Kad ćemo u Kornicu, zemlju ornicu

Modriča- Gornji Kladari- Potpolje- Živkovo Polje- Čardak- Kornica- Donji Kladari- Garevac, jedna od naj dražih relacija mojih posavskih hodoljublja. I nekad i sad, u mom spomenaru. Na toj stazi , među modričkim selima, i jedno bosanskošamačko. Kornica, pitomo mjestašce koje je , kažu stari ljudi, dobilo ime po rijeci Korničanki. A tko zna, možda su ime Kornici dali i po posavskoj zemlji ornici.

Ako konačno izgubim pravo na svoj dom i rodni kraj, uvijek ću imati pravo na nadu, sjećanje i uspomene. Nada i prisjećanje umrijet će zajedno sa mnom, a moje spomenarske riječi nisu ni poziv na osvetu, ni kletvu. Osjećam čak u ovom trenutku nekakvu lagodnu sreću nad budućom riječju koju, nadam se, ne mogu ubiti i kojoj neće suditi. I nemojte me pitati dali još ima bosanske Posavine, nemojte molim vas jer ja idem za Posavljem. Mene i sad mori i zove rana sa Plehana, u mojoj nadi je dječija vika iz Zovika, i suza majčina od koje nadošla brzica teče ko bistra voda sve do Brčkog, sve do Broda… U mislima mi stratišta, u žalosnoj uspomeni, golema posavska grobišta, a na obzorju vidim odlučne korake nesretnih hrvatskih Sokolova preko rovova i grobova.

Nedavno kada sam pohodio Orasje, sretoh prijatelja Marka Babića koji je 26 godina i 5 mjeseci u Korničkom mjesnom uredu bio matičar i za Kornicu i za susjedna srpska sela Gornju Slatinu i Gajeve. Kada su na njegovo selo, bas iz Slatine i Gajeva, nasrnuli velikosrpski osvajači, Marko i njegova supruga Anđa stigoše u Županju, da u „slatkom gradu“ pozne godine „žanju“…

Vratili smo se desetak godina unazad, prisjetismo se dana kada sam dolazio u ovo selo da radio- reportaže kitim korničkim rekordima. Predsjednik Mjesne zajednice tada je bio Mato Antunović, a tajnik Marko Babić. Sjećam se, kako su Korničani vise godina držali posavski rekord u duljini suvremenih cesta. Više od 5 kilometara bila je duga asfltna traka kojom su slozni mjestani „presvukli“ makadamske i prtene putove koji vode i za Hanove, i za Antunoviće, i za Bunguraše, i za Šuške…

Bogati su bili reportažni zapisi: Korničani kasnije izgradiše i kapelu i crkvi, uredise groblje i sektorsku ambulantu. Selo sa malo (ni 200 kuća), akcije velike; poštu izgradise i 100 telefonskih aparata na svoju centralu priključiše. A kuće velike blistave kao prelijepi đerdan i kao spomenici dobrosusjedskih želja nanizane uz cestu koja vodi prema Čardaku i Hanovima.

U svom dugom matičarskom stažu, upisao je Marko u knjigu rođenih 511 djece iz Kornice, Slatine i Gajeva, 336 umrlih- opet iz Gajeva, Slatine i Kornice, 655 vjenčanih. A onda je došlo krvavo proljeće. Prvi napad na Kornicu izveli su upravo susjedi iz Slatine, 10 svibnja 1992. godine. Tada je poginulo 6 Korničana: Antun Mamuzić, Ana Marić, Ivo Stazić- Ilješa, Andja, Tvrtko i Mato Majstorović.

Drugi je napad bio jos stravičniji, a uslijedio je 14 dana kasnije . U pomoć susjednim srpskim selima pritekli su zlikovci sa strane. Na Kornicu su nasrnuli sa tenkovima, avijacijom i bojnim otrovima. Morali su napustiti svoja ognjišta., a na vječnoj korničkoj straži ostadoše Marko Šušak, Nikola Dubravac, Marko Markotić, i njegova kći Marta, Ruška ŠuŠak i Mara Senjak. Marijan Šušak- Krešo, vrsni nogometaš koji je nastupao i za zastave susjednih srpskih sela, vodi se na spisku nestalih; kažu bio je teško ranjen pa je prebačen u brčansku bolnicu, a kasnije- tko zna što se zbilo.

Bolan je Markov grč na licu kada je kazivao ratnu korničku sudbinu. Ipak i on i njegova Anđa nisu krili nadu da će se vratiti. I njegovi seljani, rasuti diljem Hrvatske i svijeta, kaže bivsi matičar, nestrpljivi pitaju kada ce nazad u Kornicu , na zemlju ornicu?!

Izvor: Posavski Glasnik, studeni 1995, Anto Adžamić (poslije potpisivanja Daytonskih sporazuma) pv

.

30.08.2008