Zločin bez kazne

Bleiburg je grad u Austriji. U njegovoj blizini predala se 15. svibnja 1945. glavnina Hrvatskih oružanih snaga, vojske Nezavisne države Hrvatske (95.000 vojnika i časnika), praćena brojnim civilnim izbjeglicama.

   Bleiburg je simbol svih hrvatskih stradanja koje su počinili komunisti tijekom 1945.. Iako je manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici ipak se čitava tragedija hrvatske vojske i civila poslije završetka Drugog svjetskog rata naziva imenom Bleiburški pokolj bez obzira gdje su se zločini dogodili. Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz bivšu Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima tijekom slijedećih mjeseci. U hrvatskom narodu je ta tragedija dobila ime Križni put. Masovne likvidacije izvršene su kod Maribora, Celja, Kočevja i drugdje u Sloveniji, a u Hrvatskoj u okolici Krapine, Samobora, Karlovca, Siska, Bjelovara i u Bosanskoj Posavini. Masovno stradanje trajalo je od svibnja do kolovoza 1945. Opća amnestija proglašena je 3. kolovoza 1945. ali je ubijanja bilo i kasnije. Postoje vrlo različite procjene broja ubijenih: od 45.000 do 200.000. (Hrvatska enciklopedija, sv. 6, 2004.) Očito je kako točne brojke o stradalim Hrvatima nikada neće biti utvrđene pogotovo ako se uzme u obzir činjenica kako na Bleiburgu nisu stradali samo Hrvati nego i zarobljeni drugih nacionalonosti.

   Fenomen ovoga zločina je u tomu što nikada i nitko nije niti na bilo koji način odgovarao. Isto kao i za sva druga zlodjela koja su komunisti počinili po svršetku rata. U Zagrebačkom Vjesniku 1952. godine, objavljeno je da je na prvom popisu pučanstva u Jugoslaviji, 1952. godine, Hrvata bilo manje za pola milijuna u usporedbi sa popisom prije rata. Po završetku rata, Tito je jednom prigodom izjavio: „Prije će Sava krenuti na zapad nego što će Hrvati opet imati svoju vojsku.'' Tu Titovu izjavu potvrdio je stožerni general hrvatske vojske, Janko Bobetko.

PV