Od Plehana do Banje Luke

Ivan ŠARČEVIĆ

 

POVODOM DRUGOG PASTORALNOG POHODA PAPE IVANA II. BOSNI I HERCEGOVINI

U još noćnim satima krenuli smo autobusom iz Sarajeva za Banju Luku, studenti i profesori Franjevačke teologije. Policiji je naređeno da nas se prekontrolira zbog oružja. Kao da se bosanski entiteti ruše u franjevačkim habitima? Policija Federacije bila je ipak uljudna. Pratila nas, izmje­njujući se, sve do Teslića. Htjeli su pokazati da se i njih Papin dolazak tiče. Isključeni iz događanja u vlastitoj zemlji, nastojali su dati svoj prilog i kazati da već imaju iskustva oko takvih prijema. Bilo ih je na svakom mostu. Sjetili su se Sarajeva i Papina dolaska u po­sve drugom vremenu i posve dru­gom kontekstu. U cjelini i Saraje­vo i Bošnjaci prepoznali su Papine riječi i čine. Nevolja i žrtva pre­poznaju dobrotu. Banjolučki kon­tekst je ideologiziran. Banja Luka je grad samodostatnoga naciona, urbanistički isplaniran i lijep, ali zlokobno očišćen grad. I bez stvar­noga rata.


Vozili smo se brzo opustjelim cestama. Od Teslića do pred ulaz u Banju Luku nikoga na cesti, čak ni srpske policije. Ništa drugo nego ignoriranje, marginalizacija manjine - tako se arogantna većina svugdje ponaša. Najučinkovitiji odnos prema drugom jest zanemariti ga.

U Banjoj Luci dočekala nas je hladna i namještena profesional­nost srpskih policajaca, pokoji skri­veni pogled prolaznika i navlačenje zavjesa u slučajnom otkrivanju ra­doznalih na kućnim prozorima.


Na ulaznim vratima petrićevačkog samostan susreće me kontrol­ni policajac i nenadano me, bez ikakvih uvoda, zatječe pitanjem: "Da li ste bili '98. na Plehanu?"

2. srpnja 1992. samostan na Plehanu je miniran s dvije tone eksploziva 2. srpnja 1992. samostan na Plehanu je miniran s dvije tone eksploziva

Smeo me. Ne sjetih se odmah. Poznao me. Htjeli smo te godine, netom iza derventskog događanja naroda i kamenovanja kardinala Puljića i njegove pratnje, na Markov dan slaviti misu na Plehanu, ali se nije moglo. Vjernici, Plehančani iz Hrvatske, bili su blokirani kao slu­čajnim cestovnim zaprekama a most u Brodu dugo još nije bio od "vi­talnih interesa" ni s ove ni s one strane Save. Poznat scenarij u ce­lofanu proklamiranih riječi narod­noga samoodređenja, ugroženosti i suživota. Bio je tom zgodom i ugla­đeni gospodin Schumacher koji je imao zadatak smiriti uklete balkan­ske barbare, a iznad plehanskog brežuljka čitavo vrijeme kružili su SFOR-ovi helikopteri. Ni danas ne znam kome su demonstrirali silu. Šačica fratara, biskup Sudar i neš­to malo vjernika po zgarištu po­savskoga simbola okružena trima prstenima srpske policije koji su za tu (ne)priliku stigli iz svih krajeva daytonskog entiteta koji je iz sebe istjerao svaki pridjev bosanski.


Ovdje, pred ulazom u petrićevački samostan projuriše mi slike plehanskoga brežuljka. Sjetih se atmosfere. Susreo sam ondje po­glede policajaca koji su nas na mig mogli proždrijeti. Ponovno sam vi­dio, iako malobrojne, žedne oči mržnje i nepodnošenja. Da je sa­mo netko dao znak, moglo je biti svega. Bilo je i onih koji su lijepo razgovarali, koji su istinski tužni što se sve dogodilo. Tiho su pričali i ništa nisu opravdavali. Nisu go­vorili: Što nam se ovo dogodi? Su­sreo sam i neke iz Sarajeva, iz uli­ce Tome Međe s Ilidže, sa Stupa, Grbavice, čak s Kozje ćuprije, susreo sam neke koji su iz naše zgrade Teologije stvarali "Srpsko Saraje­vo". Jedan mi je sa žaljenjem i zluradošću pričao kako mu je pred nosom netko "poplašio" (Vulasov) "zlatni krst" iz kapelice. Da se sa­da susretnemo, rekao bih mu da se krst nepoznatim kanalima "vra­tio" navodno iz Trebinja preko Mo­stara, četiri godine nakon našega plehanskoga susreta. Oteto - prokleto!


Sjetih se ovdje pred Papin dola­zak, pred visokim policajcem s či­novima, kako su se moji sugovor­nici na Plehanu snebivali da mo­žemo živjeti s "balijama", prigo­varali Tuđmanu i nama Hrvatima što smo ih ostavili na cjedilu i razočarali. Čudili su se svakoj mo­gućnosti ponovnoga zajedništva, a oni upućeniji proklinjali su bo­sanske franjevce za savezništvo s Alijom. Da se poslušalo Srbe i Miloševića, imali bismo čitavu Bosnu na raspolaganju i lakše bismo se nagodili.

U franjevačkim habitima, bili smo im previše drski na srpskoj zemlji. Jedan mi je na polasku s Plehana, zgrožen otvorenošću i ne prepoznavajući slobodu kretanja po svome, skremendao sve svece ne štedeći ni "zajedničkoga" Boga. Vikao je iz zgusnutog kordona: "Ti si, pope, preobučeni policajac!" Je li on sada negdje na Petrićevcu da se korigira, mislio sam. I dok ih je fra Slavko T. blagoslivljao iz auta, dok su našu kolonu okrenuli zao­bilaznim i zaraslim putem, oni su mu odgovarali s uzdignuta tri prsta i psovkama. Trojstvo u kojega vje­ruju pokazivalo nam je da još ne­mamo što tražiti na svome. Biskup Sudar se na propovijedi još više zacrvenio. Bio je siguran dok je nekolicini svećenika i šačici vjer­nika govorio gotovo vičući da ga i policajci uokolo čuju kako će nas nagodinu biti više. I bilo je tako.

Porušena crkva sv. Ante na Petrićevcu Porušena crkva sv. Ante na Petrićevcu

Tako su mi pred petrićevačkim samostanom, pet godina poslije, u trenu prošle osvježene plehanske slike, dok me je taj već stariji i ne obični policajac gledao, opet na ulazu u naš franjevački samostan, ni sam ne znajući što mi dalje ka­zati. Pitam ga je li iz Banje Luke, jer djeluje posve domaći i to pred samostanom. Ne! Iz Bijeljine je. Ništa se, dakle, nije promijenilo od Plehana do Banje Luke. Kako je snažan entitet, kako se čuva vlas­tita domovina od vlastitih ljudi! Pa tko kaže da je bitna samo praksa. Entitet je temeljno filozofski, me­tafizički, nebeski termin. O Bože, u kojoj to zemlji živim da izokre­nuti platonovski ustroj određuje život i kretanje svojih podložnika.

Neočekivano mnogo vjernika došlo je toga dana u Banju Luku, na petrićevački brežuljak da se su­sretne s Papom - sa starcem, ne­pokolebljivim u svojoj misiji, u svojim putovanja. Bilo bi ih još vi­še da nema straha. A znalo se da srpski narod neće ništa ako politi­ka naredi policiji, a policija bude profesionalna. Izvana gledano, sa srpske strane, sve je proteklo kao nepoželjni miting, ali se morao dopustiti zbog vlastite slike i ko­risti. Opet se pokazalo da se sve može "odraditi" ako se jasno de­finira nacionalni interes - očuva­nje jedne i jedine Srpske.


