Rat u BIH - "Ambulante" dolaze

Piše: Višnja STAREŠINA


Alija Izetbegović je krajem 1991. i početkom 1992. očajnički tražio plave kacige. Apelirao je više puta kod Cyrusa Vancea i Maracka Gouldinga, koji tome nisu bili skloni. Pisao je uzalud pisma glavnom tajniku UN-a u odlasku, Perezu de Cuellaru, i novome glavnom tajniku Boutrosu Ghaliju, koji stupa na duž­nost početkom 1992. Izetbegović je imao izuzetne razloge za zabrinutost i strah. Milošević je završio posao u Hrvatskoj, UN-ova mirovna misija dolazila mu je čuvati osvojeno, te je u ostvarivanju projekta Velike Srbije na redu bila BiH. Bosanske Srbe prethodno je organizirao i naoružao, kao i hrvatske. JNA se nakon okončanja posla u Hrvatskoj povlačila u BiH s veli­kim dijelom teškog oružja koje je izvukla iz hrvatskih vojarni pod okriljem mirovne konferencije EZ-a. Rat je bio pred vrati­ma. Pitanje je bilo samo kada i s kojim povodom.

  Ako je rat u Hrvatskoj i bio iznenađenje za one koji baš nisu vjerni konzumenti analiza ozbiljnijih obavještajnih službi, do­lazeći rat u BiH nije mogao iznenaditi. Svi koji su se bavili rješa­vanjem jugoslavenske krize to su znali ili imali razloga znati. Unatoč tome, Izetbegović dobiva odbijenicu za odbijenicom. U svojem prvom izvješću Vijeću sigurnosti o post jugoslavenskoj krizi novi glavni tajnik Ghali odbija poslati preventivnu mirovnu misiju u BiH, uz obrazloženje koje in retrospect izgleda kao cinično proročanstvo. »Što se tiče zahtjeva predsjednika BiH Izetbegovića, da se u Republici odmah razmjesti supstan­cijaIlna mirovna misija UN-a, koncept dokumenta od 11. pro­sinca već predviđa razmještanje UN-ovih vojnih promatrača u BiH. I ja sam također uvjeren da bi pitanje koje je pokrenuo predsjednik Izetbegović zasad trebalo biti tretirano u kontekstu sveobuhvatne mirovne operacije koju predviđa taj dokument« (Izvješće glavnoga tajnika Vijeću sigurnosti 5. siječnja). Dakle, nije još vrijeme. Veća misija za očuvanje mira bit će upućena u BiH tek kada dođe vrijeme za širu mirovnu operaciju. Ima li, uoči novoga rata, ljepše poruke za Miloševića od poruke da UN udovoljavaju njegovoj želji?

Milošević se, naime, tada žestoko protivio slanju plavih kaci­ga u BiH, baš kao što je to činio početkom rata u Hrvatskoj. Mirovne su mu snage trebale tek kada završi osvajanje, a ne kada ga počinje. Kao i u hrvatskom slučaju, njegova je želja po­štovana. Nakon što je rat u BiH počeo, i obrazloženje odbijanja se promijenilo. Na zahtjev Vijeća sigurnosti da razmotri mo­gućnost slanja plavih kaciga u BiH, glavni tajnik izvještava kako ni tada nije trenutak za slanje mirovne misije jer je nesi­gurnost pojačana, a tri strane dijele različita mišljenja o prisut­nosti mirovne misije (Izvješće glavnoga tajnika VS 24. travnja). Sintagma »pojačana nesigurnost« znači da srpski napadi jačaju. A formula o različitim mišljenjima triju strana znači da Musli­mani i Hrvati žele mirovne snage, no Srbi se, iz vrlo razumljivih razloga, protive. A mirovne snage u pravilu dolaze tek kada je sigurno i kada se sve strane slože. To je bio bosanski peh: u si­ječnju je bilo prerano, u travnju više nije bilo sigurno i nikad nisu bili svi suglasni. U svibnju je to postalo krajnje »neprak­tično rješenje«. Štoviše, slijedeći savjete Maracka Gouldinga, Ghali preporuča i preseljenje zapovjedništva Unprofora iz Sa­rajeva zbog sigurnosnih razloga. Goulding, glavni arhitekt UN-ove mirovne opdracije u Hrvatskoj, ujedno ga obavještava da je ona u opasnosti jer se bosanski Srbi odbijaju demobilizira­ti i razoružati. I tako sredinom svibnja Unproforovo zapovjed­ništvo odlazi iz ratnog Sarajeva u sigurni i mirni Beograd - da Milošević, Karadžić i Mladić mogu spokojnije osvajati BiH. Glavni tajnik tada već raspoznaje strane, zaključuje da JNA ko­risti pregovore za provođenje politike etničkog čišćenja. Ali, Izetbegovićev zahtjev za interventnim snagama smatra »ne­praktičnim rješenjem« i preporuča da Unproforov mandat u BiH bude osiguravanje humanitarnih koridora, ako se strane slože. A strane se i dalje ne slažu jer se Srbi protive, pa su uvjeti za misiju i dalje nesigurni.


