Prokrustova postelja

Marko ĆORIĆ

 

Prokrust (grč. prokrustes - rastezač, od prokruein - udarcima istezati, nasilno izvlačiti) je nadimak, umjetničko ime, ako smijemo tako reći, Damasta (grč. damdzein, lat. domare - prisiliti, ukrotiti, svladati), diva-razbojnika kojega je heroj Tezej svladao u dolini Kefisa blizu Eleuzine i tako put u Atenu učinio prolaznim. Prokrust je imao navadu da ugošćuje prolaznike i časti ih ležajem; ako bi namjernik bio predug, rezao bi mu dio nogu koji je prelazio rub kreveta, a ako bi bio prekratak, istezao bi ga sve dok ne dosegne rub kreveta. Dru­gi opet govore daje imao dvije poste­lje: onu manju u koju je smještao du­gajlije i onu veću u kojoj su završavali rastom niži putnici. Svejedno, i jedni i drugi su opet završavali kako je gore opisano, dok i samoga Prokrusta nije stigla slična sudbina: Tezej ga je stavio u postelju i kako je on bio div, glava mu se našla izvan postelje pa ga je skratio za glavu.

Možda se ovaj mitski govor može - kako to neki čine - povezati s biblij­skim opisom prvoga, istočnoga grije­ha. U Bibliji su prvi ljudi protjerani iz raja jer su prekršili Božju zabranu da ne jedu plodove sa stabla spoznaje. Ovdje nam slikoviti govor antike pri­općuje da je čovjek također prognan i stranac u svome vlastitom svijetu, stavljen izvan zakona kad želi biti iznad zakona, kad nateže ili srezuje stvarnost dok ne počne odgovarati njegovim vlastitim predodžbama, te je prognanik i stranac u stvarnosti koju ne prihvaća niti je može prihva­titi kakva jest, čime se razlikuje čak i od (nesvjesne) životinje.


U literaturi se spominje kako se Prokrustovo umijeće, doduše prilič­no usavršeno, preselilo u srednjovje­kovne mučionice. Dodajmo da mu ovdje nije kraj. Prokrust i njegova postelja postali su dio figurativnoga govora te žive i danas.

Jedino čovjek kao svjesno (razumsko) biće može imati stvaralački odnos prema svemu oko sebe i tu je izvor svake vrste stvaralaštva i poče­tak kulture. Već je Descartes, možda za njegovo vrijeme i za njegove ci­ljeve opravdano, podijelio stvarnost svodeći je na subjekt (res cogitans), koji je lišen svega osim mišljenja, i objekt (res extensa). Descartes nam je još iz škole ostao poznat po onoj svojoj: Cogito, ergo šum (Mislim, da­kle jesam/postojim) stavljajući svoj metodološki upitnik na sve postoje­će, ostavljajući izvan sumnje samo čovjekovu refleksiju o toj sumnji. Mi bismo pojednostavljeno u tom smje­ru nastavili: Misao je početak čovje­kova postojanja, misao koja se ozbiljuje u riječi. Jer, kako neki hoće, je­zik, riječ je početak svega. I tko ubija misao, odnosno riječ, ubija čovjeka. Taj je onda suvremeni Prokrust. Kad čovjek, oslanjajući se samo na svoju misao, počne stvarnost oko sebe be­zobzirno skraćivati, sasijecati, ukalupljivati da bude primjerena samo njemu, ne obzirući se na cjelinu, ili kad činjenice navlači, isteže da odgo­varaju samo njemu, njegovim mjeri­lima i pogledima, tada u njemu oživi Prokrust. A kad to poprimi ekstre­mne razmjere i čovjek postane mje­ra svega postojećeg, mjera svih stvari u najlošijem smislu tog izričaja, on gubi svaki odnos sa zbiljom te i sam postaje prognanik i stranac u svijetu, pa i u vlastitom životu, čudak koje­ga se treba kloniti, sebičnjak koji oko sebe sije strah i smrt. Živi u nestvar­nom, osakaćenom, svome svijetu koji je ozbiljio i nije ga briga za cjelinu. U sebi je podijeljen. Psihoanalitičar bi pojasnio da je to zato što je pukla svaka veza između njegove svijesti i podsvijesti.

Ipak Prokrust je konstanta čovje­kove svijesti. Tko ga od nas u dru­gome već nije otkrio kad nas taj želi pošto-poto u nešto uvjeriti, kad na­stoji da njegova uvijek bude zadnja, odlučujuća, kad kao veliki brat sve nadzire, svime ravna i upravlja i sve­mu je poklopac, jer se on, eto, u sve razumije, a mi i naši stavovi - kao da nas ni Bog nije dao? Ne postojimo.

Mit veli da je tek heroj Tezej svla­dao Prokrusta, oslobodio put u Atenu i zasluženo postao kralj Atene. I nama je ponekad potrebna herojska snaga da pobijedimo Prokrusta u sebi i tako oslobodimo put do središta nutrine, put u grad. Grad je u shvaćanju ana­litičke psihologije C. G. Junga simbol Samoga sebe, onoga cjelovitoga psi­hičkoga stanja koje promiče život i raznoliko bogatstvo što ga sa sobom nosi život. Kao što u gradu postoje jedne pored drugih različite, čak me­đusobno suprotstavljene tendencije te međusobno upotpunjuju napredan i za život sposoban organizam, tako i svjesno Ja mora u sebi objedinjavati i u jedno spajati različite, i djelomice suprotne, životne težnje.

U svakome od nas pritajeno čeka Prokrust. Svatko je, barem ponekad, bio svjedokom sličnih nagnuća u sebi. Kako se teško oslobađamo svo­jih slika, svojih predrasuda o drugima koje smo stvorili i kojima robujemo! Prokrust, dakle, živi u nama, u našem odnosu prema sebi samima, u našim odnosima prema drugima i prema svijetu oko nas. Potrebna nam je do­ista herojska snaga da oslobodimo put prema središtu, odnosno prema svojoj nutrini, tj. da se oslobodimo od samih sebe, od svoje jednostrano­sti, rušilačkog Prokrustova odnosa i prema samom sebi, i prema drugima, i prema svemu oko sebe. Tko u tome uspije, postaje gospodar samoga sebe, ima vlast nad sobom pa, poput Tezeja, postaje kralj, kralj samoga sebe. A to nije malo?

Veljača 2011.

::: NEKE STVARI I OSTALO

ZEMLJA, ZEMLJA ─ ZRAK, ZRAK

>>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

...klikni na plakat

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević