Duša Bosne, tri pjesme i jedno pismo predsjedniku

KOJA GORA IVO...

Planina Vlašić

 

Usred Bosne zemlje plemenite

Viš Travnika Vlašić je planina;

Široka je, duga i visoka,

Oblaci se na njoj odmaraju!

 

Skute stere prema Posavini,

Čelo digla k jugu pramase.

Desnu krili pram zapadu sunca:

Ta se ruka Karaula zove.

A u l'jevoj drži Gorčevicu,

Iz nje bije do šest bistrih rijeka:

S juga Lašva, od istoka Bila,

Od sjevera Vrbanja se lije

I Usora k Doboju se valja,

Od zapada Ugar pram Vrbasu.

 

fra Marijan Šimunić

UMIRE LI DUŠA BOSNE?

Svi koji uporno zagovaraju da Bosna mora i treba ostati jedinstven i nedjeljiv državni entitet, tražeći argumente za takav stav, neizo­stavno se pozivaju na bosanske franjevce, njihovo višestoljetno postojanje i djelovanje među Bosanskim Hrvatima katolicima i nji­hovo žilavo bošnjaštvo. I uistinu se mora priznati da im je taj argu­ment snažan i uvjerljiv. Bosanski fratri, organizacijski okupljeni u svojoj provinciji »Bosna srebrena«, jedinoj instituciji u Bosni koja ima ne-prekinut kontinuitet kroz više stoljeća, najprisutniji su u srednjoj Bosni. Netko je upravo zato mudro rekao da se u toj srednjoj Bosni nalazi duša Bosne.

Godina Gospodnja 1993. sigurno će u franjevačkim analima srednje Bosne biti zabilježena kao godina teškog stradanja. Manje ili veće enklave bosanskih Hrvata, okupljene oko crkava i samost­ana, više ne postoje. U župama Kraljeva Sutjeska, Brajkovići, Guča Gora, Dolac, Ovčarevo i dr. već dugo vremena šute crkvena zvona i orgulje, a pred crkvama i u crkvama se ne okuplja uobičajeno mnoštvo naroda. Gdje je taj stoljetni miroljubivi narod koji je okupljajući se oko svojih fratara - »ujaka« činio dio bosanske duše?

Ovo će biti pokušaj da se na to pitanje odgovori iz zeničke per­spektive. Blokada prometa, nedostatak informacija stvara prazni­nu koja se popunjava dezinformacijama i primitivnom propagan­dom lokalnih medija koji inspiriraju obilje mržnje. Zato je teško doći do prave istine, do potpunih podataka i pravog stradanja Hrvata na spomenutim prostorima srednje Bosne. Ono što će ovdje biti rečeno samo je dio istine u koju se neposredno i očevi­dom uvjerila nekolicina ljudi obilaskom terena i slušajući svjedo­čenja očevidaca.

Izgleda da se bijes Muslimana zbog njihovog nesporno golemog stradanja širom Bosne i Hercegovine izlijeva upravo na male enkla­ve Hrvata srednje Bosne koji sigurno nisu nimalo skrivili - niti dopri­nijeli toj tragediji Muslimana. Kada je u siječnju 1993. godine u zeničkom selu Dusina masakrirano 14 (?) civila Hrvata, nitko se nije mogao nadati da je to tek početak daleko težih zločina i strad­anja. Teške slutnje da je to ipak tako, probuđene su 15. travnja 1993. godine kada je izvršena očigledno isplanirana otmica zapov­jednika HVO-a Zenica Živka Totića praćena krajnje brutalnim ubojstvom četvorice mladića iz njegove pratnje. Duboko potreseni i uznemireni tim događajem hrvatski intelektualci Zenice okupljeni u nezapamćenom broju u Hrvatskom domu putem još uvijek nekoliko slobodnih medija u Zenici upućuju poruku da se na čin ne smije odgovoriti zločinom. Tako je i bilo: na zločin nije odgovoreno, ali je zločin nastavljen 18. travnja kada počinje gol­gota Hrvata u zeničkim selima Bilivode, Zalje, Zmajevac, Podbrežje, Čajdraš, Kozarci, Stranjani, Janjac, Konjevići. Preko četrdeset ubijenih pretežno civila od najmlađe Magdalene Zrnić, r. 1989. godine do najstarijeg Ivana Vidovića, r. 1904. godine, na desetine spaljenih kuća čiji se broj stalno povećava, te stotine temeljito opljačkanih kuća bilo je razlogom da tisuće izluđenih hrvatskih civila krenu u bijeg zapadno prema Ovnaku i hrvatskim selima travničke regije.

Župa Brajkovići - koja okuplja desetak sela sa preko 1.000 doma­ćinstava - u kojoj prognanici iz zeničkih sela nalaze prvo utočište ubrzo dolazi u okruženje muslimanskih snaga. Strah i teške slutnje obistiniše se u mjesecu lipnju. Sudbinu spomenutih zeničkih sela, ali u još težem obliku, sada su doživjela brojna sela župe Brajkovići, Guča Gora, Dolac, Ovčarevo, Kraljeva Sutjeska, Fojnica i dr. Kratkotrajni otpor branitelja tih sela pred mnogostruko brojnijim mnoštvom musli­manske vojske redovito se brzo završava povlačenjem. Potom slijede zločini u goto­vo svim selima. Ono što najviše boli jest činjenica da je među žrtvama najmanje nao­ružanih branitelja sela, a da su najbrojnije žrtve civili, uglavnom stariji ljudi, zarobl­jenici i ranjenici, te da su sva tijela bez iznimke pronađena ili u vlastitoj kući - ili pred kućom - ili na svom zemljištu. Među žrtvama mnogo je staraca, upravo onih koji su i spram politike, što se Hrvatima Bosne nudi iz Hercegovine, sumnjičavo okretali glavom, onih koji su usprkos napadu na selo htjeli ostati u svojim domovima i dočekati bilo kakvu vojsku i bilo koju vlast, kako su to činili i u ranijim ratovima. Da, pak, takvu stol­jetnu mudrost nisu imali, sada bi bili među živima. Da je istina ono što lokalni mediji tvrde, kako Hrvate iz njihovim domova tjeraju pripadnici HVO-a prilikom povlačenja, također bi mnogi od tih sta­raca bili među živima.

 

U najzapadnijem zeničkom selu Šušanj tako je ubijeno devetnaest muškaraca među kojima deset staraca prosječne starosti 71 godi­na, iz ugledne obitelji Marković i Vidošević; u selu Čukle ubijeno je najmanje dvadeset osoba, među kojima sedmero staraca od oko 65 godina - od toga dvije starice, te u ostalim selima župe Brajkovići još najmanje trideset osoba od čega je trećina također staraca i starica. Dolina rijeke Bile koja dijeli župu Brajkovići od Guče Gore, ostat će zapamćena kao stjecište mudžahedina i dru­gih muslimanskih ekstremista koji su činili zločine po okolnim hrvatskim selima. »Glas Amerike« je javio da je u malom selu Miletići bez povoda noću teško izmasakrirano pet muškaraca - dva starca i tri mladića, dok je taj zločin na »Radio Sarajevu« nazvan incidentom. Između svih zarobljenih mještana sela Podovi, Posti nje i Maljine izdvojeno je trideset i pet muškaraca koje su sedam mudžahedina rafaino pokosili na ulazu u selo Bikoši, o čemu podu­darno svjedoče jedan preživjeli mladić, kojega su dobri ljudi dovez­li do Zenice, te dvojica koji su bijegom dospjeli do Nove Bile. Nada mnogih ranjenika i zarobljenika da će im te činjenice spasiti život, bila je kratkotrajna. Prognane žene iz sela Šušanj svjedoče o ranje­nom Iliji Markoviću koji je zbrinut povezen prema Zenici, ali ga dvojica vojnika - od kojih je jedan njegov radni kolega, skidaju s vozila i odmah ustrijele; zatim skrivenog Jordana Vidoševića pro­naJaze i odmah ustrijele a potom prilaze njegovoj majci pobjedo­nosno javljajući da su joj ubili sina. Iznesene brojke, podaci i poje­dinosti tek su samo jedan dio teške istine do koje su došli rijetki pojedinci. Da je stvarnost daleko teža, govore svjedoci o još uvijek ne-pokopanim leševi ma po okolnim opustjelim selima.

