Dajte nam mir i mi ćemo ga uništiti

Zašto kukolj raste bolje od žita? Zašto jedna trula jabuka zarazi sve zdrave oko sebe? Zašto je lakše rušiti nego graditi?... Na ova i slična pitanja vjerojatno, u nesigurnosti ovoga svijeta, nikada nećemo moći dobiti potpun odgovor. Ponajviše što je on uvjetovan stvarnostima na koje pojedinac nema uticaja. U potrazi za pravim rješenjem čovjek je nerijetko osuđen plivati protiv struje te mu se nameće pitanje je li cjelokupan njegov napor samo jedna utopija? Promatrajući bosanskohercegovačku društveno-političku zbilju od posljednjeg rata naovamo, mnogi se upitaju je li Bosna i Hercegovina u konačnici utopija? Ima li smisla truditi se oko nečega što je u sebi toliko različito? Hoće li doći dan kada će se politički lideri tri konstitutivna naroda o nečemu bitnom usuglasiti? Ima li lijeka protiv virusa mržnje koji i danas odnosi danak?

Sva se ova pitanja sama po sebi nameću nakon događanja u mjesecu ožujku gdje je ponovno progovorio jezik mržnje. Na jednoj strani, pred Haškim je sudom nastavljeno suđenje optuženiku za ratni zločin i još štošta, Radovanu Karadžiću, a na drugoj, u Londonu je uhićen Ejup Ganić, ratni član predsjedništva BiH – onog dijela koji je bio pod kontrolom muslimanskih snaga. Za potonjim je tjeralicu raspisala Srbija stavljajući mu na teret smrt, najmanje 18 vojnika JNA u incidentu koji se dogodio 3. svibnja 1992. u Dobrovoljačkoj ulici, u Sarajevu. I jedan i drugi događaj podsjetili su na minulo vrijeme, ali i na to da sjeme mržnje i danas donosi obilne plodove.

Nakon svega, očito je da se vijesti ne primaju onako kako su napisane. Za jedne je već unaprijed nešto pozitivno, a za druge negativno, bez obzira koliko to odgovaralo stvarnosti. Ljudi vole i laž samo neka je izišla iz usta nekog „njihovog“. No zabrinjavajuće je što se stvari ponavljaju, ishod je poznat, a ljudi su i dalje samo ovce koje je lako zavesti. Da je ovo istina dovoljno se sjetiti kako su se slične parole uzvikivale i devedesetih godina, neposredno pred rat: onda je zlo preuzelo glavnu riječ, a običan narod vapio za mirom. Zato danas kada promatramo što se događa možemo zaključiti: „Dajte nam mir i mi ćemo ga uništiti!“

Očito je da je BiH područje različitosti i proturječja koje nosi mnoga neriješena pitanja, ali minimum ispod kojeg se ne smije ići jest mir i svijest da je moguće ovdje živjeti bez novog krvoprolića. Taj su minimum dužne osigurati današnje generacije zbog onih mlađih koje će doći. Način na koji je to moguće – ne zalazeći dublje u područje politike – jest isticanje pozitivnih činjenica i područja susretanja. To istodobno ne znači da je sve idealno, ali je znak kako je moguće graditi pozitivan kontekst. Ovo, dakako, izgleda utopijski ako se ima na umu nepovjerenje među narodima i individualna duhovna sirotinja. Ali ni jedno ni drugo ne može netko apstraktan ostvarivati, nego konkretan čovjek koji ovdje živi. Zbog toga bi svaki pojedinac trebao znati kriterije koje će koristiti kada želi razaznati tko mu čini dobro a tko zlo, bez obzira pripada li njegovu narodu ili ne.

Rješenje nije u vezivanju oko ideje bezbožnosti kakva je bila prisutna u komunizmu, niti oko ideje bezličnosti kakva je primijenjena npr. na automobilskim registarskim pločicama u BiH danas. Put do toga treba voditi izbjegavanjem jezika mržnje i isticanja tuđih grijeha; odgajanjem budućih generacija za istinske vrijednosti, a ne treniranjem za primjenu mržnje u svakoj situaciji. Jer uistinu je točno da se „nepravde ponekad bolje uklanjaju dobročinstvima, nego što se izravnavaju upornošću uzajamne mržnje”.

Tekst dostavio: Katolički tjednik - uredništvo

Ilustracija: Jahači apokalipse - PV