Američki mir

Pod američkim vodstvom započet je posve drukčiji mirovni proces: jasan, efikasan i pragmatičan. Sve ono što je prije bilo komplicirano, odjednom je postalo jednostavno. Sve što je pri­je bilo nemoguće, postalo je moguće. Prvi je zadatak bio obno­viti hrvatsko-muslimansko savezništvo, te time stvoriti jasne odnose i demistificirati rat u BiH kao rat bosanskih Srba, upravljan i potpomognut iz Srbije za osvajanje i etničko čišće­nje teritorija BiH i njegovo pripajanje Velikoj Srbiji. Cilj je ostvarivan dotad nezabilježenom brzinom. Već na marginama prekretničke sesije u Ženevi, tijekom koje su Hrvati i Muslima­ni bili još uvijek međusobno zaraćene strane, dogovoreno je da se za tjedan dana sastanu zapovjednici A BiH i HVO, generali Rasim Delić i Ante Rosso, te dogovore primirje. Zadatak je ostvaren. S obzirom na dotadašnja iskustva provedba je bila na razini čuda. Tek što je objavljena vijest o potpisanom primirju, vojnici su naprosto stali i oružje je utihnulo. Nikada poslije pri­mirje nije ozbiljnije prekršeno. Pokazalo se koliko je hrvat­sko-muslimanski rat bio zapravo rat koji su derivirala srpska osvajanja i međunarodni krizni menadžment koj i je nagrađivao osvajača. Ali i koliko su SAD uvjerljiv peace-maker. Dva tjedna poslije, u Washingtonu, politička su izaslanstva bosanskih Mu­slimana i Hrvata potpisala preliminarni sporazum o uspostavi muslimansko-hrvatske Federacije BiH. »Atmosfera je bila vrlo konstruktivna i nisu nas puštali iz Washingtona dok ne potpišemo«, prokomentirao je nakon povratka iz Washingtona Kre­šimir Zubak, novi predstavnik bosanskohercegovarčkih Hrva­ta u pregovorima. Tu formulu brzog i efikasnog sporazumije­vanja, uz minimalističko uključenje javnosti sve do objave re­zultata, SAD su nastavile u Beču. U američkoj ambasadi, ame­rički su pravnici napravili Ustav buduće Federacije, uz blago sudjelovanje i očekivani konačni pristanak i muslimanskih i hr­vatskih predstavnika. Bez medijske pompe, bez dostavljanja skica dopisnicima. Objavili su, ponosno" samo rezultat.

 

I, točno pet tjedana nakon što je Redman najavio jači ame­rički angažman, usred ženevskih pregovora koji su se vrtjeli u krugu nesuvislosti, u Bijeloj kući - uz pokroviteljstvo ame­ričkog predsjednika Billa Clintona - Hrvati i Muslimani pot­pisali su Washingtonski sporazum o Federaciji BiH. Amerika je na prvome koraku pokazala što znači vodstvo. »Ovaj je doku­ment samo prvi korak, ali korak u pravom smjeru«, prokomen­tirao je Clinton.

Ujedno su promovirani novi lideri na budućem putu u mir, oni s kojima računa američka administracija: Haris Silajdžić, tada u funkciji premijera BiH, i Krešimir Zubak, novi pred­stavnik bosanskohercegovačkih Hrvata, koji su i potpisali Was­hingtonski sporazum. Silajdžić je bio najsvečaniji, na povije­snoj razini. Jači angažman SAD-a bila je njegova opcija, a bila je to i njegova pobjeda nad Izetbegovićem. Zubak je bio naj­spontaniji, pokazao je izuzetan komunikatorski dar, umio je ja­sno i uvjerljivo u dvije rečenice izreći ono za što su drugi koristi­li mnogo kićenih i nerijetko praznih fraza. Iako je bio sasvim neiskusan na međunarodnoj političkoj sceni, ili upravo zbog toga. Zubaku ni desetak godina poslije nije bilo posve jasno za­što je baš on odabran da zamijeni Bobana, tko ga je odabrao, ni tko ga je preporučio. Dolazili su k njemu i prije neki ljudi iz me­đunarodne zajednice, dok je bio u Vladi HVO-a u Mostaru. Bio je više na terenu, kao zapovjednik, negoli u vladi. Apostao je šef pregovarača bosanskih Hrvata tako što ga je na jednom sa­stanku HVO-a u Livnu, na koj i je došao s terena, Boban pozva­o iz auditorija na stranu te mu rekao da sutradan mora u Žene­vu na pregovore, da će dobiti omotnicu u kojoj sve piše i da ga za tri sata u Splitu čeka vladin zrakoplov koji će ga odvesti u Za­greb. Nisu pomagala njegova obrazloženja da on ne zna ništa o pregovorima, ni kako se pregovara, da nema što obući i da nema s čime ići jer mu je sva imovina 300 njemačkih maraka, uz obitelj u izbjeglištvu. Uspio je tek dogovoriti kompromis da ga odvezu u Mostar po odijelo i da avion krene malo kasnije. Takva je to bila organiziranost.