Spominje se brojka od 40.000 prognanih Hrvata u srednjoj Bosni. Ona mora da je puno veća ako se uzme da je samo iz Kraljeve Sutjeske prognano više od 10.000 civila. Više zeničkih sela potpu­no je prazno, jer u njima nema niti jednog civila. Sva sela iz župe Brajkovići, Guča Gora, Dolac i Ovčarevo potpuno su prazna. Stotine kuća je spaljeno, a gotovo svaka kvalitetnije sačuvana usel­jena je Muslimanima. O bogatstvu tih sela govori činjenica da ni nakon mjesec i pol dana nije prestalo pljačkanje. Bezbrojna vozila, zaprege, natovareni konji i pješaci sa stokom (svinje su na licu mje­sta stradale), vrećama brašna i žita, kacama sira, šporetima, hladn­jacima, ćilimima, pripremljenim drvima, sijenom, kreću se prema Zenici i Travniku te susjednim muslimanskim selima. Jedna uplak­ana starica, promatrajući te pobjedonosne kolone, veli: »Bože moj. nisam ni znala da smo bili 'vako bogati «

A što je s franjevcima, crkvama, samostanima, neprocjenjivim historijskim i umjetničkim blagom? Iz prognanih župa fratri su, kao i uvijek kroz povijest, uglavnom otišli sa svojim narodom, ili su se sklonili kod subraće u one župe gdje je život još moguć. Istini za volju, crkve i crkveni objekti uglavnom se ne ruše. Ali se u njima na barbarski način uništava sve ono što je daleko vrjednije od zidina. Najteže stradaju religiozni simboli, vrijedni pokumenti prošlosti i umjetnička djela. A da se i ne spominje pljačkanje župnih kuća i samostana. Jednom riječju, ne udaru je sve ono što čini dušu tih vri­jednih sakralnih objekata u kojima je stoljećima stanovala Bosna. Zato se opravdano pitamo: umire li duša Bosne, ili će - k'o i mnogo puta ranije - u pepelu naći novu životnu snagu?


 


Zenica, 22. 7.1993.

 

 Božo Marković

 

EH... POSTATI MUDAR

 

Reče mi moja luda pamet: jedi, pij i uživaj!

Budi radostan, kad imaš!

 

Kako ću jesti i piti?

Kako, kad znam da uzimam zalogaj drugome

i da će moju čašu vode drugi više trebati!

 

Kako ću jesti i piti?

kako, kad znam

da čak i djeca umiru od zime? Od gladi?

 

Tako bi' rado post'o mudar!

Da mi je samo znati, kako?

U starim knjigama piše

da se mudri drže izvan svjetskih svađa,

i žive život bez straha.

 

Živjeti bez pomisli na nasilje!

Zlo nadomiještati dobrim

ne ispunjavati svaku svoju želju,

nego ih zaboravljati - tako se postaje mudar.

 

Mislim da nikad neću postati mudar!

- Ustvari, i ne želim,

jer živim u „mračnim vremenima“

i ne mogu ne mislit' na Bosnu!

PREDSJEDNIKU REPUBLIKE HRVATSKE DR. FRANJI TUĐMANU

Gospodine Predsjedniče

Mi fratri iz srednje Bosne, obraćamo Vam se ovim pismom, uvjere­ni da ovako misli svaki fratar iz Bosne Srebrene, jer mi smo, uspr­kos mnogim individualnim veličinama, veliki tek kao zajednica; mi smo Red Manje Braće (OFM), sa zavjetom siromaštva, mi sve svoje i sami sebe dajemo narodu, Crkvi i Bogu. Obraćamo Vam se pis­mom punim tuge i bola do ogorčenosti, a istodobno s molbom - jer ne možemo shvatiti da se odgovorni u Hrvatskoj i u HR Herceg ­Bosni mogu tako postaviti u obrani i zaštiti Hrvata u Bosni.

 

Mi fratri znamo dobro najtananiju prošlost i sudbinu gotovo poi­menice svakog Hrvata u Bosni kroz 700-godišnji suživot na ovim prostorima. Sve to je kao naš obiteljski album ili porodično stablo ­svaki prag hrvatske kuće, svako ognjište ili kolijevka kao i grobnica - sve što je sveto i branilo se s puno krvi i gorčine. A sada mnogi političari kao da ne znaju ili neće da znaju, pa nam te svetinje olako prepuštaju Muslimanima ili Srbima. Mi znamo da i Muslimani i Srbi imaju potpuno pravo boriti se za svoje nacionalne i svake druge interese. Ali kako to da naši hrvatski lideri mogu gledati da »šaptom padaju« hrvatski prostori Bosne: Jajce, Plehan, Kraljeva Sutjeska, Fojnica, Guča Gora ... ?

Mi fratri to ne smijemo prešutjeti. Budući da smo svjesni užasa koji nam se događa, mi moramo registrirati istinu - iako smo u ovom ratnom kaosu nemoćni da bilo što uradimo politički, vojno, pa ni preko masovnih medija; nažalost, veoma često sputani i spriječen i od samozvanih vođa koji su se postavili na čelo hrvatskom narodu, vodeći ga često kao slijepac iz izdaje u poraz i iz poraza u izdaju. Zato Vas, gospodine Predsjedniče, mi fratri Bosne Srebrene moli­mo: učinite, ne nešto, nego sve da zaštitite svaki pedalj hrvatske Bosne i svakog Hrvata u Bosni jer povijest nam neće oprostiti kad bude vršila korekciju sadašnjih pogrešaka i nepravdi. Nikakvi »viši politički ciljevi« ne mogu postojati da se oko 500.000 bosanskih Hrvata žrtvuje u ime učvršćivanja zaleđa južne Hrvatske i zaštite zapadne Hercegovine, a Hrvate u Bosni prepustiti i žrtvovati drugi­ma, pa makar oni bili jači oružjem ili brojniji ljudstvom.

 

Mi fratri, u ovom trenutku, nemamo drugo oružje osim izricanja istine o nama koja je sada vapaj odgovornima u politici i u vlasti. To što se događa u Bosni već je svima poznato i nikoga neznanje više ne može opravdati. Isto tako svi dobro znaju što su fratri zna­čili u povijesti bosanskih Hrvata, kao i sada kada je najteže ... I ubu­duće mi ćemo ponijeti svoj križ zajedno sa svakim preživjelim Hrvatom u Bosnil

Zato Vas molimo - ne dopustite da nas otjeraju s naše zemlje, iz naših kuća, crkava, sela i gradova. Pomozite nam u obrani, jer ne učinite li to i srednja Bosna će biti etnički očišćena od Hrvata kao i drugi hrvatski krajevi u Bosni.

Možda smo previše voljeli Hrvatsku, previše od Vas očekivali, previše se nadali pomoći. .. pa izgubili imunološki sustav i moć samoobrane - ali mi nećemo nikamo odavde, ovdje ćemo ostati i ginuti ako se ne mognemo obraniti, ili ako nam ne pomognete. Još smo živi i još uvijek vjerujemo, nadamo se, zato Vas i molimo za razumijevanje i pomoć!

Pozdravljamo Vas našim franjevačkim pozdravom: MIR I DOBRO!

Na blagdan svetog Franje Asiškog, 4. listopada 1993. godine

Objavljeno u listu LoBi, god. I., broj 2, kolovoz 1995. godine

 

BOSNO, ZEMLJO, TI HRVATSKA GRUDO

 

Putovi stari oduvijek vode

od Kreševa pa do Jajca grada

težačke noge po njima hode

prenose ime hrvatskog naroda

 

Zapamti sine, zemlja je ova

svetinja naša, znoj našeg roda

Kraljeva Sutjeska, Visoko, Fojnica,

čuvaju povijest hrvatskog naroda

 

Bosno, zemljo, ti hrvatska grudo

nahrani nas i napoki žedne

materinjskom rukom

čuvaj naše pokoljenje staro

nahrani nas i napoji žedne

materinjskim žarom

 

Tornjevi stari u obzoru strše

od Guče Gore i Kalvarije

planine mrke čuvaju doline

i naših majki Zdravomarije

 

Od Tisovca, Busovačke gore

Ivančica teče, modra rijeka

Sveti Anto brižno bdije i čuva

srce i dušu hrvatskog naroda

 

Bosno, zemljo, ti hrvatska grudo...

 

Iz knjige Ante Bobaša "Sjećanja"

pv

listopad 2009

::: NEKE STVARI I OSTALO

SNAĐI SE MAJČIN SINE ...

>>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

...klikni na plakat

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević