Preživjeli smo rat, treba preživjeti mir

Već odavno je svima, koji žive u Bosni i Hercegovini ili su s njom na neki nečin povezani, postalo jasno da je zbunjenost konstanta koja dominira u društveno-političkom ambijentu ove zemlje. Narod, iscrpljen svim i svačim, nije voljen dići svoj glas protiv nepravde koja ovdje ima bezbroj lica. Tu i tamo se nađu pojedinci i skupine koje «viču za nešto», ali se u načelu priča na tomu i završava. Jedan od sržnih razloga zašto je to tako jest nepostojanje općeg konsenzusa oko državnih i nacionalnih interesa. Kad god se o nečemu dogovaraju domaći političari, jedino što je unaprijed sigurno jest da se ne će dogovoriti. Kao posljednja potvrda rečenoga jesu tzv. Butmirski pregovori ili bi ih bolje bilo nazvati prigovori budući da su svi imali nešto za prigovoriti stranim predlagačima. U svemu tome izgleda Hrvati opet najlošije prolaze: najmalobrojniji su, najnesložniji i nemaju (jasnu) viziju svoje budućnosti. Ono što bi možda moglo pomoći u otklanjanju ovoga jest odgovor na pitanje što je i gdje je domovina Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

Pametni ljudi su rekli da se nikada ne treba uspoređivati s lošijima od sebe nego samo s boljima ili u najmanju ruku s jednakima. No, život s drugačijim narodima nameće zahtjev promatrati što oni misle i rade te svoje stavove uspoređivati s njihovim, bez obzira na to što su njihovi sadašnji stavovi katkada produkt povijesnih nepravdi. Tako je, kad se podvuče crta, razvidno da danas bosanski Srbi ne vide svoju budućnost u okvirima neke zajedničke države s druga dva naroda. Njihova domovina jest Srbija, odnosno manji dio BiH koji se naziva Republika Srpska a za njih predstavlja državu. U tome se može prepoznati kontinuitet političke zamisli još iz vremena 1991. s tom razlikom što se nije mogao ostvariti u onom intenzitetu koji je prvotno zamišljen. Bosanski muslimani, kao vjerojatno najbrojniji narod nemajući neke rezervne domovine Bosnu (često bez naziva Hercegovina) smatraju svojom jedinom domovinom. To se jasno očituje i kroz njihovu politiku koja teži unitarizaciji države što u konačnici znači njihovu dominaciju. Zahvaljujući sramotnim odlukama visokih predstavnika – od W. Petritscha, pa nadalje – to imaju u dijelu koji se naziva Federacija BiH. Što onda znači da jedino Hrvati ostaju kao narod koji tapka u mraku svoje naivnosti.

Vjerujući pogrješnim ljudima i pouzdavajući se u strana obećanja, Hrvati su postali najzbunjeniji narod. Onaj narod koji je u ratu preživio i izvojevao pobjedu, u miru se suočava s opasnošću nestanka s ovih prostora. Mnogi još uvijek žive u BiH a pogled im je isključivo usmjeren prema Zagrebu. Domovinom smatraju nešto drugo, što nije na njihovim kućnim ognjištima. Olako se odriču onoga što je – bez imalo patetike rečeno – njihovim precima bilo sveto. Ne znaju da je moguće voljet Hrvatsku a također i svoju rodnu grudu koja je u Bosni i Hercegovini. To osjete tek oni koji odu živjeti nekamo drugdje. Oni shvate što znači imati domovinu u kojoj se, bez obzira na gostoprimstvo starosjedilaca, ne će osjećati kao došljaci. Jer domovina je puno više od nekog teritorija limitiranog bilo kakvim granicama. Domovina je onaj kraj kojeg se strasno voli. To je dobro izrazio S. S. Kranjčević riječima: «Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim, I brda joj i dol; Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim, I... gutam svoju bol!»

Stoga Hrvat u Bosni i Hercegovini podjednako ima pravo voljeti i Hrvatsku i zemlju u kojoj živi. On nema rezervne domovine, nego jednu koja se danas ostvaruje u dvije države. Zato je odlazak ili politička iluzija o obećanoj zemlji negdje drugdje, izdaja domovine. Samo ako Hrvat toga bude svjestan onda će se BiH smatrati svojom zemljom i ne će je se odricati ni pod koju cijenu niti će se s drugima nadmetati u činjenju lošega nego dobroga. Shvatiti da ima pravo i dužnost raditi na opstanku i napretku svoga naroda te dopustiti drugima isto jest put kako preživjeti nepravedni mir koji je kreiran u Daytonu.

Piše: Josip Vajdner - Katolički tjednik