Je li to uistinu samo rep vodio psa, ili je netko vodio rep da odvede psa u ponor? Je li ono što se obično naziva međunarod­na zajednica uistinu bespomoćno gledalo kako pravilima ogra­ničen inertni UN te ničim ograničeni i poduzetni Milošević vode BiH u ratnu katastrofu? Ili su neke države članice Vijeća sigurnosti namjerno puštale, čak gurale BiH u ratnu katastrofu, pokrivajući ciljanu politiku ograničenim pravilima inertnoga UN-a? Tek Bosna - sastavljena od triju konstitutivnih naro­da: Muslimana koji su kao vjerska zajednica pretvoreni u Tito­voj Jugoslaviji u narod, te Srba i Hrvata, a nijedan narod nema natpolovičnu većinu- može biti pravi laboratorij za ono što bi se moglo ikada dogoditi u Europi i svijetu, kako je to upozora­vao šef francuske diplomacije Dumas.

Nitko nije nikada otvoreno priznao: da, ja sam želio rat u BiH i učinio sam mnogo da tu želju ostvarimo. Čak ni Slobodan Milošević nije to nikad tako rekao. Ali, način na koji je vođen takozvani mirovni proces uoči rata u BiH sadrži mnoge kontra­verze. Osobito nakon što je Predsjedništvo BiH 20. prosinca 1991. donijelo odluku o početku postupka za osamostaljenje, za koju su glasali muslimanski i hrvatski članovi Predsjednišrva, a srpski su bili protiv. Zaključcima Badinterove komisije koju je stvorila EZ, početkom prosinca definirani su i pravo i put re­publika do međunarodnog priznanja, kao i uvjeti glede zaštite ljudskih i manjinskih prava koje moraju ispuniti za međuna­rodno priznanje. Izetbegović je, uz podršku muslimanskih i hr­vatskih političkih predstavnika, krenuo tim putem koji je, baš kao prije u Hrvatskoj i Sloveniji, vodio preko raspisivanja i odr­žavanja referenduma, te na temelju njegovih rezultata, budu li pozitivni, do proglašavanja neovisnosti. Alternativa neovisno­sti jest postati dijelom Velike Srbije jer Jugoslavije više nema, ustvrdio je toga dana Izetbegović obrazlažući bosanskoherce­govačkoj javnosti »osjetljivu odluku Predsjedništva«. »Osjetlji­vost« nitko nije dovodio u pitanje.

 


To su čudniji sljedeći potezi lorda Carringtona. Početkom siječnja nije voljan nastaviti Mirovnu konferenciju iako su svi, osim srpskih predstavnika, izrazili želju za nastavkom. Ta odlu­ka tako podsjeća na njegovu raniju suspenziju mirovne konfe­rencije u doba Miloševićevih najintenzivnijih osvajanja u Hr­vatskoj, a uz obrazloženje da srpska strana ne želi sudjelovati. Ne skrivajući nezadovoljstvo odlukom EZ-a o međunarod­nom priznanju Hrvatske (i Slovenije), Carrington tumači da daljnji proces nema smisla jer mu ta odluka uništava mrkvu, odnosno nagradu za sudjelovanje. Nije više imao čime motivi­rati Srbe. Nitko i ne postavlja pitanje o kakvoj to mrkvi Carrin­gton govori! Što još može motivirati Miloševića u Hrvatskoj, nakon što je osvojio gotovo trećinu teritorija i dobio mirovnu misiju da mu je čuva? U tom slučaju, mrkva može biti jedino obećanje da će osvajanje ubrzo legalizirati. Kad je riječ o BiH, oduzimanje mrkve Miloševiću moglo bi biti upozorenje da mu srpska osvajanja ni u toj državi, nakon međunarodnog priznanja, neće biti priznata. Mrkva je, dakle, nagrada za osvajanje, a osvajača valja nagraditi kako bi bio kooperativan u mirovnom procesu.

 


Carrington nastavlja mirovnu konferenciju tek 29. veljače, nakon što je Tuđman - na njemačko inzistiranje - pismeno izvijestio Boutrosa Ghalija da bezuvjetno prihvaća Vanceov plan. Vanceovi i Carringtonovi suradnici nalaze razumijevanje i za takav neobični tajming. Carrington navodno nije želio pro­tivljenjem Miloševiću ugroziti Vanceovu mirovnu misiju. Ar­gument se ne doima uvjerljivo: upravo je Milošević želio tu mi­rovnu misiju i Vanceov plan je napravljen po njegovoj mjeri. Pitanje je: zašto iskusni pregovarači, kao što su bili Vance i Car­rington, nisu zaigrali na tu kartu i barem pokušali povezati UN-ovu mirovnu misiju u Hrvatskoj, koju je Milošević pri­željkivao, s preventivnom misijom u BiH i sudjelovanjem na Mirovnoj konferenciji, koje je odbijao? Miloševićeva je taktika i tada i poslije bila: uvijek imati otvorenu samo jednu frontu. Nije tada ni vojno bio spreman imati otvorenu frontu u Hrvat­skoj i otvarati novu u BiH. Zašto su mu tada Carrington i Van­ce omogućili upravo ono što je želio? Stavili su BiH na dnevni red tek nakon što je UN-ova misija u Hrvatskoj bila neupitna? Ili, zašto je Carrington, kombinirajući u pregovorima elemente sveobuhvatnog i parcijalnih rješenja, prihvatio stajališta iden­tična Miloševićevim: da se međunarodno priznanje novih drža­va odgodi do sveobuhvatnog rješenja, a pitanja unutarnjeg ustrojstva i zaštita manjina rješavaju parcijalno, jedna po jedna. Onako kako su dolazile na red u Miloševićevu ostvarivanju projekta Velike Srbije. Carrington je, bilježi njemački ambasa­dor Libal, od samoga početka Mirovne konferencije, od rujna 1991., uporno odbijao zahtjeve da se na pregovarački stol stavi i unutarnje ustrojstvo BiH (str. 92). A kada je to početkom velja­če 1992. prihvatio, na Libalovo iznenađenje, zaobišao je dotadašnja tijela Konferencije kojima su jugoslavenska problemati­ka i Miloševićeva taktika već bile bliske, poglavito radnu grupu za manjine koju je vodio njemački ambasador Geert Ahrens. Nego je pregovore o unutarnjem ustrojstvu povjerio portugal­skom ambasadoruJoseu Cutilheiru, koji je bio potpuni autsaj­der u tim pitanjima. Postoji formalno objašnjenje: Portugal je početkom 1992. godine preuzimao predsjedanje EZ-om. Po­stoji i uvjerljivije objašnjenje: ubacivanjem u pregovore neisku­snoga Cutilheira, mirovni proces EZ-a bio je potpuno u Car­ringtonovim rukama.

Cutilheirovim imenom nazvan je i prvi propali mirovni plan za BiH, koji nitko nije osobito ozbiljno shvaćao i ubrzo je zabo­ravljen. Najambicioznije države EZ-a poput Francuske i Nje­mačke, koje su imale pretenzije davati ton budućoj zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, praktički su izbačene iz igre. I to formainim argumentom Zajednice - predsjedao je Portugal kao nova članica, prvi put, bez vanjskopolitičke težine i bez iskustva u strukturama EZ-a. U zagrebačkom Hotelu »I«, u misiji europskih promatrača Britanci su praktički vodili poslo­ve predsjedavajućega umjesto neiskusnih Portugalaca (razgo­vor Mintas-Hodak, Varga). Na obostrano zadovoljstvo, a i ar­gument je bio logičan: Britanija je predsjedala EZ-om u sljede­ćem polugodištu. U UN-u u New Yorku, Njezino Kraljevsko Veličanstvo bilo je dobro predstavljeno na ključnim mjestima operativne pripreme mirovnih operacija - u Maracku Goul­dingu i Sashiju Tahooru. Ukratko: Velika Britanija osigurala je 1992. godine monopol na mirovni proces međunarodne zajed­nice. Njegova je osnovna značajka bila: prepustiti inicijativu Miloševiću, čak ga ohrabriti, pustiti da se stvari dogode, a po­tom pokrenuti mirovne procese. A SAD, u izbornoj godini, pu­štale su da Britanija vodi. EZ je ispala iz igre.


Početkom ožujka 1992., nakon što su se na referendumu Muslimani i Hrvati mahom izjasnili za samostalnost, a Srbi ga bojkotirali; nakon što su donošenje parlamentarne deklaracije o neovisnosti Srbi dočekali barikadama oko Sarajeva, zlokob­nom najavom događaja, uz zlokobna proročansrva Miloševiće­va povjerenika za BiH Radovana Karadžića da će Bosna grcati u krvi - EZ i SAD usuglašavaju politiku priznavanja BiH. Da se ne bi ponovilo nesuglasje iz hrvatskoga slučaja. Začudo, najveći oponenti priznavanja Hrvatske, SAD i Britanija, postaju advo­kati priznanja BiH u trenutku kada je vrlo vjerojatno da će ono poslužiti kao povod za već pripremljeni srpski napad. Još za­čudnije, podupiru ga i Carrington i Vance, nevoljko navodno, ali pozivajući se na principijelne razloge. Ne bi bilo korektno, argumentirali su, ne udovoljiti bosanskohercegovačkoj deldari­ranoj želji za samostalnošću nakon što su priznate Slovenija i Hrvatska. Začuđujuća je tolika principijelnost od posrednika koji su nekoliko mjeseci otklanjali Izetbegovićeve zahtjeve za preventivnom mirovnom misijom, uz obrazloženje da bi time naljutili Miloševića. Sam je Milošević, odgovarajući na Karad­žićevu uznemirenost, grubo i točno definirao efekte međuna­rodnog priznanja BiH, podsjećajući da je i Kaligula imenovao svoga konja senatorom, ali konj nije nikada postao senator (La­ura Silber, Death ofYugoslavia, Penguin Books, str. 241).

Priznanje BiH - 6. travnja 1992. od strane EZ-a, a dan ka­snije od strane SAD-a - imalo je efekt povlačenja obarača. Bilo je povod srpskom ratu protiv BiH. Puška je bila namješte­na ranije, mnogo ranije. Milošević se čak i formalno pripremio za opciju priznanja. Još u siječnju naredio je da se svi oficiri JNA koji su podrijetlom iz BiH premjeste u matičnu republiku kako bi u svibnju mogao formalno povući JNA iz BiH i formal­no se distancirati od rata. Jer, povučene su samo oznake na uni­formama. Ostalo je oružje JNA, dovučeno i iz Hrvatske, ostale su lokalne srpske jedinice, naoružane i organizirane nekoliko godina ranije, presvukli su se oficiri JNA i nastala je - vojska bosanskih Srba. Kojoj su, baš kao i u Hrvatskoj, u pomoć pri­skakali iz Srbije Arkanovi Tigrovi, mahom brutalni specijalci, te Šešeljevi Beli orlovi, psihopati-koljači. I jedni i drugi formal­no izvan Miloševićevih kompetencija, ali su stvarno bili vrlo čvrsto uvezani u projekt stvaranja Velike Srbije. Pretjerano bi bilo tvrditi da su SAD i EZ međunarodnim priznanjem izazva­le rat u BiH jer je rat pripremljen i ciljevi određeni mnogo rani­je. Ali, čudno je ipak da u moru različitih teza o ratu praktički nikad nije propitivano djelovanje međunarodnog priznanja na početak srpskoga rata u BiH, koje Milošević jest iskoristio kao povod. Nakon što su SAD i Velika Britanija isforsirale prizna­nje BiH, a odbile je zaštititi prethodno od tempiranoga rata.

 


No, zato i zapadni političari, ali i vrlo ozbiljni autori i analiti­čari ratova u bivšoj Jugoslaviji, često ponavljaju tezu kako je preuranjeno međunarodno priznanje Hrvatske ubrzalo i pota­knulo rat u BiH. Znači da Hrvatska nije priznata, odnosno da je priznata aneksija njena teritorija, Milošević bi odustao od BiH - glavnoga plijena za stvaranje Velike Srbije? Zvuči pri­lično stupidno. Ili bi, možda, bilo prihvatljivo da je etničko či­šćenje i anektiranje BiH proveo tiše, bez aktivne upotrebe ten­kova i granata, samo hladnim oružjem i koncentracijskim logo­rima? To je, naime, bila realna alternativa priznanju Hrvatske, zahtjevu za osamostaljenje BiH i njenu međunarodnom pri­znanju. Tiši teror! Razlika između međunarodnog priznanja Hrvatske i priznanja BiH bila je u tome što je prvo predvodila Njemačka, uz jaku podršku Vatikana i Austrije, dok su drugo predvodile SAD i Velika Britanija, uz veliku zabrinutost Nje­mačke i Austrije za posljedice priznanja bez zaštite. Prvo je pri­znanje, vođeno u okrilju EZ-a, zaustavilo Miloševićev rat u Hrvatskoj i počelo uvoditi pravila koja su ga zabrinula. Drugo je priznanje poslužilo kao izravan povod za rat. Ključna je razli­ka u umijeću predstavljanja svoje politike i prodavanja svoje ar­gumentacije. Velika Britanija i SAD imale su ga mnogo više no Njemačka i Austrija. Uspjele su uvjeriti čak i kasnijega nje­mačkog šefa diplomacije Joschku Fischera da su Genscher i Kohl, odnosno Njemačka, forsiranjem međunarodnog prizna­nja Hrvatske gotovo proizveli rat u BiH. Njemačka nije ni po­kušala nikoga uvjeriti da su Velika Britanija, a i SAD, vodeći mirovni proces u intermezzu između dva rata - uskraćivanjem zaštite BiH prije priznanja i ohrabrivanjem Miloševića slijedeći njegove želje - propustile i pokušati spriječiti rat.

 


Svi koji su trebali znati vrlo su dobro znali što slijedi u BiH nakon što je Hrvatska pacificirana. Opovrgavajući teze da je CIA nepripremljena dočekala rat u BiH, njezin tadašnji direk­tor James Woolsley tvrdi kako je CIA čvrsto vladala događaji­ma i razvojem (Wiebs, str. 74). Još iz doba hladnoga rata, kada je Jugoslavija bila značajan igrač, CIA je imala poseban interes za to područje. Imala je kvalitetne informacije i dovoljno anali­tičara te jezičnih specijalista na raspolaganju kada je sukob po­čeo. I uvijek zna tko, kada, s kim i o čemu razgovara. Tako kaže njezin šef. Uvjerljivost mu daju raniji izvještaji CIA-e, koja je predvidjela raspad Jugoslavije te rat i nastanak novih država. Porvrđuju to i američki obavještajni analitičari koji su, raspola­žući informacijama prikupljenim špijunskim sateliti ma, pri­sluškivanjem radija i telekomunikacija, informacijama teren­skih agenata i praćenjem medija, u svakome trenutku znali što se događa i mogli su predvidjeti svaki sljedeći korak Srba u vrlo racionalnom projektu etničkog čišćenja, ali njihovi nadređeni u američkoj administraciji nisu bili zainteresirani za to. To vrlo uvjerljivo argumentira Samantha Power u knjizi A Problem .from Hell, opsežnoj analizi američkog odnosa prema genocidi­ma u 20. stoljeću. (Autorica je za tu knjigu nagrađena Pulitzerovom nagradom 2003.) SAD su sve do polovice 1993. godine bile vrlo rezervirane prema ratu, obrazlažući to nepostojanjem nacionalnog interesa.


Europa je u to doba djelovala kao tri vodeće države - Brita­nija, Francuska i Njemačka - koje su na tlu Bosne vodile bitku (i) za obavještajni prestiž. Pokazalo se to već kod promatrača EZ-a iz zagrebačkog Hotela >>I<< Nova su prilika za dodatno upoznavanje s BiH bile mirovne i humanitarne misije. Francu­ski bataljun, pristigao u proljeće 1992. u hrvatski Gračac služ­beno, kako bi pridonio provedbi Vanceova plana, imao je ne­službeno i posebne zadatke. Njegovi su pripadnici često odlazi­li na tajne i nelegalne »izlete« u BiH, u kojoj još nisu imali ni­kakav mandat, te slali spoznaje u centralu DRM-a (Departe­ment de renseignement militaires), francuske vojne obavještaj­ne službe. »Bosna počinje gorjeti«, izvještavali su višekratno centralu, ali kako je nekoliko godina poslije, pod pseudoni­mom, opisao ogorčeni sudionik misije, Commandant Fran­chet, »u proljeće 1992. Bosna nikoga nije zanimala« (Com­mandant Franchet, Casque b/eu pour rien, JCLattes, 1995., str. 11). Tek šte su pod plaštom UN-ove misije, a za potrebe fran­cuske vojne obavještajne službe počeli inkognito istraživati Bos­nu, susreli su se s neugodnim iznenađenjem: posebni izaslanici Njezina Kraljevskog Veličanstva već su bili tamo. Kako se sta­nje usijavala, britanske su vlasti pokazale izuzetno humanu ge­stu uputivši kao pomoć svoje ambulante s pripadajućim oso­bljem: tristotinjak liječnika, medicinskih tehničara i drugog medicinskog osoblja.

Prostor je bio gotovo premalen za sve špijune koji su se slije­vali u BiH od 1992. godine. I anegdotalni susreti bili su ne­izbježni. Francuski narednik na špijunskom zadatku s iznena­đenjem je na nekoj bosanskoj cesti prepoznao svojega britan­skog kolegu po struci, obavještajca dakle, s kojim se gotovo sprijateljio nekoliko godina ranije na zajedničkim manevrima. Ali, nekadašnji britanski obavještajac bio je u Bosni doktor. Štoviše - šef medicinskog tima. Nelagoda je bila obostrana (isto, str. 279). Usred oštre bosanske zime francuski su plavci, tada već s mandatom u BiH, ali samo za čuvanje humanitarnih koridora, primijetili britansku ambulantu koja je sletjela u pro­valiju. Međunarodna zajednica zatekla je međunarodnu zajed­nicu u nevolji u ratnoj Bosni i, logično, ponudili su im pomoć da ih izvuku iz provalije. Cupkajući oko oštećenih ambulan­tnih kola, dva su promrzla britanska bolničara molila Francuze da ne prilaze jer će uskoro doći njihovi koji će im pomoći. Zgo­da je imala i nastavak. Francuzi su je pretočili u internu špijun­sku uzrečicu. »Ne daj bože da budeš ranjen blizu britanskoga medicinskog tima jer u ambulantama pretrpanim instrumenti­ma za elektronsku špijunažu više nema mjesta ni za jedna nosi­la!« (Franchet, str. 28) I još, k tome, za operacijskim se stolom može naći šef medicinskog tima koji je nakon niza obavještaj­nih prošao i brzi kirurški tečaj. Do kraja rata britanske su am­bulante krstarile Bosnom, pojavljujući se neočekivano na naj­bizarnijim mjestima, tamo gdje bi transporteri bili suviše upad­ljivi. Bio je to dio humanitarne pomoći. Posebno je zabilježeno njihovo intenzivno krstarenje bihaćkim džepom, u enklavi od­metnutoga Fikreta Abdića.

Kako potvrđuju i opsežna istraživanja Ceesa Wiebsa (autor knjige lntelligence and the War in Bosnia, predavač na amster­damskom Sveučilištu, stručnjak za obavještajna pitanja), oba­vještajci su djelovali ponajprije kao državni obavještajci, a neke su informacije prosljeđivane NATO-u i mogle su ih koristiti države članice. UN, odnosno Unprofor, dobivali su ostatke. I tu se pokazalo da samo najveće države mogu imati prave infor­macije za vođenje autentične međunarodne politike, dok su male ili manje moćne države vođene tuđim obavještajnim službama. Prvi zapovjednik Unprofora, indijski general Satish Nambiar bio je i izvan drugoga kruga informiranja, nije dobi­vao čak ni informacije NATO-a jer Indija nije članica. I privat­no se često žalio da ne kontrolira jedinice kojima formalno za­povijeda, te da je informativno zaobiđen i izoliran. Napustio je funkciju, navodno, iz privatnih razloga.

 


Službeno, Unprofor je u to doba bio mirovna i neopremlje­na misija koja nije mogla intervenirati u rat u BiH. Niti je do rane jeseni imala mandat uopće ulaziti u BiH. Neslužbeno, stvari su izgledale bitno drukčije. S promatračkog mjesta blizu hrvatsko-bosanske granice francuski plavci 10. lipnja proma­traju, s udaljenosti od nekoliko stotina metara, kako bosanski Srbi započinju etničko čišćenje većinski muslimanskoga mjesta Kulen Vakufa. Prvo opkoljavaju mjesto. Poslije podne im dola­zi jedan od prognanih i ispriča kako su Srbi dali ultimatum gra­donačelniku da Muslimani predaju oružje i napuste mjesto. Gradonačelnik oklijeva s odgovorom. Sljedećega jutra Srbi po­činju granatirati mjesto, a pod kišom granata Muslimani bježe i pred večer stižu do susjednoga Orašca. Francuzi tada još samo promatraju (Franchet, str. 12). Orašac je sljedeća meta. Et­ničko čišćenje Orašca Laura Silber opisuje kao model etničkog čišćenja bez otvorenog sukoba (Silber, str. 269). Srpske para­vojne jednice opkoljavaju mjesto, stežu obruč, ulaze u mjesto blokirajući ulaze, idu od kuće do kuće, tjeraju stanare van, odu­zimaju im novac i nakit, odvajaju žene i djecu od muškaraca i zadržavaju muškarce nekoliko dana. Odvajaju elitu: političke aktiviste, lokalne uglednike i imućnije te ih šalju u već pripre­mljene logore u kojima prolaze mučenje i ponižavanje, prije sljedeće destinacije u izbjeglištvu. Za elitu su pripremljeni logo­ri iz kojih se ne vraća. Jedan od onih koji su uspjeli pobjeći dola­zi do francuskoga promatračkog mjesta i obavještava ih da su Šešeljevi Beli orlovi zauzeli mjesto te da nastavljaju progoniti izbjeglice koji pokušavaju pobjeći preko Une u Hrvatsku. A onda miroljubive plave kacige pokazuju što mogu. Bez manda­ta čak i za ulazak u Bosnu, francuski plavci odlučuju potražiti izbjeglice i nalaze oko 3000 opkoljenih ljudi, uz uski prijelaz preko Une, koji s bosanske strane kontroliraju Beli orlovi, a s hrvatske paravojska hrvatskih Srba. Francuski vojnici, posta­vivši blindirane transportere ispred Belih orlova, osiguravaju prolaz izbjeglicama i ispaljuju nekoliko upozoravajućih plotu­na koji odvraćaju šešeljevce od daljnjih pokušaja maltretiranja. I zbrinjavaju izbjeglice na hrvatskoj strani, u UNPA zoni, za koju imaju mandat i u kojoj čuvaju srpske ratne stečevine. Beli orlovi se ne protive. Mandat za UN-ovu misiju u BiH, i tada samo humanitarni, dobivaju četiri mjeseca kasnije, kada su Srbi već etnički očistili to područje. Prije nisu imali mandat jer se protivio Milošević.

 


Američki novinar Roy Gutman otkriva 19. srpnja u Newsda­yu postojanje srpskoga logora za Muslimane i Hrvate, zatočene u neljudskim uvjetima u kojima umire šest do deset ljudi na dan. Ušao je u nj s predstavnicima Međunarodnoga crvenog križa. Televizijska ekipa britanskog ITN-a i Ed Vuillamy, no­vinar Guardiana, uspijevaju početkom kolovoza ući u logor Omarsku. Televizijske snimke izgladnjelih logoraša iza bodlji­kave žice, koje su prenijele sve svjetske televizije, podsjećaju na holokaust. Užas je postao javan, dospio je u dnevne boravke za­padnih građana, javno je mnijenje zgranuto.

Obavještajni analitičari znali su to davno prije. Jon Western, tadašnji obavještajni analitičar State Departementa za BiH, po­vjerio je Samanthi Power (Power, A Problem from Heli, A New Reublic Book, str. 266):

»Mogli smo vidjeti napade koji predstoje gledajući ekrane naših kompjutorskih terminala, skenirajući satelitske snimke ili, često, tek gledajući televiziju. Mi smo točno znali svaki sljedeći potez bosanskih Srba, a nismo mogli učiniti ništa. Zamisli­te da možete reći' Za dva dana ovo će selo umrijeti', a ne možete učiniti ništa da to spriječite. Samo sjedite, čekate da se to dogo­di i revnosno izvijestite nadređene u hijerarhiji.« Američki oba­vještajci znali su za srpske logore još od svibnja. Iako međusob­no u stalnome nadmetanju, iako je u obavještajnim krugovima na terenu bila poznata praksa da Anglosaksonci taje sve bitne spoznaje od Francuza i obrnuto, obavještajci zapadnih država na terenu i obavještajni analitičari dijelili su istu frustraciju ­sve su znali, a nadređeni u hijerarhiji to nisu željeli čuti. »Slali smo izvještaje gore, ali nije bilo nikakva odjeka. Odgovor bi­smo dobili jedino ako bi taj događaj pokrili mediji«, primijetio je Western (str. 270).

 


Na prvi pogled opet izgleda kao da je rep vodio psa u među­narodnom angažmanu u BiH, kao da su televizijski i novinski izvjestitelji vodili politiku svjetskih centara moći. No, njih su iz pozadine navodili ogorčeni terenski obavještajci i deslc-officeri analitičari, shvativši da oni koji donose odluke reagiraju jedino na slike s televizije. Neki čudan komunikacijski lanac: oni koji donose odluke najprije su od Bosne učinili jedan od obavještaj­no najpokrivenijih kutaka svijeta, da bi potom sa svojim oba­vještajcima komunicirali putem televizije, koristeći ih ponaj­prije kao novinarske vodiče. No komunikacija je čudna samo ako pretpostavimo da međunarodnu zajednicu čini skup do­bročinitelja kojih je prioritet i istinski cilj spriječiti rat i huma­nitarnu katastrofu u Bosni. Vrlo je pak logična - pretpostavi­mo li da je rat u BiH korišten ponajprije da bi se pokazalo umi­jeće upravljanja ratom i mirovnim procesom, da bi se izgradio model za buduće lokalne i regionalne sukobe. U BiH se od 1992. do 1995. godine dokazivalo tko je tko u tome šarolikom skupu država i međunarodnih organizacija, koji se prilično ne­adekvatno nazivao međunarodnom zajednicom. Bio je to istinski laboratorij! Da bi se moglo vježbati, trebali su i rat i zlo­čini, a ne mirna Bosna.

Zločini, razaranja i ljudska stradanja davali su značenje, teži­nu i razlog mirovnom posredovanju - aureolu spasitelja. U če­tiri godine rata i paralelnoga mirovnog procesa u Bosni ponav­ljao se isti koncept: zločin ili njegovo (namjensko) otkrivanje prethodili su gotovo svakoj međunarodnoj mirovnoj inicijativi ili konferenciji, gotovo svakoj odluci značajnoj za stvaranje mo­dela novoga kriznog menadžmenta. Medij i su u tome imali izu­zetnu ulogu. Zločin koji nije bio na televiziji ili u novinama, kao da se nije dogodio. Pozornost je najlakše mogla privući ­krv, divljaštvo, asocijacije na holokaust. I koncept je obilato upotrebljavan i zloupotrebljavan. Stanovnici Sarajeva, koje je bilo u okruženju i pod stalnom topovskom paljbom i snajperi­ma bosanskih Srba, strahovali su od dolaska CNN-ove ekipe u grad. Jer, to je u pravilu značilo više granata i aktivnije snajperi­ste. Bosanskim je Srbima tada bilo najmanje u interesu aktivi­rati snajperiste. Interes im je bio nešto drukčiji: držati pozor­nost medija na Sarajevu dok ne osvoje i etnički ne očiste ostatak Bosne! Pošiljatelj svih triju smrtonosnih granata ispaljenih na javna mjesta u Sarajevu vrijeme kada je tamo najviše ljudi, osta­o je dubiozan. Prema općem uvjerenju ispalili su ih bosanski Srbi s obronaka iznad grada. Prva je ispaljena na ljude koji su čekali u redu za kruh 27. svibnja 1992. godine. Tadašnji zapo­vjednik plavih kaciga u BiH, kanadski general Lewis McKenzie zabilježio je u svome dnevniku (Peacekeeper, The road to Saraje­vo) da su plave kacige primijetile nekoliko čudnih detalja: ulica je blokirana prije eksplozije, a nakon što se stvorio red, pojavili su se predstavnici bosanskih medija i stajali sa strane kako bi odmah nakon eksplozije potrčali na mjesto događaja. McKen­zie nije nikad ostavljao dojam da se najbolje snalazi u tome ratu, niti da je sasvim nepristran. Nikada se ne zna ni koje je sve »ambulante« imao pod plavim kacigama. No, zanimljivo je ipak da se masakr dogodio dan nakon što je WEU (Zapadnoeuropska unija) u Londonu raspravljala o mogućnostima vojne interven­cije.

 


Druga granata sumnjiva podrijetla, ispaljena 5. veljače 1994. na tržnicu Merkale, ubila je 67 ljudi. Snimljena je gotovo kako pada, stjecajem okolnosti CNN-ova reporterka bila je na tržni­ci odmah poslije granate. Ali nikad nije sa sigurnošću utvrđeno tko ju je ispalio. Balističari plavih kaciga odbili su potvrditi teze Izetbegovićeve vlade i opće uvjerenje da je granata ispaljena sa srpskih položaja, navodeći kako je bila riječ o teledirigiranoj ek­sploziji (Franchet, str. 107). Srbi su tada imali najmanje razloga počiniti masakr jer su SAD inzistirale na odluci o intervenciji NATO-a, a i u nalaze britanskih balističara ima se razloga po­sumnjati, imaju li se u vidu tadašnja britanska politička nasto­janja da tu odluku spriječe. Bilo kako bilo, gotovo sedamdese­tak ljudi bilo je mrtvo, a četiri dana poslije NATO je dao ulti­matum bosanskim Srbima za povlačenje teškog oružja iz zone isključenja oko Sarajeva. I povijesna granata ispaljena na Saraj­lije koji su čekali u redu za vodu 28. kolovoza 1995. godine, a koja je poslužila kao izravni povod NATO-ove zračne inter­vencije protiv vojske bosanskih Srba, bila je, prema balističari­ma pod kapom UN-a, ispaljena s položaja Armije BiH. Istina je ostala nepoznata, a motivi govore u prilog nalazu UN-ovih balističara.

Ratni su dopisnici prepričavali kako su neki fotoreporteri u potrazi za efektnom fotografijom bili spremni platiti ubijanje; da su muževi dovodili žene kako bi uvježbano i slikovito opisale predstavnicima međunarodnih humanitarnih organizacija da su silovane, nakon što su shvatili da time osiguravaju izbjeglički status u nekoj od zemalja zapadne Europe. Osim što je bio okrutna stvarnost, zločin je način da se privuče pozornost i kupi spas. Priče o masovnim silovanjima, granatiranju i batinjanju postajale su s vremenom suviše monotone da bi polučile željeni efekt. Egzotično divljaštvo imalo je bolju prođu. Tako je u vri­jeme prve srpske opsade Srebrenice bosanski ambasador pri UN-u Muhamed Šaćirbej, inače vrlo uspješan promotor Bo­sne na međunarodnoj sceni, otišao korak predaleko. I izvijestio u New Yorku kako su zbog gladi među stanovništvom zabilje­žene i pojave - kanibalizma.

 


I postojanje srpskih koncentracijskih logora otkriveno je u jeku velike mirovne inicijative. U Londonu se pripremala veli­ka Mirovna konferencija. Doduše, prvi su u mirovnu ofenzivu ušli Francuzi, pokušavši učiniti Pariz središtem povijesnog sku­pa. Ali, Britanci su opet bili vještiji, iskoristivši činjenicu što predsjedaju EZ-om. Srbi još uvijek nisu osvojili i etnički očisti­li sve što su planirali, a dobili su u međuvremenu ekonomske sankcije UN-a. No, sve su glasniji bili i zahtjevi za oružanom intervencijom. Osobit je pritisak u UN-u provodila Organiza­cija islamske konferencije (OIK). Objavljeno je kako je od svib­nja do kolovoza u BiH poginulo oko 35.000 ljudi, a pokazani su i srpski logori. Hitno se sastala UN-ova komisija za ljudska prava i imenovala bivšega poljskog premijera Tadeusza Mazo­wieckog specijalnim reporterom za ljudska prava u bivšoj J ugo­slaviji. Idealan kontekst za velebni mirovni skup, kakav je bila Konferencija na kojoj je sudjelovalo tridesetak država okuplje­nih po različitim kriterijima: EZ, SAD, Rusija, Jugoslaviji su­sjedne zemlje, predstavnice OIK-a i širok krug aktera iz BiH, Srbije i Crne Gore spojenih u novu Jugoslaviju, i Hrvatske.

Iako je izgledao velebno, tako širok skup u jeku rata može poslužiti tek kao međunarodno pokriće za nedjelovanje i time-out jačem. Tako je i bilo. Britanska je diplomacija unaprijed pripre­mila čitav niz sjajnih dokumenata koje je samo trebalo potpisa­ti. No, izostale su sankcije za neprovođenje potpisanoga. Milošević je imao razloga za zadovoljstvo: vratio se iz izolacije na jav­nu scenu, a živopisni instant-premijer nove Jugoslavije, kali­fornijski biznismen Milan Panić, širio je duh miroljubive i koo­perativne Srbije te stavljao potpise na dokumente koji Miloše­vića nisu obvezivali i na javnu je scenu kao politički predstavnik bosanskih Srba izveden Radovan Karadžić. Milošević je ra­zvodnio odgovornost i mogao nastaviti tamo gdje je prije stao. Jedna od rijetkih odluka konferencije koje su ostvarene jest pre­tvaranje Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji u stalno tije­lo, u sklopu kojega će se ubuduće voditi mirovni proces, a ko­jim će supredsjedati UN i EZ. U ime UN-a supredsjedatelj je postao Cyrus Vance, a lorda Carringtona je, kao predstavnik EZ-a, zamijenio lord David Owen. Britanija, koja je željela osujetiti i pokazati nerealnim njemačko-francuske vizije o pre­rastanju Zajednice u politički i sigurnosni subjekt, ponovno se nametnula kao tumač politike EZ-a. Odnosno, kako se to po­slije pokazivalo, EZ nije imala supredsjedatelja. Preko lorda Owena Britanija je još čvršće nego dotad preuzela mirovni pro­ces na području bivše J ugoslavije. Tek što su se svjetla london­ske mirovne predstave ugasila, Srbi su nastavili osvajanja u BiH. A u Ženevi je 3. rujna, pod predsjedanjem Vancea i Owe­na, počeo jedan od najgrotesknijih i najperverznijih mirovnih procesa.

Studeni 2010.

::: PV PRETRAGA

::: NEKE STVARI I OSTALO

LJUBAVNA VEZA MASLINE I MEDITERRANA

Iz iskustva znam da su knjige ove vrste nešto posebno. Možemo ih pokloniti, razmjeniti, prodati, o njima pripovijedati i svoj skromni usud dati; reklo bi se, nešto poput platežnog sredstva.  >>>više

 

PREDZORJE

 

Previjam se u krevetu kao crv. Cijelim tijelom, cijelom dušom djeluje u meni sinoćne vino. U odsustvu bolje duhovne pjanosti (kažem pjanosti a ne pijanstva, čak ni opojnosti) vino pali u meni rujne požare, škaklja me, draži me, ponižava me, potpaljuje maštu i potpiruje na zanose prama ženi i Budućnosti.

Imam groznicu. Ne ću da potpuno otvorim oči prama nastalom danu što kroz tananu zavjesu počinje da probija u sobu. Slušam kukurijeke pijetlova u dvorištu, te troma i duboka zvona.

Kao da se utapam, cijela moja prošlost prolazi u meni u kaleidoskopu; sve pogrješke koje sam počinio, sva dobra djela koja propustih. Evo sam srećom i nemoćan: dozivam sebi sliku bolnice gdje ženske ruke jodom i klorom pale sladostrast u povoju ranjenika.

─ I onda mislim, kako je strahovito što ću morati ustati se, odjenuti se, otići bez oduševljenja u svakidašnji svijet, pa opet ne moći pijan, biti pijan bez uma.

 

Augustin Josip Ujević

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46