Močo i sveti Petar

 

Piše: Pavo MADŽAREVIĆ

Mir se dogodio 21 . studenog 1995. godine u dalekoj zem­lji Americi u vojničkom gradu Daytonu. Ni tinta se nije osušila na mirovnom sporazu­mu o BiH triju balkanskih čel­nika: Franje Tuđmana, Slobo­dana Miloševića i Alije Izetbe­govića, stari Močo saznavši za sudbinu svog dragog zavičaja Bosanske Posavine (Bosavine) preminu od silne tuge i žalosti. Srce mu prepuče u izbjeglištvu, u tuđini (Tuđmanevini). Dođe Svetom Petru u čistilište i reče: »Sveti Petre moja pos­ljednja želja je da me moji najbliži sahrane u mom zavičaju, pa makar se i dalje močio u vodi pod svojom grudom, samo da ostanem gdje sam se rodio u mojoj Bosavini, u mom raju. Možete li  mi pomoći«? Sveti Petar znajući da je Močo bio strpljiv, pošten, dobroćudan i pobožan poče tražiti ključeve od rajskih vrata za njegov zavičaj i vidje u svom ormariću da ključeva i kalauza nema. Zaviri u knjigu posudbi i ugleda zapisano:

Bosavina: - ključevi - kom 2 - jedan ključ posudio Franjo Tuđman, Zagreb, Hrvatska 1992. godine, - drugi ključ posudio Slobodan Milošević, Beograd, Srbija 1992. godine.

Ispod toga zapisano: ­kalauz - kom 1 - posudio Alija Izetbegović, Sarajevo, RBiH, 1995. godine.

Vidjevši to Sveti Petar reče Moči: »Močo, nemoj tugovati, nego se uputi svome državnom poglavaru Franji Tuđmanu, njegovu čuvaru pečata i ključaru, pa zatraži prvi ključ.« Močo, sluga pokoran, posluša Svetog Petra i uputi se svom držav­nom poglavaru Franji Tuđmanu u Zagreb da donese ključ. Dođe u predsjedničke dvore i reče za čim je došao.


Predsjednik, državni pogla­var, vrhovnik, zmaj od Hrvatske, general, akademik dr. povijesti Franjo Tuđman reče Moči: »Močo, nemoj čekati, ključar je otputovao do Prevlake i tamo će boraviti dugo, ne zna se koliko dugo. Pozvat ćemo ga kada za to bude vrijeme. Vrati se Svetom Petru i traži drugi ključ ili kalauz, jer je Bosavina bila zaključana po sistemu dvostrukog ključa, a na­knadno su Bošnjaci pravili i kalauz. Nešto od toga ćeš si­gurno naći.«

Močo se vrati kod Svetog Petra i ispriča mu šta je čuo od svog državnog poglavara. Sveti Petar reče Moči: »Močo, Slobodan Milošević je posudio drugi ključ davne 1992. godine i do sada ga je trebao vratiti. Traži od njega taj k!juč.« Moča, kao i uvijek u životu, posluša svetog Petra bez pogovora i uputi se u Beograd, kod bal­kanskog Sadama i zapita ga: »Gospodine Slobo, je li slobodno upitati gdje je drugi ključ od moje Bosavine«? Slobo mu drsko odgovori: »Moča bre, ključa nema, bačen je nakon što je Bosavina otključana. Svima je slobodan ulaz u Bosavinu. Kogod uđe unutra, taj se ne vraća, ostaje zauvek. To je rešeno još 1992. godine.«


Močo se vrati ponovo Svetom Petru i ispriča mu sve što je čuo. Sveti Petar reče Moči po treći put: »Močo, ostaje ti jedina mogućnost da potražiš kalauz u Sarajevu od Alije«. Močo ne reče ni riječi, požuri do Alije da stigne prije jacije, da ga nađe na svom mjestu i zatraži kalauz. Alija se spremao na klanjanje i reče Moči da dođe nakon jacije. Močo čeka, čeka, čeka i čeka. Ali nema, nema, nema i nema. Koliko će Močo čekati i hoće li se i kada Alija vratiti, to ne zna ni Sveti Petar kod koga se Močo više puta vraćao i molio za pomoć. Od svega toga je slaba vajda, tako da je Močo ostao u tuđini gdje i je i sahranjen. Ostali su Močini sinovi i kćeri. Oni čekaju na Markovu trgu, na Trgu Francuske Republike i na drugim trgovima, tražeći ključeve i kalauz za Moču. »Upalite svijeću preminulom Moči za pokoj duše njegove.

Možda Bog sve to usliši«.

Kolovoz 2010

::: PV PRETRAGA

::: PORED PUTA

OBALA

 

Dođoh iz daleka kraja i na putu susretoh mnoge tuđe, nepročitane oči. Ali iza poznatoga praga ne nađoh onih zjenica, zbog kojih sam došao. I sada krećem dalje.

Danas možda ne jošte, jer je silan umor od proputovanih krajina. Ali sutra već rano, prije nego se prva noć dovrši. Da li ću ovoga puta doći cilju? Ne znam, jer ne slutim više, kakvo ime nosi.

Oko mene su samo mrtvi, ples mrtvih. I ja sam mrtav, no da li još ima kakav život preda mnom? Pitanja. Nad morem galebovi. Po nebu oblaci. Pitanja.

Java je lepeza oblika, ali boli glavobolju: u dnu srca pitanja, strasna, šarena pitanja.

 

MASKE

 

Na sve strane, svakim putem neke crne, teške maske. Gdje su duše? Gdje su misli? Na sve strane samo maske.

Kao u nekoj zamci laži, uzalud se duh koprca. Među brojem tih masaka, gdje je pravo ljudsko lice, gdje je prava Božja duša?

Moja majka nije majka, moje sestre nisu sestre, a muškarci počivaju u hladnoći i u vlazi.

Gore nego tmaste magle, tuđe maske tište, tište. A putnik se, drumom, pita:

- Je li ovo tijelo moje? - Ova prazna, laka hrpa? - I nije li duša samo sjenka i sablast sa koprenom?

 

HORA

 

Dok se rastežem za stolom, Misao hiti do čela i njedara, gladi sljepoočnice, pa opominje:

- Hora je došla; sada ćeš umrijeti ili se promijeniti.

Ura jednoliko otkucava čas sudbonosan. Na nebu lagane maglice teže da se rasprše. U svemiru tjeskoba.

A ja, ljetnom omarom, osjećam kroz žile slatki otrov, krv medeniju nego šećerno vino: kako je lijepo umirati!

I onda ponavljam: "Zbogom, svijete! Lijep si mi kao nebeska plavet hotičnom utopljeniku što je priviđa kroz providni talas.

Zbogom, živote, ja izdišem. Ali ako se, slučajno, probudim iz ove omame, sva će Vasiona, sa suncem i zvijezdama, promijeniti svoj sumorni oblik."

 

Augustin Tin Ujević

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46