Svjedoci vremena 2

PAVO PETRIĆ (Perkić), iz V. Male

Rođen sam 01. svibnja 1920. godine u Posavskoj Mahali. Poziv Za vojsku sam dobio za Malu Gospu 1941. godine. Stupio sam u vojsku Nezavisne Države Hrvatske. Regrutiran sam u Domobransku jedinicu u Tuzli, gdje smo se zadr­žali oko petnaest dana dok po nas nisu došli sprovodnici. U Tuzli smo razdi­jeljeni. Jedni smo otišli za Bjelovar, a drugi za Bihać. Mi smo otišli za Bjelo­var. Sa mnom je bio Andrija Tipura, Ilija Herceg, Jozo Radilj, Niko Filipović,Anto Šimić i Ilija Simić iz Vl. Male; a iz Potočana Anto Čaušev(Grgić), AntoŠimić, Marko Božić i Bozo Grgić. Za Bihać su otišli: Marko Glavaš i Marko Žilić. U Bjelovaru smo imali obuku mjesec dana. Noga mi je počela otjecati, pa sam otišao u bolnicu, gdje sam bio tri nedjelje sa Antom Čauševim (Grgićem). Zaliječe mi nogu. Bili smo u Prvom Gorskom zdrugu za vrijeme obuke koja je trajala tri mjeseca, a kasnije smo raspoređeni po jedinicama. Nakon mjesec dana sam dobio prekomandu u Karlovac, gdje smo završili obuku i po­ložili zakletvu. Srbi su išli u radne jedinice. Otišli smo na teren u Ljeskovac kod Zagreba u žandarsku vojarnu. Došli smo spašavati žandare i ostali smo jedan dan. Tu su nas napali partizani, bila je to prva borba. Odbili smo na­pad, ali je bilo teško. Otišli smo za Gospić. Bila je to Osma bojna Prvog Gor­skog zdruga, sačinjavali su je većinom Bosanci. Sa mnom su bili Andrija Ti­pura i Anto Simić.

Prve položaje smo držali u Liki oko Gospića. Kasnije smo bili u Zagrebu oko godinu dana u Ljubljanskoj ulici. Bili smo interventna je­dinica. Iz Zagreba smo krenuli u Daruvar u akciju na partizane. Iz Daruvara smo krenuli za Kozaru 1942. godine. Tu smo ostali šest mjeseci i borili se sa četnicima i partizanima koji su bili združeni pod Titovom komandom. Savu smo prešli u Bosanskoj Dubici. Bili smo u selima oko Prijedora i Sanskog Mosta. Ja sam bio laki mitraljezac. Obuku sam završio sa Markom Čalušićem za teš­kog mitraljezca, ah sam se kasnije zamijenio za lakog mitraljezca. Na Kozari smo bili opkoljeni, premda nas je bilo trideset tisuća vojnika domobrana, osim Nijemaca i ustaša. Hranu su nam šest mjeseci dopremali avioni. Htjeli smo krenuti najuriš, ali nam ne daju oficiri. Jednog dana se sukobe četnici i parti­zani, mi to iskoristimo i razbijemo obruč. Bilo je to negdje u okolici Prijedora. Vratili smo se svi u dronjcima negdje pred zimu. Kasnije nas dignu prema Bjelovaru. Tu su partizani zauzeli neki mlin, mi dođemo s kamionima i bloki­ramo ih, te otmemo brašno. Nakon toga odem u prekomandu u Kutinu. Bilo nas je četiri zdruga. Gdje god udarimo mi očistimo teren od partizana. Tu su mi bili zadnji i najteži položaji u desetom mjesecu 1943. godine. Tada sam po­griješio jer sam na straži pustio dvanestgodišnjeg partizanskog kurira, žao mi ga bilo.

Da ne bih otišao pod vojni sud, jedan mi je pisar napravio objavu i te noći sam morao pobjeći kući. Kad sam došao na stanicu susretnem Ivicu Brnića i Andriju Tipuru koji su također bježali kući. Kad smo došli u Sl. Brod, žandari njih pohvataju, a ja sam imao objavu. Došao sam kući u listopadu 1943 i ostao do Nove Godine. Tad se javim Petru Rajkovači koji je počeo kupi­ti ljude. Bio sam deveti u Petrovoj vojsci. U međuvremenu sam se oženio. Među prvim ljudima uz Petra su bili: Marko Žilić, Tadija Jurić, Niko Jurić, neki Dubičanci i Balegovčani. Oko Nove godine 1944. bilo nas je blizu pedeset ljudi u Petrovoj jedinici.


Prvo smo krenuli u zasjedu četnicima u Posavskoj Ma­hali kod Pave Kaurinovića obale. Nakon toga su četnici noću dolazili po mene i Juru Mijukića. Kada su mnogi počeli bježati iz vojske, počeli su se okupljati oko Petra Rajkovačića i Ivana Calušiča. Četnici iz Novog Grada su bili. Aleksa, Dragomir i Sreto Tadić. Bili su u Novom Gradu, kad smo ih istjerali, otišli su u Vučijak, Gnionicu i Podnovlje. Skupa su bili sa partizanima. Prve borbe sa četnicima su bile u Novom Gradu. Tad ih je nekoliko poginulo, a ostali su pobjegli preko Nevoljice u Vučijak. Nakon toga smo bili na Kadru oko tri mje­seca i čuvali položaje u Švabskoj školi. Četnici su bili kod Mirka Peričina. S Kadra smo imali akcije u Gnionici i odbacivali smo četnike prema Vučijaku. Iz Modriče smo išli na Pećnik, gdje su četnici pobili Novačku satniju i paroka pećničkog. Iz Pečnika smo otišli u Jakeš i s Jakešanima smo jurišali prema Podnovlju, pa prema Pećniku. U Jakešu smo susreli partizane, ali su se sklo­nili. U Pečniku nam je naređeno povlačenje prema Potočanima. Tamo nikoga nije bilo. Odemo dalje također nikoga od naših. Počelo je povlačenje prema Kadru.

 

Kad smo bili u Dugim Njivama kod brda Marića, bio je i Petar prisutan. Dođe nam partizanski kurir, doveo ga Pavo Tipura, sa viješću da se Calušić hoće predati i pita nas da li se i mi hoćemo predati. Petar ga otprati i kaže da se mi nećemo predati. Naišla su dva mitraljesca, mi smo ih razoružali i krenuli prema Vrbovcu. Kod Ivke Bijelčine smo zarobili šest topova, tri su bila ispravna. S topovima krenemo prema Svilaju, gdje smo sve razbili. Kad su razbijeni partizani na Kadru ja i Ivo Petrov brat smo držali groblje i tuda partizani nisu mogli proći. Odatle sam vidio samo trojicu koji su preplivali Savu. Bili su to partizani Srbijanci iz Petrovca na Mlavi. Nakon toga smo se povukli prema Vlaškoj Maloj i smjestili smo se kod škole. Kasnije sam otišao u ispomoć u Odžak i u rovovima sam bio do dana odstupanja. Bio je petak, dan uoči pada. Držao sam položaj kod Vranjića na njivi. Noć smo proveli u ho­danju. Krenemo i vrate nas partizani. Petar je bio ranjen. Meni nije imao tko nositi municiju, već su to učinili neki dječaci i Petar. Na uriji smo ispucali tu municiju i razbijemo front u Balegovcu. Krenuli smo prema Jarugama. Do­đemo u Dubicu do kanala, i tu smo prevrnuli kola, partizansko sljedovanje. Neka žena koja je tjerala konje, jauče da joj ne uzmemo konje jer su njezini. Uzmemo samo cigarete i neke sitnice. Naredim juriš, ostali smo bez mitralje­za i municije. Otmem šarac. Tu je ostalo dosta partizana mrtvih u jarku. Priđemo kanal i dođemo do kuće Perice Jazvića, pa preko Vojskove na skelu u Zorice. Udariše dvoja kola partizana iz Pruda, te Mika Mihalj zapuca na njih i konji se vratiše prema Prudu. Na skeli gledamo dvogledom što rade s druge strane Save. Kad tamo iza sipa vežu u žicu tko god prijeđe. Kad sam to vidio, odlučio sam da se neću predati.

Rekao sam tko hoće neka ide s nama, a drugi neka se predaju. Krenemo od skele i u Merama pred nas iskrsne vod parti­zana, ali najednom nestanu. Tad smo došli do Ciglane i odemo do kuće Ante Pratrovića(Brnića) gdje smo odsjeli u Vrbovcu. Sa svih strana partizani. Idu četiri lanca partizani i stežu nas u obruč. Vratimo se prema Lipiku i istim pu­tem prema Ciglani gdje u šumi prenoćimo. Iz šume u šumu i dođem kući, gdje me nitko nije dirao petnaest dana. Zadržao sam se s Tadijom Benićem, žandarom. Uhvatio sam vezu s onima knji se nisu predali. Lagao sam da sam se predao. Jednom idu partizani, uhvate mene i Tadiju i otjeraju u Novi Grad. U No­vom Gradu izišao svijet, te me ljube i zovu na doručak. Tu sam doručkovao i mene vratiše u Odžak. Njihov komandir naredio da me predaju kod Vida Devića. U Odžaku razabiru ljude koji su krivi i odvode. Izveden je Đuka Terzić koji je pobjegao u Pećnik.

 

U Odžaku smo noćili napolju, te krenemo za Šamac, pređemo skelu u Modriči, pa preko Garevca. Sprovodili su nas većinom Novogradci. Mogli smo pobjeći ali nismo htjeli. U Šamcu su pune zgrade zatvo­renika, svi svezani u žicu. Nemaju dovoljno ni žice, pa veži po dvojicu. Sutra­dan mene razvrstaju i pošalju među starije ljude, jer su četvorica Novograđana posvjedočila za mene; jednom od njih sam spasio život. Poslali su me u slobo­dan logor u Brčko. Tu smo spavali na samom betonu i radili smo na mostu pre­ko Save, tovarili hranu u Gunji i vukli u Brčko.

Kući sam se vratio o Maloj Gospi

 

Pavo Petrić (Perkić)

Fra Grga Vilić, "Vrijeme stradanja", str. 441-443

Ožujak 2011.

::: NEKE STVARI I OSTALO

Velikogabaritni Smith Weson kao u Dirty Harrya; dosezao je do koljena. Pitao sam ga, može li se nekako u Bosnu? >>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević