Najteže je dokazati očito

Postoji zrnce sumnje prema stvarnoj i moralnoj oprav­danosti takvoga stava. Zar nije licemjerje znati da je netko kriminalac i onda ga svjesno progoniti zbog nevažnih ili barem manje važnih nedjela. Ako se čvrsto držimo toga da je netko nevin sve dok mu se ne dokaže krivnja, onda za­pravo „nevinog" (?) čovjeka svjesno proganjamo. Svjesno smo odabrali žrtvu.

Dobro, ovakva iskrivljena moralistička logika ne zna­či puno. U stvarnosti taktika biranja slabe točke znači da je sustav obrane protiv kriminala neefikasan, da djeluje samo protiv sitnih prekršitelja, ali ne i u situaciji u kojoj je cijeli sustav lopovski i pljačkaški, u situaciji u kojoj su i policajci i političari na istoj strani i u istoj igri s lopovima. Kada se to dogodi, ne treba progoniti samo gangstere već podjednako i njihove zaštitnike, pomagače i one koji svje­sno prikrivaju prekršaj ili zločin. Dosjetiti se samo sitnom triku znači da će cijeli sustav ostati nedirnut, i da će se iz prikrajka samo veseliti potkupljivi politički zaštitnici. Zato lopove treba optuživati za ono što su doista napravili, ka­zniti i njih i njihove zaštitnike, tragati za dokazima krivnje i uvažavati razlike u stupnju krivnje i društvene štete, a ne popustiti slabostima policijske logike lakšeg puta. Kazna mora biti za nedjelo, a ne simulacija u kojoj se gube pravi razlozi i dokazi, u kojoj su svi podjednako krivi i u kojoj svi ponešto glume: progonitelji da ih doista zanima sitna krivnja, zaštitnici i odvjetnici da se njihovim klijentima sudi nepravedno, da smo svi krivi, a država glumi efikas­nost prava i institucija. Kao da se Capone brani time da potražnja za alkoholom postoji i da su svi pijanci zapravo pravi krivci za krijumčarenje alkohola. Treba mijenjati su­stav. Policajci su svijet dovoljno tumačili, a radi se o tome da se on izmijeni. Stvarno, ima li to sličnosti s našom si­tuacijom danas?