Povratnička priča

Povratnička priča sa sretnim završetkom

 

O svakom povratniku u Bosanskoj Posavini, napose o onim starijim koji su se među prvima vratili na svoja razrušene ognjišta mogla bi se napisati zanimljiva priča koja ima svojih teških trenutaka, boli i patnje, ali i radosti života. Izbjeglička priča Franje Markovića koji se među prvima sa suprugom Ivkom vratio na svoje razrušeno ognjište u Pećniku ima svoj sretan završetak.

klikni na foto...

Bio je dovoljan samo jedan nedjeljni posjet njegovom domu da se prepozna radost, optimizam, vjera, ljubav i nada koju u svome domu njeguju tih dvoje, iako u poodmaklim godinama, veselih Posavljaka. Kuća u kojoj žive skrivena je u samoj dolini među obroncima planine Vučjaka.

 

Sjećanje na djetinjstvo

 

Baš kao u onim pričama iz bajke, dva potočića čiji je izvor negdje na obroncima Vučjaka slijevaju se u jedan i tiho žubore pored njihove kuće. Šuma kojom su okruženi s jedne strane i kućice s druge, daju, i u ove zimske dane kada je sve ogoljeno, naslutiti kako je tu život uistinu predivan, posebno u proljeće kada sve procvjeta, ili ljeti kada ih šume svojim krošnjama štite od sunca, pa kažu, nikada im ne trebaju klimatski uređaji. Pričajući o svom životu, s blagom tugom Franjo se prisjetio svog djetinjstva koje je proveo u istom domu u kojem i sada žive. U obitelji je bilo osmero djece. Majka mu je umrla dok je bio još dječak. Nedostatak majčine ljubavi bilo je teško ne osjetiti, no život ga očvrsnuo te se naučio boriti.  Živjelo se nekada siromašno, te se sjeća kako je još kao dijete čisteći susjedove kuće zarađivao za hranu. Kada je osnovao obitelj radilo se puno, najviše se pekla i prodavala rakija, a radilo se i po Njmačkoj kako bi se djeca mogla školovati i obitelj hraniti. Kada su se lijepo „skućili“ započeo je Domovinski rat te su svi iz sela 1992. morali u izbjeglištvo. Franjo i Ivka selili su nekoliko puta po Hrvatskoj, a čim se moglo u Pećnik odlučili su, i među prvima se vratili. Franjo je u selo dolazio još 1998. dok još nije bilo sigurno. Bilo ga je tada teško i prepoznati jer je sve bilo porušeno. Do prije rata imali su svu infrastrukturu koju su mještani sami financirali. Franjo je uporno dolazio i čim se moglo, počeo obnavljati kuću. Znao je doći samo na 15 minuta da vidi svoje selo i kuću i odmah se vratiti. Dobili su nešto donacija i kako kažu, iako često u strahu, s Božjom se pomoću gradilo te su 2000. obnovili kuću.

 

Svake nedjelje na Misi

 

Kako je sve bilo porušeno, u smeću pored kuće uspjeli su pronaći ostatke dragocjenih svetinja, masakriran korpus koji je nekada na križu visio u kući te kip svete obitelji, koje danas čuvaju na počasnim mjestima.

„Iako je bilo teško na početku povratka kada ih se tek nekoliko vratilo, bilo smo složni, znali smo svi spavati u jednoj kući, zajedno smo objedovali, slagali smo se i uzajamno pomagali“, kazali su Markovići koji danas imaju četvero djece i osmero unučadi, koji ih često posjećuju. Posebno se vesele 50. obljetnici svog braka koje ove godine namjeravaju proslaviti.

Iako su slabijeg zdravlja, a i crkva im nije tako blizu i na brdu je, svake su nedjelje na Misi. Dobro je kada je cesta čista pa mogu automobilom, no kada je zimsko vrijeme, polako dopješače, a ni zornice nisu propuštali.

Po njihovoj veseloj naravi, čini se da su jedno drugome najveća radost, a to je bilo očito kada su na kraju otpjevali nekoliko duhovnih pjesama. Franjo je u crkvi, uz još trojicu župljana, prakaratur i to rado obavlja.

«Često mi oni koji se ne vraćaju znaju reći da bi se vratili da su im kuća i posjed tako uređeni kao naš», kaže Franjo i poručuje da za sve treba puno truda, jer ni njima nije bilo nimalo lako kad su obnavljali. Dodao je kako su i žene dosta krive što se više ljudi ne vraća, jer se boje rada i života na selu. Veseli par Marković na kraju je rekao da nikada nigdje ne bi živjeli osim u svom Pećniku, jer njima je tu najljepše na svijetu.              

 

B. Lukačević – Katolički tjednik

::: PV PRETRAGA

::: NEKE STVARI I OSTALO

LJUBAVNA VEZA MASLINE I MEDITERRANA

Iz iskustva znam da su knjige ove vrste nešto posebno. Možemo ih pokloniti, razmjeniti, prodati, o njima pripovijedati i svoj skromni usud dati; reklo bi se, nešto poput platežnog sredstva.  >>>više

 

PREDZORJE

 

Previjam se u krevetu kao crv. Cijelim tijelom, cijelom dušom djeluje u meni sinoćne vino. U odsustvu bolje duhovne pjanosti (kažem pjanosti a ne pijanstva, čak ni opojnosti) vino pali u meni rujne požare, škaklja me, draži me, ponižava me, potpaljuje maštu i potpiruje na zanose prama ženi i Budućnosti.

Imam groznicu. Ne ću da potpuno otvorim oči prama nastalom danu što kroz tananu zavjesu počinje da probija u sobu. Slušam kukurijeke pijetlova u dvorištu, te troma i duboka zvona.

Kao da se utapam, cijela moja prošlost prolazi u meni u kaleidoskopu; sve pogrješke koje sam počinio, sva dobra djela koja propustih. Evo sam srećom i nemoćan: dozivam sebi sliku bolnice gdje ženske ruke jodom i klorom pale sladostrast u povoju ranjenika.

─ I onda mislim, kako je strahovito što ću morati ustati se, odjenuti se, otići bez oduševljenja u svakidašnji svijet, pa opet ne moći pijan, biti pijan bez uma.

 

Augustin Josip Ujević

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46