Tuđman i Izetbegović, koji su tada potpisali nikada realizira­nu izjavu o budućoj Konferederaciji Hrvatske i Federacije BiH, ni u Bijeloj kući nisu se lijepo gledali. Izetbegović je održao go­vor kao da je promašio skup, kao da hrvatsko-muslimanski rat još traje i kao da je upravo Washingtonski sporazum platforma za njegovu opciju centralizirane BiH. Tuđman je otišao u povi­jesne silnice. Owen i Stoltenberg, odjednom pretvoreni u bivše igrače, bili su u publici. Europska ministarska trojka - Klaus Kinkel, Willy Claes i Karolos Papulias - došli su svjedočiti sporazumu koji je podcrtavao neefikasnost ED. U pet tjedana SAD su dovele ratne protivnike do sporazuma o zajedničkoj (praktički) državi. U pet tjedana EU jedva da bi mogla sazvati sastanak i dogovoriti se o dnevnom redu. A onda bi im »strane LI sukobu« poremetile dnevni red jer bi se članice podijelile oko »strana«. Ni Sporazum o Federaciji, kakav je potpisan, nije bio željeno rješenje, ni s hrvatske ni s muslimanske strane. I u njegovoj po­zadini bilo je pravih drama. Ali, za razliku od Owenovih ženev­skih pregovora, kada je svaka drama odmah bila na »žici« i na ekranu, u novoj pregovaračkoj formuli one su ostale skrivene od javnosti. Političko vodstvo Hrvata moralo se odreći ranijim planom predviđene vlastite republike u BiH i pristati na kanto­ne u federaliziranoj BiH, koju bi Srbi tek trebali prihvatiti. Mu­slimansko vodstvo, kojega je osnovna ideja bila stvaranje musli­manske države na što većem teritoriju, s izlazom na more i Savu, moralo se odreći već obećane države i pristati na Federa­ciju s Hrvatima. Konfederacija je bila usputna i prolazna ideja koja je Tuđmanu olakšavala objašnjenje Hercegovcima zašto ih je utopio u Federaciju iako on nije dao naslutiti da je tako shva­ća. Tek što je najavljena, Tuđman nije skrivao svoju nesklonost hrvatsko-muslimanskoj Federaciji, BiH kao unija tri republike bila mu je istinski draža. Ali, također je naglašavao kako je ame­rički pritisak snažan i da se to mora prihvatiti, želi li se zadržati SAD u mirovnom procesu. Mirni i racionalni Zubak, koji je dugo bio zagovornik cjelovite Bosne, koji je kao zapovjednik HVO-a u dolini Usore u vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata uspio očuvati savezništvo s Armijom BiH, odbijao je u Beču potpisati preliminarni sporazum o Federaciji, procijenivši da ide na štetu Hrvata u situaciji kada je BiH već ratom etnički po­dijeljena. I bojao se da je Hrvati iz BiH neće prihvatiti. Kada je sve već smatrano završenim, kada je svečana ceremonija potpi­sivanja u Bijeloj kući već zakazana, a avionske karte rezervirane, izvijestio je Zubak predstavnike Hrvatske, Matu Granića i Mi­omira Žužula, da on to ne potpisuje. Najprije ga je pokušao na­govoriti Granić, uvjeravajući ga da se to mora. Bez uspjeha. Zu­bak je bio nov u pregovorima, nenavikao na (o)lake pogodbe. Prema Žužulu: »Krešo je problijedio, ukočio se, počeo govoriti da radije ide u BiH poginuti nego se vraćati u Bosnu kao izdaj­nik svoga naroda, jer takav sporazum za Hrvate nije dobro rje­šenje. Shvatili smo da tu više ne pomažu uvjeravanja, da on zai­sta neće potpisati. Posljednja karta bio je Tuđman.« I, večer pri­je nego što su u Beču trebali parafirati Sporazum o Federaciji i najaviti veliku ceremoniju u Washingtonu, iz Zagreba je u Beč, sasvim neplanirano i vrlo hitno stigao Tuđmanov predsjed­nički avion da odveze Zubaka Tuđmanu - na posljednju run­du uvjeravanja. Sljedeći je dan parafirao. Tuđman mu je, sjeća se Zubak deset godina kasnije, obećao poslati ljude koji će Hr­vatima u BiH objasniti da je sporazum o Federaciji dobar i u in­teresu Hrvata. I poslao je kasnije, među ostalima, za Hercegov­ce najuvjerljivije - Gojka Šuška i Ivića Pašalića. Na pripre­mnom sastanku VONS-a u Zagrebu pokazao je kartu Federa­cije, još uvijek bez preciznih razgraničenja, uz opasku: »Vidite li kako je lijepa ova karta!« Nitko nije imao primjedbi. Otpor je slomljen, barem dok ne odu s Pantovčaka.


Izetbegoviću nije bio suviše drag američki angažman u ta­dašnjoj fazi rata. Vidjelo se to već pri njihovu posredovanju u donošenju zajedničke deklaracije Tuđman-Izetbegović nekoli­ko mjeseci ranije, kada je dan poslije uskočio pod Owenovim vodstvom u sličnu deklaraciju s Krajišnikom i suglasio se s mo­delom raspada Bosne. No, nije bila riječ samo o bojazni da će mu SAD nametnuti neželjeno rješenje. Bila je riječ i o neskladu »karaktera«. Izetbegovićev način vođenja politike - s puno fi­lozofije, puno promišljanja i oklijevanja, bez jasnih odluka ­bio je upravo suprotan američkome: bez puno filozofije, ali s ja­snim i brzim odlukama. Uz to, SAD su tada iz vrlo pragma­tičnih razloga istiskivale iz prvoga plana Izetbegovića i uvlačile Silajdžića, koji je prepoznavao trenutak i s kojim je dogovor bio jednostavniji. Tuđman, sklon brzim odlukama i uvijek spre­man za akciju, s dobrim procjenama odnosa snaga, bio im je mnogo jednostavniji sugovornik od Izetbegovića.

Hrvatska, koja je nekoliko mjeseci ranije bila pod prijetnjom međunarodnih sankcija zbog sudjelovanja u hrvatsko-musli­manskom ratu, postajala je ubrzano zemlja-partner u ame­ričkome mirovnom procesu. Ali, na sam dan svečane ceremonije pod Clintonovim pokroviteljstvom, Tuđman je bio povri­jeđen i duboko nesretan zbog američkog postupka i neshvaća­nja hrvatske borbe za slobodu. Ne zbog Federacije, već zbog Ju­lie, Julienne Eden-Bušić radila je kao press-officer u hrvatskoj ambasadi u Washingtonu. Dvadesetak godina ranije, tada vrlo mlada Amerikanka iz dobrostojeće obitelji, zaljubljena preko ušiju u Hrvata Zvonka Bušića, pridružila se njemu i partnerima u otmici putničkog aviona TW A u New Yorku 1976. godine. Naivno revolucionarni, namjeravali su time poslati poruku i skrenuti pozornost na stradanje Htvatske u bivšoj jugoslaven­skoj federaciji. U otmici je poginuo jedan policajac, a otmičari su uhićeni i osuđeni za terorizam. Zvonko i Julie dobili su ka­znu doživotne robije. Julie je pomilovana i izišla je iz zatvora nakon 13 godina, ali je zauvijek ostala na američkoj listi osoba osuđivanih za terorizam. Zvonko nije pomilovan. Julie je bila vrlo draga, otvorena, spontana, srdačna i, ljudski gledano, žrtva vlastita mladenačkog revolucionarnog zanosa i avanturizma. Njezina je životna priča priča za roman (koji je poslije sama i napisala) ili za film. Gledano sa stajališta političkog pragmatiz­rna, ambasada u Washingtonu posljednje je mjesto na kojemu bi bilo koja država zaposlila osobu njezine biografije. Još k tome u razdoblju kada je Hrvatska na međunarodnoj sceni stalno tre­bala dokazivati da nije nastavak NDH i da Hrvati nisu ekstre­mni teroristi. Washington je imao razloga da takav postupak shvati kao