Imaginarni krivac

Pascal BRUCKNER


Istinski zločin stare Europe nije samo ono što je nekoć činila, već i ono što ne čini danas, njezina neaktivnost tijekom devedesetih na Balkanu, njezina skandalozna politika čekanja u Ruandi, šutnja u Čečeniji, njezina neosjetljivost prema Darfuru, na zapadu Sudana, općenito njezina susretljivost, njezino klečanje, "slugarstvo", kako to veli Aime Cesaire, pred dnevnim moćnicima. Dojmljivo je kako po tom pitanju izbjegavamo napetosti koje su u tijeku, pa čak i ako do njih dođe na našem tlu, i kako našeg jenkijevskog brata zadužujemo da umjesto nas zasuče rukave, da bismo ga naknadno nemilice kritizirali. Bez obzira, što učinila, intervenirala ili se suzdržavala, Amerika je uvijek u krivu, tako nalaže podjela uloga. Na Bliskom istoku ili drugdje, Europa, kao Hegelova lijepa duša koja ne želi umrljati krasotu vlastite nutrine, ne želi uprljati ruke, samo ih u izljevu strasti ponekad pruža ljudima dobre volje. Kada ti ljudi odbiju naše prijateljstvo, drugima prepuštamo da učine ono što je nužno. Vidjeli smo to 1995. u Bosni, 1999. na Kosovu, a na karikirani smo način u ljeto 2002. vidjeli kako je Bruxelles zatražio posredovanje Washingtona i Colina Powella u mikroskopskom španjolsko-marokanskom sporu oko stijene Persil u akvatoriju Tangera. Sa zaprepaštenjem smo isto mogli zaključiti dok smo, tijekom zime 2006., u aferi s Muhamedovim karikaturama, svjedočili kako Europa, po kojoj su pljuvale gomile prosvjednika u Damasku, Gazi, Džakarti, Teheranu i Bejrutu, sramotno uskraćuje podršku Danskoj i Norveškoj, osuđuje ih zbog bogohulnih crteža i na Bliski istok žurno šalje Javiera Solanu kao trgovačkog putnika pokajanja. Položi li sutra Vladimir Putin svoju tešku šapu na baltičke države, izvrši li invaziju na Gruziju, ili u Moldaviji ustoliči režim pod svojom čizmom, Zapadna Europa će u jednom dahu uzviknuti: poslužite se! Sarno će Sjedinjene Države eventualno reagirati. Može nam zbog toga biti žao; no, gdje god da je neki narod potlačen i jeca u lancima, gdje god netko trpi breme tiranije, uvijek se obraća za pomoć Americi, a ne Europi. Čak i Palestinci, usprkos svom neprijateljstvu prema politici koju provodi Washington, znaju da su im veće šanse da će jednoga dana imati državu obrate li se Americi, a ne Parizu, Berlinu ili Madridu.

Općenito, stoji činjenica da je Starome svijetu draža krivnja od odgovornosti: krivnju je lakše nositi, s lošom savješću se lijepo živi. Naše lijeno beznađe ne potiče nas da se borimo protiv nepravde, nego da s njom koegzistiramo. Usprkos tome što si stalno pripisujemo nepopustljivi superego, naslađujemo se vlastitom smirenom nemoći, zauvijek se nastanjujemo u mirnome paklu. Ta preopterećenost riječima samo je komedija koja nam omogućava da nikome ne moramo polagati račune. Grižnja savjesti je mješavina dobre volje i lažljivosti: iskrena želja da zatvorimo stare rane, potajna želja da izađemo iz igre. Dođe trenutak kada moralna, metafizička krivnja dopušta da se oslobodimo svake stvarne političke odgovornosti. Dug prema mrtvima nadvladao je dužnost prema živima. Kajanje stvara ljude koji se ispričavaju za prošle zločine kako bi se riješili sadašnjih. Zimogrozno povlačenje u sjeverne utvrde, odustajanje od širenja demokratske ideje, od obuzdavanja bar­barstva. Krivnja Europu zatvara pred svime što nije ona sama, pretvara je u sudionicu intimne drame iz koje ne može izaći. "Ostavite nas na miru!", poručivali su pojedini transparenti na prosvjednim marševima protiv rata u Iraku 2003. godine. Kakvog li priznanja: presijecite sve veze sa svijetom ako su one izvor napetosti! Strah od zaraze je taj koji pokreće pacifiste, a ne briga za irački narod.

Ništa nije toliko podmuklo kao ideja o kolektivnoj krivnji koja se prenosi s generacije na generaciju i uranja narod ili zajednicu u stalnu prljavštinu. Kao što ni status žrtve ne može prenijeti nasljedstvo, tako se ne prenosi ni status krvnika: osim ako ne izmislimo delikt podrijetla, "dužnost sjećanja" ne podrazumijeva automatsku čistoću ili iskvarenost unuka ili praunuka. Povijest se ne dijeli na grešne nacije i anđeoske kontinente, na proklete rase i nedodirljive narode, nego na demokracije što uviđaju i vlastitu prizemnost i diktature koje je prikrivaju zaogrćući se prnjama mučenika. Trebamo li se prisjetiti očiglednog: da su Afrikanci, baš kao i Azijci ili Francuzi, jedini odgovorni za vlastiti razvoj i da mogu samo sami sebe optužiti za svoje zaostajanje, bez obzira na surovost međunarodnoga sustava (premda su u nekim slučajevima strane tvrtke krale bogatstva u suradnji s lokalnim vlastima, premda se i dalje trebamo boriti za ukidanje duga). Nekoć kolonizirani kroz svoju su borbu postali sudionici vlastite sudbine; odgovorni su, dakle, za svoja djela i ne bi ih vječito trebali svaljivati starim metropolama, a svoje greške prebacivati na "kolonijalizam bez kolonizatora" (Mare Ferro), pojam koji neodoljivo podsjeća na famozni nož bez oštrice kojem nedostaje drška (Lichtenberg). Nema nevinih država: eto što srno naučili tijekom posljednjih pedeset godina, nema države koja nije utemeljena na zločinu i prinudi, uključujući i one koje su se tek nedavno pojavile na svjetskoj pozornici. Postoje, međutim, države koje su u stanju to priznati i vlastitome barbarstvu pogledati u oči, ali i one koje u potlačenosti koju su nekoć proživljavale traže izlike za vlastita, sadašnja zlodjela.

Vrelo: „Tiranija kajanja“ str. 87-89

Svibanj 2011.

::: NEKE STVARI I OSTALO

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević