Moj prijatelj Šimo

Rano proljeće, prošle godine, razvlačilo je prve pupoljke kad sam u slobodnom bosanskošamačkom selu Domaljevcu pohodio 105. brigadu HVO Modriča, a zatim se razgalio na proslavi drugog rođendana 4. bojne 103 derventske brigade. Pisao sam tada kako je ovaj dio Posavlja teško ranjen. Kako rane liječe i pjesma Cerovčana i melemni osmijeh Anamarije, tada najmlađe Domaljevčanke kojoj sam ručicu stisnuo dok se meškoljila  u krilu njezinog djeda, čije su ruke crne a zlatne od kovačkog zanata.

  Kazivali su mi tada, s dubokim pijetetom, kako su na stratištima modričkim i derventskim, na posavskom žrtveniku, ginuli brojni mladići. Kako je samo u obrani Bosanskog Broda palo više od stotinu momaka iz Dervente sa Cera i Plehana... U mene se pretočila tuga svih majki. U izgnaničkom kućerku u mojim samotnim noćima opet sam bolovao za pravom riječju. I onda u zoru u cvatu rane trešnje u nesanici i polusnu sretoh u mislima svog poetskog prijatelja Šimu. Sin jedinac, „težak“ koji je u proljeće 1991. godine ostavio brazdu, nakon što je majku prebacio preko Save. Rastao se Šimo i od Jelke Filipove, djevojke koju je prstenovao i svadbu ugovarao. Ostade on u posavskim rovovima, majka mu nedugo zatim umrla u izgnanstvu a Jelka se, tko zna kamo , otisnula za izgnaničkim valom... Slobodu dozivao, za majkom tugovao, za Jelkom žudio.

  Pisao je Šimo majci stihove, koja gore bdije među anđeoskim očima:

  „Ti vidiš sneba naše otkose,

   drhti li u tuzi kruška Matanova.

   Draškaju l' rose dječije noge bose,

   je li se udala Jelka Filipova?“

  Pisao je Šimo balade mrtvoj majci da svaka ptica pjevati umije. Da pjesma ječi ko zvona zvon, da zvijezde ne sijaju samo za moćne jer i siromah mora nadu brati, bar sa groba pustog... Na kraju je opet pitao anđeoske oči: da li još uvijek 'čela med toči, je li se udala Jelka Filipova.

  Zastadoh za Šiminim baladama, a nisam ni do pola puta stigao. Sustižu me tužne misli...  Rekoh:

-          Daj, barem napiši ono što si obećao.

  Prije dvadesetek dana zapanjio me podatak da je više od  tri tisuće Hrvata i Muslimana iz bosanske Posavine zauvije usnulo pred žrtvenicima rodnih ognjišta, ostavivši iza sebe dvije i pol tisuće siročića. Kako se oduprijeti ovoj spoznaji? Odlučih: idem dalje!

I evo me , opet tražim „japiju“ za baladične stihove, našao sam već „nosive grede“, i evo čvrsto kročim kroz moju nesaničku muku...

  Pisala je i Jelka Šimi iz „Dojčland“ zemlje kako joj i mjesec ponad Vučijaka i modričke Majne blista „sto put jače nego sunce i neoni pokraj Rajne...“ Pisala i kad je Šimo pao ispod rosa i otkosa, dozivala ga kroz magle izgnaničke. Pisala ja Jelka  svome Šimi ali njega nije bilo tu. Otišao je Šimo, prijatelj moj, na krilima anđela majci svojoj.

Jedne večeri ispod neona Rajne pružila je Jelka ruku nekakvom Hansu. Snjim će tamo gdje lista velegrad Essen, u žudnji za Šimom čekati životnu jesen.

Rodila Jelka sina  i dala mu ime Šimo i donijala neopozivu odluku da se vrati u Posavinu...

  I vratit će se Jelka a sa njom i Hans i Šimo. A... i ja ću ako Bog da i bude zdravlja i života opet na moja posavska stratišta.

Izvor: Posavski Glasnik, 14. prosinac 1995. godine , Anto Adžamić