Genetika Hrvata

Danas, kada je genetička znanost toliko uznapredovala (genetika je izvedenica od grčke riječi genesis koja znači postanak, početak, a označava granu biologije koja proučava zakonitosti nastanka sličnosti ili različitosti kod podrijetlom povezanih bića) da se biogenetske analize i izučavanja izvode po čitavom svijetu, a proučavanje hrvatskog haplotipa Eu-7 gotovo je primarno svjet­skim znanstvenicima i postalo je top-tema, a naši povjesničari i antropolozi itekako pridonose svjetskoj znanosti, dotle ih podanici i slugani vladara svijeta i slavističko-ljevičarski umovi nazivaju rasistima. Tu istinu ima pravo poznavati svaki narod i znati odgo­vore na temeljna pitanja: tko smo i odakle dolazimo. Svatko mož­da treba poći od sebe i prvo proučiti svoju lozu i svoje podrijetlo pomoću sačuvanih crkvenih zapisa i usmene predaje koliko mu je to moguće jer svaki takav mali korak značit će mnogo u sve­kolikom saznanju našeg podrijetla. Nabolje ćemo naučiti na pri­mjeru franjevca Svetislava Stjepana Krnjaka koji je uložio mnogo truda i znanja kako bi u baštinu hrvatskom narodu ostavio izuzetno vrijednu knjigu, Prilozi za proučavanje podrijetla roda Krrgak. Činjenica je da ne postoji narod na našem planetu koji je genetski jedinstven, poglavito na području Europe. U tom pogledu su Irci i Baski najhomogeniji, dok su Talijani potpuno genetski nehomogeni, ovisno o teritorijalnom razmještaju.

Nakon što su američki zoolog James D. Watson i britanski fi­zičar Francis Harry C. Crick 1953. godine uskladili podatke ke­mijskih i rengenskih istraživanja i ostvarili najhitnije otkriće u području genetike - prepoznavanje strukture DNK (deoksiribo-nukleinske kiseline), biološki najznačajnije molekule u kromo­somima, razvoj molekularne genetike bio je veoma brz i uspješan, a 2001. godine objavljena je karta genoma čovjeka. Deoksiribo-nukleinsku kiselinu otkrio je još davne 1868. godine Johann Friedrich Miescher, ali joj znanstvenici do 1953. godine nisu pri­davali važnost kao bitnome čimbeniku u životnim procesima. U ljudskoj stanici smještena su 46 kromosoma, odnosno 22 para autosoma ijedan par gonosoma (spolnih kromosoma). U jajnicima se nalazi jedan par X kromosoma (gonosoma), dok su u spermiju X i Y kromosomi. Spajanjem dva X kromosoma nastaje djevojčica, a spajanjem X i Y kromosoma nastaje dječak. X kromosom sadrži 1098 gena, a maleni i „kržljavi" Y kromosom samo 78 gena. Hap-lotipovi su geni koji se ne rekombiniraju i nemaju svoj par na drugom kromosomu.

Da bi se utvrdila genetička struktura neke nacije, potrebno je zbrojiti postotak nekog gena (haplotipa) na Y kromosomu, od­nosno na dijelu Y kromosona koji se označava NRY (nonrecombining Y-chromosome region). Najstariji homo sapiensi stari oko 200 tisuća godina nađeni su u Africi, dok se u Europi pojavljuju prije oko 40 tisuća godina. Skupina neandretalaca (krapinskog pračovjeka) također živi u Europi paralelno s homo sapiensima gotovo 10.000 godina. Oni se ne miješaju, nego žive jedni kraj drugih. Neandretalci izumiru pred oko 30 tisuća godina ne ostav­ljajući nikakvo genetičko naslijeđe suvremenom Europljaninu, ta­ko da se može utvrditi da Europljani ne potječu od krapinskog pračovjeka, već isključivo od homo sopiensa.


Adam je imao devet nasljednika, od Seta do Noe, i brojno po­tomstvo, ali je Bog odlučio da svi Adamovi potomci, izuzev Noe i njegova tri sina, nestanu. Teoretski, sva tri sina trebala bi imati isti haplotip, ali su njihove žene mogle imati različite haplotipove, što ukazuje na početnu kombinaciju od moguća četiri haplotipa koja su vremenskim mutacijama stvorila današnju sliku od oko 400 različitih kromosoma.

Na područje Hrvatske pred 40.000 godina došao je baskijski haplotip Eu-18, a pred 24.000 godina hrvatski haplotip Eu-7. Pred 8.000 godina došli su neolitski haplotipovi Eu-4, Eu-9, Eu-10 i Eu-11, prije 4.000 pristigao je slavenski haplotip Eu-19, a prije 1.600 godina azijski haplotip Eu 16. Sa sigurnošću se može utvrditi daje hrvatski haplotip Eu-7 nastao mutacijom haplotipa Eu-10 na području Starog istoka pred od 25.000 do 23.000 go­dina prije Krista. Pučanstvo hrvatskog haplotipa Eu-7 potiskivalo je iz plodnih područja oko rijeke Jordan pučanstvo iz manje plodnih područja s haplotipom Eu-10 kojega danas u najvećem postotku imaju Židovi, Palestinci i beduini. Pučanstvo hrvatskog haplotipa Eu-7 pomicalo se na sjever Europe od Jadranskog mora do Kavkaza. Kako je hrvatski haplotip nastao mutacijom haplotipa Eu-10, tako je i mutacijom hrvatskog haplotipa Eu-7 nastao haplotip Eu-8 kojega danas u najvećem postotku imaju Korzikanci. Prema Darwinovoj tvrdnji o sebičnim genima u smislu sposobnosti svaka bi nova mutacija trebala biti napredak.

Nedvojbeno je daje hrvatski narod autohton na ovim današ­njim prostorima i 69% populacije ima hrvatske, baskijske i neolitske gene, od kojih onih koje možemo smatrati hrvatskim (hr­vatski haplotip i neolitski haplotipovi) 59%. Zanimljivo je pri­mijetiti da je jedino hrvatski hapolotip Eu-7 ostao bez posebnog jezika dok svi drugi haplotipovi u Euroaziji barem u dijelu populacije imaju zaseban jezik. Gledajući danas na području Hr­vatske genetske markere, hrvatski haplotip Eu-7 ima 45% Hrvata (najviše na jugu Hrvatske), balto-slavenski Eu-19 ima 29% (goto­vo polovica na prostorima sjeverne Hrvatske, dok u južnoj Hrvat­skoj oko 23%), baskijskog Eu-18 ima 10% Hrvata, neolitskih hap-lotipova (Eu-4, Eu-9, Eu-10, Eu-11) ima 14% Hrvata, a azijatskog haplotipa Eu-16 ima 2% Hrvata. Ovim znanstvenim pokazateljima vidljivo je, daje među Hrvatima u današnjoj državi Hrvatskoj 71% neslavenskog pučanstva. Zanimljivo je pogledati hrvatski marker Eu-7 među pučanstvom u Bosni i Hercegovini. Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju 73% hrvatskog haplotipa Eu-7, Bošnjaci 48% (imaju više hrvatskog markera nego prosječni Hrvati u Hrvatskoj), a Srbi 30%.


Srbi u Srbiji imaju potpuno različitu genetsku matricu od Sr­ba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini što dokazuje njihovu stoljet­nu asimilacijsku politiku na druge narode uz pomoć Srpske pra­voslavne crkve. Najbolju definiciju geneze Srba u Hrvatskoj i Bos­ni i Hercegovini dao je dr. Vaša Čubrilović na suđenju u Beču 1914. godine, povodom atentata na austrougarskog monarha Fra­nju Ferdinanda, kada Srbe (pravoslavce) u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini naziva Srbo-Hrvatima.

Srbi u Srbiji imaju svega 16% slavenskog markera Eu-19, hr­vatskog Eu-7 imaju 5%, baskijskog Eu-18 11%, altajsko-anatol-skog Hg-2 49%, avarsko-mongolskog Hg-9 6% i afro-hamitskog Hg-21 13%. Znanost je pokazala da su Srbi u Srbiji još manje Slaveni od Hrvata, svega 16%, a prema genetici najsličniji su Bu­garima, Gruzijcima, Gotlandima, američkim Indijancima, Turci­ma i Šveđanima. U Europi Slavenima, prema markeru Eu-19, mo­žemo zvati samo Ruse s 47%, Ukrajince s 54%, Poljake s 56% i Čehe s 47%. Iznenađujuće je da u Slavene trebamo uvrstiti neke narode koji ne govore slavenskim jezicima, a to su Letonci, Kirgizi i Mađari koji su najviše Slaveni jer imaju 60% slavenskog markera Eu-19.


Budući daje na području današnje Hrvatske i Bosne i Herce­govine bio kvasac dinarsko-hrvatskog naroda koji su se širili po čitavoj Euroaziji zanimljivo je vidjeti koji europski narodi imaju najviše hrvatskog haplotipa Eu-7. Nijemci ga imaju 38% (kod njih ipak prevladava baskijski marker Eu-18 s 50%), Laponci 32%, Ni­zozemci 22%, Poljaci 23%, Albanci 20%, Makedonci 20%, Fran­cuzi 17%, Ukrajinci 18%, Englezi 16%, Česi i Slovaci 16%, Mađari 11%, Grci 8%, Talijani u sjevernoj i središnjoj Italiji također 8%, a još je mnogo naroda koji imaju manji postotak hrvatskog mar­kera Eu-7.

Zanimljivo je uočiti daje hrvatski haplotip Eu-7 relativno ma­lo zastupljen među narodima Starog istoka: u Siriji 5%, Turskoj 3,3%, Libanonu 3,2% itd., što dovodi u zabludu iransko podrijetlo Hrvata. Međutim, ako promatramo neolitske haplotipove Eu-9 i Eu-10 i haplotip Eu-19 kod naroda Bliskog istoka vidjet ćemo stanovitu sličnost njihovom postotku s Hrvatima. Kod Hrvata je ukupni postotak navedenih markera 34,5%, kod Židova Seferada 32,1%, Židova Aškeneza 65,4%, kod Palestinaca 56,6%, a kod Kurda koji se smatraju narodom koji je nastao od starih Medijaca 51,6%.

Najnovije detaljne i suvisle genetske analize na nekoliko tisu­ća uzoraka iz Kavkaza, Irana i Kurdistana koje je objavila vjero­dostojna međunarodna ekipa ruskih, njemačkih i iranskih istra­žitelja (Ivan Nasidze i suradnici) je u glavnom gradu Irana, Tehe-ranu, pronašla čak 34% hrvatskog haplotipa Eu-7, što bi značilo da u Teheranu koji ima devet milijuna stanovnika živi više nama sličnih Dinaraca nego u Hrvatskoj. Ista ekipa je kod sjevernih Kurda u Turskoj pronašla 33% hrvatskog haplotipa, a na istoč­nom Kavkazu preko 80%. Na temelju svih tih temeljnih analiza diljem svijeta, naših (Primorac, Marcikić, Jurić, Marjanović i dr.) i inozemnih (Passarino, Semino, Chikhi, Rebalja, Mikulič itd.) priz­natih genetičara, pouzdano se može zaključiti da Hrvati, unatoč


svome jeziku, po svom genskom iskonu nisu Slaveni. Znanstvena otkrića također nedvojbeno govore daje većina tzv. slavenskih Hr­vata (koji imaju haplotip Eu-19) zapravo genski neslavenskog in-doiranskog podrijetla te je od hrvatskog „slavenstva" ostalo samo oko 4% ukupne populacije Hrvata. Masonski Zapad koji je stvorio obje Jugoslavije i izmislio mit o Južnim Slavenima ne može olako zakopati u ropotarnicu svoje tlapnje i istraživanjima svojih „diri­giranih" znanstvenika koji su istraživali navodne Irance u dijas­pori (u Iranu im je zabranjen pristup) žele u suradnji s hrvatskim jugo-slavistima odbaciti rusko-njemačko-iranska istraživanja i ustvrditi da Iranci uopće nemaju hrvatsko-dinarski haplotip Eu-7. U tome apsolutno prednjači britanski masonski znanstveni časopis Nature koji je i lansirao ideopolitički pamflet o genetskom rasizmu dinarskih Hrvata.

Iz ove kratke analize lako je doći do matematičke računice ko­liko postoji genetički čistih Hrvata. Ako se zna da na svijetu pos­toji 400 različitih Y kromosona, od čega Hrvatima pripada 6-7 (1,5-1,75%) i ako uzmemo da na svijetu ima 6 milijardi i 300 milijuna stanovnika, Hrvata bi na ovom našem planetu trebalo biti od 94.500.000 do 110.025.000. Tragedija hrvatskog naroda je očita jer na najburnijim prostorima Euroazije nestanak i asimi­lacija jednog naroda koji 900 godina nije imao svoju državu bio je neizbježan. S dijasporom koja bar malo osjeća hrvatske korijene Hrvata je danas manje od 10% od genetskih Hrvata, stoje znanost i dokazala. Zato ova istina smeta svim globalističkim ulizicama, puzavcima i masonskim vodama jer sama percepcija hrvatskog naroda kao malog i slabašnog je lak zalogaj u ustima svjetskih grabežljivaca.

......................................................

 


Konzultirana literatura: Ivan Jurić – Geopolitičko podrijetlo Hrvata, Slobodna Dalmacija, 2005., str. 20, 27, 69 i 70

(str. 85, 101, 104, 117)

ibd., str. 223 i 224

ibid., str. 40, 41, 45, 46 i 234

Mario Brlić: Otkriće – prof. Ivan Jurić istražio genetsko podrijetlo Hrvata

Mirko Vidović: Uspon i pad Ilirije, Ekološki glasnik, D. Lomnica, Livno, 2005., str. 377

Dr. Andrija – Željko Lovrić: Hrvatski list, Zadar, 16 kolovoza 2007., str. 42-47

Mario Bralić: Otkriće, prof. Jurić istražio genetsko podrijetlo Hrvata

Mladen Lojkić, autor knjige - Kletva kralja Zvonimira

Travanj 2010

::: NEKE STVARI I OSTALO

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46