Što slijedi nakon gluposti

Piše: Josip VAJDNER

 

Godine 2007. u nakladi Zoro tiskan je Leksikon hrvatske političke gluposti autorice Snježane Fridrih. U tom je povelikom djelu autorica prikupila izjave hrvatskih političara, onih koji bi to htjeli biti i ljudi iz javnoga života, u razdoblju od 1990. do 2007. I premda se vrlo često radi o izričajima koji su više tragični nego komični ili ih je, pak, autorica „drugačije“ razumjela, ipak im se čovjek može nasmijati. To što potpadaju pod naziv „glupost“ više opisuje njihov komični karakter nego što imaju veze s ljudskom inteligencijom – iako će mnogi reći kako je za neke „glupost“ pravi opis. Međutim, kako opisati nešto što svojim ostvarenjem dovodi u pitanje sam pojam gluposti? Kako osloviti nešto što nije nimalo bezazleno, nešto što ima sve simptome gluposti, a istovremeno pretpostavlja smišljeni plan za koji se pretpostavlja da nije plod slučaja, tj. plan koji ukazuje da se dotični može služiti razumom? Ukratko, kako okarakterizirati svetogrđe prema nekoj religiji učinjeno kao izraz slobode mišljenja i neslaganja s idejama u njoj predstavljanima?


Poznati mislilac i fizičar Albert Einstein znao je kazati: „Samo su dvije stvari na svijetu beskonačne: svemir i ljudska glupost. Samo što za svemir još nismo sigurni.“ No, da je doživio ono što se u današnjem modernom svijetu može vidjeti zasigurno bi korigirao svoje mišljenje. Jer glupost ima granice, a nakon njih slijedi nešto što je mješavina neodgoja, bezobrazluka, arogancije, bezumlja, želje za slavom i bezboštva. Upravo to smo mogli vidjeti mnogo puta u posljednjem desetljeću. Svoje oličenje ova je tvorevina dobila u različitim karikaturistima, samozvanim umjetnicima i običnim hohštaplerima. Da bismo ih pronašli nije potrebno ići daleko, dovoljno se sjetiti Feđe Štukana i njegove „vizije“ Isusovog kipa na sarajevskoj katedrali.


No, posljednjih dana javnost su uznemirile slike pristigle iz Sjedinjenih Američkih Država, odnosno iz New Yoka koje prikazuju neke, do sada anonimne, nesretnike kako obezvređuju muslimansku svetu knjigu Kur'an. Sve se odigralo u okviru obilježavanja devete godišnjice terorističkoga napada na SAD, 11. rujna. Ovoj obljetnici su prethodili mnogi individualni prosvjedi i negodovanja, a najveću pozornost je privukla najava samozvanog pastora Terryja Jonesa da će javno spaliti Kur'an. Iako se predstavlja kao kršćanin, istina je da je ovaj starac na čelu jedne pedesetočlane sekte Dove World Outreach Center koja ne pripada niti jednoj od poznatih kršćanskih denominacija. Kada je on ipak odustao od svoga plana, tragom njegove ideje pošao je jedan od prosvjednika koji je protiv izgradnje džamije na Manhattanu. Trgao je stranice Kur'ana: nekoliko zapalio i govorio prolaznicima kako ih trebaju tretirati jednako kao toaletni papir.


Dakako da je sve ovo naišlo na jedinstvenu osudu u islamskome svijetu, no na Zapadu su to neki vidjeli kao izraz slobode koja uključuje mogućnost odbacivanja tuđih ideja, pa čak i pod cijenu da će to nekoga uvrijediti. Sve to ukazuje na potrebu revidiranja poimanja slobode i definiranja stvari pravim imenom. Nazvati ovakve čine glupostima jest premalo, jer glupost nosi prizvuk komičnoga. Ovdje nema ničega komičnoga, nego isključivo ozbiljnoga i tragičnoga. Za ovakvo nešto nema adekvatne riječi i može se izraziti samo opisno. Često korišten pojam „idiot“ ne treba dovoditi u vezu s ovim jer se on upotrebljava u psihologiji i defektologiji i označava lice s najtežim stupnjem mentalne zaostalosti.


Zbog svega rečenoga Zapad bi si trebao dobro prizvati u pamet misli Immanuela Kanta u Kritici praktičnoga uma kada kaže: „Djeluj tako da tvoja maksima volje u svako doba može ujedno važiti i za opće zakone“. Odnosno, kršćani bi jednoglasno trebali ponoviti Isusovo zlatno pravilo: „Sve, dakle, što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima“ (Mt 7,12). Ovim bi se pravilima trebali služiti i svi oni koji danas prosvjeduju protiv nepravdi koje se nanose muslimanima izvrgavanjem rugla njihove svete knjige. Samo će tako ljudska glupost ostati u svojim granicama i neće prijetiti prijeći u sferu pogubnu za čovjeka i u konačnici za čovječanstvo.

Rujan 2010.

::: PV PRETRAGA

::: PORED PUTA

OBALA

 

Dođoh iz daleka kraja i na putu susretoh mnoge tuđe, nepročitane oči. Ali iza poznatoga praga ne nađoh onih zjenica, zbog kojih sam došao. I sada krećem dalje.

Danas možda ne jošte, jer je silan umor od proputovanih krajina. Ali sutra već rano, prije nego se prva noć dovrši. Da li ću ovoga puta doći cilju? Ne znam, jer ne slutim više, kakvo ime nosi.

Oko mene su samo mrtvi, ples mrtvih. I ja sam mrtav, no da li još ima kakav život preda mnom? Pitanja. Nad morem galebovi. Po nebu oblaci. Pitanja.

Java je lepeza oblika, ali boli glavobolju: u dnu srca pitanja, strasna, šarena pitanja.

 

MASKE

 

Na sve strane, svakim putem neke crne, teške maske. Gdje su duše? Gdje su misli? Na sve strane samo maske.

Kao u nekoj zamci laži, uzalud se duh koprca. Među brojem tih masaka, gdje je pravo ljudsko lice, gdje je prava Božja duša?

Moja majka nije majka, moje sestre nisu sestre, a muškarci počivaju u hladnoći i u vlazi.

Gore nego tmaste magle, tuđe maske tište, tište. A putnik se, drumom, pita:

- Je li ovo tijelo moje? - Ova prazna, laka hrpa? - I nije li duša samo sjenka i sablast sa koprenom?

 

HORA

 

Dok se rastežem za stolom, Misao hiti do čela i njedara, gladi sljepoočnice, pa opominje:

- Hora je došla; sada ćeš umrijeti ili se promijeniti.

Ura jednoliko otkucava čas sudbonosan. Na nebu lagane maglice teže da se rasprše. U svemiru tjeskoba.

A ja, ljetnom omarom, osjećam kroz žile slatki otrov, krv medeniju nego šećerno vino: kako je lijepo umirati!

I onda ponavljam: "Zbogom, svijete! Lijep si mi kao nebeska plavet hotičnom utopljeniku što je priviđa kroz providni talas.

Zbogom, živote, ja izdišem. Ali ako se, slučajno, probudim iz ove omame, sva će Vasiona, sa suncem i zvijezdama, promijeniti svoj sumorni oblik."

 

Augustin Tin Ujević

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46