provokaciju, ali o zapošljavanju u hrvatskoj ambasa­di nije odlučivao. Ipak, pokazao je stav: Julie, kao osobi s liste osuđenih terorista, uskraćena je dozvola za ulazak u Bijelu kuću na ceremoniju potpisivanja Sporazuma. Bila je to poruka s pljuskom. Umjesto da izvuče pouku i skloni Julie iz Washin­gtona - Tuđman je, ljutit i vidno potresen američkim nerazu­mijevanjem za povijesnu borbu za hrvatsku stvar, odlučio po­slati svoju poruku Clintonu i rehabilitirati Julie na svoj način. Toga poslijepodneva, kada je službeni protokol završen, dao je pozvati sve hrvatske diplomate i novinare te predstavnike hr­vatskog iseljeništva u svoj apartman. Pred specijalcima FBI-a, raspoređenima u sobi, uz američko ozvučenje apartmana koje, s obzirom na prigodu, uopće nije bilo upitno, Predsjednik je, uz čašicu bijelog vina, održao vrlo emotivno predavanje. U pr­vom je dijelu objasnio sve mane povijesnih hrvatskih vođa, od Starčevića i Radića do Tita, navodeći na zaključak kako je on najveći. U drugom je dijelu hvalio Federaciju, koja na prvi po­gled ne izgleda idealno za Hrvate, ali je pragmatično i na dugi rok dobro rješenje te pohvalio američku ulogu. Treći je dio bio posvećen Julie, koju je pred svima pozvao k sebi. »Kad ste svi vi šutjeli, ti si bila hrabra i bacala s terase nebodera na Jelačićevu trgu letke koji su upozoravali da je Jugoslavija hrvatska tamni­ca«, govorio je on vrlo emotivno, držeći Julie za ruku. Otmicu aviona nije spominjao. Svi su opet šutjeli. Poruka zacijelo nije doprla do Clintona. Niti bi takvu gestu netko racionalan, net­ko tko ima temeljnu orijentaciju o ponašanju na međunarod­noj političkoj sceni, mogao ikada shvatiti. Kao što je teško bilo shvatiti da je Tuđman, koji je imao izoštren politički instinkt kada je riječ o bližem susjedstvu, bio tako tragično neupućen u tadašnje odnose i trendove na međunarodnoj sceni, da mu je bila nepoznanica sve što se događalo izvan granica bivše Jugo­slavije. Tih je dana u intervjuu Reutersu, danom u Washingto­nu, ocijenio kako je realno očekivati da će srpski entitet u BiH ući u konfederaciju sa Srbijom, a Federacija s Hrvatskom, upo­zoravajući: »Pritom će, razumije se, ostati vrlo važno pitanje kako riješiti razgraničenje jer se ne radi samo o razgraničenju iz­među Srba, Hrvata i Muslimana, nego, budimo realni, radi se o strateški-geopolitičkom razgraničenju između Istočne Eutope i Zapada, razgraničenju koje na ovome tlu traje od raspada Rimskog Carstva i kršćanstva sve do naših dana.« U to je vrijeme, inače, Clintonova administracija već provodila inicijativu za proširenja NATO-a na istočnoeuropske države, bivše člani­ce Istočnog bloka, kao i na baltičke zemlje, bivše republike SSSR-a. I poticala EU na proširenje.

No, Clintonova administracija nije trebala Tuđmana da joj protumači svijet, već da joj bude suradnik u mirovnom procesu na Balkanu, kojim će se SAD potvrditi kao jedini uvjerljivi si­gurnosni menadžer u Europi. Mir u Bosni nije bio cilj, već sred­stvo. Uvjet koji treba ispuniti kako bi se pokazalo da je NATO pod američkim vodstvom jedini jamac europske sigurnosti. A za tu je ulogu Tuđman bio vrlo dobar i pouzdan partner.

Preduvjeti za novi mirovni proces pripremani su ipak nešto dulje nego što se to javno vidjelo. Već od jeseni prethodne godi­ne Charles Redman je diskretno, iza scene, počeo graditi hrvat­sko-muslimansko savezništvo. Identificirani su suradnici. Na diplomatskoj razini hrvatsko-muslimanske pomirbe sretna je kombinacija pronađena u paru Haris Silajdžić - Mate Granić. Miomir Žužul, kojega je Tuđman imenovao svojim posebnim izaslanikom za pregovore o BiH, bio je glavna politička spona SAD-a i Hrvatske, odnosno Tuđmana. Na muslimanskoj je strani i ta uloga povjerena Silajdžiću, kojemu je bila namijenje­na liderska pozicija i koji je, prvi put od početka rata, otišao na dulje vrijeme u Sarajevo te postao premijer. Daljnji mu je poli­tički uspon, uz američku podršku, bio gotovo zajamčen. Me­đutim, dionice su mu pale nakon što se pokazalo da ne može preuzeti kontrolu nad vojskom. Vrlo pragmatično, Amerikanci su se tada, unatoč nekompatibilnostima, okrenuli onomu tko je kontrolira - Izetbegoviću.

Hrvatska vojska - koja je unatoč embargu na uvoz oružja vidno jačala, podupirući Tuđmanove otvorene najave da će okupirana područja vratiti vojno ako UN-ova mirovna misija to ne uspije - bila je također čimbenik s kojim se računalo u novom mirovnom procesu. Jer, plan je implicirao da hrvat­sko-muslimanski savez postane realna prijetnja silom koja će uspostaviti novi odnos snaga i, prema potrebi, nametnuti rješe­nje. Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak uspješno je Penta­gonu prodavao hrvatsku vojsku kao rješenje.


U Šušku - koji je u Hrvatskoj percipiran kao politički har­dliner, izravno odgovaran za radikalizaciju Hercegovaca i ta­mne strane hrvatske politike u BiH, što on nikada nije opovr­gnuo - Pentagon je pronašao dragocjenog suradnika. Zašto, nikada nije potpuno razjašnjeno. Dijelom vjerojatno i zato što je bio jezgrovit i jasan u izričaju, prepoznavao je priliku te preu­zimao i izvršavao zadatke. Washington je to cijenio. Njegov od­nos s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem bio je više od puke suradnje dvaju ministara iako to nikada nije sam isticao. Kasniji memoari i R. Holbrookea i W. Clarka pokazuju da je upravo Šušak u to doba bio najpouzdaniji američki surad­nik u Hrvatskoj. Tako Wesley Clark bilježi: »Šušak je bio čest posjetitelj u Pentagonu i smatrao je sebe dobrim prijateljem se­kretara Perryja. SAD su blisko surađivale s hrvatskom vladom od prethodnog proljeća (1994. - op. a.), kada je pomogla po­stizanju sporazuma o Federaciji, koji je zaustavio borbe između bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana, a Sušak je pridonio tom naporu. On je uvijek donosio ključne uvide u situaciju na terenu« (Wagging Modern War, str. 44).

