Promatrači iz hotela "I"

 

Piše: Višnja STAREŠINA

lako je Jacques Poos okončao jugoslavensku krizu još krajem lipnja, rat u Hrvatskoj bio je u srpnju pred vratima. Nije trebalo imati baš izravne informacije sa sastanaka Milošević-Kadije­vić-Jović o planovima osvajanja dijela Hrvatske a da bi se pred­vidjelo što slijedi. Moglo se to (pred)vidjeti i iz Bruxellesa. Do­duše, razina spoznaje među državama članicama bila je vrlo ra­zličita, razmjerna snazi njihovih obavještajnih službi. Uz to, EZ je imala i ozbiljan zajednički problem. O zajedničkoj obrani i eventualnim preventivnim intervencijama trebala je raspravlja­ti tek nakon konferencije u Maastrichtu, zakazanoj za prosinac. Dakle, u najboljem slučaju, kada bi se članice i mogle usuglasi­ti, tek za šest mjeseci EZ bi se mogla kompetentno očitovati o preventivnoj intervenciji u jugoslavensku krizu. Ali, EZ ipak nije čekala šest mjeseci. Kredibilitet zajednice bio je u pitanju pa je pribjegla lukavstvu. Postigla je načelnu suglasnost da pošalje promatrače na rat­no poprište. Formalno, da nadgledaju primirje u Sloveniji, jer u Hrvatskoj rat još nije bio svima primjetan. Ali, smjestit će ih u Hrvatskoj, gdje će svakako ubuduće biti više posla za njih. Ipak, ne mogu se tek tako poslati promatrači. EZ nije imala pravnu osnovu, nikakvo pravilo, nikakvu proceduru po kojima bi mogla poslati promatrače u neku drugu zemlju. Čak kada bi ova to i zatražila.

Ali, postojao je KESS. Jedina europska organizacija koja je imala u opisu nadležnosti sigurnost Staroga kontinenta. No u njoj je, osim europskih država, Amerike i Kanade, bio i tadašnji SSSR. Deklarativno, neposredno nakon hladnoga rata pridava­no je veliko značenje KESS-u, slijedom Pariške povelje iz stu­denoga 1990. u Beču je osnovan Centar za sprječavanje suko­ba. Ali, odluke se donose konsenzusom. Ironija je htjela da sc prvi rat u Europi nakon Drugoga svjetskog rata i pokušaj da sc granice, protivno Helsinškom dokumentu KESS-a, izmijene silom dogodio baš u austrijskom predvorju - u Sloveniji. KESS-ovu sjedištu u Beču trebalo je određeno vrijeme da to primijeti, potom su zatražili objašnjenje iz Beograda. Nakon što je slovenski rat već ušao u završnu fazu, nakon što je već upotrijebljeno ratno zrakoplovstvo JNA, a njezini tenkovi na­veliko vozili i pucali uz austrijsko-slovensku granicu, KESS je stupio u akciju. U Beču su se hitno u noći između 1. i 2. srpnja sastali ambasadori država članica KESS-a u sklopu nove insti­tucije - Centra za sprječavanje sukoba, kako bi učinili nešto. Podijelili su se već oko toga kako nazvati to što se događa u Slo­veniji i uz austrijsku granicu. Na raniji upit iz Beograda im je stigao odgovor da su to »izvanredne vojne aktivnosti zbog unu­tarnjih razloga«. KESS je uspio otići pola koraka dalje i defini­rati to kao »neuobičajene vojne aktivnosti«. Austrija je predlo­žila osudu tih »neuobičajenih vojnih aktivnosti«, ali jugosla­venski se predstavnik usprotivio. I osuda je izostala jer nije bilo konsenzusa.

Austrija je predložila slanje promatrača, kao zemlja iz najbli­žega susjedstva, tada još nije bila članica EZ. Austrija je zapravo iznijela prijedlog o kojemu se EZ načelno već dogovorila. A učinila je to kako Rusiji ne bi izgledalo da je slanje promatrača isključiva namjera EZ-a, nego šira inicijativa. Jugoslavenski se predstavnik usprotivio. Iako je prije u sklopu EZ-a načelno do­govoreno drukčije, podržao ga je tom prilikom i predstavnik Francuske, »koja nije željela otvoreno zauzimati pozicije protiv Beograda«. Članica EZ djelovala je u KESS-u protiv odluke koju je usvojila u EZ-u. Tako je djelovao Centar za sprječava­nje sukoba na svome prvom ratnom ispitu. I tako je djelovala Europa na ispitu sigurnosti. Na popravnom ispitu, dva dana kasnije, na ministarskom sastanku u Pragu, KESS je uspio do­nijeti odl uku o slanju promatrača u Jugoslaviju. I to zahvaljuju­ći činjenici što je ministar vanjskih poslova u Markovićevoj vla­di bio Hrvat Budimir Lončar, a ne netko od Miloševićevih pi­juna. Organizaciju i vođenje promatračke misije KESS je po­vjerio EZ-u.

EZ je prilagođavala provođenje odluke raspoloženju Slobo­dana Miloševića, puštajući da igru diktira jači. Jer, nisu se mo­gli dogovoriti drukčije. Milošević, odnosno njegov izaslanik Borisav Jović, pristao je da prekid vatre i povlačenje vojske u Sloveniji, a potom i iz Slovenije, nadgledaju europski proma­trači. Tuđman je uporno tražio međunarodne promatrače i u Hrvatskoj, vjerujući da time može izbjeći rat. Ili, barem, poka­zati istinu o njemu. Milošević nije pristajao, a EZ je tumačila Jugoslaviju kako joj je kada bilo oportuno. Najprije je tražila zeleno svjetlo saveznih vlasti za odluku o slanju europskih pro­matrača. Jer, Jugoslavija je formalno još uvijek imala međuna­rodni legalitet. Potom, za definiciju i provedbu njihova manda­ta nije više bilo potrebno odobrenje saveznih vlasti, a nije bilo dovoljno odobrenje vlasti republike na koju se mandat odnosi. Nego je za proširenje mandata na Hrvatsku EZ tražila sugla­snost predsjednika Srbije. Njemu, naravno, nije bilo u interesu da itko promatra ono što radi u Hrvatskoj, a EZ nije imala sna­ge ni unutarnjeg jedinstva da iznudi njegov pristanak. Milošević je to apsolutno pouzdano znao. Sve informacije jugoslaven­ske diplomacije, sve obavještajne političke i vojne procjene sli­jevale su se u Beograd. Svakoga su dana Milošević i suradnici imali na stolu analize odnosa prema krizi svih relevantnih vlada i relevantnih institucija. Tuđman je imao izniman politički in­stinkt, osjećaj za prijetnju, ali niti je imao diplomaciju, niti je u hrvatskom vrhu postojala primjerena razina poznavanja među­narodnih odnosa i diplomacije.

Tek krajem srpnja EZ nekako uspijeva donijeti odluku o proširenju mandata promatračke misije i na Hrvatsku. Ali, od­luka je vrlo dubiozna. Postoji, naime, dodatak: prethodno Hr­vatska i Srbija moraju potpisati sporazum o »proširenju aktiv­nosti misije za provjeru na hrvatske regije gdje ima neprijateIj­stava«. Taj je kompromis samo jedna mala demonstracija unu­tarnjeg sukoba koji počinje među najvećim državama EZ-a oko bivše Jugoslavije. Naizgled, EZ donosi odluku bez obzira na Miloševića jer je Njemačka gurala odluku o slanju proma­trača. Ali, EZ obvezuje Tuđmana da s Miloševićem usuglasi dolazakpromatrača u tada već ratne zone u Hrvatskoj. Jer, Ve­lika Britanija i Francuska nisu se htjele zamjeriti jačemu. Da­kle, unatoč odluci EZ-a, ništa od promatrača dok Milošević na njih ne pristane! A on, naravno, neće pristati na promatrače u zonama u kojima JNA i paravojske lokalnih Srba vode ratne operacije za stvaranje Velike Srbije.

Srpsko je vodstvo proširenje njihova mandata na Hrvatsku okarakteriziralo kao stranu okupaciju. Osim toga, EZ mu je svojom odlukom poslala poruku da ne drži do republičkih (av­noj evskih) granica samim time što od njega traži suglasnost za slanje promatrača u ta područja. A Velika Britanija je inzistirala i EZ prihvatila, da se promatrači mogu razmjestiti u kriznim zonama samo nakon efektivnoga prekida vatre. Dakle, odbače­na je svaka primisao da bi promatrači mogli djelovati u ratnim zonama, nalazeći logično obrazloženje u sigurnosti promatra­ča. Odnosno, promatrači mogu gledati što radi hrvatska vlast, naoružava li se, ali ne i što radi Milošević u Hrvatskoj.

Doduše, nitko tko vodi bilo kakve ratne operacije ne bi pri­stao, osim pod iznimnom prinudom, na međunarodne proma­trače na području operacija jer zna da time legalno dovodi stra­ne vojne obavještajce u ratnu zonu. Uz one koji su prethodno već došli, tajno i bez pitanja. No, Tuđman je uporno pozivao promatrače u Hrvatsku, i to osobito u ratne zone. Bio je to očaj­nički pokušaj zasnovan na procjeni da je istina hrvatski najjači saveznik u tome ratu i da će ubrzati međunarodno priznanje. Puka je istina slab saveznik i u raru i u međunarodnoj politici. Lekcija je to koju će hrvatski politički establišment tek (sporo) učiti sljedećih godina. Mnogo je pouzdanije računati na snagu i interes. Doduše, nijednu od tih prednosti Hrvatska tada nije imala na svojoj strani. Vojsku je tek srvarala, a na međunarod­noj sceni, na kojoj jači uvijek imaju prednost, bila je uglavnom poimana kao remetilački čimbenik.

Nakon svih peripetija oko odluke, sredinom srpnja u zagre­bački Hotel »I«, smješten u novome dijelu grada, s terasom se koje se može promatrati cijeli Zagreb, stižu prvi promatrači. Pedesetak ljudi u bijelim uniformama i bijelim automobilima s oznakom EZ. Dolazili su iz država EZ-a, te Kanade, Čehoslo­vačke (poslije Češke i Slovačke) i Poljske. Kasnije se, u razdo­bljima najintenzivnije prisutnosti, njihov broj popeo na 320. EZ ih je na brzinu odjenula u uniforme nizozemske ratne mor­narice, tako da su stigli u suknu predsjedavajuće države, ali bez ikakvih oznaka. Srbi su, naime, inzistirali da je to civilna misija, nikako vojna. Imali su status civilnog službenika, a bili su uglavnom diplomati i vojnici. Zapravo, uglavnom vojni oba­vještajci. Kako se sjeća jedan od članova prve misije francuski ambasador Jean-Marie Chen u, vojnika je bilo mnogo više (La derniere guerre balkanique, str. 90). Šef misije bio je di plomat, u pravilu ambasador iz trenutačno predsjedavajuće države EZ-a, a pomagao mu je »politički komitet« sastavljen od šefova nacio­nalnih timova. Dalde, EZ u malom. Najznačajnija je, procje­njuje Chenu, bila »radna ćelija«, u nadležnosti koje su bile veze s vlastima, organizacija istraga na terenu te sistematizacija i ko­rištenje njihovih rezultata. »Radna ćelija« odlučivala je kamo poslati promatrače. Bilo je to mjesto s najvećom koncentraci­jom informacija. Britanci su čvrsto dd.ali radnu ćeliju, primije­tit će J.-M. Chenu (str. 95).

U srpnju i kolovozu JNA ulazi u sve otvorenij i rat protiv Hr­vatske: u istočnoj Slavoniji i Baranji, u zapadnoj Slavoniji, na Kordunu, Banovini, Lici, u Dalmatinskoj zagori. U prvim ope­racijama napadaju manja mjesta i sela po vrlo jednostavnom obrascu: paravojne jedinice lokalnih Srba, koje je prethodno naoružala JNA, isprovociraju sukob s hrvatskom policijom, potom se uključuje JNA i postavlja između njih, protjeruje hr­vatsku policiju, a srpskim paravojnim jedinicama ostavlja slo­bodan prostor za djelovanje. Zatim one protjeruju s toga po­dručja Hrvate, ali i ostalo nesrpsko stanovništvo: Mađare, Čehe, Slovake, Rusine. U pozadini teritorija, koji JNA »čuva« od hrvatske policije, paravojske lokalnih Srba, često potpomo­gnute paravojnim jedinicama poslanim iz Srbije, čine pokolje u hrvatskim enklavama, nakon čega nerijetko cijela sela sravnjuju sa zemljom. Pazeći dobro da unište baš svaku katoličku crkvu na osvojenom i etnički očišćenom području, odnosno da izbri­šu svako sjećanje da je tu ikada živio netko drugi. Za to vrijeme europski promatrači iz Hotela »I« u Zagrebu promatraju, sukladno mandatu, poštivanje prekida vatre u Slo­veniji i povlačenje JNA - vrlo daleko od opasnih zona. I čekaju da im se mandat proširi. U Hrvatskoj ih posprdno zovu sladole­darima koji izlaze samo za sunčana vremena. Što zbog bijelih uniformi, što zbog prirode posla koji obavljaju - na onoj javno vidljivoj razini. Ipak, ne može se reći da i tada nisu znali što se događa u opasnim zonama. Barem oni kojih države imaju ra­zvijeniju obavještajnu djelatnost. Tako se J.-M. Chenu prisjeća da je jedan Francuz, »koji je imao veze na terenu«, opisao kra­jem srpnja što se zbiva u pet općina istočne Slavonije: »U srp­skim selima nadzor su preuzeli civili i vojnici pristigli iz Srbije i Vojvodine, oni proširuju svoju kontrolu i na hrvatska naselja ... Iz Vojvodine su također stigli i plaćeni ubojice, koji nemaju ni­kakve veze s lokalnim Srbima (20 posto stanovništva), a koji se pridružuju nasilju nad Hrvatima (60 posto stanovništva). Sva­ki pokušaj Hrvatske vojske da oslobodi sela povlači za sobom intervenciju JNA koja, opremljena teškim oružjem, prisiljava gardiste da se povuku. Minobacački napadi bez upozorenja na hrvatska sela vrlo su smrtonosni. Oduzimaju poljoprivredne strojeve i odvoze ih u Vojvodinu« (kraj kuziva). Upitan za ra­zloge tome nasilju, naš je sunarodnjak odgovorio bez oklijeva­nja: »osvajanje teritorija« (La derniere guerre ballcanique, str. 94).

Dakle, oni koju su trebali znati - znali su, bez sumnje! Fran­cuski je obavještajac vrlo precizno i točno definirao cilj rata: osvajanje teritorija. Ipak, Europska zajednica, osobito države poput Francuske ili Velike Britanije, nisu nikada htjele javno izreći tu jednostavnu formulaciju: cilj je osvajanje teritorija. Jer, kada se govori o osvajanju teritorija, stvari su jasne, razot­kriva se napadač i napadnuti. I to nameće barem moralnu obve­zu da se pomogne napadnutom kako bi se obranio od napada­ča. EZ za takvo što nije bila spremna. Ne samo što nije imala mehanizme za djelovanje u takvim situacijama, jer se oni mogu stvoriti, bitnije je što je bila politički podijeljena: Njemačka je podržavala osamostaljenje Hrvatske i Slovenije te njihovo me­~unarodno priznanje u republičkim granicama, argumentirajući to da bi priznanje obeshrabrilo Srbiju i JNA u daljnjim osvajanjima. Argument je vrlo logičan ako se prihvati »osvaja­nje teritorija« kao suštinski cilj rata. I pogađao je bit. Rekon­strukcija Miloševićeva vođenja rata protiv Hrvatske, kojoj izu­zetno dragocjen prilog daju dnevničke bilješke njegova bliskog suradnika Borisava Jovića, pokazuje da su jedino najava među­narodnog priznanja Hrvatske i izolacija Srbije kao nekoopera­tivne strane mogle navesti Miloševića na ustupke.

Ustupci su, doduše, bili proračunato minimalni. Prihvatio bi u posljednji trenutak tek ono što je bilo nužno za ostanak u igri i kada je god to bilo moguće, prenio bi odgovornost za pro­vedbu na nekoga drugog. A to je značilo - ne provesti! To je postao obrazac Miloševićeva ponašanja. Tako je bilo i u slučaju davanja suglasnosti za promatračku misiju EZ-a u Hrvatskoj. Na nju je pristao tek krajem kolovoza, nakon što je procijenio da bi EZ mogla priznati Hrvatsku. Pritom je nekoliko dana dr­žao u neizvjesnosti posebnog izaslanika EZ-a, ambasadora Henryja Wynaendsa i predsjedavajućega Ministarskog vijeća Hansa van den Broeka, koji mu je došao pomoći u uvjeravanju. Nakon što je pristao, provedbu odluke prenio je na JNA, koja nikada nije pustila promatrače u zonu svojih operacija. A sa samo jednim praznim »da« Milošević je osujetio priznanje Hr­vatske i dobio status kooperativne strane. Međunarodnom priznanju Hrvatske prije konačnog rješe­nja protivile su se osobito Francuska i Velika Britanija. Argu­mentirajući to time da bi priznanje moglo izazvati Miloševića i Srbe te još dodatno ojačati sukobe. Teza je počivala na interpre­tacijama da je rat dio balkanske povijesti, gotovo način življe­nja, da su uzrok stoljetne mržnje i plemenske osvete, da nema racionalne strukture rata, racionalnog cilja, da nema napadnu­tog i napadača, da sjećanja na hrvatske zločine u Drugome svjetskom ratu i zabrinutost za budućnost pokreću tenkove JNA po Hrvatskoj. A kada je sve tako iracionalno, kada su svi djelomično u krivu i djelomično u pravu, pitanje je: kako racio­nalno intervenirati u taj rat? Prikazivanje rata iracionalnim za­pravo je vrlo ugodna i pragmatična platforma za nedjelovanje, za puštanje stvari da se dogode. I išla je apsolutno u prilog Milo­ševiću. Teze o iracionalnom ratu, uzrokovanam stoljetnim mr­žnjama, najbolje demanti raj u dokumenti i svjedočanstva ljudi iz Miloševićeva ratnog štaba, uključujući i ona iznesena pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu. Ali, priča o mrze­ćim balkanskim plemenima dovoljno je egzotična da, uz dobru marketinšku obradu, može i danas biti, bez osobitih propitiva­nja, prihvaćena kao objašnjenje rata i od zapadne javnosti i od zapadnih političara. Ne budi lošu savjest, a potiče osjećaj superiornosti.

Unatoč rome što im je mandat bio skroman, unaroč tome što nisu imali izravan pristup ratu, unatoč tome što su bili ogra­ničeni različitim političkim pozicijama svojih država, proživlja­vajući barem posredno hrvatski rat u jesen 1991. - promatrači su krajem studenoga uputili očajnički izvještaj europskim vla­stima (La derniere ... , str. 10 1): »Ratno djelovanje dviju strana je trenutačno toliko intenzivno da se nikakav prekid vatre ne može održati. Posljednji koji je potpisan 16. studenoga već ima 12 presedana ... Nadmoć JNA je tolika da će uskoro pasti Osi­jek, Zadar, Sisak i Karlovac. Savezna vojska vodi rat koji krši sva vojna i humanitarna pravila civiliziranog svijeta. Put pregovora i uvjeravanja, koji je izabrala Europa, propao je i njegov će na­stavak okrnjiti njezinu sliku i njezinu vjerodostojnost. Naša je misija iscrpila sve mogućnosti djelovanja. Došao je trenutak da ministri odaberu:

- ili nastaviti, ali s uvjerenjem da smo potpuno neefikasni

 - ili otići, no to bi bilo sramotno

 - ili, ipak, poduprijeti misiju sredstvima vojne zaštite i uvjerljivosti koja bi mirovnom procesu dala šansu za uspjeh.«

Europski promatrači iz Hotela »I« nisu nikada dobili službe­ni odgovor iz Bruxellesa na ovo pismo. Misija je nastavljena i poslije proširena na BiH. Nikada više nije imala onoliko znače­nje kao u ljeto i jesen 1991. u Hrvatskoj. Upravljanje krizom preuzeli su drugi.

......................................

 

Iz knjige „Vježbe u laboratoriju Balkan“


 

 

Kolovoz 2010

::: NEKE STVARI I OSTALO

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević