Raspad

Smisao Mesićeva djelovanja u Predsjedništvu SFRJ u prvo se vrijeme svodio na suprotstavljanje srpskoarmijskim zahtjevima za razoružanjem nacionalnih vojnih for­macija što su tada — koncem 1990. — uvelike stasavale pod okriljem novih režima u Zagrebu i Ljubljani. »Sve što je ra­dio tadašnji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije Borisav Jović — skupa sa svojim satelitima iz Crne Gore, Vojvodine i Kosova i po izravnom nalogu Slobodana Miloševića — može se sažeti u sljedeće: treba isprovocirati uvođenje tzv. izvan­rednog stanja u kojemu bi Jugoslavenska narodna armija dobila mandat za pacificiranje svih oružanih trupa u Hr­vatskoj i Sloveniji, s tim da je postojala i podvarijanta is­tog plana koja je podrazumijevala da JNA dobije mandat za razdvajanje sukobljenih strana u Hrvatskoj. Kako bi se armiji dao povod da iziđe iz kasarni i ureduje medu sukob­ljenim stranama — točnije, kako bi se prosrpski nastrojenoj armiji omogućilo da zaposjedne zapadne granice zamišlje­ne Velike Srbije — u Hrvatskoj je zaredala serija incidena­ta na područjima gdje su Srbi bili većinsko stanovništvo«, priča Mesić, »a za organiziranje tih provokacija bio je zadu­žen general Aleksandar Vasiljević, tadašnji načelnik Kon-traobavještajne službe JNA (KOS), koji se — čudnom igrom slučaja — u pravilu pojavljivao na svim onim lokacijama gdje su se događali srpsko-hrvatski oružani incidenti. Čudnom igrom slučaja, u Beogradu su se vrlo često nalazili tadašnji lideri hrvatskih Srba, ponajprije Kninjanin Milan Babić, koji su dolazili na konzultacije s Borisavom Jovićem i Slo-bodanom Miloševićem.« Paralelno s Babićevim dolascima u Beograd po instrukcije, JNA se bavila masovnim dijelje­njem oružja hrvatskim Srbima, pa su njihovi lokalne vode nadmeno izjavljivali kako će oni imati svoju državu i kako im ne pada na pamet živjeti u nekakvoj samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je, zapravo, bila Miloševićeva po­ruka: on je, naime, učestalo govorio da su svi Srbi dosad živjeli u jednoj državi i da im nitko ne može uskratiti pra­vo da i ubuduće žive u jednoj državi koja će se zvati Ju­goslavijom i koja će obuhvaćati sve Srbe, što god o tome mislile novoizabrane vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji. »Milošević je varao i svijet i Srbe«, kaže Mesić, »jer je međunarodnu zajednicu uvjeravao da se bori za Jugoslaviju i pritom je računao na sentimentalnost svijeta prema toj zemlji što je, u Titovo vrijeme, odigrala pozitivnu ulogu u sukobu Istoka i Zapada, dok je u Hrvatskoj i Bosni varao Srbe obećava­jući im da će svi živjeti u jednoj državi, premda je to bilo nemoguće. Ostvarenje ideje o svim Srbima u jednoj državi predstavljalo bi krah međunarodnog poretka uspostavl­jenog poslije Drugog svjetskog rata, jer bi onda svaki nar­od mogao izići s takvim zahtjevom. Milošević je, dakle, la­gao i obmanjivao, ali je i Srbima i svijetu dugo trebalo da prozru njegove obmane. Pritom je otpočetka bilo savršeno jas­no da njega uopće ne zanima Jugoslavija - otvoreno je poručivao Slovencima da što prije odu iz zajedničke drža­ve - nego ga je jedino zanimalo pravljenje Velike Srbije ko­ju je naumio stvoriti uz pomoć lokalnih Srba, koje je poti­cao na oružanu borbu, i uz pomoć JNA koja je tokom 1991. postala totalno srpska.«

