Zadnja bitka

   Prije nego li si je oduzeo život, da ne bude izručen jugoslavenskim partizanima, u Lawameundu, dana 18. svibnja 1945., hrvatski general Tomislav Rolf je uzviknuo: „Hrvatska, moja draga domovina, propala je!“…

  No, vratimo se s križnoga puta, nekoliko dana unazad, u ralje rata – Bosansku Posavinu.

 

   Dana 19. travnja 1945., započinje posljednja bitka Drugoga svjetskoga rata u Odžaku, novom hrvatskom Sigetu, sa 24 sela i zaselaka koja se nalaze na ušću Bosne u Savu. Tu se u travnju skupilo oko deset tisuća hrvatskih boraca iz Bosne i Slavonije, na čelu sa pukovnicima vitezom Ibrahimom Pjanićem i Avdagom Hasićem, Djedom Augustinom iz Gradačca, logornikom Petrom Rajkovčićem te nižim časnicima i dočasnicima Ivanom Čalušićem, Antom Bilčićem, Matijom Radićem, Antonom Mihaljićem. Zatim, bili su tu još Perković, Martinović,Pejo Ilak, Špicer i Špiger. Tu je bila i garevačka bojna, sa 450 bojovnika, na čelu sa Dragutinom Vargom. Muslimanska legija na čelu velikog domoljuba i bojovnika Derviša Ljuce. Petrov kum i prijatelj Tomušić-Škico ostao je odsječen na desnoj strani rijeke Bosne. Blaž Jurkić je izgradio niz rovova i bunkera oko glavnih uporišta u Odžaku, Vlaškoj Maloj, Mrkoj Adi, Balegovcu, Gornjoj Dubici, Prudu i Dobor Kuli.

 

   Mnogo je hrvatskog naroda i vojske došlo tada pod Petrovu zaštitu. No, u odžačkom se kraju već čula tutnjava žestokih borbi između Vinkovaca i Broda na Savi. Petar je svakoga primio, smjestio i nahranio. Vojsku je rasporedio u satnije i zapovjedio da se kopa nove rovove i gradi nove utvrde. Odžačka je kotlina vrila od pridošlih civila, zaprežnih kola i silne vojske koja je pristizala sa svih strana. Krajem travnja vitez Pjanić i Avdaga Hasić povukli su se sa svojom vojskom prema Zagrebu, a ostali su odlučili braniti Odžak, do kraja. Na ovaj posve odsječen kraj navaljivalo je šest partizanskih brigada i jedan odred, oko petnaest tisuća boraca s topništvom, bacačima, strojnicama i na kraju jurišnim zrakoplovima. Sami partizani pišu:

  „Borbe od 19. do 28. aprila biše žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima učestvovale jedinice navikle na same pobede – 26. srpska i nepodpuna 27. divizija – očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan. Naših izbačenih iz stroja bilo je 630, među njima Spaso Mičić, komandant 16. brigade 27. divizije. U ovim borbama protivnik je imao 904 mrtvih i 491 ranjenog. Ustaše su od noružanja izgubile bateriju topova, tri bacača i jednu protivtenkovsku pušku. Borilo se samim jurišima i kontrajurišima, prsa u prsa, ogorčeno...Osim manjih delova 12. ustaške divizije, Odžak su branili sve samo domaće ustaše i zato su bili mnogo opasniji od Nemaca.“

 

  Dana 30. travnja 1945. sam Tito upozorava štab 3. korpusa jugoslavenske armije, da će snositi punu odgovornost ako se teren brzo ne očisti i zavede „puni mir i bezbednost.“

U Beogradu su već uvelike pripremali proslavu rodjendana “vrhovnog komandanta“, a obrana Odžaka još nije bila slomljena. Partizanski „generalštab“ izdao je zapovijed: „Do dana proslave maršalova rođendana, Odžak mora pasti!“ Generali JA Koča Popović, Ivan Gošnjak, Peko Dapčević i Kosta Nađ odlučiše na Odžak poslati zrakoplove. Od engleskih Karavela i njemačkih Messerschmidta sastavljene su dvije eskadrile.

 

  Partizani dalje kažu: „Od 3 do 25. maja 1945. vodi se borba na život i smrt u Odžaku; ginulo se mnogo na obe strane... Nemajući kamo se povući ustaše su se borile do smrti...“

  Dana 4. svibnja jurišaju tri brigade pod vodstvom Miloša Zekića, ali se moraju povući. 14. brigada je istom pod večer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti na Vlašku Malu, dok je 16. brigada nadirala od Potočana –

„Ali su ustaše odmah uzvratile protivnapadom i izbacile celu brigadu čak iz Potočana, tako da se moralo odstupiti prema Lipi.“

 

  Dana 8. svibnja, na dan njemačke kapitulacije, pet tisuća partizana uspjelo je probiti se do Vlaške Male, koju je branio Rajkovačić s dvije tisuće branitelja. Partizani kažu: „ On je poduzeo neobuzdani juriš i izbacio naše snage iz mesta, čak preko kanala i mosta. Tog dana mi smo ispalili trideset i četiri hiljade naboja. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustaše su se borile do poslednjeg čoveka“.

  Komandant 14. srpske brigade, Stevan Kovačević, izvješćuje: „Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci tako nešto nikad nisu videli. Svaki ustaša mora najpre da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki obekt.“ Slijedećeg dana branitelji odbacuju Stevinu brigadu do Vrbovca pa Stevan šalje vapaj: „nalazimo se i dalje na polaznim položajima: Posle 20 sati neprekidne borbe zauzeli smo Svilaj. Pošaljite nam municiju. Nemamo više ni metka, a nemamo više ni bilo kakva kola da pošaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika.“

  Dana 9. svibnja 1945., nakon polusatnog općeg i nasumičnog granatiranja u praskozorje počinje opći partizanski juriš i traje sve do podne. Neki njihovi dijelovi su prodrli u dubinu obrane, do Dubice ali su u kratkom vremenu bili eliminirani i protjerani.

Tog istog dana dogodilo se da se oko dvije stotine Garevljana, koji su se našli u obrani Odžaka, na prijevaru predali partizanima i istog dana zatvoreni u Burića štalu i potom, izuzev par sretnika, mučki i bez suda poubijani. Njihova mjesta u obrani popunili su Adačani i Balegovčani.

 

  Tek 16. svibnja je 20. romanijska brigada uhvatila prvog zarobljenika... 22. svibnja nad nebom iznad Vlaške Male i Odžaka pojavili su se jurišni zrakoplovi i počeli  istresati smrtonosni teret... U noći od 22. na 23. svibnja branitelji vrše četiri uzastopna juriša. Tu je izginulo mnogo branitelja. Bolnica u Prudu bila je prepuna, tu je na kratko bio i Petar Rajkovčić zbog lakšeg ranjavanja...Tijekom cijelog dana zrakoplovi su bombardirali... Dan je produžen u noć; očajničke borbe, često prsa u prsa, noževima...

 

  Dana 23. svibnja, navečer,  partizani su forsirali rijeku Bosnu i upali u selo Prud. Pobili su obranu sela i sve ranjenike. No, branitelji su ih uspjeli eliminirati i protjerati. Istoga dana partizani su ogromnim snagama napali Odžak, i ujutro 24. svibnja i osvojili ga. U obrani Odžaka poginuo je veliki broj branitelja. Obrana se povlači na novu liniju: utok rijeke Jošave – Prnjavor – Žabari – Balegovac. Više se nisu kopali rovovi, već su se za obranu koristili odvodni kanali i guste međe. U sumrak dana, 24. svibnja 1945. godine partizani su krenuli u tri pravca. Glavnina je napadala Vlašku Malu, a pomoćni pravci napadali su Ražljeve i Balegovac. Iza ponoći 25. svibnja zadnja obrana je pala uz mnogobrojne žrtve s obje strana. Bilo je to kod Nujića štala gdje su branitelji izginuli do posljednjeg. Žene koje su istoga dana išle prepoznavati poginule, morale su preskakati preko mrtvih, jer se drugačije nije moglo hodati.

 

  Dio satnije Ivana Čalušića povukao se u planinu Vučjak, a drugi je dio odstupio prema Zoricama. Petar Rajkovčić sa dijelom svojih branitelja povukao se prema Vučjaku. Jedan dio je ostao na Vučjaku a drugi je produžio prema Derventi. Ovi što su se povukli prema Zoricama dijelom su se skrivali po štalama i podrumima. Jedan dio se predao u Jarugama, partizanima. Već poslije ručka 25. svibnja pročitano im je da će svi do mraka biti prebačeni u Bosanski Šamac, i da će im tamo biti suđeno. Točno u mračak svi su bili preko prebačeni u Šamac. U Bosanski Šamac dovedeni su i oni branitelji koji su se sami predali na bosanskoj strani, ili su ih partizani zarobili. Tu su ih razvrstavali –mladiće, starce, ljude u punoj životnoj dobi. Za godine nisu pitali, samo su gledali stas i izgled. Ubijani su i bacani u Savu. Likvidiranje je obavljano cijelu noć, 25. svibnja. Nešto manje po danu 26. svibnja i s punim intenzitetom, također cijelu noć, 26. svibnja 1945. godine.

Partizani su po selima, kao sumanuti, tražili sve muškarce pa su majke morale svoje djačačiće preoblačiti u žensku odjeću.

 

  Upravo ovdje, poslije ovih pročitanih par redaka, ponestaje daha.

 

  Sjećam se, jednom putujući vlakom iz Sarajeva. U kupeu sam bio sâm, i ne znam više na kojoj postaji,  ušla je jedna starija, dobrostojeća gospođa. Kroz priču je doznala kuda putujem, pa je kao partizanka pričala svoje doživljaje o borbama za Odžak u kojima je i sama sudjelovala. Doimala se vjerodostojno a od svega najjače sam zapamtio ovo:

  „Prilikom osvajanja Svilaja – kaže gospođa - naši položaji su jedno vrijeme bili nedaleko od crkve. A sa crkvenog tornja se čulo: Bando partizanaska, nećete proći dok je jedan od nas živ, a ima nas devet!“ Osjećala je nelagodu kada sam spomenuo ubijanja zarobljenika u Bosanskom Šamcu.

 

  S razmjerno broju stanovnika, u Odžaku i okolici dogodio se najveći pomor Drugoga svjetskoga rata, i to samo jednog naroda. Od 19. travnja do kraja svibnja 1945. godine ubijena je trećina živućeg Hrvatskog življa. A od te trećine velika većina je poubijana nakon 25. svibnja, dakle, poslije pada i predaje.

 

  Umjesto zaključne riječi – neka je kaže svatko za sebe – ponudit ću pjesmu, koju je napisao Antun Gustav Matoš:

„Na vješalima. Suha kao prut.

Na uzničkome zidu. Zidu srama.

Pod njom crna zločinačka jama,

Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

 

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,

Jer tako lice ima moja mama,

A slične oči neka krasna dama.

Na lijepo mjesto zaveo me put!

 

I mjesto nje u kobnu rupu skočih

I krvavim si njenim znojem smočih

Moj drski obraz kao suzama.

 

jer Hrvatsku mi moju objesiše,

Ko lopova, dok njeno ime briše,

Za volju ne znam kome, žbir u uzama!“

 

 

 

pv

Konzultirana literatura: Božo Vukoja, fra Grga Vilić, Mato Marčinko, Zoran Dujak

19.04.2009

::: NEKE STVARI I OSTALO

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46