30 godina kazne

Kad je oblikovana komunistička Jugoslavija 1945. godine, pričaju tamošnji ljudi, hrvatski grad Odžak i njegova šira okolica „udareni su kaznom“ dugom 30 godina. Kažnjen je hrvatski narod toga kraja zbog herojske obrane svoje slobode i svoje državnosti pod znalačkim zapovjedništvom hrvatskog viteza i baje Petra Rajkovačića. Svrha te kazne je bila: produljiti primitivizam naroda i njegovu nepismenost; produljiti njegovu gospodarsku, kulturnu i duhovnu zaostalost u sljedećih 30 godina.

Taj je kraj trebao ostati zabit, zaboravljen, isključen iz svih jugoslavenskih tijekova. U skladu sa takvom tajnom odlukom nisu se gradile nove prometnice, niti znatnije obnavljale stare. Nisu se gradile nove škole, pošte, ambulante i bolnice. Nisu se osnivala nova poduzeća, banke, a niti trgovačke kuće. Nisu se smjeli graditi društveni stanovi, a kamoli vodovod, kakalizacija, elektrane i drugi prijeko potrebni komunalni objekti.

Hrvati su bili stegnuti sa svih strana. Među njima su se kretali izdajice, potkazivači i provokatori raznih vrsta. Nitko nije smio izgovoriti riječ „baja“ ni slučajno, jer bi bio proglašen ustašom, a to bi ga odvelo na robiju. Tako pritisnuti, Hrvati su odlazili zarađivati u inozemstvo – najviše u Njemačku.

Da bi Hrvate što više ponizili, a sve druge pomogli, oduzet je Katoličkoj Crkvi dio zemljištana kojem već stotinama godina stoji sagrađena velika crkva. Na tom su oduzetom crkvenom zemjištu sagradili kuću Srbinu Miloradu Đuriću, milicajcu  koji je tu došao iz Podnovlja. Tako je Katolička Crkva stavljena pod djelotvornu kontrolu Srba postavljanjem danonoćnog „anđela čuvara“ Milorada. Time se pojačao i psihološki pritisak na sve one koji su dolazili u crkvu, a posebno na one koji su to činili bojeći su mučkih progona. To je ujedno bila poruka braći Srbima da se što više doseljavaju u taj prirodno bogati bosanski grad.

Narod toga kraja također priča da se Odžak sa svojom okolicom počeo naglo gospodarski razvijati kad mu je 1975. godine skinuta nametnuta kazna i gospodarski je gotovo nadoknadio onaj veliki zaostatak. Vjerujem da se taj kraj ipak počeo naglo razvijati zaslugom njemačkih maraka koje su Hrvati donijeli svojoj rodnoj grudi. Uvijek je sigurno da Bog svoje ne ostavlja. Hvala mu za to!

HRVATI SU NEPOBJEDIVI KAD RATUJU ZA SEBE

Odžački su nas Hrvati svojim herojstvom u drugom svjetskom ratu podsjetili na našu zaboravljenu hrvatsku ratničku povijest. Ako se okrenemo unazad i proučimo tu povijest, onda ćemo uvidjeti, onda ćemo uvidjeti (kako kaže dr. Antun Radić – Stjepanov brat) da su Hrvati stotinama godina ratovali za druge i u tim se ratovima pokazali vjerni saveznici i nenadmašivi borci.

Mnogi su vladari u povijesti željeli da hrvati, kao ratnici, budu na njihovoj strani a drugi su se opet, oni pametniji, bojali Hrvata kao svojih ratnih protivnika.

Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (samostalno vladao od 945. do 959.) tvrdi u jednom svom spisu da je jednom njegov davni predhodnik bisantski car Heraklije I. (610.-641.) u početku 7. stoljeća pozvao Hrvate (iz njihove stare postojbine, s one strane današnje Bavarske, gdje su danas Bjelohrvati) da mu pomognu u borbi protiv Avara. Hrvati su tada pobijedili Avare i ostali u svojoj današnjoj domovini, uglavnom između rijeke Drave i Jadranskog mora.

Poznavajući dobro Hrvate kao borce, jednom je Napoleon I. Bonaparte (1769.-1821.) uzviknuo: „Dajte mi 100 tisuća Hrvata i osvojit ću cijeli svijet!“ (spomenuto i u dokumentarnoj emisiji „Stare slave djedovino“, emitiranoj na HTV-u 30. svibnja 1993. godine u 20.25 sati.)

U vezi sprostorom koji su naselili Hrvati potiskujući Avare, doktorica povijesnih znanosti Agneza Szhabo u razgovoru za „Večernji list“ od 16. listopada 1992. rekla je, uz ostalo, i ovo – prepričano: U nacionalnoj povijesti, hrvatski čovjek treba prepoznati svoju osobnu povijest. Iz te povijesti i svoje izdržljivosti kroz stoljeća, možemo crpiti i danas snagu i lijek za ovaj rat (misli se na rat koji je započeo agresijom Srbije na Hrvatsku 1991. godine) i za budućnost. Hrvatski je narod u takvom zemljopisno-političkom prostoru da je uvijek morao trpjeti. Njegovi su vladari često bili u tako dramatičnoj situaciji da za njezino rješenje nije bio dobar ni jedan mogući izbor, pa su tražili onaj koji je manje loš.

Povijest se ponavlja! zato svako i najveće zlo treba imenovati. Treba ga smjestiti u odgovarajući kontekst, a ne prešućivati. Prešućivanje zla pogoduje njegovu širenju.

Izvor: Božo Vukoja, Hrvat žive vatre

pv

.