Devetog siječnja 1991. održana je sjednica jugoslaven­skog Predsjedništva na kojoj je Borisav Jović predložio do­nošenje proglasa kojim bi se armiji, kojom je upravljao mi­nistar obrane general Veljko Kadijević, dale odriješene ruke da, ako treba i silom, razoruža paravojne postrojbe što su u to vrijeme nastajale u Hrvatskoj: obavještajne službe jugosla­venske vojske raspolagale su, naime, pouzdanim podacima da se Hrvatska ubrzano naoružava i da konvoji oružja učes­talo prelaze hrvatsko-madarsku granicu, te da tim aktivno­stima ravna general Martin Spegelj, nekadašnji komandant Pete armijske oblasti i tadašnji Tuđmanov ministar obrane. Jovićev prijedlog, međutim, nije uspio dobiti većinu u saveznom Predsjedništvu, jer Bogić Bogićević, predstavnik Bosne i Hercegovine, nije htio dići ruku za rečenu inicija­tivu. Postignuto je kompromisno rješenje: oružane formaci­je u Hrvatskoj dobit će deset dana da dobrovoljno predaju oružje, ali je Mesić u taj zaključak uspio ubaciti formulaciju »ilegalne oružane formacije«. Tako je uslijedilo desetodnev­ne nadmudrivanje u kojemu je Hrvatska uporno tvrdila da su jedine ilegalne naoružane skupine na njezinu teritori­ju srpski pobunjenici koji ne priznaju legalno izabranu vlast u Zagrebu. »Formalno nam nisu mogli ništa, jer je Zbor narodne garde bio ustrojen po uzoru na žandarmeriju: ZNG je imao vojnu organizaciju, ali je bio smješten u okrilje Mi­nistarstva unutarnjih poslova, a zakoni su kazivali da sva­ka republika iz sastava federacije ima apsolutne ovlasti u po­gledu unutarnjih poslova, te da prema potrebi može ustro­javati posebne policijske jedinice. Moj jedini cilj je bio da se spriječi Miloševićeva zloupotreba JNA u svrhe stvaran­ja Velike Srbije, te da onemogućim da državno Predsjed­ništvo svojim odlukama legalizira Miloševićevo korištenje JNA, budući da je Kadijević inzistirao na zakonu i, unatoč nagovorima, nije se usuđivao djelovati mimo odluka Pred­sjedništva. No, ne bih ništa napravio da nisam imao po­dršku Slovenca Janeza Drnovšeka, Makedonca Vasila Tu-purkovskog i, posebno odvažnog, bosanskog Srbina Bogića Bogićevića.«

Dvadeset i petog siječnja 1991. Jović je, po Miloševićevu nalogu, sazvao novu sjednicu Predsjedništva, a cilj te sjednice bio je jedan jedini: da vrhovno političko tijelo u zemlji izda naredbu armiji da vojno intervenira u Hrvatskoj i da uhapsi Martina Špegelja, ministra obrane, i Josipa Bolj-kovca, ministra unutrašnjih poslova. Dok je trajala sjedni­ca u Beogradu, jedinice JNA u kasarnama po Hrvatskoj bile su u stanju pripravnosti i svakog su trenutka očekivale naredbu za izlazak na ulice, odnosno za izvođenje »legalnog vojnog udara«. Naredba, međutim, nije stizala, jer vojna opcija nikako nije uspijevala dobiti pet potrebnih glasova u osmočlanom Predsjedništvu SFRJ. Onda je ministar ob­rane Kadijević povukao posljednji potez koji je bosansko-hercegovačkog predstavnika Bogićevića definitivno trebao uvjeriti da se prikloni vojnoj opciji. U vrijeme televizijskog dnevnika, u 19 sati i 30 minuta, predložio je stanku i nasta­vak sjednice nakon što se odgleda centralna informativna emisija. To, međutim, nije bio uobičajeni Dnevnik. Beo­gradska je televizija, naime, emitirala film kojega je tajno snimila Vasiljevićeva Kontraobavještajna služba i koji je po­kazivao kako Martin Špegelj sudjeluje u krijumčarenju oruž­ja i kako izlaže planove za brutalni obračun s pripadnicima JNA koji se nalaze na hrvatskom teritoriju. Bio je to četrdesetpetominutni crno-bijeli obavještajni uradak iz kojega je proizlazilo da je Hrvatska već objavila rat jugoslavenskoj vojsci. Rezultat je, međutim, izostao, jer se Bogićević nije dao impresionirati Vasiljevićevim filmom i nije dao svoj glas za izlazak tenkova JNA na hrvatske ulice i za hapšenje republičkog vodstva u Zagrebu. General Kadijević bio je bi­jesan što je njegov plan propao, ali se, ipak, nije usudio otrgnuti kontroli tijela koje mu je bilo vrhovni zapovjed­nik. Jović i Milošević nisu odustajali od pritisaka na Generalštab JNA da se upusti u intervenciju protiv Hr­vatske, pa je predsjednik Predsjedništva Jović za 12. ožujka 1991., putem televizije, sazvao novu hitnu sjednicu Pred­sjedništva, e kako bi se ponovno raspravljalo o razoružanju paravojnih formacija.

»Došao sam u zgradu saveznog Predsjedništva, ali tamo nije bilo nikoga, osim skupine oficira JNA«, prisjeća se Mesić, »koji su mi rekli da se ukrcam u vojni autobus. Mislio sam da su me uhapsili. Vozili su me na Topčider, gdje je bi­lo predviđeno da se Predsjedništvo sastaje u slučaju rata. Kad smo stigli na odredište, sačekao me je Veljko Kadijević i od­mah sam ga upitao jesam li uhapšen.«

»Ne ljuti se, Veljko, samo provjeravam«, pokušao se na­šaliti Mesić, a potom su se zajedno spustili u atomsko sklo­nište u kojemu su svi prisutni drhtali od studeni. »Bilo je užasno hladno, bilo je zastrašujuće, ali je sjednica smišljeno upriličena u tim uvjetima kako bi nas se zaplašilo i kako bi nas se slomilo. Pri ulasku u taj bunker sreo sam Bogića Bogićevića na kojega je vršen najveći pritisak. Imao sam in­formaciju da je cijelu prethodnu noć proveo u razgovoru s generalima koji su ga stiskali da poklekne i da glasa za srp­ski prijedlog. Apelirali su na njegovo srpstvo, ali nisu us­pjeli.« Jović je uz svoj glas za uvođenje izvanrednog stanja mogao računati na još tri sigurne ruke u zraku: jedna je pri­padala Nenadu Bućinu iz Crne Gore, druga Jugoslavu Koš­ticu iz Vojvodine, a treća Rizi Sapunxhiji s Kosova. Mesić i Drnovšek bili su odlučno protiv, a pridružio im se i Vasil Tupurkovski. »To što su predlagali Jović i Kadijević bio je, zapravo, legalni vojni udar: legalan zato što bi ga izglasa­lo savezno Predsjedništvo, a udar zato što bi vojska preu­zela situaciju u svoje ruke«, kaže Tupurkovski. Ključan je, dakle, bio Bogić Bogićević. On, međutim, nije htio podići ruku, premda je Jović vikao na njega i požurivao ga da glasa.

»Ne mogu i neću glasati«, na koncu je rekao.

»Bogiću, ti si Srbin! Zašto ne glasaš kao i ostali?!«, bi­jesno ga je pitao Jović.

»Zapamti, Boro: ja jesam Srbin, ali prije svega sam Bo­sanac i glasam za interese čitave Jugoslavije, a time i za inte­rese Bosne i Hercegovine«, odgovorio mu je on.

»JNA je odlučila da stvar preuzme u svoje ruke, da bi se spriječio građanski rat. Bez obzira što se ovdje odlučilo, mi ćemo obaviti svoj posao«, zaprijetio je zatim general Kadijević.

»Više neću plesati kako vi svirate«, rekao je Kadijević i napustio hladni bunker na beogradskom Topčideru.

Dva dana kasnije, 14. ožujka, Predsjedništvo SFRJ još je jednom odbilo Jović-Kadijevićevu inicijativu za uvođe­njem izvanrednog stanja. Sat vremena nakon toga Borisav Jović ukazao se na televizijskim ekranima širom Jugoslavi­je i objavio je da podnosi ostavku na položaj šefa države. »Nisam spreman sudjelovati u odlukama koje pridonose raz­bijanju zemlje«, objavio je on, a za njegovim su se primjerom poveli Nenad Bućin i Jugoslav Kostić. Idućeg je dana pro­glas izdala Vrhovna komanda Jugoslavenske narodne armi­je: »Armija će razmotriti mjere koje će poduzeti nakon što se Predsjedništvo izjasnilo protiv njezinih preporuka usmje­renih na sprečavanje međuetničkog oružanog sukoba i gra­đanskog rata«. Šesnaestog ožujka 1991. konačno se oglasio i Slobodan Milošević izjavivši da je »Jugoslavija gotova«. »Na­redio sam mobilizaciju rezervnih specijalaca i hitno organi­ziranje dodatnih srpskih vojnih jedinica. Jugoslavija je ušla u završnu fazu agonije. Republika Srbija više neće priznati ni­jednu odluku Predsjedništva donesenu u postojećim uvje­tima zato što će biti nelegalna«, kazao je Milošević.

»Jović, Bućin i Kostić mislili su da će njihove ostavke dovesti do rasula i da će zatim uslijediti vojna intervenci­ja«, priča Mesić. »Istog dana kad su oni podnijeli ostavke, otišao sam na beogradsku televiziju i objasnio građanima da funkcioniranje Predsjedništva nije ugroženo, da imamo dovoljno članova za donošenje odluka i da ja, kao potpred­sjednik Predsjedništva, preuzimam sve ovlasti i odgovorno­sti dok se ne izabere predsjednik. Milošević je tada rekao da Srbija više ne priznaje savezne institucije, ali kad je do­bio informacije iz svijeta da će to biti protumačeno kao ru­šenje Jugoslavije - a on je stalno trubio da je za očuvanje Ju­goslavije - predomislio se i Jovića je poslao natrag u Predsjedništvo. I zaista, nakon tri dana Bora se vratio natrag, sjeo je na svoju stolicu i nastavio kao da se ništa nije dogodilo. 'I, što kaže Milošević?', pitao sam ga. 'Pusti, nemoj sa svime da se šališ...', veli on. Vratio se i Vojvodanin Kostić, no Bućin se nije vratio, jer je bio čovjek od riječi: kazao je da kad jednom podnese ostavku, više se ne vraća. Onda je umjesto njega imenovan Branko Kostić. Ubrzo nakon što sam ga upoznao, na jednoj sam mu sjednici rekao: 'Čuj, Branko, mislio sam da je Bućin najteži čovjek kojeg sam upoznao, ali tebi ski­dam kapu. Ti si teži čovjek čak i od njega'. S Brankom Kostićem se, jednostavno, nije moglo ništa i njemu ništa nije išlo u glavu. U Predsjedništvo se nije vratio ni Riza Sapunxhiu, jer je Milošević organizirao njegovo smjenjivanje, pa je umjesto njega postavio Sejdu Bajramovića koji ne samo da nije predstavljao kosovske Albance, nego nije predstav­ljao ni samoga sebe. Inače, kad god je na dnevnom redu bilo nešto o čemu smo trebali glasati, Jović se dizao i izlazio iz pro­storije. Čim bi on uhvatio kvaku, kazao bih mu: 'Pozdravi Miloševića'! Znao sam da ide na konzultacije s Miloševićem, odnosno da ide po upute kako treba glasati.«

Po upute Miloševiću i Joviću dolazio je i Milan Babić, pa je Mesić često predbacivao Joviću što prima Babica, jer je red da hrvatski građani u Beogradu razgovaraju sa svo­jim predstavnikom, kao što je red da Hrvati iz Vojvodine sa svojim problemima dolaze k Joviću. Tako je Jović Mesiću jednog dana doveo Kninjanina Babica koji se držao nad­meno i arogantno, te nije bio osobito zainteresiran da raz­govara s hrvatskim članom jugoslavenskog Predsjedništva.

»Babicu, Milošević i Jović te varaju i neće biti ništa od svega onog što ti obećavaju. Sa mnom se sve možeš dogovo­riti i sa mnom možeš riješiti svaki problem, dok ovdje u Beogradu ne možeš ništa riješiti, premda ti oni obećavaju da ćeš dobiti državu.«

»Ja ću dobiti državu prije ili kasnije, što god Hrvatska mislila o tome.«

»Ostavi se toga, jer ukoliko rat eskalira, ti ne samo da nećeš imati državu, nego ćeš izgubiti i zubarsku ordinaciju.«

»To ćemo još da vidimo«, zaključio je Babić koji je kas­nije završio pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu. Državu nije dobio.

Sredinom svibnja 1991. Stipe Mesić trebao je, po auto­matizmu, preuzeti mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ, ali su srpski članovi Predsjedništva smjesta počeli opstruirati njegov izbor pozivajući se na nepostojeće zakonske od­redbe: tražili su da Hrvatska u Beograd pošalje nekog dru­gog umjesto Mesića, a zapravo su kupovali vrijeme kako bi realizirali svoje zamisli o vojnoj intervenciji. Dok je Mesić, gotovo dva mjeseca, čekao da efekte poluči međunarodni — ponajprije, američki — pritisak i da zauzme svoju pozici­ju, događale su se mnoge stvari: zbio se oružani incident na Plitvicama u kojemu je poginuo hrvatski policajac Josip Jović, dogodio se masakr hrvatskih policajaca u Borovu Selu, hrvatski su se građani na referendumu izjasnili za nezavis­nost svoje republike, a šest predsjednika jugoslavenskih fe­deralnih jedinica tih je tjedana održavalo maratonske raz­govore o budućnosti zajedničke države, ali bez ikakvih re­zultata. Mesić — koji je, na koncu, ipak ustoličen na po­ložaj predsjednika Predsjedništva — kaže da je Franjo Tuđ­man u to vrijeme vrlo često razgovarao sa Slobodanom Miloševićem i Veljkom Kadijevićem: po Mesiću, Tuđman je ne­rijetko kazivao kako je u prijateljskim odnosima s Kadi­jevićem i da vjeruje njegovim obećanjima da JNA neće na­pasti Hrvatsku. »Kadijević je tada bio ministar obrane i po logici stvari morao se sa mnom ponekad naći i o ponečemu se konzultirati, ali on to nikada nije učinio. Ja sam nekoliko puta tražio razgovor s njim, jer sam mislio da nekako mogu utjecati na njega i da mu mogu ponešto sugerirati. Išao sam k njemu u Generalštab i uvijek me je dočekivao monologom o tome kako se Jugoslavija mora obraniti od ustaša koji je ruše. Govorio sam mu da nisu problem ustaše, nego četnici koji su u Beogradu digli glavu, a vojska podržava Miloševića koji stoji iza svega toga. 'Da, ali Milošević nije čet­nik, a sve ovo drugo su četnici. Milošević se bori za Jugo­slaviju', kazivao mi je. Kadijević, međutim, nije bio velikosrbin. On je tražio sponzora za armiju i na Miloševićevu je stranu prešao samo zato da bi očuvao vojsku, jer je to sebi bio stavio u misiju. Kadijević, pored toga, nije imao nikakva dodira za realnošću: tvrdio mi je da će Slovenija za najviše dva-tri mjeseca tražiti da se vrati u Jugoslaviju i nije htio vidjeti da je Milošević iz vojnoga vrha očistio sve one koji nisu bili na liniji velikosrpstva, te da je vođenje glavne riječi povjerio radikalnom generalu Blagoju Adžiću. Tuđman, također, tada nije baš najbolje stajao s realnošću, jer je zaista vjerovao Kadijeviću kad mu je ovaj govorio da JNA neće napasti Hrvatsku«, kaže Mesić.