Američko preuzimanje vodstva obavještajni su starosjedioci u Bosni počeli primjećivati kao pojačani priljev američkih kole­ga, ili suparnika, koji su zauzimali pozicije u UN-ovim civil­nim strukturama. Istražujući obavještajni rat u BiH, Wiebs bi­lježi i zapažanja tadašnjega šefa osoblja u Unproforovu sarajev­skom zapovjedništvu: »General Van Baal bio je izravno zabri­nut zbog američkog uldjučivanja u Sarajevo i pripadaj ućih ten­zija izmedju Amerikanaca i Britanaca. Vidio je mnogo takvih primjera, katkad vlastitim očima, jer je američka ambasada bila u susjedstvu bosanskohercegovačkog zapovjedništva (Unpro­fora - op. a.). »Odjednom se počelo pojavljivati mnogo Ame­rikanaca, uključujući i bivšeg zapovjednika združenog zapo­vjedništva NATO-a za Europu generala Galvina, koji je bio za­dužen za izgradnju vojske mulismansko-hrvatske Federacije. Moji britanski obavještajni kontakti su govorili da su ostali Amerikanci iz CIA-e. Neki su bili u civilnoj odjeći, drugi u uni­formama« (Wiebs, str. 43). Prema istom autoru, američka je obavještajna prisutnost (i) kroz UN-ove strukture jačala i u Tuzli i u Zagrebu.


U Hrvatsku je stigao MPRI. Već na marginama potpisivanja sporazuma o Federaciji u Washingtonu, ministar Šušak je pot­pisao u Pentagonu sporazum o hrvatsko-američkoj vojnoj su­radnji. Službeno, ona je trebalo pomoći u pripremi HV za NATO standarde. Uistinu, trebala je pomoći da se HV pripre­mi za promjenu vojnog odnosa snaga u regiji i, bude li trebalo, za konačni obračun. Prema preporuci Pentagona, ministar Šu­šak obratio se za pomoć MPRI-u (Military Professional Resour­ces Incorporated). MPRI je formalno privatna konzultantska tvrtka za vojna i sigurnosna pitanja sa sjedištem u Virginiji, koja okuplja umirovljene prije visokopozicionirane generale ame­ričke vojske i umirovljene visoke obavještajne dužnosnike. Pre­ma pošalicama obavještajnih znalaca, MPRI ima više generala s četiri zvjezdice nego Pentagon. General Carl Vuono, bivši za­povjednik združenoga stožera američke vojske; general Crosbie »Butsch« Saint, bivši zapovjednik američke vojske u Europi; Hany (Ed) Soysster, bivši direktor vojne obavještajne agrencije DIA - često su nakon toga boravili u Hrvatskoj, poglavito u ministarstvu obrane i glavnom stožeru. Formalno, MPRI je bio neovisan o američkoj administraciji. Realno, bio je njena pro­dužena ruka. Početkom svibnja, uz prešutnu suglasnost dijela američke administracije, obnovljen je takozvani »hrvatski naf­tovod« - tajne isporuke iranskog oružja Armiji BiH. Sugla­snost je dao, uz Clintonovo znanje, njegov tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Tony Lake, a prenio američki ambasador u Zagrebu Peter Galbraith. SAD su odobrile ilegalne isporuke oružja unatoč prekinutim diplomatskim i praktički neprijatelj­skim odnosima SAD-a i Irana, te opasnosti širenja iranskog utjecaja u BiH. Naoružavanje bosanskih muslimana bio je pri­oritet. Prema Wiebsovim nalazima, za obnovu »naftovoda« za­lagao se i Šušak, a protivio joj se Granić, dok je Tuđmana po­najprije zanimalo što će na to reći SAD.

Kako je pokazala kasnija istraga, State Departement o tome nije bio ni obaviješten, ai CIA je dogovora postala svjesna na­knadno, kada je oružje već počelo stizati (Wiebs, str. 166-169).

Pozornost je posvećena i detaljima. Ured hrvatskog pred­sjednika, važnija ministarstva i diplomatska predstavništva te neki zapovjednici dobili su poseban američki dar: crne telefone sa zaštićenim linijama. Zaštićenima od svih ostalih. Uz takvu je obuhvatnu podršku Charles Redman učvršćivao Federaciju. Na terenu ona zapravo još uopće nije postojala, ali za pregova­račkim stolom bivala je sve jača. Redman je, suglasni su sudio­nici hrvatsko-muslimanskih pregovora iz toga razdoblja, bio najkompetentniji pregovarač u cijelome mirovnom procesu. Bivši pukovnik američkoga ratnog zrakoplovstva, koj i se posli­je specijalizirao za sigurnosnu diplomaciju ili, uže, za europsku sigurnost, obnašao je dotad niz dužnosti i u NATO-u i u ame­ričkoj administraciji. I bio je prototip budućih američkih po­srednika na Balkanu. Svima je uža specijalnost bila sigurnosna politika, a ne lokalni običaji ili međunarodno pravo, kao što je često bio slučaj kod njihovih europskih kolega (izuzev Britana­ca). I to im je davalo novu prednost: sve im je bilo jasno i jedno­stavno, vrlo su lako svodili problem na njegovu bit i nalazili rješenja. A američka ih je administracija u tome podržavala. No, od svih Redmanovih znanja i vještina lokalne je pregovarače najviše impresioniralo to što je za samo nekoliko mjeseci do­slovce naučio svako mjesto u BiH te etnički sastav stanovništva u njemu- prije i poslije rata. Bolje od njih samih. Čak je među federalnim partnerima kružila u to vrijeme pošalica: Ako ne znaš etnički sastav nekoga sela pod planinom, pitaj Redmana! Ambasador Redman bio je i vrlo dobar taktičar, znao je osmisli­ti scenarij. I buduću pregovaračku poziciju novostvorene Fede­racije predstavio je svojim europskim partnerima na njima iznenađujući način.


Nakon što je Federacija dobila Ustav, trebalo joj je dodijeliti i neki teritorij. Sredinom svibnja, u isto vrijeme kada je državni tajnik Warren Christopher u Ženevi sazvao pet europskih mi­nistara obrane da se dogovore o nastavku pregovora, odnosno kako u njih uključiti Srbe, Redman je pozvao federalne partne­re da naprave novu kartu unutarnjega razgraničenja BiH. Ioni su nacrtali lijepu kartu- 58 posto teritorija za hrvatsko-musli­mansku Federaciju, a ostatak za budući srpski entitet. Bilo je to drastično različito od posljednje ponude - 51 posto za Musli­mane i Hrvate te 49 posto za Srbe - iz europskoga akcijskog plana. Ali bila je to i karta podsjetnik i poruka. Napravljena je na temelju etničke zastupljenosti iz 1991., dakle prije etničko­ga čišćenja. Svi su ministri trebali dočekati u Ženevi federalne pregovarače koji će doći iz Beča da bi u njihovoj prisutnosti sve­čano potpisali dogovorenu kartu. Ali kada se saznalo kakva je karta, europski su se ministri uskomešali, svi su otkrili neodgo­dive obveze, iako je pred njima bio vikend, i napustili Ženevu prije nego što su stigli bečki pregovarači s kartom. Ostao je tek Warren Christopher da im čestita i da svjedoči potpisu. I to je bila poruka. Karta je predstavljena kao početna pregovaračka pozicija i bila je tek taktički uvod u - sljedeću kartu.

...............................

Pregovori koji su zaključeni mirovnim sporazumom bili su kruna američke mirovne inicijative, vođeni na američki način - bez dvoraca i desetaka kuhara, u američkoj zračnoj bazi Wright Peterson pokraj Daytona u Ohiju, i bez razlaza dok se ne potpiše sporazum. Europljani su imali status statista koji su predstavljani kao saveznici. Bill Clinton objavio je postizanje sporazuma 21. studenoga. Bosna je dobila američki mir, nepra­vedan ali pragmatičan i održiv jedino u formi međunarodnog protektorata. Milošević je nagrađen time što je Republika Srp­ska, državna tvorevina nastala na zločinu i etničkom čišćenju, postala konstitutivni dio BiH, gotovo država u državi. Očito nije uzalud svirao klavir i pjevušio Sinatrine evergrine domaći­nima u baru vojne baze. Uistinu, priznavanje Republike Srpske vrijeđalo je elementarne osjećaje pravde i humanosti. Ali, Milo­šević je bio bitan američki suradnik u postizanju mira: dao se poraziti bez suviše krvi, osim srebreničkog masakra koji je po svim indicijama bio izvan njegove kontrole. Istina, činio je to tek kada više nije imao izbora, kada se Velika Srbija urušavala. No da je bio manje racionalan, proračunat i beskrupulozan, i »Oluja« i operacije u BiH mogle su biti mnogo krvavije. Uz to, Amerika (još) nije željela poraziti Miloševića. Uostalom, tek su dva balkanska cilja bila pred ostvarenjem: integracija hrvatskih okupiranih područja i mir u BiH koji će (više-manje) zadovo­ljiti Muslimane. Preostalo je još uspostaviti vladavinu ljudskih prava na Kosovu.

