BIHOCID

Dr. Anto MARKOTIĆ

 

Bosna i Hercegovina je da­nas ne samo najmlađa već i najrazrušenija, najubijenija i najraseljenija članica međunarodne zajednice, u kojoj se pred očima i razu­mom civilizirane javnosti svijeta, preko nezapamće­nog genocida, etnocida, homocida - riječju, DEMOCIDA, urbicida, kulturocida i naturocida (biocida i zoocida) spoznaji nude najmanje dva nova pojma: DEMOCID (ubijanje svega živoga) i BiH - MODEL UNIŠTAVANJA LJUDI I DOBARA (de­strukcija svega živog i stvo­renog). U ostvarivanju srp­skog modela, »rasklapanja i sklapanja država«, trenutno je dosegnuta zadovo­ljavajuća razina tzv. »kanto­nizacije«. Naime, nakon jednogodišnjeg zločina nad zločincima, danas je, de facto, Bosna i Hercegovina prvi put »srpska zemlja«, od­nosno zemlja s većinskim sr­pskim stanovništvom, a djelu su dva »Kara-kantona« po Eugenu Durmitorskom: srpski (nacionalno-protjerivačko-zatočeničko-maskirajući) i preostali dio (nacionalno-spasilačko—pribjegličko-prihvatni) za koga su zainteresirani Hrvati, a koga su preplavili prognani Mu­slimani, Da li je to, ujedno, prolazna postaja i za BIHOCID (?!), vrijeme će pokazati. Pa ipak, ključ opstanka Bo­sne i Hercegovine kao međunarodno priznate zem­lje, izgleda, nalazi se u razvi­tku odnosa na području koje se uspjelo obraniti od srpske agresije, tj. o odnosu Musli­mana i Hrvata uopće, a na­pose u »jaslicama« bosanske države - srednjoj Bosni.

Svaka Jugoslavija je umjetna državna tvorevina, zapravo europski laboratorij na Balkanu, a svaki pokus ovdje zakonomjerno se vraća Europi kao bumerang, bilo kao prvi, drugi, a što se nas tiče i III. svjetski rat. Lokalizirana Jugoslavija u liku Bosne i Hercegovine zaista je postala bermudski trokut svjetske politike. Mada BiH nije bila »Jugosla­vija u malom«, teško je, međutim, poslije »spašava­nja« Jugoslavije »Srboslavijom«, Bosnu i Hercegovinu spasiti »Bosnoslavijom«.

Kratki hrvatski demograf­ski uspon u BiH na prijelazu iz prethodnog u ovo stoljeće, te njegova de­mografska stagnacija u pr­voj, ili »priprema« za ono što će se kao pad dogoditi u drugoj Jugoslaviji, izgleda da je na prijelazu ovoga u naredno stoljeće dovelo ovim ratom naš narod u iskušenje borbe za opsta­nak na njegovom histo­rijskom ognjištu.

Svojevrsna etnomelioracija hrvatskog nacionalnog bića na bosansko-hercegovačkim prostorima u proteklih sedamdesetak godina odvijala se iza za­vjese tzv. »ravnopravnosti konstitutivnih naroda«, dok je uz redovnu infuziju o njegovoj historijskoj krivnji pretjecala politička, vjer­ska, ideološka i gospodar­ska diskriminacija, a uz nju sljedstveno išla višeslojna pogubna emigracija i dugogodišnja perfidna di­plomatska međunarodna kompromitacija i zatiranje hrvatskog narodnog imena i onoga što spada uz njega.

Danas, kada je dojučeraš­nja hrvatska statistička većina (uz to i starosjedilačka) u bosan­skoj Posavini, okupacijom i genocidom pobijena, rastje­rana i rušena, a u srednjoj Bosni preplavljena musli­manskim prognanicima i opterećena sukobima i do­datno napadana »s onu stra­nu Plive«, odakle su Hrvati podobrano »očišćeni«, a u Hercegovini pod stalnom paljbom »s onu stranu Neretve«, objektivno se bojati hrvatskog klizanjana stranputicu manjine i svojoj i hrvatskoj zemlji. I bez ovoga rata poučna je putanja o današnjoj hrva­tskoj većini sa samo oko dvije petine b/h Hrvata u dvadeset takvih općina, dok je jučer (1981.) sa 22 ili prekjučer (1961.) sa 29 općina i tri petine b/h Hr­vata nije potisnula prva ge­neracija rođenih ili do­seljenih drugih naroda na ove prostore, s kojih su Hr­vati istovremeno iseljavali. Bojim se procjene da ovaj rat, i sve što je uz njega išlo, nije prilika za rizik nego za razum. Princip da su Hrvati, Muslimani i Srbi u BiH ravnopravni postojao je i do sada, a ovakvi principi imaju smisla dok ima ljudi, a Hrvati idu »silazno«. Ko­liko će ih se prebjeglih i izbjeglih vratiti na svoja razrušena ognjišta, teško je reći, a i druga je to tema. U sličnim ratnim prilikama (a sličnih jedva da je bilo) većina se ne vraća. A Hrvati su i do rata »radije« odlazili nego što su ispunjavali svoju životnu želju da se vrate u »stari kraj«. Hrva­tska kao da nestaje odavde, ostavljajući u dvadesetom stoljeću u ovoj »klasičnoj« hrvatskoj zemlji trag svojevrsne »demografske parabole« - uspon - stagna­cija - pad.

Ožujak 2011.

::: PV PRETRAGA

::: PORED PUTA

23. ožujka 2007.

 

 

S velikom hrvatskom

Književnom nagradom u koferu

Sjedim na Zagrebačkom kolodvoru

I čekam vlak za Sarajevo.

 

Pokupovao sam sve novine i magazine

I listam, tržeći svoju fotografiju

Grozim se vlastitih rečenica, laudacija

Grozim se općih mjesta.

 

Pomišljam kako sam

Prije petnaest godina

S ovog mjesta krenuo prema Dunaju

S družicom mog života

S dvoje djece u naručju

Kako bih sačuvao djecu

Kako bih sačuvao glavu.

 

Tad sam bio šugav pas, a sada sam

Slavan i priznat od braće

Tješim se tako dok gledam

Svoju otužnu i otešćalu figuru

U novinskome rasteru.

 

Vlak kreće. Već kod Siska

Fućkam na vlastitu književnu slavu

Pijem rakiju iz pljoske s gastarbeiterima

Što hitaju iz tuđine

Svojim porušenim kućama.

Pjevam sevdalinke

Sa srpskim i bošnjačkim izbjeglicama

 

Mojom jedinom braćom.

 

 

Mile Stojić

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

ŽELITE ODMOR?

Kontakt: +385 (98) 195  92 46 Kontakt: +385 (98) 195 92 46

TIJEKOM CIJELE GODINE