I prije i poslije Papina dolaska bilo je glasova koji su vraćala sta­ra pamćenja oko Petrićevca, Drakulića, Motika, pamćenja na fra­njevca Filipovića. To je pamćenje trebalo odrediti sadašnjost i po­novno se protegnuti na genocid­nost onih drugih. Ustašija je u tim krajevima ostavila puno zla i tuge. Više nego što to jedni hoće misliti i reći, manje nego što to drugi go­vore i koriste. Kasnije komunizam, kasnije, nedavno, srpski projekt etničkoga čišćenja. No, nitko, za vlastito zdravlje, ne bi smio nije­kati činjenice, ali niti dopustiti da mu zlopamćenje određuje odnos prema onima koji su nedužni i kojima ionako trnu zubi zbog zla otaca. Kako naći iskorak iz pamće­nja, kako pamćenje i žrtve prelaze iz spremnika osvete i mržnje u stvaralačku energiju zajedništva i poštivanja drugih. Biskupu Koma­rici zamjerit će se što je pred Pa­pom i javnošću rekao istinu, što je kazao da se samo 3% katolika vra­tilo u njegovu biskupiju. Zamjerit će mu se što religiju miješa u stvari za koje se zna tko ih obavlja. Nevjerojatno, a to je tako mala is­tina, jer tko će skupiti sve osobne istine samo na tom potezu od Plehana do Banje Luke. Što je još s većim potezom od Bijeljine, Zvornika preko Modriče, Plehana, Dervente, Broda, Kotor Varoša do Bo­sanskog Novog i Kostajnice. Može li se ikako, ne samo dogoditi stvar­ni povratak, nego vratiti ljubav prema zavičaju pa i kad smo izvan njega? Onima koji su prognani i izbjegli, najgore što im se moglo dogoditi jest da su gotovo zamrzili svoj kraj. Ma nisu, ali misle da je tako najlakše osloboditi se boli i patnje. Tako im se čini najlakše opravdati zahtjev za žrtvom, od­govornošću i hrabrom budućnoš­ću. Tako im je najlakše dobiti po­moć od onih gdje su se smjestili. Što se više skukaš, što više go­voriš kako je nesnošljivo u vlastit­om kraju, što se više poniziš i ruž­no govoriš o drugima koji su sada gospodari zavičaja, što više proklinješ kako je nemoguć život s dru­gima, veća je mogućnost da ti se "moćni" smiluju, da ti novi gosto-primci iziđu u susret i prihvate tvoju priču. Važno je uništiti svaku volju za povratkom, svaku volju za zajedničkim životom. Gdje nema volje, nema ni života. Ostaje samo praznina, mržnja, prokletstvo.

Petrićevac je toga dana bio čvrsto ograđeni i kontrolirani otok u oceanu srpske povrijeđenosti, neodređenosti i ravnodušja. Nešto s pravom, ali ponajviše iz odavno skrojene ugroženosti od katoličke megalomanije, vatikanskog "unijaćenja" i sustavnih hranjenih pam­ćenja endehazijskim zločinima. Ugroženost je najdjelotvornije oružje za opravdavanje vlastitoga zla i osvete, najbrže sredstvo za čišćenja teritorija, ali i najbolje po­magalo poraza i bijega.

A oni što su stigli da budu s Papom? Hodočasnici! Većina je htjela kazati da nas ima, da nismo ratoborni, da se mora izići iz začaranoga kruga. Većina se identi­ficirala s Bijelim starcem koji sta­meno i neokrnjeno nosi poruke mira i suživota po svijetu. On vje­ruje u svoju misiju. Ona je počela još davno u Poljskoj, još dok nije bio papa: pomirenje s Nijemcima i pomirenje s pravoslavljem. Još je 1966. bio jedan od tvoraca polj-sko-njemačkoga pomirenja. Tražio je ispriku od Nijemaca, čak i samo za jedan zločin koji je neki Poljak počinio Nijemcima u prošlosti - da! Poljak, ne Nijemac - ne obazirući se na zaprepaštenu i povrijeđenu komunističku vlast koja je siktala od bijesa jer nije bila pitana, jer pomirenje je za vlastodršce trenu­tak koji oni odlučuju. S Nijemcima je, znamo, to i išlo. Ali s pravo­slavljem? I sam obiteljski određen istočnom granom kršćanstva. Pa­pina je životna želja da se makar razgovara. Njegov dolazak u Banju Luku želio je imati manje politič­kih konotacija a više kršćanskih, nije bio izravna potvrda Republike s nacionalnim predznakom nego nastojanje da se ponovno započne dijalog. Beatifikacija Ivana Merza tek je povod mnogo većoj Papinoj nakani. Onaj koji vjeruje u nešto, dovodi u pitanje i onoga koji je sum­njičav. Papa je mnoge zatvorene pravoslavce postavio pred mučna pitanja. Treba se sjetiti i Beograda i nedavnoga posjeta biskupa i teo­loga Kaspera.


