IZMEĐU KORICA

Iz knjige dr. Ivana Tomislava Medjugorca

NAPISAH OVA SJEĆANJA SAMO ISTINE RADI.

                                           (I.T.M.)

  PREDGOVOR  (Str. 7.)

Svaki puta kad sam pred prijateljima, znancima, kolegama i drugima počeo pričati o svojim ratnim doživljajima, pogo­tovo o svom partizanovanju, pitali su me zašto to ne bih pre­nio na papir, pa eventualno, kad za to dođe vrijeme, i objavio. Prema starom narodnom iskustvu, što nije zapisano, nije se ni dogodilo. Mislio sam ako to ne mogu objaviti kako sam to vrijeme uistinu doživljavao, nema smisla da druge zavaravam. Dugo vremena, naime, politčke prilike nisu dozvoljavale da objavim svoja ratna sjećanja. Kad su se društveno-političke prilike promijenile, počeo sam opisivati svoja sjećanja. Tije­kom vremena zapazio sam kako zub vremena i u pamćenju ostavlja tragove. Kao što svaki od nas zna, neki, ponekad nevažni momenti, iz naj ranijih dana, utisnu se u pamćenje oštrije, i sjećamo ih se, dok smo možda važnije sasvim zabo­ravili. Takav slučaj je s mojim pamćenjem. Npr., dobro se sjećam susreta s roditeljima koje sam, kao partizan kratko sreo prolazeći kroz Vinište, na putu od Vareša prema Savi. Sjećam se majčinih suza. Dok je majka to emocionalno sa suzama izražavala, otac je na to više racionalno reagirao. On je rekao da vjerojatno idemo do Save, gdje će biti veliki okršaj s njemačkim i hrvatskim postrojbama, koje su otišle na povlačenje. Savjetovao mi je da čim mognem pobjegnem. Iz­nimno mi se u sjećanje utisnuo taj susret i rastanak. Posebice mi se u sjećanje usjekao posljednji stisak ruke u Zavidovićima. Tu su roditelji ostali gledajući za vlakom koji me odvezao, a ja S partizanskom jedinicom otišao dalje u neizvjesnost. Pa i sada, kad sam počeo postupno stavljati na papir sjećanja na svoje partizanovanje (a to je trajalo godinama), nekih se do­gađaja jasno sjećam, a neke događaje, da ih nisam ranije za­pisao, nikad ih se ne bih sjetio.

Kad je moje partizanovanje završilo, i sve prošlo, ja sam se zanimao kako su moje kolege i profesori u Visokom proži­vjeli te dane. Pri tome sam čuo da je jedan moj kolega (Anto - fra Berislav - Kalfić, po starosti i po školi godinu stariji od mene, inače rodom Vijake kod Vareša) vodio dnevnik o tim burnim danima. Došao sam do tog dnevnika. On u svojem dnevniku od 5. IV: 1945. doslovno piše:

Ono što se govorilo danima, postalo je stvarnost. Moramo se i mi povlačiti s hrvatskom vojskom. Njemački transporti već danima prolaze kroz Visoko. Partizani su se približili Sarajevu. Čuje se već nekoliko dana grmljavina topova iz daljine. Govori se da se na Ivan-planini vode teške borbe. Luburićeve ustaše ne daju ni koraka partizanima naprijed, dok se Sarajevo ne eva­kuira. Govori se ovo: ako partizani prodru preko Ivan-planine, druga linija fronta bit će rijeka Sava. Sinoć iza večere mi smo đaci pitali prefekta fra Luju Ivandića što će biti s nama. Rečeno je da ćemo se povlačiti s našom hrvatskom vojskom. Tko može ići kući, nek ide, tj. u čiji kraj nisu još došli partizani. (Tada sam ja otišao kući u Vinište - moja opaska). Oko Vareša borbe. Dakle, mi Varešaci ne možemo ... I tako, eto, osvanu i ovo jutro


5. IV 1945. sa svojim događajem našeg povlačenja iz Visokog. Probuđeni smo vrlo rano. Misa kao i obično. Govorio je fra Lujo Ivandić. Uzbuđen je. Dok je govorio sve mu je glas po­drhtavao. Poslije mise rekao je da se moramo i mi iz Visokog povlačiti, jer je samo pitanje dana, kad će Sarajevo pasti, a onda je gotovo sve. Pozvani smo u hodnik poslije doručka pred sobu ravnatelja gimnazije (fra Lujo Zloušić). Saopćeno nam je da se pakujemo, ali samo najnužije stvari. Dobili smo i po jednu deku (pokrivač) iz sjemenišnog magazina. I rečeno je: đaci koji mogu kućama, nek se tijekom dana prebacuju kako mogu i umiju. A mi, koji ne možemo, moramo biti na želj. stanici svi pred večer do 5 sati. Jedan vagon je osiguran za nas. Kad naiđe transport iz Sarajeva prikačiti će nas. Vagon je 4-ta klasa., tj. vagon kojim se prebacuje marva. Nema klupa, nego samo mali prozorčić pri vrhu u uglu. Nas 60. Svi smo se nekako ugurali. Tijesno je. Nešto oko 6 sati navečer stiže transport njemačke vojske i mnogo flakova. Naš je vagon prikačen. Krenuli smo u 7.30 sati. Večernje doba. U vagonu je moljena krunica. S nama je i fra Ignacije Nikolić. U Čatićima smo prenoćili, jer se dalje

nije moglo. Partizani napali Kakanj. Spavanje pod vedrim ne­bom. Fra Ignacije nam je saopćio da idemo u Tolisu

  Nastavili su put do Save, tj. do Bosanskog Broda. Stigli su u Slavonski Brod i tu u Franjevačkom samostanu prenoćili, a onda krenuli za Zagreb. 23. IV 1945. stigli su u Zagreb. U Zagrebu ostali do 7. V 1945., a onda iz Zagreba za Austriju preko Slovenije, 9. V 45. preko rijeke Sutle (razne vojske:

Nijemci, ustaše, domobrani, četnici). 10. V 45. stižu do Celja. U Celju već susret s partizanima. Dalje put vodi preko veli­ke ravnice i 14. V 45. stižu u Dravograd. 15. V: 45. predaja.

Poslije su sva godišta starija od 1928. mobilizirana i ras­poređena u bataljune, a mlađa godišta su puštena svojim kućama. Tako su i pisac spomenutog dnevnika Anto Kalfić (1927.) i Vitomir Slugić isto godište kao i Kalfić te Marko (fra Franjo) Čalaga (1928.) mobilizirani u partizane. Mnogi su od mojih vršnjaka, dijelili moju sudbinu. Pri svršetku rata našli su se na partizanskoj strani. Tamo su stigli raznim puto­vima. Upravo ta godišta su bila za vojsku premlada, pa su ih i partizani poštedili, dok su starija godišta smatrali »ustaša­ma« i kao takve kratkim postupkom likvidirali. Stoga je moj apel svima sudionicima u ratu da zapišu što su doživjeli. Sva­kim je danom takvih sve manje, svakim danom pamćenje više izblijeđuje.

Sve to može jednoga dana biti dragocjeno svjedočastvo što se sve u ratno vrijeme događalo. Zato sam se i ja dao napisanje i izdavanje svojih ratnih sjećanja.

dr. sc. Ivan Tomislav Medugorac

 

ODLAZAK IZ VAREŠA I PUT ZA ODŽAK

POLOVINOM SVIBNJA 1945.

(Str. 73.)

 

Istog dana (oko 16. svibnja) bio je veliki pokret. Opet su pripadnici naše jedinice u Vareš-Majdanu ukrcani u željez­ničke vagone konjušare, te smo krenuli za nas u nepoznatom pravcu. Poslije se ispostavilo da smo krenuli u pravcu rijeke Bosne, a onda smo niz rijeku Bosnu krenuli prema sjeveru. Djelomično, gdje je željeznička pruga bila u redu, vozili smo se teretnim vlakom, a djelomično, gdje porušeni mostovi još nisu ni provizorno popravljeni, pješice. Sada se, na cijelom putu, osjećala neka velika užurbanost. (Željezničke telefon­ske linije su već funkcionirale). Tako smo stigli do Zenice. Braća Ivo i Ilija Tomić, budući da su prije mobilizacije oba radili na željezničkoj postaji u Zavidoviću, nazvali su iz že­ljezničke postaje iz Zenice u Vinište, te nas najavili da ćemo proći prema Doboju. Mene je u Viništu sačekao otac Žarko i uplakana mati Mara. Oboje su me sreli, s pomiješanim osje­ćajima. Bilo im je drago da me nakon toliko vremena potpu­ne neizvjesnosti opet vide živa i zdrava (posljednji mjesec da­na nisu dobili nikakve vijesti o meni), a opet su bili zabrinuti za daljnju sudbinu. Od rastanka u Viništu 15. travnja prošao je puni mjesec, teških dana, kad su me partizani mobilizirali. To su bili, kako za mene, tako i za roditelje teški dani pravog križnog puta.

Partizani u pokretu
Partizani u pokretu

Kroz to vrijeme ja sam na tom križnom putu, koji je vo­dio od rodnog Viništa preko Tešnja, pa na domak Doboja, a onda opet na domak Banja Luke i konačno do samog Kotor Varoša, pa odatle preko Šipraga, Guče Gore, Kreševa, Bra­dine, Ilidže, i Vareša ... uvijek i gladan i žedan i neobučen i neobuven ... Te sve postaje mog križnog puta, roditelji nisu vidjeli, ali na mom izgledu lica sve su mogli pretpostaviti. Sigurno sam im mizerno izgledao, izmučen od stalnog pu­tovanja i gladovanja i žeđi. Za ovaj mjesec dana izrastao sam više nego se moglo očekivati, ali još uvijek bio obučen manje više u istu odjeću koju sam na sebi još od kuće, pri mobiliza­ciji, imao. Samo sam imao još neki smrdljivi vojni šinjel, koji sam ne znam kada i od koga dobio.

Kada sad, s izvjesne vremenske i osjećajne distance gle­dam moj susret s roditeljima, mati je, ko mati, emocionalno proživljavala teže nego li otac. On je to više racionalno gle­dao, pa tako i reagirao. Dok je mati svoje osjećaje gutala i pokazivala samo sa suzama, otac mi je rekao da vjerojatno idemo do Save gdje će, po svoj prilici, biti teške borbe s Ni­jemcima i ostalom vojskom koja je, bježeći pred partizani­ma, otišla na povlačenje, te da, ako mi uspije, svakako prije pobjegnem.

Ne smije se zaboraviti da su oni strahovali i za starijim sinovima, Matom i Jozom, koji su otišli s hrvatskom vojskom i mnogim suseljanima na povlačenje, te naravno nisu ni o njihovoj sudbini tada ništa znali. S tim su i oni imali svoj križni put.

Pratili su me do željezničke postaje Zavidovići. Kako nam je svima, i meni i roditeljima, pri srcu bilo, pri posljednjem stisku ruke, teško si je i predstaviti. Rastali smo se očekujući skore, sudbonosne dane pune neizvjesnosti. Nama je bilo službeno rečeno da idemo do Maglaja, a onda do Doboja, a mi smo prošli i Maglaj i Doboj i Derven­tu, i nastavili dalje prema Slavonskom Brodu, što vozeći se željeznicom, što idući pješice, sve dok nismo stali na nekoj manjoj željezničkoj postaji u Lužanima. To je zpravo manje pristanište na nekadašnjoj uskotračnoj pruzi Slavonski Brod - Derventa. Dalje smo krenuli pješice, desno od toka rijeke Bosne. Išli smo užurbanim korakom pješice jedan za drugim u koloni. Tako smo stigli (oko 19. svibnja 1945.) do jednog manjeg mjesta, s brojnim drvenim barakama. To mjesto bila je Vinska. Tu su nas, tj. sve bataljune, cijelu 18. Bosansku udar­nu brigadu (sva 4 bataljuna i prištabne jedinice) smjestili, za kratko vrijeme, u neke barake, odakle su očito, sudeći po ostacima starih novina, praznih konzervi i slično, kratko vri­jeme prije toga bili smješteni hrvatski vojnici, tj. domobrani i ustaše, kao i njemački vojnici.23 Još isti dan, kad su svi dije­lovi brigade pristigli, postrojili su cijelu brigadu i politički komesar ili komandant brigade držao je veliki uvodni pozdrav­ni govor. Najprije je pohvalio sve borce za sve dosada učinje­no i u borbi postignuto, te podijelio odlikovanja nekim ofici­rima, podoficirima i ostalim borcima za hrabrost i odlučnost u dosadašnjim borbama. Nije zaboravio ni, sasvim demagoš­ki, spomenuti da ih ima još koji su se istakli u borbi odlučnošću i hrabrošću. Sad se nalazimo pri odlučnom borbom za oslobodenje otadžbine i ovo je posljednja prilika da se zasluže odlikovanja. Neki mladi vodnici i podoficiri, koji nisu odli­kovani, nestrpljivo su pokazali, da teško čekaju priliku da po­kažu svoju hrabrost i zasluže odlikovanje.

Sad nam je svima bilo jasno da se nalazimo pred velikim borbama. Meni je palo na pamet ono što su naši hrvatski vojnici govorili pred povlačenje, da će najkasnije na Savi uspo­staviti granicu te tu sačekati i potući partizane. Sjetio sam se i onoga što mi je tata Žarko rekao prigodom prolaska kroz Vinište, da nas očekuje veliki okršaj i da, ako mognem, po­bjegnem. Nažalost, za to zasada nisam imao nimalo prilike.

23 Kako sam kasnije saznao, to je bio nekadašnji vojni poligon, Truppen­ubungsplatz, koji su u ožujku 1943. izgradili Nijemci za vojne vježbe i smještaj osoblja koje je radilo na izradi topografskih karti o području Vučjaka za njemačke vojne potrebe.

 

 

Klikni na foto...

BORBE U ODŽAČKOM KRAJU OD 21. DO 27. SVIBNJA 1945.24

24 Ovaj dio je kontraverzan: Partizanska strana u svojim izvješćima opće­nito i neuvjerljivo nastoji dokazati, da su branitelji Odžaka i okolnih mje­sta bili ostaci ustaško-domobranskih jedinica, pa i četničkih koje su prije svega služile kao zaštitnica njemačkom 21. korpusu koji se povlačio do­linom rijeke Bosne prema Slavonskome Brodu, te nisu uspjele na vrije­me prebaciti se preko Save. Tako između ostalog, na primjer Mladen Vukasovljević i Drago Karasijević u knjizi Pedest treća Narodnooslobodilačka udarna sndnjobosanska divizija, na str. 191 pišu:

Poslije povlačenja njemačkog 21. i 34. armijskog korpusa, one su ostale da se bore u okruženju. Iako se dogodilo da je ta grupacija od oko 11.000, ustaša, domobrana i 1.500 četnika pružala otpor čak i kad su snage anti­hitlenke koalicije zabole pobjedničku zastavu na zgradu Reistaga u Berli­nu, jedinice JA prisilile na predaju posljednje njemačke, ustaške i četničke snage na jugoslavensko-austriskoj granici 15. svibnja. Svjesne zločina, i kaz­ne koja ih očekuje, ustaše su odlučile da se bore do kraja.

Ne ulazeći u istinitost ostalih navoda, sama činjenica da se navodi da su braniteljima ovih krajeva pripadali i četnici (1500) otkriva svu absurdnost gornje tvrdnje. Ne kaže se o kojim se četnicima (domaćim ili Dražinim) radilo, ali je sigurno, da su i jedni i drugi bili krajnje neprijateljski raspo­loženi prema žiteljima ovih krajeva.

Druga strana uvjerljivo zastupa da su branitelji bili samo domaći ljudi, Rod vodstvom vlastitih, domaćih vojskovođa, Petra Rajkovačića, Ivana Calušića i dr. (Božo Vukoja [Hrvat žive vatre, Crnac 1999.], Grga Vilić [Vrijeme stradanja, Odžak 2005.], Marko Babić [Bosanskoposavski Blei­burg - Zrtve burića stale u Garevcu, Vidovice-Zagreb, 2005.], Zoran Dujak [Berlin pa Odžak, objavljeno u Švicarskoj 1993.] ... i drugi). Za nadati se da će buduća znanstvena istraživanja dati cjelovitu sliku ovih događaja i užasnih hrvatskih stradanja na tome području.

Poslije toga zbora, pozdravnog govora i dijeljenja odliko­vanja, mi smo od Vinske krenuli prema Savi, odnosno, kako se poslije ispostavilo, najprije prema selima Gornjem, od­nosno Donjem Svilaju. Išli smo pješice u koloni, i to sada ne u koloni jedan po jedan za drugim nego u streljačkom lancu, tj. jedan pored drugoga u razmaku od par metara pretresaju­ći posijane njive, zelene livade, grmlje, šumarke i ostalo.

Već nedaleko od Vinske, pred nas je iz nekog šumarka iz­bila grupa od petnaestak naoružanih muškaraca. Kad su nas zapazili, očito bili su iznenađeni, pogotovo kad su ustanovili da se radi o partizanima. Predali su se bez otpora. Partizani su ih razoružali, te ih, kao zarobljenike poveli sa sobom. Uskoro smo izašli na neku cestu. Tu su te zarobljenike po­stavili da posjedaju u krug. Oduzeli im sve što su imali, pa i gornju odjeću. U međuvremenu su se spremili dvojica-tro­jica mitraljezaca, te su stupili pred njih, i počeli po njima pucati. Sve su ih na mjestu što poubijali, što smrtno izranili. Jedan je ipak uspio, bar pokušao pobjeći preko posijanih nji­va. Kako su mu prije toga skinuli jaknu, bježao je u upadnoj bijeloj košulji. Mitraljesci su ga, nažalost, ipak pogodili. Po­gođen metkom pao je u mladim kukuruzima.

Poslije toga išli smo dalje u streljačkom lancu, prema Savi, i to preko Gornjeg i Donjeg Svilaja. Tu smo zauzeli položaje i odmah se i ukopavali. To smo i ubuduće činili, nakon svakog i najmanjeg pokreta. Kopali smo rovove, bez obzira koliko ćemo se na tom mjestu zadržati. Naša, 18. NOU brigada je 21. svibnja 1945. zauzela polazni položaj za napad na relaciji:

Točak (uključeno) - Gornji i Donji Svilaj.25

25 Njen zadatak je bio (kao što sam naknadno saznao iz knjige Mladen Vukosavljević - Drago Karasijević, Pedeset treća Narodnooslobodilaćka udar­na srednjobosanska divizija, str. 198), da s tri bataljuna prodre preko sela Svilaja, pored sela Vlaške Male, u pozadinu ustaša, likvidira uporišta u selima Gornjoj i Donjoj Dubici i potom se postavlja na liniju rijeka Sava - D. Dubica - selo Osječak - selo Breznik.)

Sad nisam siguran kuda smo se kretali, ali znam da smo najprije išli preko Donjeg Svilaja pa uz Savu, a kasnije smo prošli i Posavsku odn. Vlašku Malu, Gornju i Donju Du­bicu, i tako do Odžaka, gdje je bilo posljednje uporište bra­nitelja ovih krajeva.

Kao što je već rečeno, čim bismo stigli u neko odredište, odmah smo kopali rovove i zauzimali položaj, kao da ćemo danima tu ostati, a nekad se u stvari radilo samo o satima. Najveći otpor na koji smo naišli bio je u Vlaškoj Maloj i konačno u samom Odžaku, u koji naša jedinica, (tj. 18. NOU brigada) nije ušla.

Što sam tamo sljedećih dana, do 27. svibnja 1945. vidio i doživio, koliko smrti, koliko zloće, koliko ubijanja, ne da se ri­ječima ni opisati. Pokušat ću iznijeti samo neke doživljaje, bez kroničnog slijeda događaja i bliže međusobne povezanosti.

Skoro u svakom dvorištu, odnosno svakoj kući, u obližnjim selima, bilo je puno odraslih muškaraca, koji su tu stigli, često vodeći sa sobom i stoku, posebno krave volove, junad ... To su uglavnom bili muškarci, navodno domaći zemljoradnici. Kad smo mi stigli, svi su uglavnom ležali, njih po nekoliko u svakoj kući i glumili, kao da navodno boluju od tifusa. Sve su ih partizani ispitivali, uglavnom po šablonu od kuda dolaze, kome pripada stoka koja je u dvorištu i sl. Tražili su od njih, npr., da priznaju da je stoka njihova, a kada bi to priznali pod prisilom, onda su tražili da priznaju da nije njihova i sl. Pri tome su ih obično pištoljem tukli po glavi. Od tih udaraca nastajale su velike čvoruge na čelu. Onda bi im partizani, što je za njih bila najčešća i već uobičajena šala, naredili da zi nu da im ne kvare zube, pa onda pucali u usta. Takva očajna ubojstva izvršavana su nad pridošlicama, a često pred domaćim stanov­nicima i ponekad pred svim ukućanima. Ponekad su ubijani i mladići, skoro djeca, pred roditeljima i ostalim ukućanima.

Tako su u jednom dvorištu obiteljske kuće, pred majkom i ostalim ukućanima, partizani ubili jednog mladića starog 15-16 godina. Majka je to, razumije se, teškog srca gledala, ali nije svoju tugu i bol vani pokazivala. Kad su se partizani udaljili iz dvorišta, ona je glasno naricala i plakala. Kad su se partizani opet pojavili, ona je najedanput zašutjela.

Sjećam se, npr., da smo sreli nekog starca, kojem je išla krv na usta. Komandir Bogunović ga je pitao zašto mu ide krv. Ovaj je rekao da on ne čuje dobro, da ga je neki partizan nešto pitao, a on, jer je gluh, nije pitanje čuo, te nije odgo­vorio. Ovaj ga je na to, udario kundakom od puške u usta te mu izbio zub. Bogunović mu je rekao neka ide pred njim, a išli smo nasipom pored kanala, pored Save. Starac je išao naprijed, Bogunović za njim, a ja iza komandira Bogunovi­ća. Komandir je jednostavno izvadio pištolj i pucao mu u potiljak, na što se on samo srušio niz kanal. To je bilo za mene, kao tako reći dječaka, grozno gledati.

U jednom selu ili zaseoku, gdje je stanovništvo bilo miješa­no hrvatsko-katoličko i srpsko-pravoslavno (mislim da je to selo bila Donja ili Gornja Dubica), partizani su dali jednoj ženi da strijelja jednog mještanina iz susjednog sela. Ona je dva-tri puta pucala, ali svaki puta promašila. Ona je svaki puta, kad je trebala okinuti, od straha glavu okrenula nastranu. Tko zna dokle bi ta užasna igra trajala, da joj jedan, u tom poslu iskusni partizan, nije pridržao pušku dok je pucala. Onda je tog nesretnika ipak pogodila i on se pogođen srušio. Drugi parti­zani su mu onda mecima iz vatrenog oružja, dokrajčili život.

Jednog jutra u samu zoru, komandir čete Bogunović po­zvao me da idem s njim. Nisam znao što hoće. On je već prije toga zaustavio jednu mlađu snašu, obučenu u posavsku narodnu nošnju, poveo ju u jednu štalu, da ju navodno pre­kontrolira, a meni rekao da pazim da ne bi netko došao, te da ga po potrebi zovnem. On ja tu ženu odveo u štalu i za­držao se s njome kojih 40-50 minuta. Onda je on izišao i meni rekao da mogu ići. Ta mlada snaša nije izišla, bar dok sam ja još bio tu. Možda je izišla poslije. Pretpostavio sam da ju nije samo pregledao da vidi je li možda muško i nosi li oružje. To je navodno bila svrha njegove kontrole. Tek po­slije došao sam na pomisao, da to nije bila samo kontrola, nego, možda ju je u međuvremenu i silovao, možda je mlada snaša i tragičnije završila, možda ju je na kraju zadavio. Sva­kako, nije se čuo nikakav pucanj.

Svaka pretpostavka je sasvim umjesna, jer treba se uživjeti u tadašnju psihozu. Partizani su se i inače, a pogotovo ovdje, na ovim prostorima, bez skrupula, smatrali apsolutnim gos­podarima nad svime i svakome na ovom području: nad osoba­ma mladima i starima u kuć,ama, u dvorištima isokacima; nad materijalnim blagom, kako stokom u štalama i dvorišti­ma, tako i zlatnim nakitom u koferima. Ta psihoza je djelo­mično (samo djelomično) zahvatila i domaće stanovništvo, te su rezignirali, pa su i oni gledali partizane tim očima, tj. apsolutnim gospodarima nad svim, i mladim i starim osobama, i nad muškarcima i nad ženama. U toj općoj psiho­zi treba gledati i oružane osobe, i one koji su se predali par­tizanima, kao i one koji su hrabro išli u sigurnu smrt u pokušaju da se probiju iz obruča. To se zorno očitovalo i u slučaju Burićeve štale. Gledano kroz naočale takve psihoze, smješno je govoriti da se neki partizanski kapetan ili bilo koji dužnos­nik osjećao dužnim održati navodno obećanje, da će nekoga od uznika osloboditi za deset, više ili manje velikih dukata. Zašto to činiti i izlagati se opasnosti da bude od vlastitih ljudi osumnjičen za korupciju, ako je to svakako sve partizansko. Vjerovati u to, znači priznati partizanima neku etičku i moral­nu vrijednost, a oni nisu imali, bar kako sam ih ja iz bliza upo­znao, ne samo u ovom slučaju, nikakve etike ni morala. Za njih nisu vrijedili ni Božji ni ljudski zakoni. Oni su se vladali dosljedno svom uvjerenju apsolutnih gospodara, baš nad svime.