Hrvatski je doprinos mirovnom sporazumu bio ključan.

Vojnim je operacijama, uz NATO-ovu zračnu potporu, najve­ćim dijelom stvorila preduvjete za mirovnu inicijativu. Tuđman se pokazao izuzetno kooperativnim: prihvatio je mirnu integraciju Slavonije, u ime bosanskih Hrvata odrekao se početkom rata okupirane bosanske Posavine kako bi Republika Srpska dobila kompaktan teritorij, a bosanski Muslimani dovoljno te­ritorija, bosanskohercegovački Hrvati prihvatili su Federaciju iako je bilo predvidivo da će doći do majorizacije i da će s vre­menom biti istisnuti. Doduše, pitanje je da li je u tako furioznoj američkoj završnici Tuđman i mogao išta od toga odbiti. Ali, mogao je barem pokušati naplatiti suradnju, ishoditi neku na­gradu. Nikada prije i nikada poslije Hrvatska nije bila u prilici barem pokušati iskoračiti ispred BiH i Srbije. Američka admi­nistracija nije skrivala zadovoljstvo hrvatskim vojnim i poli­tičkim partnerstvom i Tuđmanovom ulogom u postizanju day­tonskog mira. U hrvatskoj je delegaciji, nakon konzultacija s američkom diplomacijom, dogovoreno da prigodom razgovo­ras američkim državnim tajnikom Warrenom Christopherom hrvatski predsjednik zatraži američku podršku za ulazak u pri­premni program NATO-a »Partnerstyo za mir«. I uistinu, Christopher mu je servirao lopticu. »Možemo li što učiniti za Vas?« upitao je Tuđmana zahvaljujući mu na suradnji. »Vratite nam Zvonka Bušića«, odgovorio je Tuđman zbunjenom Chri­stopheru (povjerljivi intervju sa sudionikom razgovora - op. a.).


 

Višnja Starešina: Iz knjige „Vježbe u laboratoriju Balkan“

str.186-197 / 264-265


Veljača 2010.

::: PV PRETRAGA

::: NEKE STVARI I OSTALO

LJUBAVNA VEZA MASLINE I MEDITERRANA

Iz iskustva znam da su knjige ove vrste nešto posebno. Možemo ih pokloniti, razmjeniti, prodati, o njima pripovijedati i svoj skromni usud dati; reklo bi se, nešto poput platežnog sredstva.  >>>više

 

PREDZORJE

 

Previjam se u krevetu kao crv. Cijelim tijelom, cijelom dušom djeluje u meni sinoćne vino. U odsustvu bolje duhovne pjanosti (kažem pjanosti a ne pijanstva, čak ni opojnosti) vino pali u meni rujne požare, škaklja me, draži me, ponižava me, potpaljuje maštu i potpiruje na zanose prama ženi i Budućnosti.

Imam groznicu. Ne ću da potpuno otvorim oči prama nastalom danu što kroz tananu zavjesu počinje da probija u sobu. Slušam kukurijeke pijetlova u dvorištu, te troma i duboka zvona.

Kao da se utapam, cijela moja prošlost prolazi u meni u kaleidoskopu; sve pogrješke koje sam počinio, sva dobra djela koja propustih. Evo sam srećom i nemoćan: dozivam sebi sliku bolnice gdje ženske ruke jodom i klorom pale sladostrast u povoju ranjenika.

─ I onda mislim, kako je strahovito što ću morati ustati se, odjenuti se, otići bez oduševljenja u svakidašnji svijet, pa opet ne moći pijan, biti pijan bez uma.

 

Augustin Josip Ujević

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46