Na petrićevačkom brežuljku sku­pilo se neočekivano mnogo svije­ta. Razumljivo je da neki ne mogu pregaziti ne imaginarnu granicu srpskoga entiteta, nego upravo stvarnu granicu. Zato nisu došli. Razumljivo je da neki nisu mogli stići u jedan od centara iz kojih je širena mržnja i gdje su donošene odluke o njihovu stradanju. Nešto je vjernika odustalo od hodočašća kada se zahtijevalo da se moraju dati svi osobni podaci. Doduše, ni­je tražena boja kose, jer je velik broj nije ni imao. Bilo je, naime, puno starijih na Petrićevcu. Čak i da nije bilo upozoravano, malo bi hodočasnika donijelo nacionalne simbole. Ne zato što nisu nacio­nalno svjesni, nego jer treba živje­ti drugačije od povika i vanjskih parada. Konačno, treba iza sebe ostaviti mogućnost života i onim malobrojnim katolicima koji su ra­zasuti po banjolučkoj regiji. Kada sve smeta, valja ići polako u svje­dočenju svoje posebnosti. Lako je u mnoštvu biti moćan. Našao se tako pokoji svjesniji Hrvat i Hrva­tica s ovećim simbolima nacional­noga. Nismo svi isti ni među isti­ma. Oni nisu došli samo susresti se s Papom nego su imali i misiju da pokažu da smo moćni, pa i da obrate one od svojih koji nisu baš kakvi Hrvati.


Iznimno mnogo vjernika bilo je iz nekih župa iz Hercegovine. Ta svima  je  potrebno   zajedništvo. Htjeli su pokazati da i njima treba doći Papa. Toliko već puta dolazi i sve je negdje u blizini a nema ga ondje. Nije jednostavno biti jedno vrijeme na vrhuncu, a onda osjećati da se sve zlo srušilo na vas, i od drugih i od svojih. No, za te stvari treba više od papina posjeta.


Na Petrićevac se došlo rano. Or­ganizacija prihvata i rasporeda, osobito vode na prevrućem danu, tekli su vrlo dobro. Bilo je puno vre­mena u čekanju. A čekanje je bilo dirigirano: ne molitveno-duhovnim nego zabavno-glazbenim progra­mom. Jedna varijacija stišanih na­cionalnih emocija i lagane duhov­ne svirke, kombiniranih s povici­ma katoličke uvjerenosti i vjernos­ti Svetom Ocu. Naravno, uvijek netko treba dirigirati masi. Taj uvodni program je previše bio tri-vijaliziran, komercijaliziran. Oče­kivalo se više duha i duhovnosti, više kontekstualnoga smještanja i objašnjenja, nešto kao što je bilo na televizijskom prijenosu. Slabo što od toga. Tek ponavljanje istih parola i vike u nedogled, i po koja duhovna šansona jednih te istih glasova. Euharistijsko slavlje po protokolu. Uredno.

Okružen mnogobrojnim bisku­pima i poslugom - neki su neoče­kivano dobili prva a neki druga mjesta - Papa posve oronuo, vožen na specijalnoj stolici, ali jedra gla­sa, posve razumljivog hrvatskog jezika, imao je umirujuću propovi­jed. Očekivalo se da će možda ka­zati nešto više o samom stanju u BiH i banjolučkoj regiji. Nije. To je vrlo određeno i točno obavio biskup Komarica. Nakon pozdrava. Papa je Isusovim riječima govorio o "svjetlu svijeta", tumačio Merzove svetačke kvalitete. Mladima je posve jasno naglasio da traže osobni susret s Isusom, da "Evan­đelje bude ono veliko mjerilo, koje će ravnati vašim sklonostima i vašim opredjeljenjima". Iznad sve­ga rekao je: "Budućnost ovih kra­jeva ovisi i o vama. Ne tražite drugdje udobniji život, ne bježite od svoje odgovornosti čekajući da vam netko drugi riješi poteškoće, nego zlo odlučno priječite snagom dobra." Još je toga bilo kazano, npr. o svjetiljci (katolicima) koja se ne skriva. Ali Papini se govori ne uzimaju tako ozbiljno, osobito oni koji nešto traže. Pamti se daje bio, da nas je posjetio, da smo mu vjer­ni, da smo stigli u velikom broju. Propovijed mu je, kao i zahval­ni govor na završetku mise, bila prekidan aplauzima. Aplauzi nisu svi bili jednaki. Jest daje Karol uz dobru filozofsko-teolosku naobraz­bu, uz iskustvo i komunizma i Za­pada, bio u mladosti glumac i za­držao glumačke osobine, ali aplau­zi nisu bili traženi ni namješteni. Aplauzi nisu bili isti. Dva su ap­lauza bila jača od ostalih. Prvi put kada je pozdravljao patrijarha Pavla: "Bratski pozdrav upućujem Nje­govu Blaženstvu patrijarhu Pavlu i članovima Svetog Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve." Nije bilo ni Pa­trijarha ni ikoga od Svetog Sinoda. No, nije to toliko bitno što ih nije bilo niti zašto ih nije bilo. Ta pita­nja dođu tek poslije. Uostalom, skupljeni narod nije mogao ni vid­jeti tko sve sjedi u prvim redovima pred oltarom. Gromoglasni plje­sak prolomio se posve spontano, jer tu negdje leži mogućnost nove budućnosti. Pa makar i za trenu­tak osjetilo se da je u Božjoj na­zočnosti moguće pomirenje i pri­sutnih i odsutnih. Vjernici su na pozdrav patrijarha Pavla potvrdili svoju suglasnost. Pogledajte snim­ku! Duhovne osobe, njihove insti­tucije i poglavari, u njihovim je rukama i riječima velika snaga i odgovornost za pomirenje i život različitih. Ne sva, ali velika.

