Okviri velikosrpskih težnjâ

Prof. dr. Stanko ŽULJIĆ

 

Velikosrpska mjerila gledanja na političko uređenje jugoistočne Europe trajno su ukorijenjena u srpskoj državnoj politici. Nakon što je ta politika postizala određene ciljeve, primjerice 1912/1913., ili 1918/1919. godine do­šlo bi do određena smirivanja (zatomljivanje agresivnosti). Neovisno, međutim, o ispunjenju ciljeva i postignutim učincima, kada bi god izbila međunarodna zategnutost, rat ili teži politički sukob, srpska politika je ob­navljala neke sastavnice svojega povijesnog velikosrpskog programa i po­kušavala učiniti novi korak u ekspanziji, ili barem nametnuti svijetu "spo­znaju" da još postoji "srpsko pitanje". Zato je, i kada to nije imalo nepo­srednu aktualnost, valjalo poznavati odrednice velikosrpskog programa jer će one povremeno dobiti manju ili veću važnost, ovisno o tome smije li se dovoditi u pitanje mađarske ili rumunjske, albanske ili grčke, bugar­ske ili makedonske nacionalne interese. Tu treba dodati trajno "razmiš­ljanje" i o Bosni i Hercegovini, kao području neostvarenih velikosrpskih težnja. Također ni područje Hrvatske, ni nakon što je iz njezinog sastava izdvojen istočni Srijem, nije prestalo biti "interesnim područjem" veliko­srpske ekspanzije.

Svršetak Prvoga svjetskog rata potvrdio je srpska osvajanja u Make­doniji, vlast nad dijelovima albanskoga i bugarskog etničkog prostora, proširio srpsku političku vlast na Vojvodinu i otvorio put njezinu nezaus­tavljivu posrbljivanju, a stvaranje zajedničke države Kraljevine Srba, Hr­vata i Slovenaca omogućilo je širenja utjecaja i srpske političke prevlasti u cijelom bosansko-hercegovačkom, hrvatskom i crnogorskom prostoru. Time su mogle biti zadovoljene polazne velikosrpske težnje i trebalo je prepustiti vremenu da se srpski utjecaj nepovratno ukorijeni. Godina 1939., međutim, donijela je promjene, a Banovina Hrvatska, kao politički sub­jekt, ispriječila se širenju srpstva, ne samo u Hrvatskoj, nego i na znatnom dijelu Bosne i Hercegovine. Slom Jugoslavije 1941. godine bio je početak okupljanja velikosrpskih političkih snaga koje će se boriti za novu, u većoj mjeri srpsku Jugoslaviju - ne obazirući se na hrvatsko-srpsko sporazumi­jevanje 1939. godine.

Politički program za stvaranje homogene Srbije iz 1941.g. tada se, pa i u nekoliko desetljeća postojanja jugoslavenske federativne državne za­jednice, činio neozbiljnim, ali je potkraj osamdesetih, a osobito početkom devedesetih postalo jasno kako je posrijedi povijesno dosljedna veliko­srpska politika za provedbu koje se samo čeka, makar i najmanju "po­voljnu" prigodu u kakvoj se može političkim, pa i vojnim nasiljem postići postavljene ciljeve.

U opširnijem osvrtu na "konstituisanje federalne Srbije", 1988. g. se o velikosrpskom projektu S. Moljevića515 kaže: "Ravnogorska četnička organizacija je zamišljala da bi srpska država unutar Jugoslavije obuhvatila veći deo Jugoslavije, uklj. Makedoniju, Kosovo i Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Srem, Banat i Bačku, a težilo se uključivanju i Like, Kor­duna, Banije, ist. Slavonije i Dalmacije sa dubrovačkim područjem i širo­kim izlaskom na more". Dalje se iz "projekta" S. Moljevića o Velikoj Srbiji izdvajaju sljedeće teze (riječi S. Moljevića, op. S. Z.): "...osnovna greška u našem državnom uređenju bila (je) što 1918.g. nisu udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad". U nastavku prikaza se navodi kako je, temeljem ravnogorskoga četničkog programa, na srp­skom životnom prostoru trebalo uništiti sve nesrpske narode. Još u toku rata trebalo je "...rešiti pitanje muslimana (Albanaca,Turaka, Muslimana")516 I. Banac u svojim razmatranjima ocjenjuje da je bilo nerealno očekivati iseljavanje Albanaca. Spominje da su "...muslimanski gradski slojevi iz Uže Srbije tijekom nekoliko seobenih valova u 19. stoljeću" iselili sa svojih ognjišta - a to se nije moglo očekivati u sjevernoj Albaniji koju su Srbi htjeli kao izlaz na more.517 Sjevernu Albaniju Srbi nisu ponovo osvojili, ali se osvrtom na pisanje I. Banca želi upozoriti kako je on potcijenio srpske metode etničkog čišćenja, o čemu govore zbivanja početkom deve­desetih godina.

515) Stevan Moljević bio je ideolog ravnogorskoga četničkog pokreta Draže Mihailovića. Budući da je Draža Mihailović bio ministar vojske i mornarice u kraljevskoj jugosla­venskoj vladi, i Moljevića se mora uvrstiti u krug tada aktivnih srpskih političara. Na kraju teksta "Homogena Srbija" datum je: Nikšič, 30. juna 1941. god.

516) Vidi: D. Petrović, "Konstituisanje federalne Srbije", Beograd, 1988. g., str. 42.

517) Vidi: I. Banac, "Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, porijeklo, povijest, politika", Zagreb, 1988. g., str. 275.

518) O velikosrpskom programu S. Moljevića piše M. Klemenčić ("Velikosrpska teritorijalna posezanja", Društvena istraživanja, god. 2, br. 4/5, Zagreb, 1993. g., str. 285-304).

S. Moljević ipak zaslužuje veću pozornost od pukoga spominjanja nje­govih političkih stavova, kao što je činila srpska politička publicistika.518 Dovoljno je, pritom podsjetiti kako je granice Srbije označio u svojem programu polovinom 1941. godine: (Karta 28)

-       Na istoku i jugoistoku Srbiji treba priključiti bugarski Vidin i Custendil kako bi se "pojačale" tamošnje srpske granice.

-       Na jugu (Crna Gora i Hercegovina) treba u "jugozapadnu srpsku ob­last" ući cijela Zetska banovina i k tome još cijela istočna Hercegovina, sa željezničkom prugom od Konjica do Ploča, cijeli kotar Konjic, veći dio kotara Mostar, cijeli kotar Stolac i cijela obala južno od Ploča s Dubrovnikom, ali se Dubrovniku "imao dati poseban status".

-       Na zapadu u "zapadnu srpsku oblast" treba uključiti cijelu Vrbasku ba­novinu, sjevernu Dalmaciju, "srpski deo Like, Kordun, Baniju i deo Slavonije", tako da toj "oblasti" pripada željeznička pruga od Plaškog do Šibenika i sjeverna željeznička pruga od Okučana preko Save do Kostajnice. U tu "oblast" ušli bi Benkovac, Biograd, Šibenik i Skradin, zatim Knin i "srpski deo opštine Drniš" sa cijelim područjem kroz koje prolazi željeznička pruga Knin-Šibenik.Ta "oblast" obuhvatila bi također Zadar i zadarsko područje, a u Lici Gospić, Lički Osik i Medak, cijelo područje kojim prolazi željeznička pruga, Drežnicu i Go-
mirje, Barilović, cijeli Kordun, a od Banije veći dio (izuzevši grad Petri­nju i neka sela), zatim Kostajnicu (izuzevši Bobovac), dio kotara Nov­ska sa željezničkom prugom prema Pakracu, veći dio kotara Pakrac, kotare Daruvar i Grubišno Polje, dio kotara Slavonska Požega i, narav­no, cijelo susjedno bosansko područje.

-  "Sjeverna srpska oblast" obuhvatila bi Dunavsku banovinu i istočnu Slavoniju, uključivši Vinkovce, Vukovar i Osijek, a od Mađarske još i "Baranju sa Pečujom, te od Rumunije Banat s Temišvarom i Rešivama".

-  "Središnja srpska oblast" obuhvaćala bi veći dio Bosne.
Zanimljivo je da se u programu predviđa kako bi Dalmacija bila po­
sebna prostorna jedinica, koja bi obuhvaćala obalno područje južno od Šibenika pa do sjeverno od Ploča, s težištem u Splitu. Obuhvatila bi i manje susjedno bosansko-hercegovačko područje (Duvno, Ljubuški, Pro­zor, te dijelove kotara Livno i Mostar). Dalmacija bi u sastavu Srbije imala autonomni položaj. S. Moljević, na kraju, pod geslom "naš put" nedvosmisleno poručuje: "Pošli smo da stvaramo Srbiju u kojoj će biti ujedinjeni svi Srbi i sve zemlje u kojima Srbi žive".519

 

518) O velikosrpskom programu S. Moljevića piše M. Klemenčić ("Velikosrpska teritorijalna posezanja", Društvena istraživanja, god. 2, br. 4/5, Zagreb, 1993. g., str. 285-304).

519) Vidi: S. Moljević, "Homogena Srbija (programski dokument)", u: M. Brandt i dr., "Izvori velikosrpske agresije - rasprave, dokumenti, kartografskiprikazi", Zagreb, 1991. g., str. 142/3.

Opisane granice očevidno potvrđuju kako je riječ o čvrsto sročenu velikosrpskom programu što bi ga nakon rata i obnove Kraljevine Jugo­slavije u toj državi valjalo ostvariti. Zanimljivo je s vremenskim odmakom, nakon pola stoljeća kritički razmotriti "teritorijalnu usmjerenost" veliko­srpskih težnja koja pokazuje kako je u toj i takvoj nerealnosti "sistema" u razmišljanju ipak bilo. Teritorijalna ekspanzija Velike Srbije, naime, prema S. Moljeviću, je bila usmjerena samo na "neprijateljske" države, koje su bile u ratu sa zapadnim saveznicima, pa s tim u vezi i s Kralje­vinom Jugoslavijom. Zato se i moglo politički razmišljati o oduzimanju rubnih dijelova Mađarske, Rumunjske, Bugarske i Albanije, neovisno o narodnosnim prilikama u tim područjima. Čak se u ime Jugoslavije sma­tralo kako se Sloveniju može proširiti na područja koja su u narodnosnom pogledu dio slovenskog etničkog prostora, a pripala su (ili ostala) nakon Prvoga svjetskog rata Italiji i Austriji, a djelomice i na hrvatski etnički prostor (ignorirajući bilo kakve granice hrvatskog etničkog prostora). Veliku Srbiju, naime, najviše valja proširiti na račun Hrvatske, a za to mogu poslužiti "lingvističke" teze V. Karadžića, program I. Garašanina, antropogeografska "istraživanja" J. Cvijića, i "umotvorine" nekih suvre­menih srpskih znanstvenika i političara. Radi podsjećanja na prilagodbe velikosrpstva političkim prilikama, može poslužiti dogovaranje srbo-jugo-slavenskih političara s njemačko-talijanskim osovinskim savezom pri stvaranju dokumenta o pristupanju Kraljevine Jugoslavije "Trojnom paktu" u ožujku 1941. godine, napose u pogledu sudbine grčkoga grada Soluna. Grčka je, naime, bila u ratu s Italijom, a očekivao ju je rat s Njemačkom, pa je to mogla biti prilikom da se povardarsku "Južnu Srbiju" eventualno proširi do toliko željena izlaza Velike Srbije na obale Egejskog mora, do luke Solun. (Karta 29)

Kad je riječ o velikosrpstvu, treba stalno voditi računa o njegovu mak­simalnu programu, unutar kojega pojedine sastavnice dobivaju važnost sukladno mogućnostima otvorena sukobljavanja i međunarodnim prilika­ma određenog trenutka. Maksimalni plan obuhvaća Veliku Srbiju kako ju je 1941. godine zamislio S. Moljević, ali i više od toga. Godine 1991. Vuk Drašković, predsjednik Srpskog pokreta obnove kaže: "Optimalni pro­gram je ...sjedinjenje svih srpskih zemalja u jednu državu. Jedan opti­malan program mora da računa i, na primer, na Skadar", i dalje: "...ako je naše do Ogulina, ako je tako zapisano u 'Načertaniju', naš ideal će biti da u pogodnim istorijskim okolnostima stignemo do Ogulina", a "...sada je suludo i nezamislivo inzistirati na pripajanju Temišvara Srbiji, ali 1945. godine da je pobedio Draža Mihailović, mogli smo ga dobiti". 52°

Neposredni cilj velikosrpskog programa teritorijalne ekspanzije, počet­kom devedesetih godina jasno je razgraničio V. Sešelj: "Srpska radikalna stranka i Srpski četnički pokret smatraju da u granice te slobodne i neza­visne srpske države treba da uđu, pored današnje, sužene srpske federalne jedinice i srpska Makedonija, srpska Crna Gora, srpska Bosna i Herce­govina, Dubrovnik, srpska Dalmacija, srpska Lika, Banija i Kordun, srp­ska Slavonija i Baranja. Mi smatramo da su zapadne granice srpske drža­ve omeđene linijom Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica".

 

Vrelo: " Srpski etnos i velikosrpstvo", str. 283-287

Svibanj 2012.

::: NEKE STVARI I OSTALO

Nebom lete šišmiši i vrane al' je soko za njih previsoko  >>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević