Ratne uspomene (treći dio)

fra Juro Vuletić 1947. godine
fra Juro Vuletić 1947. godine

         Koncem ožujka 1945. doživjeli smo u Žeravcu još jedan nenadani posjet. Došli su knama Crnogorci. Bila je to veća grupa vojnika, civila i svećenika. Među svećenicima bio je i crnogorski vladika Joanikije Lipovac. Vođa i komandant čitave kolone bio je Pavle Đurišić. Prvu noć pavle je prenoćio kod jednog seljaka blizu crkve, ali već sutradan otišao je iz Žeravca u selo Kruščik. Na odlasku rekao je seljaku kod kojeg je prenoćio: „Zapamti da ti je u kući prenoćio crnogorski vojvoda.“

 

         Gdje je vladika prenoćio prvu noć nije se moglo doznati, ali je sutradan i on otišao u Kruščik. Ostala crnogorska vojska smjestila se u šumu oko žeravačke škole, a civili su stanovali po privatnim kućama. Najteže su se mučili s bolesnicima, jer su imali mnogo tifusara. Dok su boravili kroz dva tjedna u ovoj okolici, pomrlo ih je oko 100 i sahranjeni su na žeravačkom groblju. Umirali su iz dana u dan. Jednoga dana preminuo je neki major od tifusa, a njeg su veoma žalili. Davao sam im u više slučajeva rakiju kao za daću.

 

         Uz vladiku se nalazilo i više svećenika. Jedan me od njih posjetio, a bio je profesor bogoslovije na Cetinju. zamolio me da mu posudim, ako imam, više godišta “Bogoslovne smotre”, glasila teološkog fakulteta u Zagrebu. Posebno je želio pročitati recenziju neke svoje teološke knjige, a koju je dr. Bakšić pozitivno ocijenio u „Bogoslovnoj smotri.“

Koncem ožujka 1945. Crnogorci su počeli odlaziti, te su napustili Žeravac. Župljani su mi počeli pričati kako su im Crnogorci pri odlasku govorili: „Svršetak se primiče. Iza nas će doći još jedna vojsak, a onda partizani i – svršetak. Nitko nije znao što znače te riječi još jedna vojska. No, nakon nekoliko dana doznali smo da je u Višnjik doista došla vojska Draže Mihajlovića. U početku smo mislili da će dražinovci proći kroz Žeravac i okolinu isto kao i Crnogorci, ali smo se prevarili, jer prolazak četnika i Dražin bio je fatalan za ovaj kraj. Draža nije imao sporazum sa ustaškom vojskom, te si je morao krčiti put oružjem. Na 13. travnja 1945. oko tri sata popodne, nenadano počeše pucati sve vrste oružja u našoj blizini. Znak da je Draža krenuo. Tada nas je u župnom uredu u Žeravcu bilo šest: ja, fra Anto Vrdoljak, kapelan, bogoslovi fra Vitomir Mišić i fra B. Barišić, te dva hercegovačka bogoslova: Barišić i Čujić. Čim je započela borba u Višnjiku, mi smo opremili kola, uzeli nešto stvari, krenuli prema Derventi. Župljani su se također spremili, potjerali marvu te počeli bježati. Žeme su vodile djecu, djeca plakala, odrasli ljudi bili su zamišljeni i jurili naprijed.

 

         Gomile su kretale na sve strane prema Derventi cestom i stazama. Upravo kad smo bili na prijelazu iz Lužana u Polje, nad nama se pojaviše tri do četiri aviona. Narod se uplašio, bježali su u međe, za kuće, za zgrade, za drveće. Nastanili smo se u Derventi. Prve večeri skupljali smo se na ulicama, u dvorištima u Derventi te gledali prema užem zavičaju, Žeravcu. Imali smo što vidjeti. Po Višnjiku i Žeravcu sjali su mnogi plamenovi, kuće i štale, sijena, slame i ostalo – sve je gorjelo. Nitko nije znao čije gori. Sutradan se prema Žeravcu nije čulo pucanje, nije se pokazala vatra. No, zato prema Bijelom Brdu i okolo na sve strane sjale su vatre, dizali se dimovi. To je bio znak da je Draža Mihajlović s četnicima prešao preko Ukrine te da osvaja Bijelo Brdo. Istoga dana poslije podne Žeravčani su se počeli pomalo i oprezno primicati svojim kućama. Pred večer je bogoslov Mišić otišao na biciklu do župnog stana. Vratio se i javio nam novosti iz Žeravca: crkva je netaknuta pa i župni stan, no sav namještaj je polupan.

 

         15. travnja 1945. bila je nedjelja; poslije podne vratili smo se u Žeravac, te se osvjedočili o svemu tome. Crkvene dragocijenosti bile su odnesene. Životne namirnice bile su potrošene ili odnesene. Župljani su se vratili u selo, a iz nekih sela došle su tužne vijesti da su oni starci koji nisu htjeli, ili od slabosti nisu mogli bježati, bili su poubijani, a životne namirnice, odijelo i ostalo opljačkano. Od tih staraca bio je pošteđen samo Juro Oroz, jer je bio slijep. Radi sigurnosti života opet smo se vratili u Derventu. Prekosutra, 17. travnja, odlučili smo se vratiti kući. Treba poći domu, a sudbina neka bude kakva hoće.

 

         Iznenadili smo se kad smo došli: selo je opet bilo puno vojnika: Kada sam ušao u župni stan, još sam se više iznenadio. Na vratima svake sobe bili su izlijepljeni kartoni ispisani ćirilicom. U stanu je vladala potpuna tišina. Kad sam ušao u u svoju sobu, našao sam nepoznatog čovjeka gdje leži na podu. U dvorištu su vojnici kuhali ručak. Kasnije se onaj koji je ležao u mom krevetu predstavio kao oficir i vođa kolone. Na vratu je imao zlatni lančić. Od njega sam doznao da su to Ukrajinci, koji su po ratnoj sreći morali da stupe iz ruske njemačku vojsku. Ovo je bila posljednja njemačka vojnička kolona koja je boravila u Žeravcu koncem Drugog svjetskog rata. Ova kolona je čekala ovdje naredbu za pokret. Za nekoliko sati ona je trebala da otiđe. A što će biti onda? Tko će iza njih doći? Nitko nije mogao znati u taj čas. O partizanima se još ništa nije čulo, a okolo su bili četnici. Bila je neizvijesnost.

 

         Sazvao sam sve starješine kuća i razgovarali smo što bi bilo najpametnije činiti. Zaključili smo, za svaku sigurnost, da treba prijeći preko Save. Tako je i bilo. Otišao sam sa starješinama kuća u Koraće, te smo tu prenoćili. Sutradan 18. travnja 1945., prešli smo preko Save u zbijeg. Noćio sam kod Adama Kućebratića. Oko devet sati nenadano sva se kuća strese, a strašna detonacija odjeknu iz Broda: Nijemci su srušili most na Savi. To je bio znak da je posljednja njihova jedinica prešla preko mosta. Sljedeća tri dana boravili smo u župnom stanu u Šumeđu, a u nedjelju 22. travnja poslije podne partizani su već ušli u selo. Prenoćili smo još tu noć u Šumeđu, a 23. travnja vratili smo se u Bosnu, u Koraće te u Žeravac. Istoga dana povratili su se u Žeravac i dvojica učitelja: Marko Palijan i Mirko Uzelac te zapošeli s radom u školi. Tako se normalizirao život u Žeravcu. To je sve djelovalo pozitivno na raspoloženje pučanstva. Jedna žena reče mi: „sad ću, iza toliko nemirnih noćiju, prvi put mirno zaspati.“ Mučila nas je samo jedna neizvijesnost. Nitko u Žeravcu nije znao što se događa u svijetu i među narodima.

 

         8. svibnja 1945. šetao sam selom navečer; tama se hvatala. Najednom po obljžnjim brdima zasjaše plamenovi, manji i veći. Svijet je izlazio iz kuća; počeli su tumačiti što sve to ima značiti. Malo iza toga došlo je nekoliko seljana iz Dervente s vijestima da je Njemačka kapitulirala, te da se slavi sutradan dan mira. Promatrao sam lica žena i ljudi, momaka, djevojaka i odrasle djece; na svima kao da se žarila riječ mir, toliko željeni mir, a o tome miru kao da su govorili i oni plamsaji i treptanje plamenovai vatri po brdima. Izgledalo je da čitava okolina Žeravca i da svi župljani, zajedno sa mnom, šapću onu svetu, evanđeosku i toliko željenu riječ za kojom se žudjelo iza tolikih patnji, nevolja i smrti ljudi, žena i djece: Mir, mir, mir!

 

Izvor: Pregršt dobrih riječi, fra Juro Vuletić

pv

22.02.2009

::: NEKE STVARI I OSTALO

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević