Sporazum

 

Piše: Florence HARTMANN

25. ožujka 1991. godine, samo nekoliko dana nakon što je vojska odustala od rušenja hrvatskog vodstva, Franjo Tuđman i Slobodan Milo­šević su se susreli u Karađorđevu, na granici između dviju republika. Na tom je mjestu kralj Aleksandar, vladar prve Jugoslavije, dao sagraditi ljet­nikovac u koji se povlačio kad bi zaželio uživati u prirodi. Jedan drugi lju­bitelj lova, maršal Tito, tu je imao jednu od svojih rezidencija. To je osam­ljeno zdanje usred ogromne šume bilo kao naručeno za tajne susrete. Krajem prosinca 1971. Tito je tu bio okupio svoj Centralni komitet i donio odluku o gušenju "hrvatskog proljeća". A gotovo dvadeset godina kasnije Franjo Tuđman izabire to isto mjesto za pakt sa Slobodanom Miloševićem.

Službeno priopćenje je predstavilo taj sastanak kao dug razgovor o budućnosti zemlje, prigodom kojeg su se dva čovjeka dogovorila da nađu rješenje jugoslavenske krize najduže za dva mjeseca i da "odbace svako rješenje koje bi moglo štetiti interesima srpskog ili hrvatskog naroda". Nitko nije slutio da se iza tog kratkog priopćenja krije sporazum koji je nagovještavao tragičnu smrt Jugoslavije. Samo dva mjeseca nakon dogo­vora sa slovenskim predsjednikom nauštrb Hrvatske Slobodan Milošević je sklapao pakt s Franjom Tuđmanom, ali ovaj put na štetu Bosne i Herce­govine i reforme predsjednika SIV-a Ante Markovića, koji se suprotstav­ljao nacionalističkim režimima pokušavajući uvesti Jugoslaviju u demo­kratski proces.

Franjo Tuđman, izabran voljom glasača, upravljao je zemljom iz Banskih dvora u srcu starog grada, okružen gardom u svečanim unifor­mama. U vrijeme kad se hrvatska suverenost uopće nije priznavala u jed­nom dijelu republike, on je maštao o Hrvatskoj "u njenim etničkim i povi­jesnim granicama", koja bi se prostirala i na susjednu Bosnu i Hercego­vinu. Zagrebački vladar je bio ponesen mesijanskom zadaćom, a beograd­skog gazdu je karakterizirala čelična volja. Tom hladnom i strogom dik­tatoru bilo je strano kicošenje jednog Tita, koga je njegov hrvatski kolega ponekad preko mjere oponašao. Jedino mu je bilo važno da u ratu iskuje državu kako bi sačuvao svoju osobnu vlast. Nije želio novi dvorac od karata kakva je bila Jugoslavija. A kao bezobzirni pragmatik on je tražio suučes­nike da bi lakše provodio svoju politiku. Samostalnost Slovenaca bila je pokriće za njegove destruktivne namjere prema Jugoslaviji. Ali odlazak Slovenaca je mijenjao samo vanjske granice umiruće Federacije jer se, u slovenskom slučaju, etničko i teritorijalno poimanje naroda poklapalo. Jedino je stav Hrvata, poticanih da ustraju u ujedinjenju svog naroda u jednu državu, mogao opravdati želju Beograda da ujedini sve Srbe u jednu državu i da se tako promijene unutrašnje granice Jugoslavije. Takva poli­tika je neminovno vodila k ratu i preseljenju stanovništva.

Poruka koju je u veljači iskazao Borisav Jović bila je nedvosmislena. Pozivao je na podjelu Bosne i Hercegovine i na stvaranje Velike Srbije i Velike Hrvatske. Slobodan Milošević, kome je i dalje vlastita ambicija bila važnija od ideja, ponudio je svom zakletom neprijatelju nagodbu po uzoru na Sporazum sklopljen 1939. godine, kojim se okončavao srpsko-hrvatski sukob u vrijeme prve Jugoslavije. Taj je sporazum, donesen na zahtjev Hr­vata koji su osuđivali srpsku prevlast u Kraljevini Jugoslaviji i koji su 20. kolovoza 1939. potpisali predsjednik Jugoslavenske vlade Srbin Dragiša Cvetković i vođa Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček, uspostavljao autonomnu Banovinu Hrvatsku, koja je obuhvaćala današnju Hrvatsku i trećinu bosanskog teritorija.175 Franjo Tuđman nije mogao propustiti tu priliku.

Došao je susresti se sa Slobodanom Miloševićem da bi izbjegao rat i komadanje Hrvatske. A srpski mu je predsjednik povrh toga ponudio da uđe u povijest ne samo kao otac hrvatske samostalnosti već i kao arhitekt Velike Hrvatske. Vratio se oduševljen u Zagreb. "Nema potrebe za nikak­vom obranom, vojska nas neće napasti. Milošević je to obećao. Bosna i Hercegovina se neće moći održati kao država i mi ćemo povratiti prostor Banovine Hrvatske i granična područja zapadne Bosne: Cazin, Kladušu i Bihać", povjerio je hrvatski predsjednik Stipi Mesiću.176 No, tim je ugovo­rom Franjo Tuđman prevaren i nije uopće spriječio komadanje Hrvatske. A zbog njegove su naivnosti usporene hrvatske pripreme za rat. Podr­žavajući taštinu svog hrvatskog kolege, kao što je već prije činio sa Slo­vencem Milanom Kučanom, Slobodan Milošević je htio prvenstveno spri­ječiti dogovoreni raspad Jugoslavije na koji bi Beograd bio prisiljen pristati da su se Hrvatska, Makedonija, Bosna i Hercegovina i Slovenija udružile ostavljajući Srbiju i Crnu Goru u manjini. Glasan, ali na oprezu, Franjo Tuđman, koji nije imao mogućnosti voditi rat za odcjepljenje, želio je na­pustiti Jugoslaviju na blag način i predlagao je uspostavljanje jugoslaven­ske konfederacije na tri godine, koliko bi bilo potrebno da se izgladi srpsko-hrvatski spor.177 No, predlažući mu tu podjelu, Slobodan Milošević ga je konačno odvratio od te zamisli. Podijelivši svoje protivnike, on je zauvijek onemogućio stvaranje jedinstvene fronte protiv srpske prevlasti koja bi, nesumnjivo, bila ugrozila njegove planove.


U Karađorđevu Franjo Tuđman i Slobodan Milošević odlučuju o osnivanju neformalne bilateralne komisije, sastavljene od hrvatskih i srp­skih javnih ličnosti, čiji će zadatak biti da na topografskim kartama konkretiziraju načelni dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine.178 Slobodan Milošević je izabrao dvojicu svojih savjetnika, akademika i koautora Me­moranduma iz 1986., Kostu Mihailovića i Vladana Kutlešića, te dvojicu profesora sa Sveučilišta u Beogradu, Ratka Markovića i Smilju Avramov. Franjo Tuđman se također okružio dvojicom savjetnika, Josipom Šentijom i Dušanom Bilandžićem, te dvojicom profesora sa zagrebačkog Sveučilišta, Zvonkom Lerotićem i Smiljkom Sokolom.179 Uslijedila su tri susreta. Prvi, 10. travnja 1991. u Tikvešu, u lovištu nedaleko od Osijeka, drugi, 13. travnja u Dedinju, rezidencijalnoj četvrti Beograda, i, konačno, treći, tjedan dana kasnije, u Zagrebu.

173)Borisav Jović, op. cit, str. 262.  174)Stipe Mesić, razgovor s autorom, Zagreb, 22. prosinca 1997.  175) Sporazum je nestao u metežu Drugog svjetskog rata i raspadom prve Jugoslavije.                               176)Stipe Mesić, razgovor s autorom.

177)  Ibid.

178)  Dušan Bilandžić, Nacional, 16. listopada 1996., Zagreb, str. 40.

179)  Dušan Bilandžić, ibid. i Avramov Smilja, Postherojski rat Zapada protiv Jugoslavije, Idi,
Veternik, Srbija, 1997., str. 140.


Rad komisije je završio neuspjehom i bio je prekinut na zahtjev hr­vatske delegacije koja se povukla nakon trećeg radnog sastanka. Već je na prvom sastanku Josip Šentija dao otkaz ukazujući tako da odbija su­djelovati u podjeli Bosne i Hercegovine, višenacionalne republike nasta­njene Srbima, Hrvatima i poislamljenim Slavenima. Zvonko Lerotić i Dušan Bilandžić su sudjelovali na daljnja tri sastanka, no došli su do zaključka da je podjela Bosne i Hercegovine nemoguća: "Vodili smo bes­krajne razgovore da bismo doznali da li je neka malena dolina srpska ili hrvatska ili da odlučimo o etničkoj prevlasti jednog grada. Ali glavni prob­lem, koji je činio nemogućim ovu podjelu, bili su Muslimani. Upozorio sam Tuđmana pitajući ga kako će oni prihvatiti taj projekt. Odgovorio mi je da oni neće ništa reći ako se Srbi i Hrvati dogovore. Zatim sam mu obratio pažnju na reakciju međunarodne zajednice. Tuđman je na to odvratio da je Zapad spreman prihvatiti sve što se ovdje odluči."180

Suočeni s neodobravanjem hrvatske delegacije, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman su naumili sami odlučiti o sudbini Bosne i Hercegovine. 15. travnja u Tikvešu, mimo sastanka o budućnosti Jugoslavije, načeli su pitanja koja nisu smjeli povjeriti stručnjacima: eventualno prepuštanje Srbima područja naseljena Hrvatima, kao što je to, na primjer, dolina Save, kako bi se osigurao srpski teritorijalni kontinuitet, masovno preseljenje stanovništva zbog podjele i potreba stvaranja jedne mini-muslimanske tampon-države.181 Slobodan Milošević je predviđao smjestiti oko dva milijuna bosanskih Muslimana na prostor ukliješten između Srbije i Hr­vatske. Da bi uvjerio svog sugovornika u neophodnost tog čina, upotrije­bio je svu svoju umješnost uvjeravanja, upozoravajući na islamsku opas­nost i tvrdeći da će se bosanski Muslimani pokušati proširiti na istok sve do Kosova, kako bi povezali sva područja u Jugoslaviji naseljena Mu­slimanima.182 Čak je tvrdio, oslanjajući se na jedno izvješće koje je predao Franji Tuđmanu, da će u slučaju raspada Jugoslavije 500.000 Muslimana iz dijaspore, naseljenih posljednjih sedamdeset godina u Turskoj, nastojati da se, iz godine u godinu, postupno vrati u Bosnu i Hercegovinu.183 I ubuduće, tijekom ratnog razdoblja vodit će se daljnji tajni pregovori u četiri oka, s novim poslanicima. Neki će tvrditi da ih je bilo čak četrdeset i osam.184


Ni Slobodan Milošević ni njegov hrvatski suučesnik nisu se ni najma­nje trudili da pred zapadnim diplomatima sakriju svoja svojatanja Bosne i Hercegovine. "Kao područje gdje su Srbi, Hrvati i Muslimani stoljećima više-manje zajednički živjeli u miru, Bosna je predstavljala uvredu i izazov za ovu dvojicu pristalica etničkog čišćenja", pisao je američki veleposla­nik Warren Zimmermann. Dok se Slobodan Milošević, majstor dvostrukog govora, ipak sakrivao iza navodne neminovnosti cijepanja Bosne i Her­cegovine u slučaju raspada Jugoslavije, Franjo Tuđman je s iskrenošću zanesenjaka javno priznavao da želi podijeliti tu republiku koja u njegovim očima nije predstavljala naciju i koja je bila samo "proizvod otomanskog osvajanja Europe". U prosincu 1991. hrvatski predsjednik naglašava: "U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio "zemljice Bosne" gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina."185

 

180  Dušan Bilandžić, op. cit.

181      Prema Mariju Nobilu, tadašnjem savjetniku Franje Tuđmana, Times, London, 12.
srpnja 1991. i Novi list, Rijeka, 16. kolovoza 1997., str. 2.

182     Hrvoje Sarinić, Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem, Globus, Zagreb,
1999., str. 42.

183   Stipe Mesić, Nacional, Zagreb, 10. ožujka 1999.

184 Stipe Mesić, nacional, Zagreb, 16 listopada 1996., str. 40

185 Novi list, Rijeka, 16. kolovoza 1997., str.2.

 

Iz knjige "Milošević - dijagonala luđaka" str. 123-129


Ožujak 2010.

::: NEKE STVARI I OSTALO

ZEMLJA, ZEMLJA ─ ZRAK, ZRAK

>>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

...klikni na plakat

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević