Završni čin

Derek CHOLLET


...Tijekom dana (16. studeni 1995.) rasplamsala se još jedna drama: prijetnja ostavkom predsjednika Federacije Krešimira Zubaka. Premda je i dalje bio gnjevan na svoje muslimanske kolege zbog nedovoljne zastupljenosti Hr­vata u Federaciji, Zubakova ljutnja ovoga se puta više usredotočila na njegovu subraću u Zagrebu.

Kako je sigurno u džepu držao ono čemu je posebice težio - nagodbu o istočnoj Slavoniji, Tuđman je pokazivao više spremnosti Srbima prepustiti neka ključna područja u posavskom "džepu" na sjeverozapadu Bosne (gdje je Zubak inače rođen), koja su sad držale snage Federacije. Zubak je inzistirao da Federacija zadrži to područje, a u nastupu gnjeva tog dana najavio je kako će podnijeti ostavku i napustiti Dayton. Po svemu sudeći, Zubak je osjećao da je hr­vatski predsjednik napustio i njega i bosanske Hrvate. U prvoj, instink­tivnoj reakciji Holbrooke je pomislio kako nije loše što su ga se otarasi­li. Tijekom cijelih pregovora bilo je problema sa Zubakom, a američka skupina jednostavno nije imala vremena za njegove predstave. Hrvat­ski ministar obrane Šušak rekao je Holbrookeu da se ne osvrće na Zubaka, te da netko drugi iz Federacije može potpisati dokument. Pa ipak, Izetbegović i neki članovi američke pregovaračke skupine nisu se s tim složili i zatražili su da se Zubak vrati u izaslanstvo. Takav otvoreni pro­test i neslaganje nisu mogli pomoći Federaciji. Poslije, nakon razgovo­ra s Tuđmanom i Šuškom, Zubak je nevoljko pristao ostati u Daytonu.

 

Crescendro – dan devetnaisti i dvadeseti:

nedjelja i ponedjeljak, 19. i 20. studenoga

 

Kako je za krajnji rok određena ponoć toga dana, nedjelja je trebala pro­teći u znaku frenetičnog pregovaranja. Kako bi još pojačali dojam da se približava prekid pregovora, Christopher i Holbrooke su zatražili od čla­nova američkog izaslanstva da se spakiraju i takav zahtjev uputili i osta­lim izaslanstvima. Objavljeno je i da se sutradan isključuju telefoni, te je osoblj e počelo naplaćivati račune. Dok j e ispred zgrade u kojojoj e bilo smješ­teno američko izaslanstvo stajala poredana prtljaga, postalo je jasno da su ostala izaslanstva prozrela blef. Bez obzira na postavljeni krajnji rok, ostali nisu ozbiljno primili američku prijetnju o odlasku s pregovora.


Kad je riječ o uspješnosti Daytona, postalo je jasno da zaista nije važno što su pregovaračke strane dogovorile o različitim političkim ili pravnim pitanjima bez obzira na to koliko ona važna mogla postati za budućnost Bosne. Pregovori su se vrtjeli oko teritorija. Ovi ljudi okup­ljeni u Daytonu tri su se godine tukli za zemlju - ako ne postignu su­glasnost o zemljovidu, među njima neće biti mira. S obzirom na to, dok su na razini stručnjaka nastavljena završna usklađivanja aneksa i organiziranje završne ceremonije, Christopher i Holbrooke gotovo su se isključivo posvetili zemljovidu. No, svaki put kad bi napravili korak naprijed, činilo se da moraju i dva unatrag. To nije bila posljedica zle namjere bilo koje od pregovaračkih strana. Zapravo, riječ je o najobič­nijem spletu nesretnih okolnosti.

Kako bi se muslimanskoj strani što jasnije predočilo zašto bi tre­bali prihvatiti sporazum, posebno grafičko osoblje okupljeno u bazi Wright-Patterson izradilo je na tvrdim podlogama velike prikaze raz­loga zbog kojih bi to valjalo učiniti. Nakon prezentacije, Holbrooke i Menzies ostavili su Bosancima postere, koji su ih bez ikakve primisli stavili iza kauča u Izetbegovićevu apartmanu. U subotu navečer Milošević dolazi na sastanak u Izetbegovićev apartman. Iza kauča nazi­re se samo vrh jednog od postera - a na njemu srbijanski predsjednik može pročitati, debelim masnim slovima, napisano: "Tijekom daytonskih pregovora teritorij Federacije povećao se s 50 na 55 posto." Milošević se skamenio u pola koraka. Ustupci učinjeni posljednjih ne­koliko dana značili su da će Republika Srpska dobiti manje teritorija nego što je bilo predviđeno planom Kontaktne skupine, a ustupci gle­de Sarajeva još su dodatno pogoršali omjer. Gnjevni srbijanski pred­sjednik smjesta se zaputio u Holbrookeov apartman i požalio se Ame­rikancima da su ga prevarili (tijekom prethodnog dana, znajući da su za Bosance osigurali 55 posto teritorija, Amerikanci namjerno Miloševiću nisu iznosili postotke). Sve osim omjera 51 : 49 potpuno je nepri­hvatljivo, rekao je Milošević. Može pristati na brojne kompromise, ali "neće moći preživjeti ili nametnuti nagodbu" koja nije utemeljena na omjeru 51 : 49 na zemljovidu Kontaktne skupine. Ponovno, budući da je Christopher osobno potpisao aranžman 51 : 49 u Ženevi 1994. godi­ne, državni tajnik i Holbrooke su zaključili kako nemaju drugog izbora doli popustiti. Kako se poslije Holbrooke prisjećao, donekle arbitrarna podjela na zemljovidu Kontaktne skupine s vremenom je za Miloševića i bosanske Srbe poprimila neka "teološka obilježja". Kako bi sprije­čili da Milošević odstupi od nekih svojih ključnih teritorijalnih ustupaka, Christopher i Holbrooke su zajedno s Wesom Clarkom i ostalima počeli rezuckati kartu kako bi se vratili na omjer 51 : 49.

I kao da želi dodatno izravnati račune, Milošević je ponovno zatražio širi kopneni koridor na sjeveroistoku Bosne, nedaleko od Brčkog, najtanji dio Republike Srpske (u vrijeme pregovora koridor je bio širok jedva pet kilometara). Prema izvornom planu, odnosno zemljovidu Kontaktne sku­pine iz 1994., Koridor Brčko, ili kako su ga također zvali - Posavski kori­dor, sužavao se sve dok na jednoj točki nije dostigao jedva trideset me­tara, odnosno sveo se samo na podvožnjak ispod jednoga željezničkog mosta. Iako je postalo posve razvidno da Srbi nikad neće pristati na ta­kav nevjerojatno uzak "kopneni koridor", Izetbegović nije prestajao inzistirati na toj zamisli i svaki put kad bi se sreo s Christopherom podsjećao gaje kako se 1994. godine osobno složio s takvim koridorom. S Miloševićeva motrišta, širi bi koridor smanjio mogućnost da se Republika Srpska podijeli na dva dijela (te da se banjalučko područje izolira unutar prosto­ra muslimansko-hrvatske federacije). Holbrooke je zaključio kako bi se, imajući na umu količinu krvi prolivene zbog koridora, status guo — od­nosno koridor širok pet kilometara - najvjerojatnije mogao pokazati kao rješenje. Tog dana u razgovoru s Miloševićem, Silajdžić je pristao ostati fleksibilan glede koridora i, po svemu sudeći uz nevoljko Izetbegovićevo odobrenje, prepustio Brčko Srbima. Poslije se pokazalo kako Izetbegović zaista nije pristao na Silajdžićev ustupak - ali, nagodba je sklopljena.

Razgovori o zemljovidu počeli su u nedjelju u 8.30 i gotovo bez prekida trajali do duboko u noć. Christopher i Holbrooke isprobavali su sve mogu­će pregovaračke kombinacije - sastajući se odvojeno s Izetbegovićem ili Miloševićem, spajajući ih na istom sastanku ili, pak, uključujući Silajdžića i Šaćirbeja. Tuđman se vratio u Dayton te večeri nešto prije dvadeset dva sata, a Christopher i Holbrooke razgovarali su s njim sat vremena. Konač­no, oko 23.30 u nedjelju navečer, Holbrooke je pozvao Miloševića i Silajdžića da dođu u dvoranu za sastanke u američkoj zgradi. Dok su Holbrooke, Christopher, Wes Clark i ostali čekali na dnu hodnika u Holbrookeovu apart­manu, Milošević i Silajdžić su sjeli za stol da završe posao na zemljovidu. Chris Hill, koji odlično govori srpsko-hrvatski, posredovao je na sastanku.


Milošević i Silajdžić počeli su trgovati kao konjima na sajmu, na­stojeći dobiti pokoji komadić teritorija često veće simbolične negoli strategijske vrijednosti. Milošević je zatražio da se Srbima vrati Mla­dićevo rodno mjesto, a Silajdžić je nastojao dobiti što više povijesno muslimanskih područja. Kad je u jednom trenutku Silajdžić zatražio neki gradić sa starom džamijom, Milošević je odgovorio kako od toga nema nikakve koristi: "Ma, Harise", rekao je Milošević, "zar nisi čuo da su je oni idioti (bosanski Srbi) digli u zrak." Silajdžić je odlučno odbijao odustati od dodatnih dijelova teritorija u Posavini, a Miloše­vić je pristao predati tzv. Dolinu snajpera i neka ključna brda oko Sa­rajeva. Dogovorili su se i o konačnom obliku džepa oko Goražda, te granične crte Scotch Roada (poveznice toga grada sa Sarajevom). Na­posljetku, prema Miloševićevoj želji, počela je rasprava i o tome je li veličina srpskog teritorija dosegnula 49 posto. Bilo je razvidno, pri­sjeća se Hill, da - ako to Silajdžić ne bude mogao zajamčiti - Srbi ne­će moći pristati.

Prema Christopherovu rasporedu kretanja, ti su razgovori preki­nuti u ponedjeljak ujutro, negdje odmah poslije dva sata, kako bi Si­lajdžić mogao otići po neke zemljovide. Dok su čekali na nastavak raz­govora, Holbrooke je zatražio da vidi nacrt "priopćenja o neuspjehu". Proteklih nekoliko dana Christopherov pisac govora Tom Malinowski zajedno s članom Odjela za Europu Johnom Burleyem radio je na dva priopćenja -jedno u pohvalu uspjeha, drugo u znak žaljenja zbog ne­uspjeha - koja bi Christopher mogao pročitati na završetku pregovora. Malinowski je oba nacrta priopćenja stalno nosio sa sobom i pretvo­rio se u svojevrstan daytonski vjetrokaz; mnogi su izglede za posti­zanje sporazuma procjenjivali na temelju toga jesu li državni tajnik Christopher i Holbrooke željeli vidjeti priopćenje o "uspjehu" ili "ne­uspjehu". U ovako poodmakloj fazi pregovora, izgledalo je loše. Holbrooke je zatražio da pogleda priopćenje o neuspjehu, letimice ga je pročitao i bacio uvis. Dok su stranice lebdjele prema tlu, glavni je pre­govarač rekao kako priopćenje nije dovoljno "konačno": pregovarač­kim je stranama valjalo reći da se SAD posve povlači iz igre.


Stojeći iznad računala u radnoj prostoriji, vidno uzrujan Holbrooke je počeo diktirati Malinowskom, dok su ostali članovi izaslanstva, ne­ki u nevjerici, promatrali što se zbiva. Preinake što ih je unio u nacrt priopćenja odražavale su njegove trenutačne frustracije. "Jednostav­no rečeno", stajalo je na kraju Holbrookeove verzije priopćenja, "čini­li smo najbolje što smo mogli. Ne uspjevši se dogovoriti, pregovarač­ke su strane vrlo jasno stavile do znanja kako bi daljnji napori SAD-a na postizanju nagodbe ostali uzaludni. Sukladno tomu, današnji dan označava kraj ove inicijative... gotovo je s posebnom ulogom što smo je imali proteklih mjeseci. Vođe okupljene ovdje i danas moraju živje­ti s posljedicama svoga neuspjeha."

No, još je puno nemira i iznenađenja vrebalo te noći. Odjednom sve je pošlo u drugom smjeru. Nakon stanke od otprilike tri četvrt sata, Milošević i Silajdžić su se vratili u zgradu američkog izaslanstva, no­seći zemljovide i vodeći tumača. Ovoga puta njih su se dvojica pridru­žili Christopheru i Holbrookeu u dvorani za sastanke, dok je pomoćno osoblje ostalo u hodniku. Silajdžić je smislio kako povećati srpski teri­torij na 49 posto. Federacija će Republici srpskoj dati jedan široki pojas u planinskom, razmjerno nenaseljenom području zapadne Bosne. Ka­ko je u tom području bilo samo nekoliko gradova (a gradove nijedna, niti druga strana inače nisu bile spremne prepustiti), ta se trampa uči­nila prihvatljivom i jednoj i drugoj strani. Iznenada, nešto prije četiri sata ujutro, Milošević i Silajdžić su se rukovali, okrenuli prema Ameri­kancima i rekli da su se dogovorili. Christopher je zatražio da se otvori boca njegova najomiljenijeg chardonnava i proslavi taj korak naprijed.

Silajdžić je otišao po Izetbegovića. Poslije nekoliko minuta pojavio se bosanski predsjednik- ljutit i pospan, samo s kaputom prebačenim preko pidžame. U međuvremenu, Christopher, Holbrooke i Hill prou­čavali su Miloševićev i Silajdžićev zemljovid. Kad su malo bolje za­gledali zemljovid, Christophera i Holbrookea je počeo zabrinjavati taj sporazum. "To ne izgleda dobro", zaključili su i, još dok su pili Christopherovo vino, poslali su Chrisa Hilla da dovede Tuđmana ili Gra­nića. Kako je Silajdžić ustupio teritorij Federacije, valjalo je dobiti su­glasnost Hrvata.

Hill se vratio u američku zgradu s ministrom vanjskih poslova Gra-nićem, koji je rekao kako Tuđman spava. Granić je odbio čašu vina i zatražio zemljovid. Čim su mu objašnjene izmjene na zemljovidu, slavljeničko raspoloženje je nestalo. "Nemoguće, nemoguće", vikao je Granić, udarajući šakom po zemljovidu. "Nula zarez nula nula posto izgleda da će to prihvatiti moj predsjednik." Iznenada se digao, otišao po ministra obrane Šuška i vratio da nastavi s tiradom.

Pomalo prepredeno, Silajdžić je ustupio uglavnom dijelove terito­rija koji su držali Hrvati, odnosno zemlju koje su hrvatske snage osvo­jile tijekom jesenske ofenzive u Bosni. Christopher, Holbrooke i Hill bili su zabrinuti kako će Hrvati reagirati, ali nisu očekivali tako žučljivu i otrovnu provalu od obično mirnog, sabranog dr. Granića. Minis­tar vanjskih poslova bio je sav izvan sebe zbog Silajdžićeve drskosti da trampi teritorije koje su Hrvati bili ponovno osvojili. "Dao si teritorij što smo ga mi osvojili", vikao je Granić na Silajdžića.

Unatoč Granićevu emotivnom odbacivanju tog zemljovida, Holbro­oke se i dalje nadao da je moguć kompromis. Vjerovao je kako bi se, sve dok budu mogli mijenjati teritorije tako da uravnotežuju hrvatske ustupke s muslimanskima, "obrij malo ovdje, obrij malo ondje", po­sao sa zemljovidom mogao završiti do izlaska sunca. Dok je usplamtjeli Granić nervozno hodao po sobi, Holbrooke se okrenuo Izetbegoviću i upitao što misli o svemu. Izetbegović je rekao skupini okupljenoj u dvorani za sastanke kako se slaže s Granićem. "Ne mogu prihvati­ti ovaj sporazum", tiho je rekao bosanski predsjednik. "Na strani sam naših hrvatskih saveznika." U tom trenutku eksplodirao je Silajdžić. Još jednom nogu mu je podmetnuo njegov predsjednik, i to pred Ame­rikancima, Hrvatima i Miloševićem. "Ja ovo više ne mogu", povikao je i bacio svoje papire niz stol. Mrko pogledavajući Izetbegovića, Si­lajdžić je izjurio iz sobe i nestao u noći. "Sporazum" je "živio" točno 37 minuta.

Ono malo optimizma što je postojalo još oko četiri sata ujutro, u međuvremenu se posve raspršilo. Činilo se kao da su u tim jutarnjim satima sažeti svekoliki bijes i strast Balkana. Nevjerojatno smiren i besprijekorno odjeven za to pozno doba noći, Christopher je otišao u svoj apartman, istuširao se, presvukao i pripremio na povratak pred ploče za crtanje zemljovida.

Kad su (nakon pokojeg prospavanog sata) prevladale razbistrene glave, američki su pregovarači shvatili da im je onaj prvi predosjećaj bio ispravan: Silajdžićev "ustupak" ipak je bio malo suviše prepreden. Naime, ako su se Hrvati razljutiti, nema načina da se "zemljovid što je živio 37 minuta" pokaže kao rješenje. Kako se poslije prisjećao Hol-brooke, Izetbegović "ga nije mogao poduprijeti jer je znao da, kad je riječ o Hrvatima, taj sporazum ne može proći". Da je Izetbegović u sukobu s Hrvatima stao na stranu Silajdžića, s Federacijom bi bilo go­tovo. "Daje rekao bilo što drugo", poslije je govorio Menzies, "Fede­racija bi se istog trena urušila još u Daytonu. Da se Izetbegović svr­stao na stranu Miloševića, a protiv Granića i Šuška, ljudi na koje su se Bosanci morali oslanjati kako bi opstali, mirovni proces bi se ras­pao." Jedini je izlaz stoga bio nagovoriti Hrvate da se slože sa za­mjenama teritorija.

Ubrzo nakon izlaska sunca, u ponedjeljak ujutro, Christopher i Hol-brooke ponovno su počeli s razgovorima, prvo s Izetbegovićem, a po­tom s Miloševićem. Kako je zadani krajnji rok, u nedjelju u ponoć, dav­no prošao, američki su pregovarači odlučili produljiti pregovore za još jedan dan. Ako se preostala pitanja ne riješe do utorka ujutro, prego­vori završavaju.

Nakon neuspjeha sa "zemljovidom što je živio 37 minuta", Chri­stopher i Holbrooke su odlučili da valja uključiti i predsjednika Clintona. Tog jutra nazvali su Predsjednika i "rekli mu kako je po našem mi­šljenju došao trenutak u kojem bi njegova intervencija mogla biti vrlo važna". Preporučili su da predsjednik nazove i Izetbegovića i Tuđma­na u želji da ih pritiskom privoli na prihvaćanje prijedloga o razmjena­ma teritorija što su ih prije samo nekoliko sati bili dogovorili Silajdžić i Milošević. Christopher je vjerovao kako bi zbog Tuđmanove želje da "Hrvatsku čini dijelom zapadnoeuropske zajednice, poziv predsjed­nika Clintona bio vrlo učinkovit". Valjalo je pritisnuti i Izetbegovića. "Izetbegović je na rubu sloma", te je večeri Tom Donilon izvijestio Vershbowa. "Razvidno je da Izzyjeva odlučnost i spremnost da živi u jedinstvenoj (multietničkoj) državi jednaka nuli." Iz Washingtona Lake se oštro protivio predsjedničkom pozivu Izetbegoviću, strahujući da bi to moglo stvoriti dojam o pretjeranom američkom pritisku na Bosance da popuste. Naposljetku, dužnosnici u Washingtonu i Daytonu odlu­čili su da Clinton nazove jedino Tuđmana i pokuša ga nagovoriti da se složi sa "zemljovidom što je živio samo 37 minuta". Kerrick i Holbrooke napisali su natuknice i poslali ih u Washington.


"Moram reći da sam impresioniran svim onim što je postignuto sporazumom, kao i koristima što će ih iz toga izvući svaka od strana", rekao je tog poslijepodneva predsjednik Clinton u telefonskom razgo­voru s Tuđmanom. "Znam da je potrebno obaviti vrlo tešku i složenu zamjenu kako bi se riješio zemljovid. Ponovno vas zovem kako bih za­tražio od vas da vratite mali postotak tradicionalno hrvatskog te­ritorija u zapadnoj Bosni i time zemljovid dovedete do koncepcijskog omjera 51 : 49." Neočekivano Tuđman je rekao predsjedniku Clintonu kako su Hrvati već iznijeli takav prijedlog, te kako se nadaju da će se konačni sporazum postići za sat ili dva. Zahvaljujući Tuđmanu na suradnji, Clinton ga je još jednom potaknuo da se zatvori sporazum. "Moramo postići sporazum. Ne želimo povratak ubijanju."

No, Tuđman nije rekao predsjedniku Clintonu kako njegov prijed­log ima i cijenu - on će se složiti jedino ako i Bosanci učine manje te­ritorijalne ustupke. Još jednom teret je pao na razjedinjeno i podije­ljeno sarajevsko vodstvo.

U ponedjeljak navečer, oko 21 sat, činilo se da će pregovori završi­ti neuspjehom. SAD ih je pokušavao nagovoriti da odustanu od dijela teritorija, ali Bosanci su oklijevali. Kao jedini kompromis, ponudili su da potpišu sporazum bez zemljovida, ali to je rešenje bilo neprihvatljivo za sve ostale pregovaračke strane u Daytonu. Kad se okosnica ame­ričkog pregovaračkog tima te večeri okupila u svojoj zgradi, rasprav­ljalo se o tome koji su sljedeći koraci u mirovnom procesu. Ironičnom igrom sudbine, govorili su, u Daytonu su "dobri" i "loši" momci za­mijenili svoja mjesta. Dok su Srbi i Hrvati počinitelji i izazivači rata, Bosanci su postali glavnom preprekom postizanju mirovnog sporazu­ma. Za Amerikance bio je to bolno frustrirajući trenutak. Činilo se da muslimanska strana - koju su Amerikanci podupirali zbog političkih, ali jednako tako i moralnih razloga - nikako da shvati daje sporazum, premda ne savršen, ipak dobar. Bila je to zaista najbolja ponuda što će ikada doći na njihov stol.

Te se noći raspravljalo o nekim temeljnim pitanjima. Do kojeg se stupnja Amerika treba uključivati u buduće diplomatske napore? Je li u američkom nacionalnom interesu nastojati postići mir, čak i ako su­kobljene strane nisu čvrsto odlučile da će mu težiti? I, što je ključno, ako Dayton propadne, koliki će stupanj kontrole SAD zadržati nad bu­dućim pregovorima? Holbrooke je ustvrdio kako pregovore valja pre­kinuti i posve dići ruke od Bosne; kao što je napisao u svojoj verziji "priopćenja o neuspjehu", SAD je zaista sve pokušao i došlo je vrijeme za povlačenje. "Holbrooke ne želi ponovno pokretati posredničku i pu­tujuću diplomaciju -tvrdi kako je ovo kraj naše inicijative", telefonski je Donilon izvijestio Vershbowa. Državni tajnik Christopher, s druge strane, držao je kako bi SAD trebao održati proces na životu, sačuvati prekid vatre (koji je, u slučaju da pregovori propadnu, istjecao 11. pro­sinca) i po mogućnosti obnoviti posredničku diplomaciju.

Amerikanci su odlučili kako bosanski Muslimani zaslužuju da im se pruži još jedna prigoda za postizanje kompromisa. Te noći SAD će im postaviti posljednji ultimatum: ostavit će im se još jedan sat za odlu­ku, a nakon toga konferencija završava. Putem sigurne telefonske ve­ze Christopher je u 21.30 nazvao predsjednika Clintona i zatražio nje­govu suglasnost. "Rekao sam Predsjedniku da su vrlo veliki izgledi da nećemo uspjeti", prisjeća se Christopher. "U biti, dao mije ovlasti da učinimo što možemo. Prema mom sudu, da smo nastojali to ondje (u Davtonu) produljivati, zapravo bismo samo unazađivali krajnji (mirovni) proces." I nakon što su od Predsjednika dobili zeleno svjet­lo, Christopher i Holbrooke su se pripremili za sastanak s bosanskim Muslimanima.


Tog ponedjeljka, nedugo nakon deset sati navečer, dva visoka ame­rička pregovarača sastala su se s Izetbegovićem, Silajdžićem i Šaćir-bejom u zgradi bosanskog izaslanstva. Za državnoga tajnika ovo je bila posljednja slamka. Nastojao je uvjeriti Izetbegovića kako je sporazum dobar, te daje SAD uspio postići gotovo sve stoje zatražio. Pa ipak, bo­sanski predsjednik i nadalje nije pokazivao namjeru da preuzme bilo kakvu obvezu. Vidljivo ljutit, obično vrlo kontroliram Christopher po­digao je glas i kazao Izetbegoviću kako ima sat vremena za odluku.

Pet minuta nakon što su Christopher i Holbrooke napustili zgradu bosanskog izaslanstva, gotovo posve izgubivši kontrolu nad sobom, razbjesnjeli Silajdžić uletio je u Holbrookeov apartman. "Vi i Christo­pher sve ste uništili", vikao je na Holbrookea. "Nikad ne možemo po­pustiti pod američkim ultimatumom, nikad ga ne možemo prihvatiti." Uzvraćajući na paljbu, Holbrooke je rekao Silajdžiću kako su dobili 95 posto od onoga što su očekivali od Daytona te da SAD nije spreman na to se "samo tako popišati". Zatražio je od Silajdžića da napusti prosto­riju i sljedećih sat vremena iskoristi kako bi svog predsjednika privolio da prihvati ovu konačnu ponudu prije nego što bude prekasno.

Kako se rok primicao, Holbrooke je sa suradnicima unosio zadnje preinake u priopćenje o neuspjehu pregovora. Na temelju Christophe-rovih i Donilonovih napomena fatalistički ton Holbrookeove jutarnje verzije znatno je ublažen, pa se priopćenje postupno vratilo na izvor­ni nacrt što ga je predložio Malinowski. To je priopćenje daleko bolje odražavalo Christopherove poglede - odnosno, da je Davton uvelike značio uspjeh, da pregovaračke strane moraju nastaviti graditi na te­meljima Davtona, te nastaviti mirovni proces. Naglašavajući kako je postignuto razumijevanje o svakom glavnom pitanju osim zemljovida, u priopćenju se kaže da će "nastavak pregovora biti obilježen pojedi­nostima glede zemljovida o kojem razgovaramo. Međutim, nismo že­ljeli umjetno postignut sporazum, jer takav bi sigurno propao." Američko se izaslanstvo dogovorilo da će, ako pregovori doista propad­nu, pregovaračke strane potpisati privremeni sporazum o produlje­nju sporazuma o prekidu vatre, ponovno potvrditi sporazum o istoč­noj Slavoniji i Federaciji, još jednom prisegnuti obvezama preuzetima u New Yorku i Ženevi, te obećati da će se poslije obnoviti pregovori, ali ne na teritoriju SAD-a. "Naposljetku", zaključuje se u nacrtu priop­ćenja, "kao stoje vrlo jasno pokazalo naše iskustvo iz Daytona, jedino pregovaračke strane mogu donijeti kritične odluke koje zahtijeva us­postava mira. Nastavit ćemo im pomagati na svaki mogući način."


U 23.30 te večeri John Kornblum se zaputio u zgradu bosanskog izaslanstva po odgovor. Šaćirbej je u hodniku dočekao Kornbluma i re­kao kako će Bosanci prihvatiti konačnu pogodbu pod uvjetom da dobi­ju Brčko. U vrlo žestokoj raspravi, Kornblum je rekao Šaćirbeju da po­stavlja novi uvjet. Već je bila donesena odluka o statusu Brčkog - dobit će ga Srbi - i ta se rasprava više ne može otvarati. Zatim je Šaćirbe­ju uručio nacrt priopćenja o neuspjehu pregovora. Kornblum se posli­je prisjećao: "Kazao sam da smo cijeli dan ulagali nadljudske napore, ali da se po svemu sudeći pojavljivalo previše pitanja koja se nisu mog­la prevladati, posebice stoga što su Bosanci neprestano otvarali jedno pitanje za drugim." Šaćirbej je odbio prihvatiti nagodbu bez Brčkog, a Kornblum mu je odgovorio da pregovori završavaju sutradan ujutro.

Kornblum se vratio u zgradu američkog izaslanstva kako bi ostali­ma priopćio da Bosanci ne prihvaćaju dogovor bez Brčkog. Holbrooke je nazvao Christophera, koji je otišao na toliko zaslužen i potreban mu odmor u svoj apartman u Hotelu Hope - kako bi mu prenio daje "sve gotovo, ali nije još gotovo", ovisno o tome hoće li se dogoditi čudo s ustupkom oko Brčkog. "Preporučam vam da malo odspavate, a mi ćemo ovdje nastaviti." Christopher je, međutim, vjerovao kako je uvođe­nje Brčkog u završni čin, "ona kap koja je prevršila svaku mjeru". Na­kon tolikih sati pregovora o drugim područjima, "ovo novo pitanje, uz opću nesklonost Izetbegovića (sporazumu), moglo bi biti ona zadnja slamka", prisjeća se Christopher. Chris Hill je nacrt priopćenja o neuspjehu uručio Hrvatima, koje je zatekao usred partije karata. Tuđ­man, opušten i samouvjeren kao rijetko kada, nasmiješio se nakon što je pročitao priopćenje i upitao Hilla je li SAD zaista spreman javno okriviti Muslimane za neuspjeh. Hill je odgovorio da još nije odlučeno kako se postaviti prema tom aspektu zatvaranja pregovora.


Prije polaska na počinak, Holbrooke je zatražio od Hilla, Kerricka i Pardewa da uruče Miloševiću nacrt priopćenja o neuspjehu pregovora. To su i učinili, a poslije su im se pridružili Kornblum, Rudy Perina i Wes Clark. Holbrooke, koji je ocijenio kako ne bi bilo uputno poći Miloševiću kako bi se izbjegao još jedan pregovarački krug, zatražio je od njih da ne idu pritiskom izravno na Miloševića, već da mu jednostavno kažu kako je Dayton gotov, osim ako srbijanski vođa smjesta ne bude djelovao. Na­kon što je čuo novosti, Milošević se jako razljutio. "Ne možete to činiti", kazao je gotovo s prizvukom beznađa. "Postigli smo taj sporazum; ne možete to dopustiti. Vi ste Sjedinjene Države; ne možete dopustiti da se s vama Bosna poigrava. Pođite k njima i recite im što treba biti." Američ­ka je skupina odgovorila kako su učinili sve što su mogli. U nevjerici, Mi­lošević je gotovo molio, "još jednom pokušajte, još jednom pokušajte". Oko dva sata ujutro, Amerikanci su napustili zgradu kazavši Miloševiću kako on mora još jednom pokušati: "Što smo mogli, mi smo učinili."

 

 

     Vrelo: „Tajna povijet Daytona“, str. 365-366, 378-389

Kolovoz 2011.

::: NEKE STVARI I OSTALO

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević