Rat u ratu

Roy GUTMAN


Mostar, Bosna i Hercegovina, 21. prosinca 1993.

Naziva ga se ratom u ratu, to je ogorčena borba među neka­dašnjim saveznicima. Čovjek koji je odgovoran za razara­nje povijesne muslimanske jezgre Mostara nije gubio vrijeme na opravdavanje svoje zapovijedi da se taj dio grada granatira danju i noću. To je bio ispit snage, rekao je general Slobodan Praljak, pripadnik Hrvatskog vijeća obrane. »Mi smo ovdje jaki.«

Nije se ispričavao niti za blokiranje kopnenih putova koji vode u srednju Bosnu, zbog čega je više od milijun civila pre­pušteno očajničkoj borbi protiv gladi ove zime. »Da, učinio sam to«, rekao je zapovjednik vojnog stožera u intervjuu koji je dao malo prije nego stoje prošli mjesec smijenjen. »Ratje rat. Gra­đanski rat je uvijek sveopći rat.«

Hrvati u Bosni i Hercegovini su, doista, uhvaćeni u agoniji s uglavnom muslimanskom vladom. A Mostar je glavni zgoditak. Međutim, prije samo godinu dana oni su se rame uz rame borili braneći grad od Jugoslavenske armije, kojom su upravljali Srbi.

Napetosti između tih dviju nacionalnih skupina postojale su dugo vremena, međutim plan zbog kojeg su saveznici postali neprijatelji došao je iz pravca koji nitko nije očekivao — od međunarodnih posrednika u mirovnim pregovorima.

Po mišljenju promatrača koji dobro poznaju problem, su­radnika vodećih humanitarnih organizacija, sukob između Mu­slimana i Hrvata je rat koji je međunarodna diplomacija trebala zaustaviti, no kojeg je vjerojatno i pogoršala i danas ne čini ništa da ga riješi. Ironično je da su plan, koji su diplomati iznijeli u pokušaju da u ovo područje donesu mir, Hrvati a potom i Mu­slimani iskoristili kao plan za sveopći rat.


»Totalni rat je stvarno započeo zbog Vance-Owenovog zem­ljovida«, rekao je visoki dužnosnik u Ujedinjenim narodima u Zagrebu, razgovarajući pod uvjetom da ostane anoniman. Nje­gove su se riječi odnosile na nekadašnjeg američkog državnog tajnika Cvrusa Vancea i umirovljenog britanskog ministra vanj­skih poslova Davida Owena.

Hrvatski dužnosnici priznaju da su se počeli otimati za zem­lju u travnju, koristeći kao zemljovid nacrt koji su napravili Vance i Owen. »Vance i Owen su nam dali ta područja«, stranim novinarima je izjavio Ivan Drniš, politički rukovoditelj u Tomislavgradu, nakon što su počele borbe. »Sad ćemo mi preuzeti nadzor nad tim područjima.«

U načelu, međunarodna zajednica se prema ovom drugom ratu odnosi kao prema nečemu sramnom. Međutim, korijeni tog rata pomažu nam objasniti zašto se posrednici čine jednako da­leko kao i prije od toga da bosanski sukob privedu kraju.

Prijedlog koji su Vance i Owen predočili početkom 1993. godine predviđao je slabu centralnu vladu u Bosni s deset auto­nomnih provincija na zemljovidu koji je tako napravljen da ih prisili na oživljavanje međusobne trgovine. Tim je planom Hr­vatima podareno 26 posto teritorija, iako oni predstavljaju samo 17 posto stanovništva.

Mostar je trebao biti glavni grad uglavnom hrvatske pokra­jine, iako je u samom gradu živjelo više Muslimana nego Hrvata. Vođa bosanskih Hrvata Mate Boban odmah je potpisao prih­vaćanje plana. Bosanski predsjednik Alija Izetbegović slijedio ga je s oklijevanjem u ožujku, progutavši koncesije Hrvatima u nadi da će sačuvati savezništvo, kako je to rekao jedan visoki bosanski diplomat. Ali bosanski Srbi su u travnju odbacili plan. Kad se pokazalo da posrednici nemaju pribjeći ničemu drugom osim pojačanju sankcija protiv Srbije, Hrvati su krenuli u akciju. Hr­vatsko je zapovjedništvo 15. travnja zatražilo vojnu kontrolu nad tri »hrvatske« provincije iz Vance-Owenova plana, uključujući Mostar. Tražeći etnički čistu državu koja bi se zvala Herceg-Bosna, Hrvati su počeli zaustavljati konvoje, pa je 9. svibnja počela opsada Mostara.

»To bi se moglo smatrati preduhitrivanjem protivnika«, re­kao je Toni Vučić, glasnogovornik Hrvatskog vijeća obrane. »Mislilo se: idemo to srediti, pa da vidimo tko je jači.« On je na sličan način objasnio i opsadu dijela Mostara: »Mostar je za nas zgoditak, a za Muslimane je on strateški zgoditak.«

Norveški diplomat Thorvald Stoltenberg, koji je 1. svibnja zamijenio Vancea, izjavio je da su se on i Owen naradili kako bi stišali rasplamsali hrvatsko-muslimanski rat. Njihove izjave i zabilješke susreta to potvrđuju.

Međutim, krajem lipnja je bosanska vlada, nakon stoje dva mjeseca promatrala kako njezine snage gube, počela veliku pro­tuofenzivu u kojoj je zauzela gotovo pola teritorija na koji su prava polagale hrvatske snage. Hrvati su, koristeći se taktikama posuđenim od Srba, »očistili« i do 30.000 Muslimana iz područja oko Mostara.

Oni su također pokupili više od 10.000 Muslimana, muška­raca, i zatvorili ih u logore gdje ih se još najmanje 2.500 nalazi i danas. Nalazeći se pod slabim nadzorom, hrvatske paravojne skupine su digle u zrak džamije, napadale civile i prisilile dese­tine tisuća da pobjegnu preko jedinog još postojećeg mosta, 427-godišnjeg »Starog mosta«, u muslimanski istočni Mostar. Današnja procjena hrvatskog zapovjednika Slobodana Praljka sažeto opisuje ovaj rat: »Po mom mišljenju, sve je izmaklo kon­troli. Oni se moraju boriti, a i mi ćemo se boriti.«

Tadeusz Mazowiecki, posebni istražitelj UN-a za prava čo­vjeka, nedavno je okrivio snage bosanske vlade kao i Hrvate za zločine i masakre. On nije optužio bosanske snage za djelovanje po zapovijedi ili slijeđenje ideologije kao što je to slučaj sa srp­skim i hrvatskim »etničkim čišćenjem«.

U govoru održanom prošli mjesec u Londonu Owen je op­tužio Clintonovu administraciju da je »ubila« Vance-Owenov plan. Međutim, on i Stoltenberg su također pomogli zapečatiti njegovu sudbinu kad su prihvatili plan Slobodana Miloševića iz Srbije i Franje Tuđmana iz Hrvatske. Novi plan bi, tobože, us­trojio tri etničke republike u jednoj državi, međutim, dokument predstavlja skriveni plan za podjelu Bosne, ostavljajući u njoj samo krnju muslimansku minidržavu. Bosanska je vlada odbila plan jer su njime Muslimani ostavljeni bez osiguranog prolaza kroz hrvatska područja do Jadranskog mora ili bez sigurne veze s enklavama koje je srpsko osvajanje ostavilo izoliranima u is­točnoj Bosni.

 


Viši američki dužnosnik izjavio je da su Owen i Stoltenberg posljednjih mjeseci uložili malo napora u rješavanje muslimansko-hrvatskih razlika. »Istina je da pregovarači to nisu imali na svom programu«, rekao je dužnosnik, misleći pritom na postiza­nje prekida vatre u hrvatsko—muslimanskom ratu. Dužnosnik je s nama razgovarao pod uvjetom da ostane anoniman.

Umirovljeni američki diplomat Mort Abramovitz, vodeći kritičar Clintonove politike prema Bosni, suglasio se s tim. »Ja imam dojam da nisam vidio mnogo gorljivog nastojanja (napora da se ograniče hrvatsko-muslimanske borbe) od strane Stolten-berga i Owena«, rekao je Abramovitz, koji je sada na čelu Carnegie Endowment instituta za pružanje intelektualnih usluga u Washingtonu. On je još dodao da Clintonovu administraciju tek očekuje pokretanje ozbiljne inicijative na visokoj razini. Čini se da su se oba posrednika distancirala od rata koji bjesni u toj regiji.

Ovven je, naprimjer, raspravljao s generalom Slobodanom Praljkom iz Hrvatskog vijeća obrane u svezi s njegovim jedno­stavnim objašnjenjem razaranja Mostara. Hrvati ne granatiraju Mostar »jednostavno zato što se on tamo nalazi«, rekao je Owen za Newsday, On je naveo Bobanove riječi: »Mostar je naš glavni grad... jedini grad koji imamo... naše povijesno središte... jedino mjesto sa zrakoplovnom lukom.«

Ustvari, Herceg-Bosna, rijetko naseljena stjenovita regija puna neplodnih brda, nema upravni niti sudski ustroj, a Boban ima malo legitimnosti osim činjenice da su ga priznali sami po­srednici.

Stoltenberg se također odnosi prema opsadi kao prema problemu od drugorazredne važnosti. U razgovorima s Bobanom izbjegavao ju je okarakterizirati kao opsadu. Ono stoje on rekao, prema navodima Vucića, bilo je: »Ovdje se bore dvije vojske«, te je primijetio da »tisak izvješćuje da je HVO započeo opsadu«.

Sam plan posrednika izazvao je oštre kritike. »On šutke pre­lazi preko prisvajanja teritorija silom, etničkog čišćenja i čitave ove situacije s izbjeglicama«, a u procesu se dokidaju »važna načela koja su postavili Europska zajednica i Vijeće sigurnosti« na početku posredovanja u kolovozu 1992, komentirao je Kiro Gligorov, makedonski predsjednik.

 


»To ne može biti temelj trajnog mira. Sve nepravde koje su počinjene u Bosni i Hercegovini vratit će se natrag poput bume­ranga«, izjavio je Gligorov u jednom intervjuu u Skopju.

Stoltenberg je rekao da jako cijeni Gligorova, kojeg je naz­vao »mudrim čovjekom«, izjavivši da njegova kritika predstavlja »udarac«. No on i Owen su uzvratili da nema načela koje bi bilo više od onoga da se zaustavi ubijanje.

»Imati još više ubijenih ljudi, još više ljudi koji trpe ne znači držati se načela londonskog dogovora« koji je pokrenulo po­sredovanje u 1992, rekao je Stoltenberg. Jedina alternativa predloženom dogovoru, dodao je, bio bi »nastavak rata«.

 

Vrelo: „Svjedok genocida“, str.200-204 

Kolovoz 2011.

::: NEKE STVARI I OSTALO

ZEMLJA, ZEMLJA ─ ZRAK, ZRAK

>>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

...klikni na plakat

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević