Prokrustova postelja

Marko ĆORIĆ

 

Prokrust (grč. prokrustes - rastezač, od prokruein - udarcima istezati, nasilno izvlačiti) je nadimak, umjetničko ime, ako smijemo tako reći, Damasta (grč. damdzein, lat. domare - prisiliti, ukrotiti, svladati), diva-razbojnika kojega je heroj Tezej svladao u dolini Kefisa blizu Eleuzine i tako put u Atenu učinio prolaznim. Prokrust je imao navadu da ugošćuje prolaznike i časti ih ležajem; ako bi namjernik bio predug, rezao bi mu dio nogu koji je prelazio rub kreveta, a ako bi bio prekratak, istezao bi ga sve dok ne dosegne rub kreveta. Dru­gi opet govore daje imao dvije poste­lje: onu manju u koju je smještao du­gajlije i onu veću u kojoj su završavali rastom niži putnici. Svejedno, i jedni i drugi su opet završavali kako je gore opisano, dok i samoga Prokrusta nije stigla slična sudbina: Tezej ga je stavio u postelju i kako je on bio div, glava mu se našla izvan postelje pa ga je skratio za glavu.

Možda se ovaj mitski govor može - kako to neki čine - povezati s biblij­skim opisom prvoga, istočnoga grije­ha. U Bibliji su prvi ljudi protjerani iz raja jer su prekršili Božju zabranu da ne jedu plodove sa stabla spoznaje. Ovdje nam slikoviti govor antike pri­općuje da je čovjek također prognan i stranac u svome vlastitom svijetu, stavljen izvan zakona kad želi biti iznad zakona, kad nateže ili srezuje stvarnost dok ne počne odgovarati njegovim vlastitim predodžbama, te je prognanik i stranac u stvarnosti koju ne prihvaća niti je može prihva­titi kakva jest, čime se razlikuje čak i od (nesvjesne) životinje.


U literaturi se spominje kako se Prokrustovo umijeće, doduše prilič­no usavršeno, preselilo u srednjovje­kovne mučionice. Dodajmo da mu ovdje nije kraj. Prokrust i njegova postelja postali su dio figurativnoga govora te žive i danas.

Jedino čovjek kao svjesno (razumsko) biće može imati stvaralački odnos prema svemu oko sebe i tu je izvor svake vrste stvaralaštva i poče­tak kulture. Već je Descartes, možda za njegovo vrijeme i za njegove ci­ljeve opravdano, podijelio stvarnost svodeći je na subjekt (res cogitans), koji je lišen svega osim mišljenja, i objekt (res extensa). Descartes nam je još iz škole ostao poznat po onoj svojoj: Cogito, ergo šum (Mislim, da­kle jesam/postojim) stavljajući svoj metodološki upitnik na sve postoje­će, ostavljajući izvan sumnje samo čovjekovu refleksiju o toj sumnji. Mi bismo pojednostavljeno u tom smje­ru nastavili: Misao je početak čovje­kova postojanja, misao koja se ozbiljuje u riječi. Jer, kako neki hoće, je­zik, riječ je početak svega. I tko ubija misao, odnosno riječ, ubija čovjeka. Taj je onda suvremeni Prokrust. Kad čovjek, oslanjajući se samo na svoju misao, počne stvarnost oko sebe be­zobzirno skraćivati, sasijecati, ukalupljivati da bude primjerena samo njemu, ne obzirući se na cjelinu, ili kad činjenice navlači, isteže da odgo­varaju samo njemu, njegovim mjeri­lima i pogledima, tada u njemu oživi Prokrust. A kad to poprimi ekstre­mne razmjere i čovjek postane mje­ra svega postojećeg, mjera svih stvari u najlošijem smislu tog izričaja, on gubi svaki odnos sa zbiljom te i sam postaje prognanik i stranac u svijetu, pa i u vlastitom životu, čudak koje­ga se treba kloniti, sebičnjak koji oko sebe sije strah i smrt. Živi u nestvar­nom, osakaćenom, svome svijetu koji je ozbiljio i nije ga briga za cjelinu. U sebi je podijeljen. Psihoanalitičar bi pojasnio da je to zato što je pukla svaka veza između njegove svijesti i podsvijesti.

Ipak Prokrust je konstanta čovje­kove svijesti. Tko ga od nas u dru­gome već nije otkrio kad nas taj želi pošto-poto u nešto uvjeriti, kad na­stoji da njegova uvijek bude zadnja, odlučujuća, kad kao veliki brat sve nadzire, svime ravna i upravlja i sve­mu je poklopac, jer se on, eto, u sve razumije, a mi i naši stavovi - kao da nas ni Bog nije dao? Ne postojimo.

Mit veli da je tek heroj Tezej svla­dao Prokrusta, oslobodio put u Atenu i zasluženo postao kralj Atene. I nama je ponekad potrebna herojska snaga da pobijedimo Prokrusta u sebi i tako oslobodimo put do središta nutrine, put u grad. Grad je u shvaćanju ana­litičke psihologije C. G. Junga simbol Samoga sebe, onoga cjelovitoga psi­hičkoga stanja koje promiče život i raznoliko bogatstvo što ga sa sobom nosi život. Kao što u gradu postoje jedne pored drugih različite, čak me­đusobno suprotstavljene tendencije te međusobno upotpunjuju napredan i za život sposoban organizam, tako i svjesno Ja mora u sebi objedinjavati i u jedno spajati različite, i djelomice suprotne, životne težnje.

U svakome od nas pritajeno čeka Prokrust. Svatko je, barem ponekad, bio svjedokom sličnih nagnuća u sebi. Kako se teško oslobađamo svo­jih slika, svojih predrasuda o drugima koje smo stvorili i kojima robujemo! Prokrust, dakle, živi u nama, u našem odnosu prema sebi samima, u našim odnosima prema drugima i prema svijetu oko nas. Potrebna nam je do­ista herojska snaga da oslobodimo put prema središtu, odnosno prema svojoj nutrini, tj. da se oslobodimo od samih sebe, od svoje jednostrano­sti, rušilačkog Prokrustova odnosa i prema samom sebi, i prema drugima, i prema svemu oko sebe. Tko u tome uspije, postaje gospodar samoga sebe, ima vlast nad sobom pa, poput Tezeja, postaje kralj, kralj samoga sebe. A to nije malo?

Veljača 2011.

::: PV PRETRAGA

::: NEKE STVARI I OSTALO

LJUBAVNA VEZA MASLINE I MEDITERRANA

Iz iskustva znam da su knjige ove vrste nešto posebno. Možemo ih pokloniti, razmjeniti, prodati, o njima pripovijedati i svoj skromni usud dati; reklo bi se, nešto poput platežnog sredstva.  >>>više

 

PREDZORJE

 

Previjam se u krevetu kao crv. Cijelim tijelom, cijelom dušom djeluje u meni sinoćne vino. U odsustvu bolje duhovne pjanosti (kažem pjanosti a ne pijanstva, čak ni opojnosti) vino pali u meni rujne požare, škaklja me, draži me, ponižava me, potpaljuje maštu i potpiruje na zanose prama ženi i Budućnosti.

Imam groznicu. Ne ću da potpuno otvorim oči prama nastalom danu što kroz tananu zavjesu počinje da probija u sobu. Slušam kukurijeke pijetlova u dvorištu, te troma i duboka zvona.

Kao da se utapam, cijela moja prošlost prolazi u meni u kaleidoskopu; sve pogrješke koje sam počinio, sva dobra djela koja propustih. Evo sam srećom i nemoćan: dozivam sebi sliku bolnice gdje ženske ruke jodom i klorom pale sladostrast u povoju ranjenika.

─ I onda mislim, kako je strahovito što ću morati ustati se, odjenuti se, otići bez oduševljenja u svakidašnji svijet, pa opet ne moći pijan, biti pijan bez uma.

 

Augustin Josip Ujević

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46