Tako je i komandir Bogunović smatrao privedenu snašu svojim vlasništvom s kojim može postupati po miloj volji. Možda je to i dotična mlada snaša, njegovo ponašanje prema njoj, tako gledala. Pošla je nekuda u noćno vrijeme ili u samu zoru, kada je svaka osoba osumnjičena koja se u to vrijeme slobodno kreće. Da se radilo o muškarcu, bio bi odmah lik­vidiran, kao ustaša, to jest narodni neprijatelj. Zato su i oso­be koje su žensku odjeću kontrolirale da se vidi da li se pod ženskom odjećom možda krije muškarac, kojeg treba odmah likvidirati, bilo da pod ženskom odjećom nosi oružje ili kao neprijateljski kurir nosi neke neprijateljske poruke, što je opet bilo opasno za život.

Ukratko, teško se ljudima u normalnim prilikama uživjeti u tu ratnu psihozu koja je tada kod partizana općenito vladala, to jest u psihozu totaInog nepovjerenja, prema svima i svako­me, i s druge strane, u uvjerenju, kao što je naprijed rečeno, da im sve pripada, da su apsolutni gospodari nad svime, po­sebice na ovim prostorima.

Posljednja dva-tri dana (23., 24. i 25. svibnja) počelo je djelovati i zrakoplovstvo. Mitraljirani su i bombardirani po­ložaji branitelja. Budući da borbene linije nisu bile ni stalne ni jasne, te jedna od druge strane nisu bile udaljene, bile su obje strane ugrožene.

O tome Zoran Dujak piše: Budući da dotične partizanske jedinice nisu mogle osvojiti Vlašku Mahalu ni okolna mjesta, nego su se morale povući i iz onih mjesta, koja su privremeno bile i osvojile, partizani su, nerado, uz puno okolišanja i obilaženja upu­tili molbu u Beograd da generalnoštabni oficiri odluče kako krenuti dalje. U izuzetno brzo donesenoj odluci generali četirju armija Jugoslavenske vojske: Koča Popović, Ivan Gošnjak, Peko Dapčević i Kosta Nađ odlučili su da na Odžak pošalju i zrakoplove.Te su od engleskih karavela i njemačkih zarobljenih Messerschmidta sas­tavljene dvije eskadrile koje su iz Beograda upućene u Odžak. Ti su zrakoplovi bojovno djelovali na prostoru Odžačke doline 23. i 24. svibnja 1945. Bombardirali su: Odžak, Adu, Balegovac, Du­bicu, Prud, Vojskovu i Osiječak, ali glavni cilj napada bila je Vlaška Mahala. U tom zračnom napadu uništen je vlaškomalski bunker kao i vlaškomalska škola gdje je bilo smješteno i zapovjedništvo Petra Rajkovačića. Sinkroniziranom napadu tih dana priključila se i dalekometna partizanska artiljerija koja je bila locirana na lijevoj strani Save u: Svilaju, Jarugama, Sl. Šamcu i drugdje. Sama pojava zrakoplova imala je stmtovite psihološke posljedice. Iznenađene i ne naviknute, nespremne na zračne napade, postroj­be jednostavno nisu znale što bi trebalo poduzeti. (Zoran Dujak, Berlin pa Odžak, objavljena u Švicarskoj 1993., str. 54.-55. Vidi i Božo Vukoja: Hrvat žive vatre - Križni put hrvatskog svećenika i njegova naroda, Crnac 1999., str. 205.)

Jedanput, prije nego se počelo svanjivati, u sitne sate, upra­vo kad je jedan vod naše čete napustio rovove radi prestroja­vanja (prvi vod 1. bataljuna naše 18. čete smjenjivao se s našim drugim vodom), u tom momentu su s protivne strane juriša­li opkoljeni branitelji i razbili našu cijelu četu, pri tom je skoro cijeli prvi vod naše čete stradao, svi su bili izbačeni iz stroja, bilo kao ranjenici bilo kao poginuli, a protivnik se pro­bio iz obruča.

 

Zoran Dujak u knjizi Berlin pa Odžak, na str. 56 piše: Pod okriljem noći krenuti će dvije formirane grupe u proboj partizan­skih obruča i to jedna prema brdovitom dijelu općine, a druga u pravcu Pruda tražeći spas u mogućnosti probijanja u pozadinu bojišta negdje u Hrvatsku. U Vl. Mali ostaje par desetina hrvat­skih vojnika, i to uglavnom oko Nujića štale, gdje je bilo posljednje uporište obrane. Grupa koja se probila u pravcu Potočana i Lipa,


u svom žestokom protuudaru razbila je birćansku brigadu na područiju Prnjavora probila se k željenom cilju, smještajući se u području Lipe i Plandišća. Više od 700 ljudi pod oružjem izvuklo se u toj grupi iz partizanskog obruča, a na str. 206. piše: Druga gru­pa, koja se probila u pravcu Pruda, nije imala takovih mogućnosti probivši se skroz do ušća Bosne u Savu, našli su se opet u obruč u odakle nije bilo više izlaza.

Opkoljenim braniteljima nije bilo važno hoće li poginuti ili neće, svakako im nije bilo spasa, pa su slijepo jurišali. Sje­ćam se da sam tom zgodom, dok su iznosili ranjenike, vidio i Franju Osti koji je pripadao prvom vodu, a bio, kako sam naprijed spomenuo, skupa sa mnom mobiliziran u Viništu, te sam ga od ranije dobro poznavao, i njega i njegovu obitelj. Nosili su ga ranjenog na nosilima. Netko je pitao što mu je. Onaj koji ga je nosio rekao je da mu je izgleda prebijena ruka i noga. Drugi netko je na to, očito samilosno i dobronamjerno rekao, nije mu ništa, da ne bi razočarao ranjenog Franju. No, situacija je bila puno složenija i Franjo je tada izgubio nogu, koja mu je naknadno amputirana u vojnoj bolnici u Tesliću.26

Od svih osoba koje su našoj četi pale u ruke, a bilo ih je na stotine, ako ne na tisuće, samo su, koliko ja znadem, ostala tri muškarca na životu. Možda je to slučajno, možda zato što je u tim krajevima to ime često, ali su se sva trojica zvali Mari­jan. To su bila dva mladića, od 15, 16 godina i jedan stariji čovjek, kojeg su partizani poštedjeli, jer su se za njega zauze­li mještani, pravoslavci iz susjednog sela (Donje Dubice?) jer je bio kod njih kao kovač i podkivao im konje.

26) Nakon oporavka Franjo Osti, invalid s jednom nogom, bio je zaposlen kao čuvar novog mosta na rijeci Bosni u Viništu.

Sve ostale muškarce, koji su im dopali šaka, nemilosrdno su likvidirali, počevši od onih prvih zarobljenika, odmah iza Vinske, pa sve do posljednjeg na putu prema Derventi.

Kako bilo da bilo, završavajući ovo žalosno poglavlje, mo­ram konstatirati, da se događanjima na ovim područjima pri kraju Drugoga svjetskog rata, premalo govorilo i pisalo. Vje­rojatno su ta događanja ostala u sjeni vrhunca zločina bleibur­ške tragedije koja se istovremeno dogodila. Zločini na dijelu hrvatskog naroda, počinjeni ovdje, slični su zločinima poči­njenim u Bleiburgu. Ovdje se ginilo i branilo i kad je ne sa­mo Bleiburg nego i kad je Berlin pao, pa i kasnije. Ovo, re­lativno malo područje, na trouglu između, rijeke Bosne na samom njenom ušću u Savu, i susjedno, prekosavsko pod-


ručje, na završetku Drugoga svjetskog rata, u travnju i svib­nju 1945. doživjelo nevjerojatna ratna iskušenja i višeslojna opterećenja, prouzrokovana sljedećim okolnostima:

 

Prvo, dolinom rijeke Bosne, preko Dervente i Slavonskog Broda, povlačio se njemački 21. armijski Korpus, čije su izvla­čenje osiguravale ustaško-domobranske jedinice 12. divizije HOS-a NDH. To samo po sebi je nosilo veliko opterećenje za domaće pučanstvo. Saobraćajne veze bile su potrgane, pa su te vojne jedinice bile prisiljene živjeti na račun domaćeg naroda.

Drugo, poslije proboja srijemskog fronta (12. 4. 1945.), 1. i 2. JA kroz Slavoniju su lijevom i desnom obalom Save snažno nadirale na Zapad. To je i psihički i ekonomski i voj­no opterećavalo to područje.

Treće, u to vrijeme je i Draža Mihailović sa svojim četni­cima bio na Vučjaku (14. 3. - 13. 4. 1945.) i donio plan po­vratka u Srbiju. Dražini, kao i domaći čemici, živijeli su na račun domaćeg puka. Četnici su kako je poznato, do krajnjih granica pljačkali sve do čega su došli, pa konačno i ubijali žitelje ovih krajeva.

Četvrto, prije toga Draža se na Vučjaku razišao s crnogor­skim četnicima, koji su na svoju ruku, pod vodstvom Pavla Đurišića, najprije preko ovog kraja, opet na račun ovdašnjeg pučanstva, prešli na teritorij pod nadzorom vlasti NDH i pošli za Sloveniju. Ni to nije bilo bez ozbiljnih posljedica za pučanstvo toga područja.

Peto, sredinom travnja (18. 4. 1945.) prolaz svih, kako njemačkih, tako i hrvatskih jedinica i mnogobrojnih kolona u povlačenju na Zapad, bio je prekinut. I to se, što je prirodno, višeslojno odrazilo na pučanstvo ovog kraja. Pripadnici i nje­mačkih i hravatskih jedinica morali su se nekako prehranjivati.

Šesto, konačno, nenadoknadive gubitke u ljudstvu i eko­nomiji podnijelo je ovo područje u travnju i svibnju 1945. za vrijeme konačnih borbi za ovaj kraj. Posljedice toga osjećale su se još godinama, pa i desetljećima.

 

NAPUŠTANJE ODŽAČKOG KRAJA I DOLAZAK U DERVENTU KRAJEM SVIBNJA 1945. (Str. 91.)

 

Nakon jednog tjedna (20. - 27.5.1945.) teških borbi oko Odžaka i svega što sam tamo doživio, naša jedinica, tj. 18. Srednjobosanska udarna brigada, pobjednički kroz sela i nase­lja, i manje gradove, usiljenim korakom, krenula je prema Derventi. Ne znam točno kuda smo sve išli, ali sjećam se da smo uz put od vremena do vremena zastajkivali, da neke, ili zarobljenike ili sumnjive osobe, likvidiraju. Neki od oficira su jahali na konjima, upravljali kolonom, te odlučivali i o životu i smrti sumnjivih osoba, koje su im u selima, naselji­ma i gradićima kroz koje smo prolazili slučajno pali u ruke, ili su ih domaći mještani prokazali kao narodne neprijatelje. Dovoljno je bilo da netko upre prstom na nekoga da je na­rodni neprijatelj, pa da bude na licu mjesta ubijen.

Danas, kad čujem kako su ubijali naše na križnom putu, uvijek se sjetim tih žalosnih scena na putu od Odžaka do Dervente.

Nakon napornog usiljenog pješačenja i dosta mukotrpnog dugog puta, konačno smo stigli do Dervente. Tamo u Der­venti nam je priređen svečani doček. Dok smo pobjedonosno marširali kroz Derventu, narod je, koliko ih je bilo u gradu, »oduševljeno« slavio pobjednike.


Kroz to cijelo vrijeme, pored svih tih borbi i tjelesnih napora, imao sam još gorih duševnih muka i tegoba. Naime, svaki put kad bismo zarobili neke pripadnike tih jedinica, ili uhitili neke, za partizane osumnjičene osobe, počevši od onih prvih jadnika, koji su se predali odmah nakon polaska iz Vinske, do posljednjih ubojstava na putu prema Derventi, stalno sam mislio da bi i moja starija braća, Mato i Jozo, koji su otišli na povlačenje, bili među zarobljenim ili uhvaće­nim osobama. Nisam, naime, zaboravio, da je bilo riječi kad su polazili na povlačenje, da će najkasnije na Savi sačekati partizane.

Smotra i defile 14. i 18. brigade u Derventi 27. svibnja 1945.

Poslije pobjedonosnog marširanja kroz Derventu, mi smo (tj. naš 1 bataljun) odmah, još istog dana, nakon smotre i defilea u Derventi 27. svibnja otišli oko 18 km jugo-zapadno od Dervente u jedno veliko pravoslavno selo Kalenderovci. Tamo smo prenoćili. Ja sam bio čvrsto odlučio da ću odmah, kako mi je otac savjetovao, prvom zgodom pobjeći. Bio sam za bijeg već sve pripremio, pa i svoj ranac telećnjak, skupa s dnevnikom koji sam cijelo vrijeme kao četni »ćato« za jedi­nicu vodio. Kad sam se raspitivao kod domaćeg stanovništva, konkretno kod pravoslavne (Srpkinje) domaćice gdje smo se bili smjestili, kakva je mjesna situacija, rekla mi je, sinko, sve je puno vojske, što odbjeglih ustaša, Nijemaca i drugih, a najviše ima domaćih četnika.

Iz toga sam uvidio, da su, bar zasada, izgledi nikakvi da bi se dalo bilo kuda pobjeći. Stoga sam zaključio da je najbolje da ostanem i ostao sam tamo gdje jesam, tj. u jedinici u kojoj sam bio, u 18. Srednjobosanskoj udarnoj brigadi.

U međuvremenu je 28. svibnja naša cijela 18. brigade dobila od štaba 53. divizije naređenje da zaposjedne teren na području Pojezine - Čečava - Pribinić - Blatnica - Vučjak, sa zadatkom uništenja zaostalih četničkih i ustaških skupina na tom području.

sada se više točno ne sjećam detalja, ali je sigurno da smo iz Kalenderovca krenuli prema Srednjoj Bosni, da tamo na relaciji Teslić - Klupe - Maslovare - Kotor Varoš - progonimo sada uglavnom mjesne četnike. kretali smo se po planini Borja, Uzlomac, Pougarje... Sjećam se da smo bili u velikom srpskom selu  Čečavi, te u Donjoj, Srednjoj i Gornjoj Šnjegotini, Aginu Selu... Tu smo se duže vremena zadržavali, čas u jednom, čas u drugom selu.

Ponekad smo i više puta navraćali u isto selo. Hvatali smo četnike koji su se manje više zadržavali kod svojih kuća i obi­telji, te se neorganizirano, pojedinačno, ili u manjim skupi­nama, prilično slobodno osjećali i kretali. Također sjećam se da je jednom naša patrola izvijestila da su naišli na grupu odbjeglih ustaša (vjerojatno su to bili izbjegli branitelji iz Ko­tor Varoša). Na pitanje komandira, što su s njima učinili, rekli su, naravno, odmah smo ih likvidirali. Komandir ih je za to pohvalio. To su činili i s domaćim četnicima koje su od vre­mena do vremena hvatali. Najprije bi ih ispitivali, jer su to često bili nekadašnji susjedi i poznanici iz ranijih vremena, da bi od njih nešto saznali, a onda su odvođeni u najbližu šumicu, ponekad su zahtijevali od njih da sami iskopaju grob­nicu i strijeljali ih, te grobnicu samo zasuli zemljom ili kame­njem. Tu nisu vrijedili nikakvi međunarodni propisi, konven­cije i ugovori. Pravih zarobljenika, u smislu međunarodnog prava, nije bilo. Ne sjećam se da je ijedna od naših jedinica, kroz to cijelo vrijeme, ijednog zarobljenika živog predala vi­šim instancijama. Sve je rješavano po najkraćem postupku. Partizani se, kao inače, nisu ni ovdje ni cijelo vrijeme dok sam s njima bio, držali Ženevske konvencije u odnosu ni na za­robljenike, ni na ranjenike ni na obične civile.

    U međuvremenu je postalo prohladno. Mi smo, po nalo­gu viših instancija, stalno bili u pokretu. Spavali smo po štala­ma ili potpuno na otvorenom, bez ikakvog krova nad glavom. Znam da sam jednom zgodom u pokretu sav prokisao. Kad smo se smjestili u nekoj štali na sijenu, odmah, onako mokar i umoran, zaspao sam. Kad sam se probudio, bio sam sav ukočen. Nisam mogao ni nogama ni rukama mrdnuti. Počeo sam postepeno trljati ruke, onda noge. Pred štalom, na kojoj sam spavao, gorjela je vatra. Noćni stražari su je ložili i grijali se. Kad sam postigao toliko, da sam se mogao kreta­ti, sišao sam do njih i malo se ogrijao, najprije jednu pa drugu stranu tijela. Dok se jedna strana grijala, druga se smrzavala. Prave limtalove muke [!J.

......................................................

RECENZIJA

 

Naslov rada dr. Ivana Tomislava Međugorca: Sjećanja jednog bosanskogfratra na ratne godine 1941 -1945., upu­ćuje na njegov sadržaj. Postavlja se pitanje zašto je autor ro­đen 1928. osjetio potrebu da nakon više od 60 godina napiše i objavi ova svoje sjećanje? Očito su na to utjecale društveno­-političke promjene kada se o mnogim temama može slobod­nije progovoriti i to zato kako nas u posveti on uvjerava da to čini »samo istine radi«. I drugo pitanje: U čemu je važnost takvog svjedočenja? Odgovor na ovo pitanje može se uglav­nom zaključiti iz sadržaja rada.

 

Rad je podijeljen podnaslovima na 15 tematskih cjelina kronološkim slijedom uz uvodni dio na početku, a na kraju se nalazi bilješka o autoru.

 

U uvodnom dijelu autor daje kratku, sadržajnu i dokumen­tiranu genealogiju svojih Međugoraca (Žarkovih) iz Viništa do 1941. Otac Žarko radio je na tamošnjoj željezničkoj posta­ji, koja se nalazila na pruzi Bosanski Brod - Sarajevo. Vinište je nastanjeno Hrvatima katolicima, pripada župi Osova, i ta­dašnjoj općini Zavidovići te kotaru Žepče. Otac Ivanov Žarko radio je na željezničkoj postaji u blizini koje su imali kuću. Ivan je završio osnovno školovanje u Zavidovićima, a 1940. upisao se na Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, koju pohađa do proljeća 1945., a praznike provodi u Viništu.

 


 U glavnom dijelu je najprije kratko sjećanje autora na poče­tak Drugoga svjetskoga rata u travnju 1941. (koji ga zatiče u bolnici Koševo u Sarajevu, koje je tada bombardirano, kao i dolazak Nijemaca, kapitulacija vojske Kraljevine Jugoslavije, proglašenje i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske [NDH] i autorov povratak u Visoko, uz naznaku pojave otpora pre­ma NDH i njezinom ustaškom režimu, zbog njegove politi­ke i prakse (navodeći neke od primjera), poglavito od partiza­na prevođenih komunistima i četnika, te sjećanje na napade partizana na Žepče (u siječnju 1943., kada su na kratko zauzeli i Vinište) i na Vinište (u prosincu 1944. kada ga nisu uspjeli zauzeti) što ih je osobno doživio. Zatim slijedi opširno sjećanje autora (iskazano s 10 poglavlja) na dolazak partizana u Vinište 15. travnja 1944., njegov prvi susret s njima, i prisilna mobi­lizacija u jednu četu 1. bataljona 28. srednjobosanske udarne brigade 53. udarne srednjobosanske divizije Jugoslavenske armije, u kojoj kao pismen postaje ćata-pisar, te je prati na njezinom putu kroz niz mjesta srednje Bosne. Od progona četnika Draže Mihailovića od Šiprage do Bradine (26. travnja do 6. svibnja), zadržavanja u Varešu (8. do 16. svibnja), i bor­bi s hrvatskim braniteljima u odžačkoj Posavini (21. do 27. svibnja) do uništenju zaostalih četničkih i ustaških skupina na prostoru Derventa - Kotor Varoš - Teslić (27. svibnja do rujna 1945.), boravak u Tesliću i 20. listopada 1945. demo­bilizacija i povratak u Visoko na nastavak školovanja u Fra­njevačkoj gimnaziji i Sjemeništu. Autor je ta svoja sjećanja potkrijepio i pojedinim citatima iz partizanskih dokumenata te literature. Upravo to razdoblje tzv. »završnih operacija« i pobjede Jugoslavenske armije na jugoslavenskom ratištu, što je rezultiralo kapitulacijom Njemačke, krajem rata u Europi i propašću NDH, uz veliki broj zarobljenih vojnika i civila NDH, koji se upućuju na križne putove tijekom kojih mnogi stradavaju s jedne, i uspostavom Demokratske federativne Jugoslavije (DFJ) pod vodstvom komunista uz žestoko obra­čunavanje sa svim svojim stvarnim i potencijalnim vojnim i političkim protivnicima, sa brojnim poratnim stradanjima stanovništva, poglavito Hrvata, što se odnosi i na ovo pod­ručje srednje Bosne o kojemu autor piše.

  Tako je prema auto­ru već početkom travnja 1945. za mnoge Hrvate-katolike iz Srednje Bosne bili su to bolni i sudbonosni dani, kada mnogi bježe i povlače se pred partizanima iz straha. Bili su to dani »odlaska u nepoznato, dani rastanka, dani povlačenja, dani početka kriznog puta« sa različitim početkom i svršetcima, smjerovima i oblicima, na kojima su mnogi i mnogi izgubili život. Autor kao očevidac svjedoči o ponašanju tadašnjih par­tizana tvrdeći da » ... za njih nisu vrijedili ni Božji ni ljudski zakoni«, jer su se »vladali dosljedno svom uvjerenju apsolut­nih gospodara, baš nad svime«, te dovodi pod pitanje pisa­nje nekih autora, da bi se neki od partizanskih dužnosnika osjećao dužnim održati navodno svoje obećanje da će neko­ga od uznika osloboditi za nekolicinu dukata. To je posebno došlo do izražaja u odžačkoj Posavini gdje je - prema autoru - ono što je tamo »vidio i doživio, koliko smrti, koliko zloće, koliko ubijanja, ne da se riječima ni opisati«, navodeći neke od primjera stravičnog stradanja tamošnjih Hrvata. Prema njemu od svih zarobljenih od njegove partizanske čete, »a bilo ih je na stotine, ako ne tisuće, samo su, koliko ja znadem, ostala tri muškarca na životu« stjecajem posebnih okolnosti, dok svi ostali »nemilosrdno su likvidirani«.

 Iz iznijetih napomena sjećanja dr. Ivana Međugorca, s obzirom na ratno i poratno razdoblje od travnja do listopada 1945. na području Srednje Bosne i odžačke Posavine koje obrađuje, zatim strukturu i sadržaj te mjesto i uloga u kojoj se kao »partizan« nalazio proizlazi da imamo pred sobom jedan vrlo zanimljiv i vrijedan rad. U radu je autor nastojao otrgnuti od zaborava sve ono što je smatrao bitnim u svom sjećanju na događaje, kojih je bio sudionik te dramatičan i za mnoge vrlo tragičan kraj rata i početak poraća te 1945. na višeetničkom prostoru Srednje Bosne. On je daljnji prilog istini. Zato ovaj rad može poslužiti kao svojevrstan izvor za sve one koje navedeni događaju u tome vremenu i prostoru zanimaju. On može biti i poticaj ostalim sudionicima doga­đaja, bez obzira na kojoj su se strani u to vrijeme na tome prostoru nalazili, da iznesu svoja sjećanja. Ali isto tako može poslužiti i istraživačima te povjesničarima za analizu i dopu­nu dosadašnjih spoznaja te za daljnja istraživanja ove vrlo slo­žene i tragične problematike užasnih ratnih i poratnih stra­danja, koje žrtve tako ne zaboravljajući ih makar i moralo pobijede počinitelje zločina, te posluže i kao svojevrsna poru­ku za budućnost, da se zločini nikada više ni sa jedne strane ne ponove.

 

dr. sc. Zdravko Dizdar

 

 

Godine 2001. u izdanju Svjetla riječi iz Sarajeva objavio je knjigu Pri­krivana istina. Uloga bosanskih franjevaca u organiziranju dušobrižništva i socijalne skrbi za hrvatske sezonske radnike u Njemačkoj. Godine 1992. s njemačkoga na hrvatski jezik preveo je knjigu Antona Steinera, /Isusovi susreti: rad s Biblijom u zajednici.

 


Studeni 2009.

::: NEKE STVARI I OSTALO

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević