Izlet u pakao

Zoran FILIPOVIĆ-ZORO


         ALOJZU KRIVOGRADU FUTTUYU,

         kolegi i prijatelju, kome se svaki trag izgubio ujesen

         1992., negdje oko Sarajeva

 

Pakao je, po svojoj definiciji, opće mjesto ZLA kamo Bog šalje duše onih ljudi koji su za ži­vota tako strašno i nepopravljivo griješili da njihovim grijesima nema oprosta ni lijeka. Na tome mjestu »žive« duše u vječitoj boli, ispaštajući teško i neoprostivo za teške i neoprostive grijehe počinje­ne za kratka čovjekova života na zemlji. Počinjeni grijesi, već za svoga nastajanja ograničeni i konačni u vremenu, makar ponekad trajali i cijeli nečiji ži­vot, ispaštaju se u vremenu neograničeno, beskraj­no, konačno jedino u spoznaji svojega trajanja u vječnosti. To se mjesto nalazi "NEGDJE gdje vlada vječiti oganj i gdje duše osuđenih vapiju SMRT jer je tako strašno, tako strašno da se to ne da ni za­misliti, a kamoli opisati, i smrt se čini jedinim izla­zom iz toga pakla, a smrti ili nekog drugog izlaza nema jer umire se samo jednom i ovaj je pakao za VJEČNOST.

Sarajevo je opće mjesto zla. U Sarajevu nema vremena. U Sarajevu nema jučer, u Sarajevu nema sutra. U Sarajevu postoji samo sada, strašno i ne­umoljivo SADA. Sada jesti, sada se ogrijati, pronaći i donijeti vodu ... Do kada?

U Sarajevo se teško dolazi. Dugo i mukotrpno, filigranski, traju pripreme za odlazak, ili se odluka donosi u trenutku, pa što Bog da. Ne ide se tamo bez velike nevolje, bez velike i strašne potrebe da se baš tamo bude. Iz Sarajeva se odlazi. Iz Sarajeva se bježi. Bijeg ili odlazak priprema se dugo i mu­kotrpno, tjeskobno. O odlasku se govori, javno ili tajno, na tome se radi, što konspirativno što legal­no, o tome se mašta, sanja. Svi bi iz Sarajeva. I oni koji kažu da ne bi, da bi ostali, i ti bi. Ti još ponajviše. Otići. Nestati. Zauvijek.

Sarajevo je stupica. U potpunom čeličnom okru­ženju, izloženom na milost i nemilost dvostrukom, trostrukom, četvero strukom neprijateljevom obruču, njegovom pješaštvu i još ubojitijem i nepredvi­divom topništvu koje tuče nasumce, s vremena na vrijeme, i uvijek pogodi dobro, jer gdje god pogodi dobro je pogodio. Svaka granata ispaljena odozgo, s brda, znači jedan ili barem jedan život manje dolje, u gradu, i jedno mjesto više u plitkom grobu iskopanom na brzinu na gradskom stadionu, parku ili automobilskom parkiralištu, gdje se sada ljudi sa­hranjuju, jer gradska su groblja već odavno, davno, davno prije postala tijesna. Sahranjuje se na brzinu, u malim skupinama koje ispraćaju poginulog (pri­rodna smrt je postala rijetka), bez velikih gesta, su­za, patetike. Suha siva lica, nekoliko njih, najbliža rodbina, plitki grob i ilovača koja se lijepi za pot­plate cipela, par grumena zemlje baci svatko, buket suhog cvijeća, ili je možda plastično, jednoobrazno obilježje koje se pobija poviše glave; ime i prezime, godina rođenja i godina smrti, grobari s lopatama brišu znoj sa čela dok bacaju zemlju, brišu ga ru­kavom, vremena je malo, ne razgovaraju, ne odma­raju se. Kada završe taj, maknu se ustranu i samo kažu: »Sljedeći«. Kažu to kratko i već lopata baca zemlju u neki novi, drugi grob, i neka nova, druga skupina ljudi ispraća svojega bližnjeg.


Sarajevo je stupica. U Sarajevu se čovjek nema gdje skloniti, sakriti. U kojem god dijelu grada bio, kojom god njegovom ulicom išao, kojom god nje­nom stranom, uvijek ti je isto. Vjerojatnost da baš tu granata padne i da baš ti budeš njena sljedeća žrtva za sve je ista. Nema pravila. Nema dobrog savjeta. Nema doba dana kada možeš reći: »Nikad do­sada nisu tukli u ovo vrijeme.« Tuku uvijek. Danju. Noću. Jutrom. Ulice su uvijek pune. Danju. Ljudi tragaju za hranom, ogrjevom. Čeka se u redovima za kruh, za vodu. Na takvim mjestima kada padne, granata izaziva pravi pokolj, kao onda u ulici Vase Miskina ili nedavno kod pivovare, gdje su ljudi če­kali u redu za vodu. Po tome su svi u gradu isti, ravnopravni. Noću, kada tama prekrije grad i sve nestane u crnoj tmini, ljudi se izgube s ulica, grad opusti. Samo rijetki i za nuždu odvažni ljudi usude se hodati noću. Noć guta. Ljudi nestaju. Tada gra­dom špartaju farovi sumanuto jurećih automobila. Voze ubilački. Samoubilački. Na svakome od njih vidljiv naziv POLICIJA, VOJNA POLICIJA, SPECI­JALNA POLICIJA. Svi su neka policija. Svi koji imaju novca za gorivo (litra sedam DEM) ili su neka vlast ili autoritet, voze auto-policija.

Ponekad se spusti magla, teška i gusta, i ostane tako danima. I po danu je vidljivost slaba, a noću nikakva. Ne pomaže ni svjetlost baterijske lampe ko­ja se pali u kratkim bljeskovima. Za svaki slučaj. Magla je tako gusta da štipa i reže za grlo. Tada se ide nasumce, po sjećanju. Dogodi se tada da ti se noge upletu u pokidanu žicu električnih tramvajskih vodova, ili u što drugo. Jednu sam večer pod cipe­lama osjetio krv. Ne pitajte me kako i po čemu sam to znao, tek znao sam, osjetio da hodam po krvi. Kada sam upalio lampu, bila je velika smrznuta lok­va. Još uvijek su ulice bile pod snijegom koji je na ostalim mjestima bio čvrst i smrznut. Na ovom mje­stu snijeg je bio crven i gnjecav. Bilo je nekoliko tak­vih lokvi duž toga dijela pločnika. Bilo je to ispred zgrade Predsjedništva. Taj dan je tu pala granata i unesrećila šestoro ljudi. Dvojici stražara koji su ču­vali zgradu geleri su odsjekli noge.


Nedjeljom se ide na misu. Misa u jedanaest u kapelici Katoličke bogoslovije. Kapelica je puna. Uniformirani ljudi. HVO. Specijalna policija. Civili. Svi vjernici. Duhovnici kažu da je na svim misama tako, i u Katedrali i kod franjevaca. Jedan sam pe­tak išao i u džamiju, u Vase Miskina, nedaleko od Katedrale. U podne se klanja Džuma. Imam me na ulazu pita odakle sam, vidi da sam stranac. Kažem, iz Zagreba, Hrvat. Naši smo, odgovara mi, dobro­došao. I džamija je puna, i tu su uniforme. Armija BiH. Civili. »Na nas pucaju nevjernici«, razgovara­mo poslije. »I oni gore, na brdu, da su vjernici, ne bi to radili, ne bi pucali na nas. Ne. Vjernik to ne bi učinio. Oni su bezbošci.«


Sarajevo je stupica. U Sarajevu još uvijek žive gladni, smrznuti i prljavi promašeni ljudi, oni koje su granata ili snajper srećom ili slučajem promašili ili mimoišli. Brojano našim, mirnodopskim vreme­nom, traje to već punih deset mjeseci. U njihovom vremenu, u pitanju su godine. S jednim praskom nestalo je svega, i bližnjih i imetka i uspomena. Ko­liko jučer, imali su sve. Koliko danas, nestalo je sve­ga. Nestalo je čak i vremena. Ostalo je samo sada. Strašno, tjeskobno, svakodnevno sada. Ptice koje su s jeseni napustile grad, s proljeća se neće znati vra­titi. Neće ga prepoznati pa će produžiti u nekom drugom smjeru. One koje ipak stignu neće imati gdje doći. Krovova na koje bi se spustili više neće biti, stabla na kojima su živjele je nestalo. Ostali su samo ljudi i ruševine sa svojom strašnom sudbinom, sa svojim SADA. DO KADA?

 

Vrelo: „Izlet u pakao“, str.5-11

Kolovoz 2011.

::: NEKE STVARI I OSTALO

Velikogabaritni Smith Weson kao u Dirty Harrya; dosezao je do koljena. Pitao sam ga, može li se nekako u Bosnu? >>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević