Smaknuće na Trgu slobode

Svoj partizanski pohod Petar Rakela završio je u slovenskome gradu Zidanom Mostu, tri dana poslije kapitulacije Hitlerove Njemačke, 12. svibnja 1945. Iz rata se vratio roditeljskoj kući u Zagreb neokrznut od metka, s medaljom za hrabrost i činom potporučnika. Kad su ga pitali: što bi želio raditi po razvojače­nju? - odgovorio je da bi se rado okušao kao novinar. Rekli su mu potom da se javi glavnome uredniku netom pokrenutoga Narod­nog lista, prekaljenome komunistu Ivi Baljkasu, sudioniku prvo­ga kongresa Komunističke partije Jugoslavije u Vukovaru 1920. Šjor Ivi se dopalo Petrovo pitko pisanje, sočan jezik i nači­tanost, pa ga je ubrzo unaprijedio za reportera koji će putovati diljem Jugoslavije, izvještavati o obnovi i izgradnji porušene ze­mlje, sprezi naroda i Armije, osnivanju seljačkih radnih zadru­ga, prvim mirnodopskim udarnicima koji višestruko premašuju norme i nositelji su prijelaznih zastavica, suđenjima narodnim neprijateljima i domaćim izdajnicima, masovnim fiskulturnim manifestacijama i tome slično. Obišao je više gradova i sela pu­tujući autobusima, kamionima i sporim vlakovima. Čim bi ovaj predao članak, šjor Ive ga je slao na novi događaj.

Vrućega srpanjskog ljeta četrdeset pete naložiše mu da krene u Vinkovce i sutradan bude nazočan javnome vješanju ratnoga zločinca, ustaše Ivana Tolja. Šjor Ive ga je posavjeto­vao neka živom riječi, kao uostalom i do sada, snažno naglasi kako gnjevni narod naplaćuje dugove od izroda koji nisu umakli maču pravde i stigla ih je zaslužena kazna. Kratko i sažeto. Bi­star čovjek kakav je Petar očas je shvatio što mu je činiti.

U Vinkovce se doklatio putničkim vlakom, razdražljiv i loše volje, zarobljen čudnim bljutavim osjećajem i natečenih kapaka od stalne nesanice.

Nikada nije svjedočio smaknuću. Iz njega se iskralo usnulo sjećanje kad se kao politički komesar čete u Podravini žustro opirao da preklani ne ubiju mladoga partizančića, tako reći dječaka. Osudili su ga da za primjer bude strijeljan naočigled svih boraca. Okrivljen je stoga što je gladan posegao za tuđim voćem, a uzrujani seljak prenagljeno ga je prijavio komandiru. Ali kad je oštećeni saznao kako će golobrado dijete i jedinac u majke udovice poslije njegove tužbe platiti životom, zalelekao je i čupajući kose krenuo zapomagati da poštede nevoljnika. Da ne umre mlađan. Petar ga je spasio doslovce u posljednjem trenut­ku od izvođenja pred streljački vod.

Petar Rakela odsjeo je u Domu armije. Siva secesijska zgra­da neugodno ga se dojmila, dočekala ga je tmurno, odbojno i ne­prijateljski. Preko ležaja u samostanski uskoj sobi bili su uredno složeni pokrivači boje pepela. U labavome snu trzao se i bacakao kao zaklana kokoš.

Ujutro je odšetao na vinkovački Trg slobode, koji je pod­sjećao na nadnaravnu nasukanu hobotnicu. Straže su bdjele nad prostorom oko vješala. Svjetina se tiskala da zauzme bolje mjesto s kojega će vidjeti kraj poznatoga ustaše. Petar je u čudu zapazio mnoštvo žena i djece. Da je po njegovu, on ponajprije ne bi jav­no pogubljivao osuđene na smrt, makar oni bili najveći krvoloci. Pogotovu ne bi puštao dječicu blizu galgi. Grozničavo je razmišljao o tome kako će im se grozni prizor zasvagda duboko urezati u pamćenje. Spominjat će se odvratne uspomene sve dok ih bude služio razum. Nema te boje koja će potamniti, spužve koja će izbrisati i noža koji će odrezati sliku što će im se prikazivati za noćnih mora, u trenucima krhkoga raspoloženja. I tko će razu­man jamčiti da se u bezazlenim glavicama neće izroditi sva sila duševnih tegoba i da će se u njima neće koješta poremetiti.

Prodavač slastica nudio je dječurliji svakojake oblizotine. Trgovina je trgovina i u sjenci vješala.

Petar se probio do povlaštenoga, zaštićenog zabrana u koji se ulazilo s propusnicom i odakle je pucao najbolji pogled na mjesto skorašnjega čina. Tu su se već okupili predstavnici vlasti, partijski prvaci, viši oficiri vojske i milicije, probrani članovi sin­dikata, omladine, Antifašističkoga fronta žena (Afeže), Narodno­ga fronta i Hrvatske seljačke stranke, zaslužni radnici i udarnici. Stigli su, dašto, i nezaobilazni novinski, radijski i agencijski iz­vjestitelji.

Petar promatra povlašteni lokalni svijet, mjesne odličnike, gradsku kremu, palatine netom ustoličenoga poretka i pita se, dok ih vidi ovako vedre, nasmijane i u opuštenim razgovorima: jesu li došli da budu svjedoci ubojstva u ime naroda, ili pak na sijelo, veselicu ili paradu? Jesu li ovi velikodostojanstvenici iz nove klase doista kamenih živaca ili se prave opušteniji nego što zapravo jesu? Je li to što čita s njihovih lica i očiju zbilja ili ipak gluma?

Vrlo važni drug iz komiteta pita manje važnoga druga iz sindikata poznaje li on u Vinkovcima dobroga, čestitog majstora koji će mu popraviti budilicu? Upitani, cijepljen protiv ukusa, u tamnoplavome odijelu i žutim, rupičastim cipelama, i kome iz gornjega džepića sakoa strši češalj, a iz kvarnoga zubala oglodana čačkalica, presretan što mu se obratio vrlo važni drug iz komi­teta, pokorno uzvraća kako će se raspitati poslije ovoga i sigurno će mu pronaći dobroga urara... Drugarica iz Afežea raspričala se s dobroizglednom drugaricom iz omladine: »Pušiš li? Ja, znaš, rijetko, jednu dnevno... Pogdjekad, možda, nijednu. Kad pušim ne uvlačim... Zapravo, zapalim kad sam zadovoljna. Da, da istina je, zadimim kad mi se dogodi nešto lijepo, kad se fino osjećam, razumiješ... « No kad je drugarica iz Afežea napokon ulovila po­gled vrlo važnoga druga iz komiteta, uputila mu je svoj najzavodljiviji osmijeh i odnemarila mlađu drugaricu iz omladine.

Na zapuštenoj građevini od šuplje opeke izgužvano i otrca­no visi trobojka. Zaboravili su je skinuti nakon svetkovanja.

Manja skupina partizana raspojasala je kozaračko kolo. Ne­znani solist, čija je mišićava pojava odavala diva nabijena siro­vom snagom i kome se po govoru nazire da je Ličanin, zapjeva jednoličnim baritonom: Naša - naša OZNA i mitraljez zrno, rea - reakciju zavili u crno!

O Petra se kao krpelj zakačio honorarni dopisnik beograd­skoga dnevnog lista Glas, izvjesni Živko Lovretić, usana pocrnje­lih od pića, zvanjem referent za opskrbu u mjesnome Narodnom odboru, nalik statistu iz nijemih filmova. Ima pohabane cipele, poderanu lijevu čarapu, jednobojnu crvenu kravatu vezanu na lastiš i napade kašlja (»To je od pušenja, kolega« brižno naglasi). Petar Rakela se pokajao što se istrčao i pred njime izlanuo da je iz Narodnoga lista. Nije ga se nije uspio otresti, dosadna na­past bezdušno ga je oslovljavala s »kolega« i triput mu opširno objasnila kako ne dopisuje u novinama zbog novca, nego mu je to nametnuto »odozgo«, kao partijsko zaduženje: »Znate kako je, što se mora nije teško, je l' da, kolega Rakela... « Vinkovački davitelj govorio je ravničarski otegnuto da je mirne duše mogao zamijeniti pilulu protiv besanice.

Već po Lovretićevim prvim rečenicama nervozni Petar je zaključio kako je dotični intelektualac nižega reda mali novinar, ali prije svega - velika budala. Slušao ga je s izvještačenim izra­zom uljudne hinjene pozornosti i široka pogleda (lažna, ustrepta­la radoznalost). Budući da nije pronalazio riječi kojima će zaustaviti bujicu tlapnje, sve više mu se činilo da ga sve manje podnosi: »Depresivna rastresenost koja me to jače spopada što se bliži Toljevo vješanje!« - zaključi Petar. Dok je Lovretić i dalje mljeo, on je odsutno zurio u nj kao hipnotiziran, ne primajući u se što mu priča taj gmaz. Čak se nije - kao što je činio u sličnim dosadnim prigodama - smiješio iz pristojnosti i kimao glavom da pokaže sugovorniku kako ga zorno prati. Odlučio je da mu ne odgovara i bude samo slušatelj.

Eno i šefa gradske OZN-e. Petru sine da su narodni udvornički pjesnici iskovali slogan: OZNA sve dozna! Reakcija je dotle tu ustanovu za utjerivanje straha, poigravajući se njenim počet­nim slovima, potuljeno prekrstila u: O zašto nas apse? I taj grad­ski Oznin prvak, jedva primjetnim pokretom glave, nadmenošću obaviještena znalca, poslao je nijemi glas vrlo važnome drugu iz komiteta da ono samo što nije počelo. Najvidljiviji ukras na glavi druga iz OZN-e su slonovska ušesa. Petra su podsjetila na njego­vu dobru i vrlo pobožnu baku Kseniju, koja je pronicavo pogodila da je priroda darežljivo obdarila golemim ušesima ljude koji rade u policiji. I agenti iz Ustaške nadzorne službe (UNS), koji su je ispitivali o njemu nakon što je iz Zagreba prebjegao partizanima, bili su ušati, rekla mu je. I kad god bi upoznao kojeg policajca, Pe­tar mu se zapiljio u uha, diveći se baki Kseniji zbog zapažanja.

Trg pred Petrom okrenuo se naglavce čim je ugledao veza­noga osuđenika, skorašnjega putnika za pakao, dok on između dvojice brkatih, plećatih i mrkoglednih milicionara, teturajući beskrvna lica, u tankoj, razdrljenoj i znojavoj maslinastoj košu­lji, neobrijan i ispijen, nestabilno gazi put stratišta svojim po­sljednjim koracima. Toljevi pokreti su usplahireni. Nelijepo se sapinje. Obli trup i tanke kozje noge čine se kao loše sastavljena igračka od dva dijela što ne pripadaju jedno drugome. Osuđenik na smrt odsutnoga staklena izraza zuri u masu.

Petar će otprilike tako i napisati, recimo: »Zločinac je tupo gledao preda se, podlo i lažljivo...«

Petru se pričinja da je turobni Tolj ružan. Roditelji mu nisu bili dobre volje dok su ga pravili, smišlja u histeričnome neredu nebulozne galgenhumorne aforizme.

Netko iz gomile, proparavši vreli zrak, sumanuto zaurla: »Smrt zločincu!«. Narod oko njega nesložno prihvati poklič: » Smmmmrr r rrt!«

Dok s razglasa kakofonično grme borbene koračnice, Petar Rakela u transu zamišlja što će se dogoditi kad se tijelo bude zanjihalo. Čitao je da obješeni, čim mu omča zaguši grkljan, naj­prije polucira, onda se uneredi i isplazi jezik. Hropac potraje četiri do pet minuta, a u nekih nesretnika i dulje, dok ne nastupi mrtvačka ukočenost. Rigor mortis. Nagrđeni strip skorašnjega okrutnog rituala munjevito mu oblijeće oko glave, a Petar ćuti kako više nije kadar stajati. Sluti da će ga napasti nešto nepri­lično: povratit će ili se onesvijestiti... Zato će pobjeći s ovoga zlogukog Trga slobode, pa kud puklo! Grubo odgurne zabeze­knutoga dopisnika Lovretića i ubrzano umakne iz vinkovačke gladijatorske arene.

Na ulazu u Dom armije, dežurni oficir jakim zubima slasno otkida komad žutocrvene breskve i rukavom briše gusti sok koji mu se cijedi niz bradu. Uniforma koja mu se cakli koliko se izlizala ionako odavno vapi za kemijskim čišćenjem.

»Je li ono gotovo?« upita.

»Sada će.... Samo što nije« u trku procijedi Petar i zagrabi uz stubište.

»Šteta da ne mogu vidjeti...« uzdahne oficir, nesretan što mu je dežurstvo uskratilo predstavu koja se vida jednom u životu.

»Panem et circenses!« juvenalovski prezirno dobaci Petar, a prikaza mu se gubila u sumraku sve dok se nije rasplinula. Sre­ćom što ga dežurni više nije čuo, jer bi, možda, zapeo i upitao: »A što je time mislio reći drug novinar iz Zagreba?«

Do polaska na kolodvor Petar Rakela nije izvirivao iz sobe. Obuzela ga je neutaživa osama. U groznici se prisjetio da je prvi put posvemašno zakazao otkako je na plaći u Narodnome listu. Ostavio je svoju redakciju na cjedilu. Nije gledao Toljevo vješa­nje, a nije ni pozvao stenografe i izdiktirao napamet nešto uop­ćeno, bilo što, samo da se javio reda radi. I kako će se, k vragu, sada izvaditi pred šjor Ivom? Što će mu reći, zašto se nije oglasio? Najuvjerljiviji izgovor bila bi laž kako je telefonska veza bila u prekidu. U ovim anarhičnim danima to je lako moguće, štoviše prekidi i kvarovi su svakodnevne pojave. Tako će se izvaditi pred šjor Ivom.

Ali pred njime mu se oduzela moć govora i premučao je.

Bijesni Ivo Baljkas samo što nije prolio gubitničke suze zato što je Vjesnik objavio upadljivo istaknuti izvještaj s javnoga vješanja u Vinkovcima, a Narodni list ni mukajet. Poturio je pod nos Petru suparničku novinu neka je dobro pogleda. U pol glasa čitao je vijest odaslanu telefonom 12. srpnja 1945. kad je pred više od pet tisuća ljudi na Trgu slobode bio obješen ustaša Ivan Tolj:


Pošto je predsjednik suda pročitao osudu, javio se jedan se­ljak koji je izrazio želju da u ime naroda izvrši osudu nad ovim teškim ratnim zločincem. Tako je ovaj seljak, čijega je oca i majku Tolj strijeljao, stavio omču oko vrata, a dva su druga seljaka od­gurnula stolicu. Tako je sam narod izvršio odmazdu nad ovim mnogostrukim zločincem.

Gužvajući Vjesnik šjor Ive oporo upita:

»I što kažeš, druže Petre?«

»Ništa!« tiho odgovori. Bio bi najgore izabrani trenutak da je bilo što rekao.

Ne suspregnuvši se, šjor Ive zalupi vratima kako iz susjedne sobe ne bi slušao pjevušenje svoje tajnice Mile koje mu je podizalo tlak. Sjeo je i dobovao o stol dvojeći da li da na Petra baci gloma­znu kristalnu pepeljaru. Nakon što se ispuhao saslušao je ispovijest grješnoga novinara koji mu je pošteno priznao kako nije smogao snage da gleda vješanje. Šjor Ive se ljutito podigao i poput izgladnjela vuka u krleci, s rukama na leđima, gotovo minutu hodao s kraja na kraj prostranoga salona. Nelagodna šutnja pojačavala je i onako tešku napetost, sve dok glavni urednik Ivo Baljkas napokon nije progovorio, uzaludno se trseći da zazvuči što staloženije:

»Nepodnošljivo si romantičan za današnje vrijeme. Nisi ti za novinara, Petre!«

»I nisam, šjor Ive!« skrušeno prošapće Petar, otare oznojene ruke o hlače i izađe uz lagani naklon. Da se više nikad ne vrati u Narodni list.

Tako je Petar Rakela otišao iz novinarskoga posla.

 

Pero Zlatar, "Devet istinitih priča s gubilišta", str.81-87 

::: NEKE STVARI I OSTALO

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević