopce tri tućbe protiv zvonjenja i to treći put s arzovalom (molbom), kog neki smjelić dobaci paši i pobjegne. Ali ga uhvate i dovedu pred pašu, koji mu oštro zaprijeti da će svakomu koji o tome više progovori odrezati jezik.

 

         Istom zgodom upita me paša:

         – Vjere ti, fra Grgo, što će vam to? Da li su vaše molitve kroz 400 godina bile kod Boga uslišane i bez zvona?

         – Ako su prave bile, uslišane su. A za to zvono ne služi ništa, nego kao Turcima mujezin na munari (hodža na minaretu).

         Na to se Derviš nasmije i ne odgovori ništa.

 

         U isto Vrijeme kada je Osman paša dopustio da zvoni u Kreševu, sdogovorim se s nekim hrišćanskim prvama u Sarajevu da naručimo po jedno zvono, nek se nađe dok suđeno bude da prozvoni. I dobivamo ih iz Beča u sanduku među klincima sakrivena, pa sakrijemo čekajući više godina.

         Došavši iza Derviš paše Akif paša, zatražim dopuštenje da prozvonim u Sarajevu. On započne pregovore i savjete sa sarajevskim zvonoborcima, kojima je kolovođa bio hadži-Kaukčić, ali udari na veliki otpor. Vidivši da ne može tako stvari svršiti, pozove nekoliko prvih vjerskih muhamedanskih učenjaka na tu opozicionalnu skupštinu, a među ostalim i titularnog muftiju Omer efendiju Milavića, Mostarca. Kada su stvar dobro pretresli, upita paša rečenog efendiju Milavića:

         – Što veliš, i ti si hafiz (doktor), može li zvono zvoniti gdje Turci stanuju?

         – Ja ću dat fetvu (navod iz Kurana) da Turčin može namaz pod samim zvonom klanjati – odgovori Milavić.

 

         U tom skoči kao razjaren lav hafiz Hadži- Kaučkić, pograbi ćitab i udari njim po glavi Milavića. I tako se ta skupština razvrgne bez ikakvog uspjeha.

 

         Sutradan dobije Milavić po jednom svom učeniku komadić papira, na kom je netko bezimeno napisao: „Kini se odmah odavde!“ On pokaže paši to pismo, koji mu rekne:

         – Sad ti nije drugo, nego ću i ja poći domalo u Carigrad, ajde i ti za mnom.

 

         Milavić posluša savjet i ode u Carigrad, odakle se kasnije s vladinim dekretom povrati u istu medresu.

         Što se tiče dopuštenje za zvonjenje, to zapne dok nije došao naročiti punomoćnik od visoke Porte za provođenje tobožnjih reformi i ravnopravnosti u Bosni i Hercegovini po imenu Hajder efendija, koji je prije u Beču i Parizu bio posalnik. Taj je čovjek sjedio nekoliko mjeseci u Sarajevu i mnogo puta viećao s vladinim i sarajskim prvacima o provođenju reformi i viđao da je skrajnu protivnost nagazio, premda u javnost ništa nije izlazili.

fra Grgin pisaći pribor
fra Grgin pisaći pribor

Najedanput, uoči Uskrsa, na veliku subotu pozove me i rekne mi:

         – Sutra je vaša paschella; imaš li štogod zvona?

         – Imam ga i već devet godina čeka da prozvoni!

         – Eto to zapovijedam da večeras, kako je običaj u vašoj crkvi, slobodno pozvoniš.

         Naklonim mu se i zahvalim, pa upitam:

         – Hoću li za to priupitat i valiju zemaljskog?

         – To ti, ako hoćeš, upitaj, ali ja sam opunomoćen za to.

 

         Ipak odem k veziru, kod kog zatečem neobična derviša inozemca, i jer su takvi hodaoci bivali izaslanici iz Carigrada, kada bi se kakova reforma u prilog inovjeraca izvesti htjela da je zapriječe, nisam htio pred njime veziru ništa ni spomenuti o časnom zvonu i zvonjenju. Kada derviš izađe, kažem što mi je Hajdar efendija rekao, a vezir mi odgovori: Ti ćeš svakako popodne u medžilis (vjersko vijeće) doći, pa ću ti kazati.

 

         Došav iza podne u viećnicu, ne mognem odmah žuđenog odgovora čuti, jer me zaprieči druga nenadana. Bila se, naime, prijavila jedna kršćanska žena, koja je prije nekoliko dana od jednog Sarajlije sa dvoje djece dovedena bila iz Vareša, obećavši da će se poturčiti; ali je nisu mogli po zakonu primiti, jer nisam bio prisutan, nego su zaključili da je taj dan formalno poturče. Meni je to sve bilo poznato, te sam prosvjedovao i kazao da malodobnu djecu nije ni po jedan način dopušteno primati u tuđu vjeru, da to biti ne smije; a ako se žena hoće prevjeriti, ne može joj se silom zabraniti, ali onda mora djecu ostaviti. Međtim, sada na na prolazu kroz predvorje, kako sam razmišljao o časnom zvonu, nisam ni opazio žene koja je tu čekala s djecom na konačno rješenje. Kad sam unišao u viećnicu, upozorio me na nju moj drug Dimitrije Jeftanović:

 

         – Gospodine, eno ona žena u predvorju s djecom došla je da se poturči; kad sam dolazio htjela me poljubiti u ruku, misleći da ste vi. Može biti da ćete je moći odvratiti.

         Čuvši to odmah se dignem, a vezir me upita:

         – Kuda fra Grgo efendijo?

         – Imam nešto posla! – odgovorim i izađem u predvorje, gdje nađem ženu već posve pripravljenu da se neće poturčiti, jer joj je netko morao kazati da sam ja prosvjedovao protiv prevjerenja malodobne djece.

 

         I ona se valjda, ne mogavši djece ostaviti, povratila u se. K istoj sam ženi još jedanput iz medžilisa izašao da je još bolje utvrdim. Do malo zovnu je i upita ju što hoće:

         – Vala, eto, bila sam rekla poturčiti se, pa sad neću; ja se prevarila!

         Odmah je otpuste.

 

         Iza toga zovnu me vezir preko viećnice i šapne mi:

         – Ajde prozvonite slobodno; samo nemojte velike vike praviti.

 

         Vrativ se, sjednem kod zemljaka Hajdarbega Čengića, Dedagina brata, s kojim sam prije nekoliko dana kod Mehmedbega Kapetanovića razgovarao o tegobama raje u Bosni i koji me upitao:

         – Ej, vjere ti, što je tebi i tvome zakonu krivo?

         Nasmijavši se tom pitanju, odgovorim mu kao staromu znancu:

         – Bolan, samo da ti jednu kažem, ti bi se smamio.

         – Eh, što je to? Kaži mi!

         – Eto, zvono!

         – To bit ne može, pa makar sve drugo bilo!

         I sad, kad sjedoh do istoga, upita me znatiželjno.

         – Što ti ono vezir prišapnu?

         – Zvono! – odgovorim ukratko, a moj se roćko nasmije...

 

         Sjednica se svrši i skoro pred mrak dođem među sakupljeni narod, koji je okapao čekajući što će biti, i već npravio grede na koje će zvono pred crkvom dići. Kad im saopćih dopuštenje, zvono se časkom vinu u visinu, a u tom stignu i dva katolička konzula; austrijski i francuski, svaki sa svojom pratnjom u paradi. Učinimo kroz dvije ulice procesiju s Presvetim, pod kojom je zvono neprestance zvonilo.

 

         S tim se stalno zvonjenje ustanovi.

 

         Značajno je što je ove zavjere protiva zvonu bio Hadži-Kaukčić, koji je još godine 1856. zazrieo bio na zvono, ugledavši onaj vidionik, koga ja tada na krovu crkve izdigoh i doletivši zaprijetio da to biti ne može... Ja sam mu tada rekao da sad niti ima dopuštenja niti te namjere, nego će doći vrieme, pak će se i dopustiti i nabaviti. Pak evo dočekasmo obadvojica.

 

         Spomenuti Hajdar efendija prije polaska iz Bosne zapita me preklo svog tajnika, koji je bio po vjeri katolik: bi li mu ja dao svjedožbu od strane bosanskoh katolika kako je dobro u Bosni proveo reforme, obećajući mi nišan (orden) „Osmanlije.“ Na tu napast odgovorim da ne vidim kako je išta od reformi udjelotvoreno, osim jednog zvona. A volio bih da je on kmetovske muke i kolibarske sirote utješio, nego da je još stotinu zvona u Bosni objesio. Istomu tajniku primietim da bi za efendiju sama moja svjedožba malo vrijedila kod dvorova, kada bi mu mogli predbaciti da je to samo jedan fratar za hator (naklonost) ili za mito napisao. Na to mi ovaj odgovori da bi to efendiji samome donekle moglo poslužiti da dobije odlikovanje od sultana.

 

         Kada je to Hajdaru njegov tajnik sve iskazao, odgovori mu:

         – Taj fra Grgo efendija – junačina je to!

 

         Potom Hajdar ode u Carigrad, a u Sarajevu prozvoni kako onda, tako i dan danas.

 

Iz „Zapamćenja“ fra Grge Martića

Po kazivanju u pero zabilježio fra Mirko Šestić u Franjevačkom Glasniku, godine 1900., broj 1., str. 5.-8

pv

26.02.2009

::: NEKE STVARI I OSTALO

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46