Drugi je pljesak bio na samom završetku euharistijskog slavlja. Moglo bi se pomisliti da je to onaj završni pljesak. Ne, taj ne raču­namo. On nije bio toliko spontan. Onaj posve iz srca bio je na Papine riječi: "Zemljo Bosno i Hercego­vino, papa te nosi u svojemu srcu i želi ti dane napretka i mira." Po­gledajte snimku! Može se pomisli­ti da je to lako reći, da je to čista parola senilnog starca. Ne! To uopće nije lako reći. Razgovarajte s onima koji su izbjegli, protjeram ili su napustili svoj zavičaj, razgo­varajte s političarima, štoviše raz­govarajte i s mnogim svećenicima i presigurnim biskupima i u Hr­vatskoj ali i BiH. Ne može se to re­ći kao parola. Za mnoge Bosna i Her­cegovina ne postoji ni na zemljo­pisnoj karti a kamoli u srcu. Srce je zamijenjeno geostrateškim pro­jektima čistunstva, a ljubav se pre­obrazila ako ne u mržnju onda u sofisticirano humanitarno zbrinja­vanje iz nekih drugih, "viših", samo ne kršćanskih interesa. Pa on­da zaključivanje: To što Papa go­vori, to mora kazati; tako mu je napisano. Uostalom, mani evanđe­lje, papu - život je nešto posve drugo.

Petrićevačko slavlje potrajalo je još kratko. Slabo je tko razgledao Banju Luku. Čak i oni koji su u njoj ranije živjeli i radili nisu imali vo­lje ni hrabrosti da se odvaže obići stare zakutke. I autobusi su morali odmah natrag. Ni domaćini se ni­su oglašavali. Nekamo su nestali po vikendicama i izletima. Bio je prevruć dan.

Povratak je bio brz. Valjalo je što prije pregaziti granicu države u državi. Mi smo navratili u Kotor Varoš, jer nas je sutradan čekalo Podmilačje i hodočašće Sv. Ivi. U Kotor Varošu slavili smo misu s dvadesetak vjernika, većina je bila na Petrićevcu. Malo vjernika, pu­no mladih fratara, prevruća dvo­rana. Jedna od najljepših crkava u Bosni se popravlja. Dobro su je sru­šili, nešto sačuvanija od petrićevačke a mnogo od plehanske. Žu­pa s najjačim brojem povratnika u srpskom entitetu. No još nikoga u župi Sokoline i Vrbanjcima. Noćili smo u Kotor Varosu. Sutradan smo prošetali Banjom Lukom. Grad živi zacrtanim životom, kao da Papa nije ni dolazio. Obišli smo još jed­nom Petricevac. Ostala je velika prazna ledina za čišćenje i radost franjevaca što je sve dobro prošlo.

Prošlo je bez incidenata. Sto će ostati? Onaj koji je smatrao da je najhitnije pokazati se i dokazati se, uspio je. Jedni su pokazali da mogu organizirati i ovakve sku­pove. Drugi su dokazivali da ih još ima. Život ide dalje, a što je s Bosnom i Hercegovinom. Sto je s pojasom ne samo od Plehana do Banje Luke, nego mnogim kraje­vima ove zemlje? Ljudska misao, a posebno Evanđelje i kršćanst­vo, ne mogu biti ograničeni teri­torijem. Na um mi dolaze Jeremijne riječi koje mu Bog naređuje da prorokuje u vremenu posvemašnjeg stradanja i progo­na izraelskoga naroda, u vreme­nu kada drugi prodaju svoje, on kupuje njivu: "Još će se u ovoj zemlji kupovati i kuće i njive i vinogradi" (Jer 32,15). Trebalo je Židovima ne samo stoljeća nego i tisućljeća da shvate Jeremijin postupak i riječi. I u ovoj zemlji i dalje će se prodavati i kupovati. Bit će aplauza. Kojih?

Sijecanj 2010.