Upravo zbog vjerovanja Kadijeviću, Tuđman je sredi­nom 1991. odbio kontroverzni plan ministra obrane Martina Spegelja koji je predlagao da Zbor narodne garde po­duzme široku operaciju blokiranja svih objekata JNA na području Hrvatske, te da se zauzmu sva skladišta oružja ju­goslavenske vojske. Mesić se sjeća sjednice hrvatskog držav­nog vrha na kojoj je general Spegelj izlagao svoju zamisao: »Zagovarao je da se kasarne opkole i da se ide na zauzimanje skladišta: tvrdio je da je garnizon bez skladišta ništa, jer voj­ska kod sebe ima samo onoliko municije koliko je potreb­no za stražarska mjesta. Kazao je da zna lokacije svih skla­dišta JNA u Hrvatskoj i na velikoj je karti zabio zastavice pored svakog skladišta. Još je dodao da za svako skladište ima jedinicu koja može izvesti zauzimanje u roku od par sa­ti. Na taj način dobili bismo nekoliko stotina tenkova i jako puno artiljerijskog oružja, pa ako bi Milošević htio ratovati, morao bi krenuti u pohod na Hrvatsku iz Srbije, morao bi ratne konvoje uputiti iz Beograda i Uzica. Spegelj je tvrdio da u tom slučaju Milošević neće krenuti, jer bi morao for­mirati liniju fronte prema Hrvatskoj i voditi klasičan ro­vovski rat. 'Ne smijemo im dozvoliti da nam nametnu rat za svaku vojarnu, moramo ih natjerati da nas frontalno napad­nu iz Srbije', govorio je Spegelj, a zatim je uslijedilo glasa­nje o njegovu planu: jedini sam ja dignuo ruku, dok su svi ostali bili protiv, uključujući i Šuškovu frakciju koja nije bila za zaoštravanje sukoba s JNA, jer su se htjeli što pri­je baciti na ratovanje u Bosni i na proširenje hrvatskih granica«.

»Zar ne vidiš da je ovo Špegeljeva zamka, zar ne vidiš da nam želi namjestiti sukob s armijom?«, pitao je Tuđman Mesića po okončanju sastanka, kad ga je pozvao da nasa­mo porazgovaraju u njegovu kabinetu.

»Meni je Špegeljev plan sasvim logičan, jer mislim da je bolje uzeti oružje JNA u Hrvatskoj i natjerati Miloševića da otvori frontu i da nas, ako će se usuditi, napadne iz Srbi­je, nego da se borimo za svaku vojarnu i otvaramo puno ma­lih fronti u Hrvatskoj. Treba otvoriti frontu prema Srbiji.«

»Ne i ne! Špegelj nas gura u rat s JNA, a rat nam ne treba i mi ćemo ga izbjeći.«

»Tuđman nikad nije htio proglasiti rat sa Srbijom, jer je računao na dogovor s Miloševićem«, nastavlja Mesić, »ali u tim je dogovorima uvijek ostajao kratkih rukava. Stalno je ponavljao da ovdje neće biti mira dok se Beograd i Za­greb ne dogovore. Tako je bilo i kad je pregovarao s Jova­nom Raškovićem, bivšim predsjednikom Srpske demokrat­ske stranke. Govorio je: 'Ako se Rašković i ja dogovorimo, ovi drugi moraju biti mirni i provesti ono što smo se mi dogovorili'. No, to je propalo, jer se Rašković jednom ne­oprezno našalio da su Srbi lud narod i da im treba dati ono što traže, a Slaven Letica, tadašnji Tuđmanov savjetnik, to je dostavio novinama, pa je Rašković doslovno morao po­bjeći i prepustiti svoje mjesto mnogo radikalnijim ljudima, kao što su Milan Babić i Milan Martić. Tuđman je napros­to previše vjerovao da hrvatsko-srpski dogovor sve rješava i da će on i Milošević sve elegantno ugovoriti. No, on nije poznavao Miloševića i nije se znao nositi s njegovim smi­calicama.«

Hrvatski predsjednik Miloševića opisuje kao dobro ob­razovana čovjeka koji izvrsno govori engleski jezik i koji je često boravio u inozemstvu. Znao se našaliti i uvijek je bio krajnje oprezan kad se govorilo o ozbiljnim stvarima. »Ko, bre, naoružava Srbe?! Tu je jugoslavenska armija koja tre­ba da stane između Srba i Hrvata, da se ljudi ne tuku...«. Bio je inteligentan i znao je dobro glumiti nezainteresiranost za teme koje su ga se itekako ticale. Mesić se sjeća situacije iz ranog proljeća 1991., kad je - skupa s Bogićem Bogićevićem — išao u Pakrac u kojemu se dogodio incident u poli­cijskoj stanici, a JNA je iskoristila taj skoro nebitan incident da bi izišla na ulice. General Vlado Trifunović Mesiću je ob­jasnio da nije bilo nikakve potrebe da JNA izlazi iz kasarne, ali je iz beogradskog Generalštaba stigla naredba koju je on, Trifunović, morao poštovati. »Pitao sam Trifunovića je li istina da su srpske žene i djeca otišli u zbjegove prema Papu­ku, jer sam u Drugom svjetskom ratu i ja bio u zbjegovi­ma na Papuku, pa sam htio otići do njih da ih pitam zašto su napustili svoje kuće. No, general mi je rekao da nema ni­kakvih zbjegova i da je to čista propaganda, jer nema nikakvog rata i nema pucanja. Bogićević i ja potom smo otišli u Beo­grad na sjednicu Predsjedništva. Kad je počeo sastanak, Bo­ra Jović odmah je kazao da je 'četrdesetak žena i djece, srpske nejači, masakrirano u Pakracu'. Rekao sam mu da smo Bogić i ja sad stigli iz Pakraca i da nemamo pojma o tome.«

»Ja sam to pročitao u novinama, a ono što pročitam u novinama, a nije demantirano, za mene je istina«, nasta­vio je Jović.

»Ja sam sad bio u Pakracu i svojim sam očima vidio da nitko nije ubijen, niti je ranjen. Prema tome, ja ti to deman­tiram.«

»Ne, ja sam to pročitao u novinama.« »U kojim novinama?«, pitao je Mesić.

Nakon godišnjeg odmora u kolovozu 1991., predsjed­nik Predsjedništva SFRJ odlučio je da se više neće vraćati u Beograd, jer se rat počeo sve ozbiljnije zahuktavati, a i pri­jetnje su postajale sve učestalije. »Tuđman je svejedno inzistirao da idem u Beograd, ali ostao sam pri svome. Nje­mu sam valjda trebao u Beogradu kao formalni paravan za njegove pregovore s Miloševićem i vojnim vrhom, prem­da mi nije jasno zašto mu je trebao paravan kad je u svom kabinetu imao stalnu direktnu telefonsku vezu s Miloše­vićem.« Mesić je, međutim, Miloševića sreo još jednom, u listopadu 1991., kad je lord Carrington u Haagu organizi­rao konferenciju o mirnom razrješenju jugoslavenske krize, premda je rat u Hrvatskoj već uvelike bjesnio: tu su se naš­li svi članovi jugoslavenskog Predsjedništva i predsjednici svih republika. »Kad je Carrington dao pauzu za ručak, prišao mi je Milošević s čašom u lijevoj ruci, a desnu mi je pružio i rekao: 'Ajde, bre, da sednemo...'. Kazao sam mu: 'Nemam se običaj rukovati sa zločincima. Tu negdje zatekao se i Tuđ­man, pa mu se Milošević odmah požalio na moje ponašanje. 'Slušaj, Stipe, to stvarno nije u redu', rekao je Tuđman, 'ti, ipak, moraš voditi računa o Hrvatskoj.' 'Ne, Franjo, ja sam predsjednik Jugoslavije, a ti vodi računa o Hrvatskoj', odgovorio sam. Onda su njih dvojica otišli sjesti nasamo.«

Nakon tog susreta u listopadu 1991., Mesić je Miloševića sljedeći put uživo vidio opet u Haagu: bilo je to pr­vih dana listopada 2002. godine kad je hrvatski predsjed­nik svjedočio u procesu protiv Miloševića kojega je Haaški sud optužio za ratne zločine u Hrvatskoj, BiH i na Koso­vu. »Malo je oronuo, ali nije nimalo pomjeren u uvjeren­ju da je bio u pravu. Htio je sa mnom polemizirati tokom tog svjedočenja, ali nije me uspio uhvatiti u zamku. Shva­tio sam da je glupo da ga uvjeravam da govorim istinu: usredotočio sam se na to da sud uvjerim kako su moje ri­ječi istinite. Milošević ionako zna da laže i što bih ja njemu objašnjavao. U jednom mi je trenutku rekao: 'Izdao si Jugo­slaviju, izdao si Tuđmana, ko je sad na redu'? Odgovorio sam: 'Molim sud da upozori optuženog Miloševića da se ovdje sudi njemu, a ne meni'«, pripovijeda Mesić koji, pak, u Be­ogradu nije bio od kolovoza 1991. do rujna 2003. kad je boravio u službenoj državnoj posjeti i kad su on i Svetozar Marović, predsjednik Srbije i Crne Gore, izmijenili među­sobne isprike zbog svih zala koje su Srbi i Hrvati jedni dru­gima načinili tokom devedesetih godina. »U sjećanju mi je ostao veseli i dobro raspoloženi Beograd, a sad sam našao sivi i tmurni Beograd, te sive i tmurne Beograđane.«

Sivi i tmurni bili su Dubrovčani i Dubrovnik krajem listopada i prvih dana studenog 1991. kad im je u pomoć došao konvoj brodova, brodica i čamaca na čijem je čelu bio trajekt Slavlja i na njemu predsjednik jugoslavenskog Pred­sjedništva Stipe Mesić, formalni zapovjednik vojske što je od konca rujna bombardirala Dubrovnik i držala ga u potpunoj izolaciji. »Ponuđeno mi je da se uključim u kon­voj Libertas i došao sam Tuđmanu da mu kažem kako na­mjeravam ići u Dubrovnik, jer mislim da bi se pomoć mogla probiti do tog grada ako na brodu budem i ja, formalni vrhovni komandant JNA. On mi je rekao: 'Ja ti predlažem da ne ideš, jer to nema nikakvog smisla'. Uvjeravao sam ga da ima smisla i onda mi je rekao da idem kad sam tako nau­mio.« Konvoj je krenuo iz Rijeke, a Mesić se ukrcao u Spli­tu, no plovidbu je potom zaustavila Jugoslavenska ratna mornarica. »Zapovjednik broda bio je jedan sjajni Crno­gorac koji mi je uspostavio vezu s Beogradom i General­štabom: razgovarao sam s admiralom Stanom Brovetom i on mi je tada rekao da oni znaju kako mi vozimo topove u Dubrovnik, a ja sam mu uzvratio da su topovi u njiho­vim glavama i da mi vozimo hranu i lijekove za izmučene građane Dubrovnika. Tražio je da naš brod ide na pregled u luku Zelenika, no budući da je na brodu bilo ljudi ko­ji su kao dobrovoljci išli braniti Dubrovnik, plašio sam se da bi te mladiće mogli zadržati ili uhapsiti. Nisam pristao na to, nego sam rekao Brovetu da sam njegov vrhovni za­povjednik i da njegovi oficiri mogu doći na moj brod, da ga mogu i pregledati, ali uvjet je da mi moraju podnijeti raport kad dođu i moraju mi podnijeti raport kad budu odlazili. Nakon toga su samo došli, pozdravili i nisu ništa pregledavali.« Ništa nisu pregledavali na Mesićevu sreću, jer je brod — prema svjedočenju radnika jedne splitske tvrtke koji je bio u konvoju — bio pun oružja namijenjenog brani­teljima Dubrovnika. »U Gradu je tih dana vladao neopi­siv strah, pogotovo što su otprilike tjedan dana prije dolas­ka konvoja bile ispaljene prve granate na staru gradsku jez­gru«, govori Luko Brailo, tadašnji dubrovački dopisnik Slo­bodne Dalmacije, a danas novinar Feral Tribunea, »i mislili smo da će dolazak konvoja izazvati strah kod onih koji su tukli po gradu, te da će prestati s granatiranjem. To se vje­rovanje, naravno, pokazalo naivnim, jer su Dubrovniku tek nakon toga slijedili najteži dani.«

»Grad je bio sumoran, vidio sam razorene zgrade i kuće, razbijene izloge, srušene krovove, vidio sam vrlo zabrinute ljude koji su se skupili kod Kneževa dvora i Gradske kavane:

iskrcali smo pomoć koju smo dovezli, poručili smo im da nisu sami, obišli smo ranjenike... Kad smo se vratili u Split, dočekala nas je masa ljudi i tretirani smo kao hero­ji«, sjeća se Mesić koji je u to vrijeme zaista tretiran kao heroj i nesumnjivo je bio popularniji i od samog Franje Tuđmana. Na popularnosti je dodatno dobio kad se 5. pro­sinca 1991. pojavio u Hrvatskom saboru i kazao kako mi­sli da je »njegov zadatak izvršen i da Jugoslavije više nema«.

......................

Iz knjige: Domovinski obrat, str.124-139

Autor: