Trinaest teza sa zaključkom

Hrvatski bojovnici
Hrvatski bojovnici

 

 

 

Makar i živ, ne vraćaj se osramoćen iz boja 

Afganistanska narodna  uzrečica

TRINAEST TEZA

 

1) Stav vrhovništva Republike Hrvatske prema Bosanskoj Posavini 1992. god. je bio - ne imati jedinstvenu, cjelovitu, principijelnu, dosljednu, transparentno ob­likovanu i javno obznanjenu politiku, kako bi se nakon sveukupnog potkusuri­vanja u BiH i uvida u konačni šićar753, moglo reći - bio je to maksimum u od­nosu na konstelaciju snaga, kako međunarodnih, tako i onih na bojištu.

2) Sukladno toj i takvoj politici vrhovništva, ratna strategija je bila neprincipijelna, nagodbenjačka, šićardžijska, o čemu, između ostalog, svjedoči srpsko-hrvatsko dogovoreno vodoravno presijecanje Bosanske Posavine, kako Republika Srpska ne bi okomito presječena bila, a time i poražena.

3) Zbog te i takve strategije, operativne aktivnosti zapovjednika Slavonskog bojiš­ta, general bojnika Petra Stipetića, bile su hendikepirane i palijativne.

4) Zahvaljujući palijativnoj operatici zapovjednik Operativne grupe "Istočna Po­savina", pukovnik Vinko Štefanek, taktičke planove je improvizirao, a njihovu realizaciju - de iure zapovijedao, ade facto molio.

5) Zapovjednik Operativne zone Osijek, brigadir Vinko Vrbanac, nije dovoljno uspješno radio ono što je trebao - "osiguravao ljude i sredstva", a još manje us­pješno je radio ono što uopće nije trebao - izdavao borbene zapovijedi u OG "Is­točna Posavina".

6) U pojedinim fazama borbi predstavnici vrhovništva su opstruirali sustav ruko­vođenja i zapovijedanja.

7) Sporazumom Boban-Karadžić od 06. svibnja 1992. godine u Grazu i temeljem njega povlačenjem HV iz prostora koridora - hrvatsko-muslimanske snage su se osjećale izdanim.

8) Gubitkom koridora hrvatsko-muslimanske snage su izgubile povjerenje u stra­tegiju vrhovništva, te sustav rukovođenja i zapovijedanja, a posljedično, i bor­beno samopouzdanje, zbog čega je u Bosanskoj Posavini već tada (26. lipnja 1992.) izgubljeno i ono što je vrhovništvo htjelo sačuvati - Odžak i Bosanski Brod.

9) Politički dezorganizirana, malobrojna, nedostatno opremljena, nekompetentno vođena, te porazima obeshrabrena, hrvatsko-muslimanska vojska je sve više ra­tovala iz iracionalnog inata i individualne slobodoljubivosti, a sve manje zbog prvotnog kolektivnog domoljublja i jedinstvene borbe za slobodu zavičaja.

10) Velikosrpski indoktrinirana, višestruko brojnija i opremljenija, početnim uspje­sima ohrabrena, nakon "teške borbe" i "velikih gubitaka", ponajviše zahvaljuju­ći fanatičnom vođi, pukovniku, Slavku Lisici - VRS je osvojila i Bosanski Brod.

11) Zahvaljujući prvenstveno 108. i 3/3."A" br. HV, te 101. br. HVO, Bosanski Brod i cijeli mostobran su sredinom svibnja 1992. god. stavljeni pod nadzor hr­vatsko-muslimanskih snaga i držani sve do početka listopada 1992. - unatoč iz­ričitoj zabrani i opstrukcijama vrhovništva.

12) Oraška enklava je ostala pod kontrolom HVO zahvaljujući odsudnoj obrani branitelja, ali i zbog toga što general VRS, Ratko Mladić - nije dopustio pukov­niku Slavku Lisici da "glavnim snagama napadne Tuzlu, a pomoćnim snagama Orašje".

13) Iako je cjelovita Bosanska Posavina izgubljena na bojištu, iako su najveći gubi­tnici Posavljaci i borci, krivci za to nisu oni, nego njihovi nalogodavci - politi­čari.

753 Šićar _ tur. 1. dobit, dobitak,korist; 2. plijen, lavina; 3. blago, imutak; šićardžija - tko trči za šića­rom, lakomac, tko u svemu traži zaradu; šićariti - koristiti se, zara~ivati, uspješno trgovati. ( Klaić, n.d. str. 1273)

ZAKLJUČAK

1. Politika

Niti prije rata niti tijekom rata Hrvatska nije imala jedinstvenu, cjelovitu, prin­cipijelnu, i dosljednu politiku prema Bosanskoj Posavini. A ako i jeste, to ni doma­ćoj ni međunarodnoj javnosti nije obznanila.

Danas u svoj svojoj punini vidljiva, ondašnja politika nije niti mogla biti obzna­njena, jer, po svim pozitivnim međunarodnim propisima i civilizacijskim dosezima ­bila je nelegalna, nelegitimna i necivilizirana. Po sadržaju je bila arhaična, a po for­mi - protuzakonita.

Do priznanja BiH, velikohrvatska i velikosrpska politika su se udružile u namje­ri da tu jugoslavensku republiku "rasture". Poslije priznanja BiH, velikosrbi i njihovi hrvatski plagijatori, zajednički su odlučili to rasturanje odložiti - stvaranjem "država u državi".

Kada se ne obznani politički stav oko nekog pitanja, onda je (javni) politički stav ono što ad hoc odluči "učitelj i vođa" odnosno, još gore, njegovi "pobočnici". Naknadno je uvijek moguće glorificirati rezultate "te i takve" politike, jer nisu mjer­ljivi, odnosno usporedivi.

Kako je politika zanimanje u kojem pojedinac može zapovjediti neka se nekome oduzme život, što više, za to izvršitelja i odlikovati, sasvim je sigurno da su, u nedos­tatku jasne i svima poznate politike, neki ljudi tijekom rata bili mali "bogovi." Imali su moć drugima razoriti dom i oduzeti život, predstavljajući svoje postupke nemi­novnim, jer su, ko biva, u funkciji oživotvorenja nacionalnih, odnosno ideoloških interesa. Njihove ratne ovlasti su uglavnom konzumirane po principu obrnute pro­porcionalnosti - što primitivniji, gluplji i vlastohlepniji vođa, to veće inepotrebnije ljudske žlive i razaranja, i obrnuto.

Da je Hrvatska imala razumnu, u skladu s civilizacijskim dosezima prihvatljivu i javno obznanjenu politiku prema Bosanskoj Posavini, ona nikada ne bi pala u ruke velikosrpskim ekspanzionistima.

Tlapnje o tome kako je bio rat, te kako se ništa nije znalo, kako niti međunarod­na zajednica nije imala jedinstvenu, jasnu i principijeinu politiku prema BiH, pa kako da ju ima Hrvatska, ni za vrijeme rata nisu bile kredibilne, a pogotovo ne da­nas. Naime, Hrvatska državotvorna politika je morala imati kristaino jasan i javno obznanjen stav o svakoj varijanti raspleta u BiH. Morala je imati jedinstven, cjelovit i konzistentan, ane nejedinstven, necjelovit i nekonzistentan odnos prema BiH.

Prema mom mišljenju, temeljni, nedvojbeni hrvatski politički postulati su svoje izvorište trebali imati u sljedećim političkim stavovima:

- Prvo, Bosna i Hercegovina je Hrvatskoj susjedna i prijateljska, samostalna, neovisna, demokratska, višenacionalna etc. država triju konstitutivnih i jed­nakopravnih naroda (i drugih dakako), koji će odnose u državi rješavati de­mokratskim putem, nakon što se zajedničkim snagama (napadnute RH i BiH) obrane od istog agresora - "Srbije i Crne Goru, odnosno Savezne Re­publike Jugoslavije ... ,,754

 

- Drugo, republika Hrvatska nema pretenzija prema dijelovima BiH, niti se sa Srbima o tome dogovara. Svoje vojno prisutstvo u BiH Hrvatska ne krije, i koristi ga za obranu od okupacije, kako svog, tako i BiH teritorija, a ne za poticanje domicilnog stanovništva na odcjepljenje od BiH i pripojenje RH, odnosno stvaranje "države u državi".


- Treće, postratno unutrašnje uređenje BiH i teritorijalnu podjelu lokalne up­rave i samouprave odredit će njeni građani, vodeći se načelima demokracije i ravnopravnosti sva tri konstitutivna naroda, "oslanjajući se na poštovanje dostojanstva, slobode i jednakosti ... vođeni ciljevima i načelima Povelje  ujedinjenih naroda ...755


- Četvrto. Hrvatska država neće "blagosloviti" nikakvo unutrašnje uređenje i podjele bez suglasnosti ovlaštenih predstavnika hrvatskog naroda iz BiH, a kamoli ga nametati, protivno volji tog naroda.756


Glede Bosanske Posavine, hrvatsaka politika se morala temeljiti i na sljedećim načelima:

- Prvo, Bosanska Posavina je prostor suverene i nama susjedne Bosne i Her­cegovine, većinski nastanjen hrvatskim i bošnjačkim narodom, koji su nakon višestranačkih demokratskih izbora legalno i legitimno fonnirali koalicijsku vlast u osam općina.

- Drugo, pokušaju li velikosrbi, uz pomoć JNA i dobrovoljačkih postrojbi, na­silnim putem rušiti legalnu vlast, hrvatska država će, temeljem Ustavnih od­redbi RH, svim raspoloživim, a po međunarodnom pravu dopustivim sred­stvima, javno, pomoći da se ta legalna i legitimna vlast očuva.

- Treće, pokušaju li velikosrbi, uz pomoć JNA i srpskih paravojnih formacija izvršiti okupaciju prostora Bosanske Posavine, te ga etnički očistiti, hrvatska država i Hrvatska vojska će, temeljem hrvatskog Ustava, Sporazuma o prija­teljstvu i suradnji RH i BiH i me~unarodnih konvencija, javno, učiniti sve kako bi zajedno s BiH patriotima, spasila domicilno stanovništvo od pogibi­je, a prostor od okupacije.


- Četvrto, bude li Hrvatska napadnuta s teritorija BiH, ona će, svim raspoloži­vim snagama, učiniti sve kako bi napadača (ma tko on bio) potisnula van pu­škometa od granice, etc.

Međutim, hrvatsko vrhovništvo je, u odnosu prema (BiH) Bosanskoj Posavini, politički petljalo. Nikad nije Posavljacima reklo za ostvarenje kojih političkih ciljeva ih potiču i pomažu?

 

754 Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, (Broj: 02-011-343/92, od 04. svibnja 1992. godine) i Savjet sigurnosti Ujedinjenih nacija, (Rezolucija broj 752 od 18. svibnja 1992. godine) su utvrdili tko je agresor u BiH.

755 Ustav Bosne i hercegovine, www.ccbh.ba

756 Negativne posljedice potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma (Dayton Peace Agreement) osjećaju svi građani BiH, a posebno Hrvati. Naime, njima sporazum nije nametnut samo od među­narodne zajednice (ma što to tada i tamo bilo) nego i od Predsjednika RH, dr. Franje Tuđmana, koji je Sporazum odobrio - unatoč protivljenju (tada i tamo u Daytonu) zakonitog zastupnika Hrvata iz BiH, Krešimira Zubaka

Za Posavinu u okviru Banovine Hrvatske, odnosno, za odcjepljenje iz BiH i pripojenje Hrvatskoj;

Za Posavinu kao konfederalnu (federalnu) jedinicu u okviru BiH; Za unitarnu BiH sa "Domom naroda".

Dr. Zdravko Tomac pak tvrdi kako je "dr. Franjo Tuđman, kao državnik, ako je želio uspjeti, morao voditi nekoliko politika". 757 (sic!)

" Tuđmanova strategija sastojala se od javne i tajne politike i od više opcija ovi­sno o okolnostima i raspletima koje će nametnuti međunarodna zajednica, ali i re­zultati u ratu ... Bio je uvjeren da je u pravu i da će nadigrati i Slobodana Miloševića i Aliju Izetbegovića i međunarodnu zajednicu ... ,,758 Kako ih je "nadigrao" - zna se. Zahvaljujući "toj i takvoj" politici:

- 18. studenog 1991. god. institucionaliziran je hrvatski separatizam u BiH ­"uspostavom Hrvatske zajednice Herceg Bosna".

- 06. svibnja, 1992. god. Boban i Karadžić su (Muslimanima iza leđa) potpisa­li "neprincipijelan" sporazuma, kojim se Srbima prepustio koridor u Bosan­skoj Posavini. Tim se sporazumom agresora i neprijatelja pretvorilo u prija­telja, a žrtvu i saveznika u neprijatelja.

- 08. svibnja, 1992. god. glavni zapovjednik HVO, general Ante Roso, na pro­storu "Hrvatske zajednice Herceg Bosna", legalne postrojbe TO BiH, prog­lasio je "nelegalnim". Muslimani i drugi (HOS-ovci) koji nisu "poštovali za­povijed", bili su "razbijeni". Bio je to početak službenog distanciranja naj­većeg dijela organiziranih Hrvata od središnje vlasti u Sarajevu.

- 11. svibnja 1992. god. Pomoćnik ministra unutarnjih poslova RH (tajnik HDZ759) Perica Jurić, je formiranjem HVO-a ("u podrumu SO Slavonski Brod" 760) de facto suspendirao legalnu i legitimnu vlast u Bosanskoj Posa­vini. Vlast koja je Zagrebu bila prijateljska, aSarajevu lojaIna.

- 24. lipnja 1992. god. povučena je HV iz koridora, a da tamošnji branitelji i narod nisu prethodno izvješćeni kako se trebaju povući na dogovorenu crtu razgraničenja, radi osiguranja "kompaktnosti prostora i komunikacija." Time su zapravo hrvatsko-muslimanske snage Modriče i Odžaka - izdane.


- 03.srpnja 1992. god. Predsjednik HZHB, Mate Boban je, "zabivši Muslima­nima nož u leđa", proglasio osnivanje "države u državi". Time je završeno instititucionalno stvaranje preduvjeta za otvoreni rat s Muslimanima.

- 14. srpnja 1992. god. (gubitkom Odžaka) hrvatsko-muslimanske snage Bo­sanske Posavine su definitivno izgubile povjerenje u politiku i strategiju vr­hovništva, te sustav rukovođenja i zapovijedanja, a posljedično i borbeno samopouzdanje.

- 06. listopada 1992. god. hrvatsko-muslimanske snage su izgubile "Bosanski Borod i cijeli mostobran".

- Bosanskohercegovački Hrvati su, od uvaženog konstitutivnog naroda i ž11ve, putem dvosmislene Zajednice (Republike) "Herceg Bosna", pretvoreni u ko­laboracionistu "jednog od agresora na BiH" i nacionalnu manjinu.

- Srpska država je prešla Drinu, Tinju, Bosnu, Ukrinu i Vrbas, te svojim vr­hom izbila u neposrednu blizinu zamišljene velikosrpske granice: Virovitica, Karlovac, Ogulin, Karlobag - na rijeku Unu.

 

757 Zdravko TOMAC, Predsjednik, protiv krivotvorina i zaborava, Zagreb, Slovo M, 2004., Str. 289­290.

758 Isto

759 Prema kazivanju (autoru, 18.07.2009.) tada, tamo i tako izabranog Predsjednika HVO-a Bosanske Posavine, Vinka Begića.

760 Isto

 

2. Strategija

Kako Hrvatska nije, ni prije, ni tijekom rata imala jedinstvenu, cjelovitu, princi­pijeinu, dosljednu, transparentno oblikovanu i javno obznanjenu politiku prema Bo­sanskoj Posavini, njena politička strategija u tom prostoru je bila - neprincipijelnost i nedoslj ednost.

"Tom i takvom" strategijom prema Bosanskoj Posavini (i BiH u cjelini) hrvats­ko vrhovništvo, je htjelo šićariti, naknadno to pravdaj ući kako se nije znalo u kom će pravcu ići rasplet rata. Hoće li BiH uopće opstati kao suverena država (unatoč priznanjima, pa i Hrvatskom) jer, eto, i međunarodna zajednica je također, na razne načine, dijelila BiH (Josea Cutileiro, Carl Bildt, Cyruse Vance, David Owen, Thor­vald Stoltenberg i dr.)?! Ako bi BiH i opstala, nije se znalo hoće li država biti unitar­no ustrojena ili će doći do unutrašnje entitetske podjele - na republike, kantone ...

Budući se "ništa nije znalo", Hrvatska se pravdala kako nije niti mogla imati kristaino jasnu, principijelnu i dosljednu političku strategiju prema BiH, pa prema tome i prema Bosanskoj Posavini, što je dakako notorna neistina. Naime, neprincipi­jelna, nedosljedna i netransparentna politička strategija prema Bosanskoj Posavini i BiH u cjelini, savršeno je odgovarala "učitelju i vođi", predsjedniku RH, dr. Franji Tuđmanu. Nime, njegova osobna neprincipijelnost i nedosljednost prema BiH pos­ljedica je njegova romantičarskog političkog odnosa prema tom geografskom prosto­ru.

Koristeći Tuđmanovu "naivnu" državotvornu romantičnost prema BiH, neki njegovi politički, vojni i gospodarski "pobočnici" su, u stilu gospodara života i smrti, provodili ad hoc političke, gospodarske i vojne akcije, koje su Posavijake dovele tamo gdje jesu - u kapitalističke ralje ratnih profitera, van domovine i zavičaja.

Kako je politička strategija bila neprincipijelna i nedosljedna, niti vojna nije mogla biti drugačija. Vojska, kao "drugo sredstvo", samo oživotvoruje politiku svojih osnivača. Budući je osnivač Hrvatske vojske - politički petljao, jedno mislio, drugo govorio, a treće zapovjedao, morao je vlastitu vojsku kao samostalnu silu, djelomično onesposobiti. Vrhovništvo je moralo iz vojske izuzeti nekoliko njenih zanatskih alata, kako bi njome moglo manipulirati, pa kada je "politički nužno", i onesposobiti ju, a pri tome ne snositi konzekvence. Zbog toga je, što je krajnji non­sens, odlučeno kako se iz ingerencije HV izuzimaju: informativno-politička djelat­nost, personaina uprava, obavještajna služba, vojna policija, i snabdijevanje (logisti­ka), te se stavljaju u izravnu nadležnost Ministarstva obrane. Dakle, Hrvatska vojska je upravljala i zapovijedala "golim" trupama. Bilo je to osiguranje pretpostavki za nejedinstvena vođenje i zapovijedanje Hrvatskom vojskom. Posljedica je obično prepoznavana u sintagmi "dvostruka linija zapovijedanja".


Kako je "dvostruka linija zapovijedanja" bila ozakonjena, njeno negiranje je u onoj mjeri apsurdno koliko i negiranje postojanja bilo kojeg drugog zakona iz tog doba.

3. Operatika

U nedostatku jedinstvene, cjelovite i konzistentne vojne strategije za Bosansku Posavinu, Zapovjedništvo Slavonskog bojišta nije dobilo nikakvu konkretnu i jasnu strategijsku zadaću. Kako nije bilo strategijske zadaće, general Petar Stipetić i nje­gov tim u IZM GSHV u Đakovu su bili operativno hendikepirani. Naime, nisu mogli izraditi profesionalan i vojnički svima jasan, operativni plan za borbene operacije u OG "Istočna Posavina". Kao posljedica toga, operativne su aktivnosti zapovjednika Slavonskog bojišta bile palijativne, a kada je htio učiniti nešto konkretno, na svoju ruku (npr. presjeći koridor), bio je smijenjen!

4. Taktika

Izostankom operativnih planova od pretpostavUenog zapovjedništva (IZM GSHV Đakovo) Zapovjedništvo OG "Istočna Posavina" je bilo prinuđeno taktičke planove improvizirati i u skladu s njima izdavati borbene zapovijedi. Međutim, tak­tički planovi bi bili benigan problem, da nije bilo onih problema koji su za svaku vojsku, maligni. Naime, poslije gubitka koridora, Zapovjedništvo OGIP je na taktič­koj razini imalo, osim VRS, četiri neprijatelja koja je moralo pobijediti ako je željelo zadržati kontrolu nad cjelovitom Bosanskom Posavinom: narušenu subordinaciju, demotiviranost vojnika, nedostatno st postrojbi i kroničnu nestašicu MTS-a .

- Prvo, sa subordinacijom nije bilo problema samo u OGIP. Bio je to problem HV -a u cjelini, poglavito zbog izuzimanja osnovnih poluga upravUanja i za­povijedanja "iz ruku" GSHV (personaina uprava, infom1ativni i obavještajni poslovi, vojna policija, i snabdijevanje) i njihovo stavljanje u ingerenciju Ministarstva obrane. Time su, pored strateških i taktički učinci HV-a bili u izravnoj ovisnosti o Ministarstvu obrane (Šušak, Praljak, Čennak, Lucić, Perković ... ), a ne GSHV, njegovom IZM u Đakovu i OG "Istočna Posavi­na" (Tus, Stipetić, Štefanek ... ). O statusu bojišta i analogna tome njegovoj snabdjevenosti trupama i MTS-om nije odlučivao GSHV, nego Ministarstvo obrane. Tako npr. Ministar obrane Gojko Šušak, u svojoj "Uputi" od 07.07.1992. god., izričito navodi kako "nije dozvo1jeno nijednom zapovjed­niku slanje ili upotreba Hrvatske vojske izvan granica Republike Hrvatske, (a) svi koji to učine bez izričite zapovijedi Vrhovnog zapovjednika snosit će posljedice za svoje postupke", dok načelnik GSHV službeno tvrdi kako je "potrebito bojevo angažiranje postrojbi HV u obrani Bosanskog dijela Po­savine, a poradi obrane i zaštite stanovništva i cjelovitosti granica RH. "


- Drugo, vratiti izgubljeni moral borcima mogao je samo onaj zbog koga su ga izgubili: vrhovništvo. A što radi, za moral boraca zaduženi šef IPD-a, gene­ral Slobodan Praljak? On nenajavljeno i neovlašteno, iza leđa Zapovjedniš­tva OGIP, dolazi na bojište i "savjetuje" zapovjednika brigade kako "postoji mogućnost da im četnici dođu iza leđa ili da mogu ostati u okruženju, te bi najbolje bilo da se povuku ". Dakle, opstruira idemotivira.

- Treće, popunjavanje postrojbi ljudstvom u izravnoj je korelaciji s drugim problemom. Naime, nemotivirani i demoralizirani borci ne idu rado "u boj". Posebice ako tu demotiviranost pothranjuje i njihov ministar obrane javnim obznanjivanjem kako "nije dozvoljeno ni jednom zapovjedniku slanje ili upotreba Hrvatske vojske izvan granica Republike Hrvatske".

- Četvrto, za snabdijevanje OGIP bili su, prije svih, zaduženi pomoćnik minis­tra obrane, general Ivan Čermak i pomoćnik zapovjednika 108. br. za logis­tiku, pukovnik Pavo Sočković, obojica od posla "rastrgani". Naime, pored obveza snabdijevanja HV i HVO, Čermak je dio svojih intelektualnih i fi­zičkih kapaciteta angažirao na izravno održavanje veze s VRS i Srbima u Banja Luci,(761) dok se Sočković iscrpljivao dodatnim aktivnostima u naoru­žavanju Muslimana i Hrvata BiH. Posljedično, Operativnoj grupi "Istočna Posavina" kronično su nedostajala materijalno-tehnička sredstva (oružje, oruđe, streljivo ... ), a VRS (unatoč međunarodnom embargu) nije ostala bez goriva i maziva.

 

761 Po kazivanju generala Petra Stipetića, autoru.

5. Snabdijevanje

"Operativna zona Osijek i njeno zapovjedništvo bili su servis za OG 'Istočna Posavina', a kasnije i za zapovjedništvo Slavonskog bojišta, čija se temeljna zadaća ogledala u tome da se osiguraju ljudi i sredstva za uporabu u zoni odgovornosti OG 'Istočna Posavina"'. Tako glasi prva rečenica Izvješća o padu Bosanske Posavine, brigadira Vinka Vrbanca, Zapovjednika OZ Osijek, upućenog nadređenima, Opera­tivnoj upravi GS HV 12.10.1992. godine, nakon pada Bosanskog Broda.

Kako je brigadir Vrbanac vršio svoju "temeljnu zadaću" vidljivo je iz dokumen­tacije OZ Osijek i OGIP. Pored kroničnog nedostatka streljiva, u borbenom poretku (30.09.1992. u 7,00 sati), na jednom kilometru crte bojišta bilo je 78, a trebalo je biti 130 boraca. Odnosno, iako je "na prvoj crti" ukupno trebalo biti 3000 boraca, bilo ih je 1800, a pet dana kasnije, prije početka izvlačenja postrojbi 108. br. HV iz borbenog poretka - 1.489, odnosno, 64 borca na jedan km. Dakle, pola od potrebnog broja boraca za obranu, a šest puta manje od potrebnih za napad.


Ako zbog objektivnih razloga (nadre~enih) nije mogao profesionalno korektno vršiti svoju "temeljnu zadaću", trebao je demonstrativno (ili samozatajno), u svakom slučaju, časno, odstupiti (neke njegove kolege bi to jedva dočekali), a ne svoju ne­moć u izvršavanju "temeljnih zadaća" nadomještati neovlaštenim "petljanjem" u borbena zapovijedanja, izdavanjem alibi zapovijedi.

U svakom slučaju, niti je mogao, niti je smio, teatralno patetično, karijeristima svojstveno, nadređenima završiti svoje Izvješće rečenicom kako se on "osobno smat­ra odgovornim, a kao vojak postiđen i popljuvan, jer nismo izgubili Brod u krvi i znoju već u bezglavom povlačenju."

Brigadir Vinko Vrbanac je ovom, zadnjom, poentirajućom rečenicom svog

Izvješća o gubitku Bosanskog Broda pokazao kako je bio:

- lažno skroman, jer, za gubitak Bosanskog Broda on formalno ne može biti "odgovoran", budući nije bio zapovjednik borbenih operacija, tj. nije bio ov­lašten borbeno upotrebljavati postrojbe

- lažno ponosan, jer, nije bio borbeni, nego logistički zapovjednik, nije bio "vojak" borac, nego pozadinac, "komadant", pa se kao "vojak" ne može ni osjećati "postiđeno i popljuvano". "Postiđen" se mogao osjećati jer, kao naj­viši logistički Zapovjednik bojišta, nije zadovoljio u "temeljnoj zada­ći ... osiguranja ljudi i sredstava". "Popljuvan" se mogao osjećati od "vojaka" boraca koji na bojištu nisu osjetili izvršenje njegove "temeljne zadaće" pa su se i zbog toga morali povući. Međutim, brigadir Vrbanac se ne referira na ono za što se referirati treba, nego se referira kao pseudo ratnik, vitez čak, iako mu se pretpostavljeno zapovjedništvo, tražeći izvješće, nije obratilo kao ratniku i vitezu, nego kao "logističaru".

- nemoralno lažljiv, jer su HV i HVO "Bosanski Brod i cijeli mostobran" u doslovnom i prenesenom smislu, zaista "izgubili u krvi i znoju", o čemu, na žalost, svjedoči oko 2000 smrtno stradalih i 10.000 ranjenih boraca

- nekolegijalno lažljiv, jer, HV i HVO nisu "Bosanski Brod i cijeli mostobran" napustili "u bezglavom povlačenju", nego u borbi, postupno i organizirano, budući od brigadira Vrbanca danima nisu dobivali očekivanu popunu crte bojišta pješačkim postrojbama i materijalno tehničkim sredstvima.

6. Zapovijedanje

Pored izostanka jedinstvenih, cjelovitih i konzistentnih strategijskih i operativ­nih planova, te zadovoljavajuće logistike, zapovjednik Operativne grupe "Istočna Posavina" imao je i problem sa subordinacijom u zapovijedanju postrojbama. Vidlji­vo je to iz činjenice kako su neke važne zapovijedi zapovjednika OGIP, pukovnika Vinka Štefaneka morale biti supotpisane od strane zapovjednika Slavonskog bojišta, generala Stipetića, a nekada niti to nije bilo dovoljno, jer je očito postojala tzv. "dvo­struka linija zapovijedanja." Po jednoj liniji (Tus, Stipetić, Štefanek, Sorić ... ) su funkcionirale jedne - pisane, a po drugoj (Šušak, Praljak, Čermak, Basarac ... ) druge - nepisane zapovijedi.


Primjerice, general Černmak "uvezuje linije", a general Praljak "savjetuje" za­povjednika 157. br. HV - da se povuče. Brigadir Basarac pak, "nije htio od brigadira Štefaneka primati zapovijedi, te je samoinicijativno odlazio u Zagreb na konsultaci­je", kako sam kaže, "zna se gdje".

Osim toga, iako je cijeli prostor sandžaka "Bosanska Posavina" organizacijski, kadrovski, materijalno i taktički bio u "nadležnosti" OG "Istočna Posavina" sa sjedi­štem u Slavonskom Brodu, svaka od osam posavskih općina je bila kadiluke62 za sebe.

Suprotno mišljenju Načelnika GS HV, generala Antona Tusa, kako je "potrebito bojevo angažiranje postrojbi HV u obrani Bosanske Posavine", ministar obrane Goj­ko Šušak je javno obznanio "Uputu" kako "nije dozvoljeno ni jednom zapovjedniku slanje ili upotreba Hrvatske vojske izvan granica Republike Hrvatske". Zbog toga su konačnu odluku o uporabi postrojbi u Bosanskoj Posavini donosili zapovjednici upotrebljavanih dijelova postrojbi i borci - dragovoljno.

Dakle, pripadnici Hrvatske vojske koji su ratovali u Bosanskoj Posavini, činili su to dragovoljno, pa su se često, sukladno tome, i ponašali - samoupravno.

Tako npr. samo u prvoj polovici rujna 1992. godine, mjesec dana prije gubitka Bosanskog Broda, devet postrojbi se ponaša samovoljno:

- 02.09.1992. god. 1. satnija 2. domobranske bojne Slavonski Brod odbija izvršiti postavljenu joj zadaću.

- 04.09.1992. god. - cijela 157. br. HV (Slav. Brod) bez odobrenja se izvlači sa bojišta Bosanske Posavine.

- 05.09.1992. god. - po dobivanju zapovijedi za zaposjedanje linija obrane 157. br. HV (Slav. Brod) odbija ići u dodij elj enu joj zonu odgovornosti.

- 08.09.1992. god. - u kasnim večernjim satima 153. br. HV (Velika Gorica) samovoljno, bez znanja nadređenog zapovjedništva napušta borbene položa­je i povlači se za oko tri kilometra od zadanih položaja "jer je na njima si­gurnija".

- 11.09.1992. god. - oko 22.00 sata TG-137 (Duga Resa) napušta svoje polo­žaje.

- l3.09.1992.god. - bez odobrenja sa svojih položaja se izvlače TG-150 (Čr­nomerec-Zagreb) i TG-137 (Duga Resa).

- 14.09.1992. god. - oko 03,30 sati 500-600 ljudi u 20 kamiona iz sastava TG­13 7 vrše pritisak na vojnu policiju na savskom mostu, koja ih, da bi izbjegla incident, propušta preko mosta i oni odlaze u Donje Andrijevce. U poslije­podnevnim satima odlaze u Dugu Resu.

- 14.09.1992. god. - oko 22,55 sati samovoljno se s linije obrane izvlači 204. br. HV (Vukovar) i odlazi u svoju bazu.

- 14.09.1992. god - TG-123 (Požega) odbija izvršiti dobivenu zapovijed za izvršenje borbenih zadaća u Bosanskoj Posavini.

762 Kadiluk je "sudsko i upravno područje u OSl11anskol11 Carstvu" (http://hjp.srce.hr), a Kadija je upravitelj te upravne jedinice. Poznata je narodna "Kadija (te) tuži, kadija (te )vi]ajet sudi".


Nitko od zapovjednika postrojbi, koji su u stvari kršili vojničku svetinju, zapo­vijed pretpostavljenih, nije bio sankcioniran, dapače, većina ih je bila unaprijeđena. General Pavle Miljavac, do načelnika GSHV odnosno ministra obrane RH. (sic!) Time je još licemjernije smjenjivanje zapovjednika 108. br. HV-a, pukovnika, Stanislava Sorića, čija se postrojba, zbog beznadne situacije uzrokovane krivnjom politike i dmgih postrojbi, organizirano povukla iz borbenog poretka.

7. Izdaja

Zahvaljujući nemoći bosansko-hercegovačke središnje vlasti iz Sarajeva, slobo­da nesrpskog življa na prostom Bosanske Posavine, naročito u početku rata, ovisila je isključivo o hrvatskoj državi i njenoj politici prema tom prostom. A vrhovništvo (koje bi Bosansku Posavinu rado vidjelo, do početka rata, u neovisnoj Banovini, a nakon početka rata, kao sastavni dio Hrvatske "konstitutivne i suverene jedinice" u BiH) pretjerano se bojalo JNA i srpskih snaga, tvrdeći kako "koridor nije moguće obraniti."763

Zbog "stalnih međunarodnih pritisaka na RH" i "odnosa vojnih snaga na tere­nu", Hrvatsko vrhovništvo se odlučilo na šićardžijsku politiku, vidljivu i u Sporazu­mu Boban - Karadžić. A upravo taj sporazum je bio početak kraja i po mnogima ­izdaja. Nakon pada cjelovite bosanske Posavine, bilo je malo onih koji se nisu tako i osjećali - izdanima.

Gore od same izdaje, bilo im je poniženje. A poniženo se osjećao i Zapovjednik 101. br. HVO-a, Zlatko Hrkač - Đigi, 07. listopada, 1992. godine, suznih očiju sjede­ći u dnu stepeništa na ulazu u sjedište 108. br. HV ('Jasinjska' uprava Vinogorje), nakon što mu njen logističar, pukovnik Pavo Sočković, nije dopustio ulazak u zapov­jedništvo.764

Dakle, do tragedije (nesrba) Posavljaka nije došlo 06.10.1992. u Bosanskom Brodu, nego pet mjeseci prije, 06.05.1992. god. u Grazu. Naime, toga dana je u tom gradu, Predsjednik HZ HB, Mate Boban, hrvatskim borcima i saveznicima Musli­manima "iza leđa", uz naputak-suglasnost vrhovništva, s Predsjednikom Republike Srpske, Radovanom Karadžićem, potpisao sporazum kojim je dogovoreno vodorav­no presijecanje Bosanske Posavine, kako Republika Srpska ne bi okomito presječena bila. Time je Republici Srpskoj osiguran život, a "hrvatsko-muslimanskoj" Bosan­skoj Posavini, smrt.

Bio je to prvi dokaz kako je vrhovništvu Bosanska Posavina bila moneta za pot­kusurivanje u državotvornom šićarenju, i to na crti politike koja je imala za cilj "do­krajčiti sve pretenzije na stvaranje veće islamske države u srcu Europe."

Budući je to zapravo bila izdaja hrvatskih nacionalnih interesa, nitko od odgo­vornih političara nije se usudio borcima reći javno ono što je dogovoreno tajno, već su svojim licemjernim nečinjenjem i dvosmislenim izjavama, pustili da se, unatoč neviđenoj hrabrosti i žrtvi Posavljaka, na bojištu dogodi "spontano ", ono što je u Grazu skontano.765


Od izdaje gore je poniženje koje su borci doživjeli na bojištu. Naime, dok su Srbi, u skladu s dogovorom, pripremali veliku ofanzivu na koridor, HV je iz tog prostora povlačila svoje postrojbe. Prepušteni sami sebi, od pretpostavljenih zbunji­vani i dezinformirani, malobrojniji i slabije naoružani, hrvatsko-muslimanski borci (HVO) su bili lak plijen. Pretvoreni su u gubitnike koji ne zaslužuje vojničko pošto­vanje. Dakle, poniženi su.

Afganistanska narodna poslovica "Makar i živ, ne vraćaj se osramoćen iz bo­ja", tih dana je, u svoj svojoj punini živjela u ogromnoj većini Posavljaka.

Da je vrhovništvo braniteljima Bosanske Posavine reklo: Povucite se na liniju dogovorenu sa Srbima (iako bi oni to teško podnijeli), izostalo bi nepotrebno poni­ženje i još važnije - tolike žrtve.

8. Moral

Zbog načina na koji je VRS osvojila Koridor hrvatsko-muslimanske snage su izgubile povjerenje u politiku i vojnu strategiju vrhovništva, te sustav rukovođenja i zapovijedanja, a posljedično i borbeno samopouzdanje.

Nema tih okolnosti niti djelatnosti u kojima je potrebnije međusobno povjerenje od međusobnog povjerenja vojnika i zapovjednika - vojske u ratu (od vojnika do vrhovnog zapovjednika). Kad se u vojsci, tijekom borbenih operacija, izgubi među­sobno povjerenje i poštovanje, dolazi do gubitka morala i raspada sustava.

A atmosfera u kojoj su ratovali hrvatski i muslimanski borci u Bosanskoj Posa­vini (politička i vojna neprincipijelnost i nedosljednost, te ratno profiterstvo, hijen­ske pljačke, prizemna borba za vlast, dezerterstvo bez konzekvenci ... ), bili su plod­no tlo za bujanje malodušnosti, nepovjerenja u vlastite snage i sumnje u pobjedu.

Osim toga, hrvatsko-muslimanske snage u Bosanskoj Posavini (HVO) nisu ima­le kolektivni nego individualni motiv za pružanje otpora agresoru. Branili su vlastiti prag i ognjište, a ne dom i domovinu. Posljedica je to izostanka jedinstvene, cjelovi­te, principijelne, dosljedne, transparentno oblikovane i javno obznanjene lu'vatske politike prema Bosanskoj Posavini. Politike koja bi bila motivirajuća garancija sva­kom borcu u rovu, kako njegova borba, i ako pogine, neće biti uzaludna.

Kako nije bilo nikakve, a kamoli motivirajuće politike za dom i domovinu, gu­bitkom praga i ognjišta borci su gubili motiv za daljnju borbu.

Očito i sam svjestan toga, general za moral i domoljublje, Slobodan Praljak, je predlagao novac kao supstitut za patriotizam. Angažiranje plaćenika umjesto domo­ljuba. (sic!)

 

763 Tvrdnja je predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, po kazivanju autoru, svjedoka Zdravka Tomca, tadašnjeg potpredsjednika Vlade nacionalnog jedinstva RH.  

764 Autor je bio svjedok tog tužnog događaja.

765 Kontati- brojiti, zbrajati, računati. Vladimir Anić i Ivo Goldstein, Riječnik stranih riječi, Zagreb, Novi Liber, 2005. str. 725

9. Dvostruki kriteriji

Nakon poraza koje su hrvatsko-muslimanske snage pretrpjele tijekom borbi za:

Koridor (26.06.1992.), Modriču (28.06.1992.), Plehan (01.07.1992.), Derventu (04.07.1992.) i Odžak (14.07.1992.), te načina na koji je do tih poraza dolazilo i"vrapcima na grani" je bilo "jasno" kako će pasti i Bosanski Brod - samo je pitanje dana. Ta općeprihvaćena "spoznaja" je, s jedne strane, unijele apatiju u hrvatsko­muslimanske snage, a s druge, još više pojačala otpor pripadnika HV-a prema odlas­ku na bojište u Bosansku Posavinu. Jer, hrvatska država je materijalno, politički i javno, drugačije tretirala borce koji su se borili u "zoni B" ili "interesnoj zoni" (kako je prijetvom0766 nazivana Bosanska Posavina) od onih koji su se borili na hrvatskim ratištima. Npr. službeno se krilo gdje su i kako stradali, a o javnim pohvalama za vojne uspjehe, nagradama i odlikovanjima nije moglo biti ni govora, jer "hrvatska vojska nije bila u BiH". Posljedično, Zapovjedništvo OG "Istočna Posavina" je kro­nično imalo manjak vojnika-pješaka, a često se, za uvođenje postrojbe jačine jedne satnije (130 boraca) na crtu bojišta, istu moralo sastavljati od više različitih postrojbi iz različitih mjesta Hrvatske. Karaktema, zavičajna, vojno-obrazovna, ratno­iskustvena itd. heterogeno st borbene grupe je unaprijed predodredila umješnost, izdržljivost, međusobno povjerenje i zajedničku vjeru u uspjeh operacije.

Kako se nigdje tako dugo nije ginulo kao u Posavini, kako se niti jedno bojište nije manje vrednovalo od bosansko-posavskog, kako niti na jednom bojištu vojno­politički ciljevi nisu bili tako mistični kao u Bosanskoj Posavini, čudo je da ih je i toliko bilo i da su i toliko izdržali - ma od kuda bili.

10. Odnos snaga

Brojno stanje srpskih snaga je "variralo zbog sukcesivnog uvo~enja jedinica ... , te se kretalo od 40.800 na početku, do 54.660 nakon završetka 1. etape operacije Koridor '92".

I hrvatske snage (HVO i HV) su varirale: Najviše ih je bilo uoči operacije Kori­dor, oko 20.000, a najmanje uoči pada Bosanskog Broda, oko 5.000 boraca, u borbe­nom poretku, na bosansko-brodskom i oraškom bojištu.

Zadnjih sedam dana borbi za Bosanski Brod i cijeli mostobran, srpske snage su (prema izjavi zapovjednika tog pravca, generala VRS, Slavka Lisice) angažirale ,,10.000 do 15.000 boraca". Njegov kolega, zapovjednik glavnog pravca proboja koridora, general Novica Simić, tvrdi kako se u sastavu TG-3 VRS (koji su osvojili Bosanski Brod) borilo 10.843 borca.

Međutim, ni general Lisica ni general Simić, kada je borba za Bosanski Brod u pitanju, ne iznose točne podatke. Naime, iz njihovih vlastitih pisanih dokumenata proizlazi kako je u kontinuiranom pritisku i izravnom napadu na Bosanski Brod, u posljednjih sedam dana, sudjelovalo 19.960 boraca VRS.

S druge strane, hrvatsko-muslimanske snage (HV i HVO) su, na 23 km "crte", u borbenom poretku za obranu Bosanskog Broda, imale manje od 2500 boraca. Zadnja dva dana 1564 borca. Na jedan kilometar njih 68, iscrpljenih i frustriranih. Nerav­nopravnost se nije izražavala samo u broju boraca, nego i u nerazmjemoj nadmoći VRS u avio-topničko-oklopnoj vatrenoj moći.

766 Prijetvoran - licemjeran (podmukao, podal), dvoličan, neiskren, lažan, himben, prevaran, Riječnik Hrvatskog jezika, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, Školska knjiga, 2000. god. str. 968.


Politički i vojno izdana, malobrojna, nedostatno opremljena, nekompetentno vođena, besciljna i porazima obeshrabrena hrvatsko-muslimanska vojska je sve više ratovala iz iracionalnog inata i individualne slobodoljubivosti, a sve manje zbog prvotnog kolektivnog domoljublja i jedinstvene borbe za slobodu zavičaja. Posljedi­čno, sve više je bila obeshrabrena, razbijena, samoupravna, a sve manje samouvjere­na, jedinstvena i monolitna. Zbog toga je imala nerazmjerno veće ljudske i materi­jalne gubitke od velikosrpski indoktrinirane, fanatično i kompetentno vođene, višes­truko brojnije i opremljenije, te početnim uspjesima ohrabrene, Vojske Republike Srpske.

Zbog svega toga, Zapovjedništvo OG "Istočna Posavina" je, za 189 dana borbi, izgubilo dva prosječna borbena poretka, oko 12.000 ljudi. Svaki dan je ginulo jeda­naest, aranjeno 53 boraca!

11. Heroji, a ne kukavice

Zahvaljujući prvenstveno 108. i 3/3. "A" br. HV-a, te 101. br. HVO-a, "Bosan­ski Brod i cijeli mostobran" su sredinom svibnja 1992. god. stavljeni pod nadzor hrvatsko-muslimanskih snaga i kontrolirani sve do početka listopada 1992. god. ­unatoč opstrukcijama vrhovništva.

Dakle, ne samo da ove tri brigade nisu "uzrok gubitka Bosanskog Broda i cije­log mostobrana", ne samo da nisu "samovoljno, bez prisile od strane neprijatelja, te opravdanih razloga, napustile bojište", nego one nisu niti "najizravnije utjecale na takav razvoj situacije". Ove tri brigade nisu bile ni taktički povod, a pogotovo ne strateški uzrok za pad cjelovite Bosanske Posavine. Pripadnici ove tri brigade su heroji, a ne kukavice.

12. Orašje

Nakon pada Bosanskog Broda oraška enklava je ostala pod kontrolom HVO-a zahvaljujući odsudnoj obrani branitelja, ali i zbog toga što "glavni" VRS, general Ratko Mladić, nije dopustio osvajanje tog prostora. Ovo se može zaključiti iz razvoja događaja na bojištu i svjedočenja generala VRS, Slavka Lisice iNovice Simića.

Po osvajanju Bosanskog Broda, borci TG-3 VRS i njihov Zapovjednik Lisica ­"dobili su krila". "Hoćemo na Orašje, hoćemo Orašje! skandirali su borci". Želeći im udovoljiti, Lisica je, telegramom od generala Ratka Mladića zatražio: "Molim glavni štab VRS da sve snage u koridoru Doboj - Modriča - Bijeljina stavi pod komandu Taktičke grupe - 3, (dakle njegovu) kao i Bijeljinski korpus. ( ... ) Glavnim snagama napadam Tuzlu, a pomoćnim snagama Orašje."

Idući dan "osmog oktobra 1992. godine (telefonom)" Mladić je Lisičin "predlog o angažovanju snaga u koridoru", odbio.

Za "nagradu", jer je "luđak" osvojio Bosanski Brod, te želio napasti Orašje i Tuzlu, "unaprijeđen" je u zapovjednika OG Doboj, a potom je postavljan za "ko­mandanta Školskog centra Vojske Republike Srpske u Banjaluci", da bi 1994. god. bio "penzionisan. "

Budući da je poznato kako je general Ratko Mladić zapovjedao vojskom koja je počinila genocid u Srebrenici, očito je njegovo odbijanje prijedloga pukovnika Lisice da "napadne Orašje," posljedica prijašnjih "dogovora" dva vrhovništva i vlastitih prioriteta, a ne njegova straha ili milosrđa.


13. Krivci

Kako je hrvatska politika (zbog samovolje Brođana) samo djelimično uspjela ispuniti dogovor iz Graza (da Srbima osigura koridor), Srbi su odlučili tolerirati "lu­dog" komandanta Lisicu te ga pustiti da (suprotno dogovoru) osvoji i Bosanski Brod.

Iznenađeno, uvrijeđeno i poniženo hrvatsko vrhovništvo je trebalo, sukladno ve­ličini poraza, odgovarajućeg Pedra, budući samima nije padalo na pamet priznati krivicu i snositi konzekvence. Pedro je trebao odgovarati pred hrabrim, napaćenim i izbjeglim posavskim narodom, koji se nakon ogromnih ljudskih žrtava i materijalnih gubitaka, poražen i ponižen, našao u izbjeglištvu bez igdje ičega.

Najbezbolnije je bilo optužiti tri legendame brigade; one koje su sedam mjeseci, uz ogromne žrtve, sprečavale imperijalističku okupaciju Bosanske Posavine; one kojima je posavski narod "do groba" zahvalan za sve što su činili za njih; one koje Posavljaci nikako nisu mogli osuditi i prezreti, kao što bi osudili i prezreli političke šićardžije i ratne profitere - da ih je netko prokazao.

Iako je cjelovita Bosanska Posavina izgubljena na bojištu, iako su najveći gubi­tnici Posavljaci i vojnici, krivci za to nisu oni, nego njihovi političari. Jer, "politika rađa, priprema i vodi rat; ona ubire rezultate pobjede ili snosi posljedice poraza."

Dakle, uspješna politika vodi uspješnom, a "rđava politika vodi rđav om ishodu rata." Ishod rata u Bosanskoj Posavini najbolje govori o kakvoći politike koja ga je vodila.

...............................

 

Izvor: Jerko ZOVAK, knjiga, „Rat u Bosanskoj Posavini 1992.

Str. 663-677


Svibanj 2010.

::: NEKE STVARI I OSTALO

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević