IZMEĐU KORICA

Iz knjige dr. Ante Knezevica

Protuhrvatska promičba djeluje u svijetu već desetljećima. I kada se predstavljala projugoslavenskom i kada se otvoreno postavljala prosrpski, ona se bezobzirno služila i služi, jednostranim i neistinitim podacima o Hrvatima i Hrvatskoj, kako bi o njima u svijetu stvorila Što crnju sliku. Nažalost, u tome je poprilično uspijevala. Tim lakše što je iza nje uvijek stajao cjelokupni diplomatski i ini aparat, kao i potrebna sredstva iz odgovarajućih fondova svih dosadašnjih Jugoslavija. A Hrvatska nije mogla uzvratiti, jer nije postojala kao država.

     Anto Knežević mladi i afirmirani hrvatski znanstvenik s višegodišnjim boravištem u SAD, temeljito se i ozbiljno poduhvatio dialoško - kritičkog razmatranja prave poplave protutuđmanovskih napisa i priloga u svjetskim medijima koje je izazvala pojava Tudmanovih "Bespuća povijesne zbiljnosti", a potakla i poticala velikosrpska promičba.

      Tako je nastala ova iznimno zanimljiva i vrijedna knjiga koja skida krinku s velikosrpske, protutuđmanovske i protuhrvatske promičbe u svijetu, dok istodobno odlučno zastupa lucidnu filozofsku poruku autora "Bespuća" prema kojoj: "Svako (je) iznevjeravanje povijesti - i prošle i sadašnje - podjednako i uljepšavanje i izopačavanje njezina lika: štetno. Jer kao što nitko ne može sadašnjicu tako upropastiti kao onaj koji je želi silom popraviti, tako joj i nitko ne može toliko naškoditi kao onaj tko joj iskrivljuje prošlost. Na podmetnutim lažnim podlogma ne mogu se premostiti ni jazovi između prošlosti i sadašnjosti, a kamoli graditi istrajna nadsvođa prema budućnosti" (Str. 464).

.......................................................

     Opravdanje agresije (Str. 148).

 

     Rat protiv većine građana Hrvatske opravdan je zaštitom srpske manjine. međutim, okupurani su i krajevi (Konavli itd.) gdje nema Srba. Napadnut je Dubrovnik, „neosporno hrvatski grad“, kao što stoji u listopadskoj izjavi Europske zajednice. („European Community Faults Serbian Forces on Truce“, New York Times, 28. listopada 1991., str. A5.) Kako je napad na Dubrovnik produzen i u mjesecu studenome, Lord Carrington je ispred Europske zajednice oštro osudio napadaje na Dubrovnik slijedecim rijecima: "U Dubrovniku nema Srba. On nije nikada bio dijelom Srbije, on je uvijek bio Hrvatska i ovaj je napadaj apso-lutno neopravdan". (Urednidki clanak "Serbia's Spite-ful War", New York Times, 6. studenoga 1991.)

Vojna agresija protiv Hrvatske opravdavana je nadalje "ugroženosću Srba" u Hrvatskoj. Kako onda objasniti činjenicu da su u Hrvatskoj više razorena po-dručja gdje živi hrvatska većina (istočna Hrvatska, Hrvatsko primorje) nego usko područje oko Knina sa srpskom većinom stanovništva?

Rat je protiv Hrvatske opravdavan i nakanom ukidanja blokada vojarni JNA u Hrvatskoj, a napadana su mjesta gdje uopće nema nikakvih vojarni.

Vojna je agresija opravdavana borbom protiv "fašističkih vlasti" u Hrvatskoj, ali su istodobno okupirana i razorena hrvatska područja na kojima su izbore dobili komunisti, a ne hrvatske nacionalističke stranke (Ba­ranja, grad Vukovar).

Rat je opravdavan i potrebom da se isprave "nepravedne" hrvatsko-srpske granice, jer je, tvrdi balkanoznanac David Martin, "postojeće granice između Hrvatske i Srbije arbitrarno povukao maršal Tito, Hrvat", nakon drugoga svjetskoga rata, i to na štetu Srbi­je. (D. Martin, "Croatia's Borders: Over the Edge", stranica OP-ED, New York Times, 22. studenoga 1991.) Pet dana nakon toga Martinov će tekst biti pretiskan u clevelandskom Plain Dealeru 27. studenoga 1991, ali s promijenjenim naslovom: "Yugoslav Inter-nal Borders Invalid". Na Martinov će prosrpski tekst u Plain Dealeru odgovoriti C. Michael McAdams nazivajući usput južnu pokrajinu njezinim albanskim imenom:

Za 25 godina južnoslavenskih istraživanja nisam nikada pročitao nešto tako lišeno činjenica kao što je Martinov tekst "Jugoslavenske nutarnje granice nevazeće". Apsurdna je njegova osnovna postavka da su granice koje je "arbitrarno povukao maršal Tito, Hrvat", rezultirale da je Hrvatska dobila srpski teritorij nakon drugoga svjetskoga rata. Srbija je proširivala svoje granice nakon svakoga od mnogobrojnih ratova nakon 1813. Današnje istočne granice hrvatske republike odražavaju granice iz 1848. i one gra­nice u trenutku ulaska u Jugoslaviju 1918. godine umanjene za istočnu Slavoniju, koju je Srbija zauzela 1939. godine. Nakon drugoga svjetskoga rata Srbija je zadržala grad Zemun i istočnu Slavoniju, hrvatske zemlje tijekom više od tisuću godina. (...) Srbija danas nadzire više teritorija nego što ga je imala u cijeloj svojoj povijesti. Ona je na sjeveru anektirala zemlje Mađara i Hrvata. Na jugu 200.000 Srba vlada nad gotovo dva milijuna Albanaca u jednoj apsolutnoj policijskoj državi Kosovi. (C. Michael McAdams, "Yugoslavia's borders", Leiters to the editor, Plain Dealer, 11. prosinca 1991., str. 4C.)

Nijedno opravdanje agresije na Hrvatsku činjenično nije održivo. Tako ostaju neosporne činjenice: Hr­vatska nije počela rat; Hrvatska nije napala Srbiju; Hrvatska nije pošla oružjem braniti prava hrvatske manjine u Srbiji. Zato je, između ostaloga, Europska zajednica uvela sankcije protiv Srbije, a ne protiv Hr­vatske ili Slovenije.

 

      Istina (Str. 151).

 

     Svaki rat, pa tako i posljednji srpsko-hrvatski, utječe na svijest zaraćenih strana. Vrijedi i obrnuto: sama predratna svijest u stanovitoj mjeri pridonosi rasplamsavanju ratnih sukoba.

Prva žrtva u svakom nasilnom sukobu jest istina, odnosno govor o sukobu. Odnošaj treće, "neutralne" strane prema sukobljenim stranama oblikuje se u skladu s izvjećima o samome sukobu i u skladu s interesima treće strane.

Razmotrimo ponajprije kako jedna strana u suko­bu, srpska strana, vidi samu sebe. Na clevelandskoj je radio-postaji WCPN 5. siječnja 1992. u emisiji "Serbian Hour" pročitana na srpskom jeziku Bozićna čestitka slušateljima. Nakon tradicionalnoga srpskoga Bozićnoga pozdrava "Mir Božiji, Hristos se rodi!", čestitar pop Momčilo Đujić, izmedu ostaloga, poručuje Srbima "u otadžbini i rasejanju":

Ovako sudbonosne dane doživljavao je srpski narod više puta u svojoj prošlosti, ali je vazda sa verom u Boga sve nevolje savladivao i sve dušmane pobeživao i ostao dostojno na pozornici sveta među kulturnim narodima kao Božiji narod koji nikada nije tuđe otimao, niti je u borbi za slobodu, opstanak i ostanak ubijao, zatirao neboračko stanovništvo, raskopavao tuđa ognjišta, niti je rušio hramove koji su podignuti u slavu Božiju.

Poznato je da je dio pravoslavnih svećenika sjeverne Dalmacije na svojoj skupštini 23. listopada 1943. osudio Đujića kao njemackoga kolaboracionista.

(Drugi dio svećenika bijahu služili kao Đujićevi četnici, dok je treći dio čekao kraj rata ne izjašnjavajući se politički.) Evo teksta javne osude Đujićeva djelovanja:

         Sveštenstvo je javno pred narodom osudilo izbjegličku (jugoslavensku       kraljevsku, AK) vladu u Londonu, koja je preko svog ministra Draže          Mihajlovića, a ovaj preko svojih samozvanih četnickih "vođa" i "voj-      voda" popa Đujića i njemu sličnih organiziralo četnike, koji aktivno      potpomažu njemačke okupatore. (Dokument u arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, pod oznakom NV-i:r;;if   148.)

    U čemu se je sastojalo Đujićevo "aktivno potpomaganje njemačkih okupatora"? Vladimir Dedijer u Novim prilozima za biografiju Josipa Broza Tita piše: "Dinarska četnička divizija, pod komandom popa Momčila Đujića, donela je dnevnu zapovest o čišcenju Hrvata i Muslimana iz Like i severne Dalmacije".

Kakav je rezultat toga "čišćenja"? Rezultat je "1327 žitelja Kninske krajine ubijeno kamom, toljagom i metkom Đujićevih pustahija". (Tomislav Vuković, Mo-zaik izdaje, Zagreb, HKD sv. Ćirila i Metodija, 1991, str. 185.) U broj od 1327 Đujićevih žrtava uključeni su i Hrvati i Srbi.

Pretpostavimo da su sva ta svjedočanstva o vojvodi Đujiću nepouzdana. Pretpostavimo da Đujić nije nikada izdao spomenutu "dnevnu zapovest". Pretpostavi­mo da nema nijednoga dokaza Đujićevih ratnih zločina, zbog kojih se on do dana današnjega ne može vratiti u bivšu Jugoslaviju. Pretpostavimo da je Đujić nevin. Vratimo se sada njegovoj tvrdnji da "srpski narod ... nikada nije tuže otimao, niti je u borbi za slobodu, opstanak i ostanak ubijao, zatirao neboračko stanovništvo, raskopavao tuđa ognjišta, niti je rušio hramove koji su podignuti u slavu Božiju."

Ovdje se postavlja pitanje: govori li istinu pop Đu­jić u svojoj Božićnoj čestitki? Prije odgovora valja pojasniti da i pop Đujić i program "Serbian Hour" smatraju da je rat u Hrvatskoj upravo "borba za slobodu, opstanak i ostanak" srpskoga naroda.

Pogledajmo sada što stoji nasuprot Đujićevoj tvrdnji o srpskom "neotimanju", "neubijanju", "nezatiranju", "neraskopavanju" i "nerušenju", a to je, po Đujiću, osiguralo slobodoljubivomu "Božijemu narodu" dostojno mjesto "na pozornici sveta medu kulturnim narodima".

Činjenična istina (Str. 153).

 

      Nasuprot Đujićevoj tvrdnji stoje dvije činjenice koje su dokazane i neosporive.

Činjenica prva: u Hrvatskoj je mnogo dobara oteto, mnogo Hrvata ubijeno, mnogo neboračkoga pučanstva zatrto, mnogo ognjišta raskopano, mnogo Božjih hramova srušeno. A otimači, ubojice, zatirači, raskopavatelji i rušitelji nisu došli iz Nepala. Oni imaju svoja imena i prezimena.

Činjenica druga: sva su vodeća svjetska sredstva priopćivanja upoznala međunarodnu javnost s prvom činjenicom. Svakodnevna izvješća iz Hrvatske govore upravo o otimanju, ubijanju, zatiranju, raskopavanju i rušenju. Navedimo samo jedan od stotina naslova koji govore kako Srbi otimaju hrvatske kuće: "Serbs grab homes - Fed army mops up Vukovar", piše kanadski Toronto Sun 20. studenoga 1991.

Imajući u vidu te dvije činjenice, postavlja se pita­nje: ne laže li pop Đujić uoči pravoslavnoga Božića?

 

     Mitološka istina (Str. 154).

Na prvi pogled moglo bi se jednostavno odgovoriti: da, pop Đujić laže. On govori o neubijanju, a u Hrvatskoj ljudi padaju poput klasja pšenice.

Međutim, jednostavni odgovori ne vode uvijek k istini. Ako se malo podrobnije razmotri Đujićeva tvrdnja, onda će se u njoj pronaći ono što Amerikanci zovu "kvaka 22" (catch-22). Ta "kvaka" jest izraz "srpski na­rod". Srpski narod broji preko deset milijuna duša. Posve je izvjesno da desetomilijunski narod ne otima, ne ubija i ne ruši. U srpski narod spada i Ivan Đurić, koji je izjavio u Parizu (prema izvješću "Serbian Hour") da će nakon rata na koljenima zatražiti oprost od Hrvata zbog genocida koji su Srbi učinili nad njima.

To znači da - gledano formalnologički - pop Đujić u svojoj Božićnoj čestitki ne laže. On bi lagao da je tvrdio kako njegovi nasljedovatelji, ćetnici, ne ubijaju, ruše i otimaju. Ali on ne govori o četnicima, on govori o srpskom narodu.

Već smo prije ustanovili da svaki vrijednostan iskaz o cijelom narodu jest činjenično lažan iskaz. Đujićeva tvrdnja da je srpski narod dobar (jer ne ubija, ne ruši, ne otima i da je zato "Božiji narod") jest pravi mitski (bajni) izraz s ideološko-vjerskom pozadinom. Za srp­ski, kao i za svaki drugi narod, vrijedi činjenica da nije u cjelini ni dobar ni zao. Jedan dio bilo kojega naroda može činiti zločine, drugi dio naroda može biti dobrotvorac, dok držanje najvećega dijela naroda ostaje izvan vrijednosnih odredaba dobra i zla.

Đujić ne govori o činjenicama, on govori o mitološkim slikama. Budući da se njegova tvrdnja ne odnosi na činjenice, on ne laže o činjenicama. On izriče mito-
lošku istinu, koja je povezana i s nacionalnom vjerskom istinom.   

 

Vjerska istina (Str. 155).

Istoga dana (5. siječnja 1992.) na istom programu ("Serbian Hour") pročitana je i Poslanica Njegove svetosti patrijarha Srpske pravoslavne crkve gospodina Pavla. Već je i na prvi osluh uočljiva razlika izmedu Đujićeve i patrijarhove poruke. Đujićev je glas gromak i silovit, patrijarhov je glas tih i dostojanstven. Njegova svetost govori polagano, dopuštajući da tišina legne na riječi dajući im tako dodatnu težinu. U pozadini riječi Njegove svetosti treperi tiho blagozvučje. Njegova sve­tost besjedi:

  Odakle tolika lažna svedočanstva o nama i o našem Nebu, tolika beščašća, tolika zverstva i pomame? Kako da Evropa i svet ne vide tolike zločine i kako to da se klevete tako uspešno hvataju i lepe za najviša mesta svetske diplomatije kao što se paučina hvata za nove grede?

Njegova svetost se čudi i pita zašto svijet "ne vidi tolike zločine" koji se dagađaju pred našim očima. Zapravo, svijet i vidi i ne vidi zločine u Hrvatskoj. Svijet vidi zločine, ali ih možda ne gleda očima Njegove sve­tosti. Stoga patrijarh drži da svijet ne vidi (a možda i ne može vidjeti) pravu, duhovnu istinu srpsko-hrvatskoga sukoba. Dapače, tu istinu ne vide ni neki vjernici Srp­ske pravoslavne crkve. Ili su možda posumnjali u tu istinu? Njegova se svetost obraća i njima ponavljajući Isusove riječi kazane učenicima na jezeru galilejskom: "Zašto nemate vjere?" Vjere u našu istinu. Patrijarh kaže: "Kao što su se nekada apostoli uplašili od oluje na galilejskom jezeru, tako isto se i među nama mnogi ljudi plaše svoga potopa na burnom moru naših dana."

U Poslanici Njegove svetosti nalazi se, međutim, i jedno mjesto koje se sadržajno teško može uskladiti s duhovnim pozivom patrijarha: govor o "svetskoj diplomatiji". Isus je govorio o vjeri, ali nije nikada govorio o "svetskoj diplomatiji". On je govorio "Bogu Božje, a caru carevo". Ne bi li stoga govor patrijarha, namjesnika Kristova i Božjega, o "svetskoj diplomatiji" trebalo prepustiti namjesnicima Carevim?

Ideološka istina (Str. 156).

Uz mitološku se i vjersku istinu sadržajno nadovezuje i ideološka istina. U tvrdnji popa Đujića vidjeli smo kakav je mitološki pogled na "Božji" srpski narod. U poslanici Njegove svetosti vidjeli smo kako je srpska vjerska, duhovna istina o srpsko-hrvatskome ratu suprotstavljena pogledima svjetske diplomacije. Slijedeći ce slučaj pokazati kako izgleda srpska ideološka istina o Hrvatima.

Dana 2. listopada 1991. Regionalni odbor Srpske demokratske stranke (SDS) iz Chicaga uputio je dopis američkoj kongreskinji Heien Delich Bentley. U tro-straničnu dopisu SDS izvješćuje o "grozotama koje su počinili Hrvati nad Srbima u Karlovcu". Dopis otpočinje uobičajenim tvrdnjama iz riznice protuhrvatske promičbe. Zbog iznimne važnosti a i radi vjerodostojnosti ovoga dokumenta, navodimo i izvorne engleske izraze.

U prvoj se rečenici dopisa govori da su zločin nad trinaestoricom srpskih pričuvnih vojnika počinile "hrvatske ustaške snage" (Croatian Ustashi forces). U drugoj se rečenici kaže da je grozota hrvatskih ustaša na koranskom mostu 21. rujna 1991. jednaka najživinskijim grozotama "Pavelićeve Stravične Države" (Pa-velich Horror State). U petoj se rečenici ustaše pretvaraju u "skupinu naoružanih ljudi MUP-a" (a Croatian Interior Ministry group of armed men). Zatim se opi-suju muke koje su pretpjeli srpski vojnici; vađenje očiju, rezanje ušiju, odsijecanje glave itd.

Dok sva sredstva priopćavanja danonoćno izvjećcuju međunarodnu javnost o stotinama ubijenih nenaoružanih hrvatskih građana u Novoj Gradiški, Drnišu i Splitu, SDS opisuje smrt trinaestorice naoružanih pri­čuvnih vojnika. SDS piše:

         Ovaj zločin (the crime) govori za sebe. To je opetovanje naci-fašističke naravi Hrvata (Nazi/Fascist na-ture of the Croats) iz drugoga svjetskoga rata kada je preko milijun nevinih Srba, Židova i Cigana poklano i ni zbog čega drugoga nego zato sto nisu bili hrvatski nacionalisti.

Dopis SDS je reprezentativan uzorak stotina i sto-tina objavljenih protuhrvatskih napisa kao i srpskih dopisa upućenih vladama mnogih zemalja. Dopis kao reprezentativan, tj. tipičan uzorak protuhrvatske promičbe ne bi zasluživao posebnu pozornost da se u njemu ne nalazi još nešto. SDS se ne zadržava na tvrdnji da su Hrvati naci-fašisti. SDS ide dalje:

Hrvatski je naci-fašisticki promičbeni stroj uspješno uporabio mnoge  američke političare da unaprijede njihovu stvar naci-fašističkoga      preporoda u Hrvatskoj.

 

To nije dosta. SDS ide još dalje te ukazuje na suodgovornost američkih političara za zločine Hrvata:

Ovi političari moraju prihvatiti djelomičnu odgovornost za goreopisane zločine (the crimes described above) kao i za tisuće drugih zločina (thousands of other crimes) što ih počini hrvatska "demokracija" koju ovi političari podupiru i osokoljuju.

Ovdje vidimo kako se prvospomenuti "zločin" (the crime) pretvara u "zločine" (the crimes). A u dopisu je opisan jedino slučaj s koranskoga mosta. Ostaje tajna: kako jedan zločin prerasta u mnoge zločine? I uz to: odakle su se odjednom pojavile "tisuće drugih zločina"? Napokon: kojih zločina? Trebalo je navesti ma-kar još jedan slučaj osim koranskoga. Ali, SDS se ne zaustavlja. SDS ide dublje: "Najrazglašeniji američki podupiratelji hrvatskoga naci-fašizma popisani su dolje, međutim, oni jamačno nisu i jedini".

U spisku je navedeno petnaest američkih političara, počevši od Roberta Dolea, vođe republikanaca u američkom Senatu (koji ce 23. siječnja 1992. predložiti Rezoluciju o priznavanju Hrvatske i Slovenije). SDS zatim obećava da će kasnije biti saćinjen potpuniji spisak. Zatim se objelodanjuje svrha spiska američkih "podupiratelja fašista", ali i dopisa upućena Heien Bentley. Svrha zvuči gotovo nevjerojatno, čak i za dugogodisnju američku demokratsku javnost:

     Potpuniji će spisak biti sastavljen kasnije za srpsku zajednicu i sve ljude   dobre volje da se otpočne kampanja sa zahtjevom da podnesu ostavke svi  američki podupiratelji fašizma u Hrvatskoj (to begin a campaing to demand  resignation of all American supporters of Fascism in Croatia).

Da bi se postigao što veći učinak, SDS ide i u širinu: dopis je upućen ne samo kongreskinji Heien Bentley, nego i američkomu predsjedniku Georgeu Bushu, senatorima, kongresnicima, Jamesu Bakeru, organizacijama za ljudska prava i sredstvima masovnoga priopćivanja.

Samo ideološki kratkovidne osobe mogu optužiti najutjecajnije američke političare za podupiranje fašizma. Dopis SDS je, nedvojbeno, nanio štetu srpskoj stvari, a posredno je pripomogao i razotkrivanju protuhrvatske promičbe. Oni kqji su čitali dopis zaključivali su logično: ako su Hrvati fašisti onoliko koliko je Senator Dole profašist, onda Hrvati nisu fašisti.

Iz navedene rečenice dopisa ostaje nejasno koje su olakotne okolnosti utjecale da se optužba za podupira­nje "nacifašizma" pretvori u podupiranje jedino "fašizma". Kamo se je izgubio "nacizam"?

Dopis odlično pokazuje što se događa kada se sukobe ideološka istina (SDS) i činjenična istina (američki političari sa spiska). SDS piše da je srpska zajednica u SAD već upozoravala popisane političare na njihovo pogrešno viđenje rata u Hrvatskoj, ali su upozorenja ostala jalova:

Srpska je zajednica u SAD prosvjedovala zbog pridruživanja američkih političara najmračnijim silama koje je svijet upoznao (US politicians' association with the darkest forces the world has known), naime "hrvatskim mladim demokratima", ali su gore imenovani odbacili ove prosyjede (have dismissed these protests) i produžili podupirati naci-fašističke elemente u Jugoslaviji, dajući im tako nadu da će uz stranu pomoć uspjeti u svojim zlim naumima.

Tako je nacizam iznova pridružen fašizmu, ali više nije pridržan samo za Hrvate, nego je primijenjen i na šire područje bivše Jugoslavije. Hrvati očito nisu jedini
nacifašisti. Zatim slijedi grožnja i "fašistima" i "profašistima":

Dakle, Srbi moraju smatrati jednako odgovornima i počinitelje zločina i njihove podupiratelje. Srbi nikad zaboravit neće (The Serbs shall never forget)gore opisane žrtve i tisuće drugih koji su već pobijeni na sličan način u Hrvatskoj. Zločiniteljima i njihovim podupirateljima (the evil doers and their supporters) oprošteno nikad biti neće, bez obzira gdje se i za kakve svjetske demokracije oni skrivali.

Iza grožnje slijedi prijedlog za djelovanje, odnosno politička smjernica američkim vlastima:

Mi vjerujemo da je vrijeme da SAD bezuvjetno osude hrvatsku fašistilku vladu i pozovu na njezino uništenje (We believe that it is the time for the US to condemn unconditionally the Croatian Fascist Go­vernment and call for its destruction).

Ponovno se je izgubio pridjev"nacistički", ali to nije važno. Važno je nešto drugo - osuditi sve američke političare sa spiska SDS:

Nadalje, mi vjerujemo da će svi ljudi dobre volje morati poduprijeti američke Srbe u osudi svih američkih političara koji su podupirali i sokolili preporod hrvatskoga fašizma (all men of good will must support Serbian-Americans in condemnation of all those US politicians who have been supporting and encouraging the rebirth of Croatian Fascism). Mi se nadamo da će te Vi predvoditi predloženu kampanju osude neodgovornih američkih političara te raskrinkati (expose) "mladu hrvatsku demokraciju".

U navedenim se dvjema rečenicama očituju bitne značajke ideologije. Prvo, vidi se težnja za totalnim suprotstavljanjem dobra (mi i svi ljudi dobre volje) i zla (svi američki podupiratelji Hrvata i svi Hrvati). Drugo, ideologija počiva na vjerovanju, a ne na činjenicama ("Mi vjerujemo..."). Treće, ideologija ne prepusta čovjeku da sam slobodno odlučuje ("svi će ljudi dobre volje morati poduprijeti američke Srbe"). A zašto bi "svi ljudi dobre volje" u slobodnoj američkoj državi morali poduprijeti jedan politički stav? Zašto bi netko morao osuditi one koje svakodnevno gleda na TV zaslonima kao žrtve rata u Hrvatskoj? Zašto osuđivati američke političare koji se ponašaju načelno: i u ku-vajtskom i u hrvatskom slučaju osuđuju agresora? Ideologija traži da se svi suideolozi uključe u borbu protiv svih neprijatelja. Pojedinac je prisiljen utopiti se u sve, u opći interes. Tko ne prihvati naš zajednički stav (koji je oličenje pravde i istine) taj je ili neprijatelj ili izdajnik.

............................................................

 

 


listopad 2009.

::: NEKE STVARI I OSTALO

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46