Ratnici iz press-bara

Mali, dotrajali barski stolić bio je prekriven skicama BiH. Samo su vanjske granice bile identične: unurarnje se uređenje veoma razlikovalo i u razgraničenjima entiteta i u koridorima, izlazima na more i na Savu, u povezanosti s Drinom ... Desetak dopisnika, obuzetih bosanskom pričom bilo je nagnuto nad papire, kao mali karadžići, izetbegovići, bobani, raspravljajući sasvim ozbiljno kamo idu pregovori i kakva bi mogla biti final­na karta. Dnevna finalna karta, dakako! Jer sutra je novi dan. I iz izvora »bliskih pregovorima« stizat će nove, svježe skice. Ko­nobar, naš Monsieur, donio je naručene kave, bacio pogled na stolić pokriven kartama, pogledao tužnim pogledom male ka­radžiće, bobane, izetbegoviće obuzete skicama, pitajući gotovo sažaljivo: »A nemate li vi nekoga pametnijeg posla?« Taj kono­bar, naš Monsieur, najbolje je pogodio bit tadašnjega mirovnog procesa. Mislili smo, dakako, da nije na povijesnoj razini situa­cije. On se bavio crnom i bijelom kavom, croissantima i delice au fromagge, a mi visoko intelektualnim stvarima: granicama i koridorima. Gotovo svaki dan faksirane su u redakcije, mahom europske, ali i šire, nove skice razgraničenja i koridora, kao do­kazi da se marljivo radi na miru u Bosni. I svi su se pravili neka­ko da su te skice važne i da nešto znače. Primjerice, otkad je Yasushi Akashi postao visoki dužnosnik Međunarodne konferen­cije i japanski su se novinari počeli baviti kartama, ali im nije bilo osobito bitno imaju li baš najsvježiju.


Press-bar Palače naroda, nevelik novinarski kutak za osvje­ženje u prizemlju, samo kat ispod pregovarača, smješten izme­đu toaleta i ureda AFP-a, bio je u to vrijeme jedinstveno infor­macijsko mjesto na svijetu. Tamo su dolazili svi (pre)nositelji informacija »zaraćenih strana«, svi (pre)nositelji poruka tako­zvane međunarodne zajednice, svi lideri i lideri u pokušaju koji nisu stali u aktualni pregovarački koncept. I, naravno, dopisni­ci. Bila je to neponovljiva mješavina diplomata i kvazidiploma­ta, špijuna, neshvaćenih vođa, poremećenih osoba, običnih bi­rakrata ... I vijesti gladnih dopisnika. U udarnom terminu, od jedanaest ujutro do tri poslije podne, za barem sedam od dese­tak barskih stolića bila je servirana - bosanska priča. Bilo poli­tička, bilo humanitarna. Kada bi se održavali top-pregovori, iz­među Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića, Bosna bi potpuno okupirala ne samo press-bar već i cijelo prizemlje Palače naro­da, pa i dio dvorišta.

Tih bi dana u press-bar ujutro ciljano zasjeo Sulejman Ugljanin, tadašnji vođa Muslimana iz Sandžaka, da skrene po­zornost na sandžačko pitanje. Nije imao pristup službenom di­jelu Konferencije. Mogao je tek doći na privatni razgovor s am­basadorom Ahrensom i na kavu. Milošević je, naime, držao da su ljudska prava u Sandžaku unutarnje pitanje Srbije i nije želio otvarati ga u sklopu Mirovne konferencije. Pa pitanje i nije otvarano jer se tada očekivala njegova kooperativnost u Bosni. Ugljanin je imao problem objasniti svoje pitanje jer nije govori­o nijedan strani jezik. Mogao ga je tečno objasniti tek predstav­nicima Radovana Karadžića, uvijek dobra zastupljenima u press-baru. Imao je uza se, doduše, svojevrsnoga glasnogovor­nika i šefa Ureda s pečatom građevinske tvrtke, nekoga sandžačkog gastarbajtera u Švicarskoj, no koji je radio u nje­mačkom kantonu pa je znao tek nešto njemačkoga. U engle­sko-francusko govorećem press-baru to i nije bilo od osobite koristi. Ali je zato jezično hendikepirani Ugljanin bio vrlo vješt u bodJlanguageu. Kad je god imao pred sobom zainteresirano­ga za okrutnost srpske represije u Sandžaku, vještim bi potezom ruku podigao majicu i gol do pojasa pokazivao tragove mučenja iz srpskih zatvora. Prvi je put bilo šokantno vidjeti tragove bati­nanja, a poslije je postalo tragikomično. Tko o čemu - Uglja­nin je uvijek bio spreman skinuti majicu. Ali, kako je splašnja­vao interes za polugolog Ugljanina i tragove mučenja iz njego­vih zatvorskih dana, i on je s vremenom prestao dolaziti.

Svoj priključak pregovorima bezuspješno su u to doba u press-baru tražili i kosovski Albanci. Milošević nije želio otva­rati kosovsko pitanje dok ne »riješi« i Bosnu i Hrvatsku. A prin­cip Međunarodne konferencije bio je sačuvati Miloševićevu kooperativnost. No, već su tada u baru bile vidljive različite struje kosovskih Albanaca. Jedan diskretan, gotovo bezličan za­stupnik Rugovine kompromisne politike, vodio je diplomat­sku kvazimisiju kosovskih Albanaca pri UN-u, svraćao je po­vremeno do bara kada nije mogao do pregovora, ali bez osobi­tih učinaka. Borbenija je struja bio Visar, mladi albanski inte­lektualac, koji se zalagao za radikalnija rješenja, smatrajući rat na Kosovu neminovnim i držeći da nema rješenja bez Miloševi­ćeva vojnog poraza. Kako se u to doba u press-baru stvarao mir, a ne rat, Visar se sa svojim stajalištima doimao vrlo radikalnim. U vrijeme rata na Kosovu, 1999. godine, pojavio se na alban­skoj političkoj sceni kao visoki politički dužnosnik i svojevrsni glasnogovornik Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), stvorene u albanskoj dijaspori u inozemstvu. Tada je obznanio da su ogranke OVK počeli formirati u emigraciji od 1993. godine (Glas Amerike). Treći Albanac, nenadmašni Maliqui, rijetko je zalazio u press-bar, a i djelovao je kao sam svoja struja, gotovo nenavođena raketa. Radio je za sve kosovske novine i za sve ser­vise međunarodnih radio-postaja na albanskom jeziku. Bio je smješten u press-sali II., službenom obitavalištu dopisnika iz bivše Jugoslavije (koju su u to vrijeme zbog dopisničkoga sasta­va zvali i jugoslavenska soba), okružen srpskim dopisnicama, s dva neizbježna ženska deodoranta Rexona na stolu, kojima se obilato špricao kada bi god osjetio potrebu za svježinom. Iz nje­govih, ponekad djetinjastih reakcija teško je bilo odgonetnuti - je li moguće da Maliqui uistinu ništa politički ne razumije? Ili, je li moguće da se Maliqui tako uspješno pretvara da ništa ne razumije? Engleski nije govorio, francuski je natucao, ali mu to uopće nije smetalo da se uklopi u model po kojem su tada djelo­vali svi kosovski dopisnici na mjestima značajnim za albansku »stvar« - uvijek pitati za Kosovo. Pa bi i na press-konferenciji o zaštiti krokodila i drugih reptila Maliqui upitao što misle o krokodilima na Kosovu. Ili bi nakon već završene press-konfe­rencije spontano i neopterećeno zaskočio Madeleine Albright na hodniku, ignorirajući osiguranje i doviknuo preko body-gu­arda: »Što mislite o Kosovu?« Na francuskom! I na opće čuđe­nje, Albright je stala i počela odgovarati na francuskom, ispri­čavši se potom Miliquiju što mora prijeći na engleski. Ali, Mali­qui nije znao prevesti odgovor. I dok smo tako prevodili Al­bright, pokušala sam mu sugerirati da nauči malo engleskoga, jer nas je već sve sludio sa svojim zahtjevima za pomoć u prije­vodu. A Maliqui se zamislio i sam se sebi obratio u trećem licu: »E, moj Maliqui, da znaš još i engleski, gdje bi ti bio kraj?« Kombinacijom amaterizma i naivne prodornosti, koja je često iritirala ostale dopisnike jer su stalno i uporno postavljali isto pitanje, kosovski su dopisnici do kraja devedesetih ipak bitno pomogli ostvarenju cilja - skretanju pozornosti na Kosovo. I tu su bili, po prisutnosti, daleko ispred hrvatskih dopisnika, kojih tada na bitnim mjestima uglavnom nije bilo, pa i bošnjačkih, koje su njihovi političari, faktički vlasnici medija, također po i­mali kao suvišan trošak.

Srbi su počeli gubiti medijsku bitku već s ratom u Hrvatskoj, a osobito u prvoj godini rata u BiH, brutalnim napadima na Sa­rajevo, otkrivanjem logora i etničkog čišćenja. Njihova je me­dijska slika bila uglavnom nepopravljiva. Ali, nisu se prestali truditi. Sveto Plavšić, bivši asistent na Pravnom fakultetu u Sa­rajevu i nećak tadašnje političke hardLinerice Biljane Plavšić, svakodnevno se trudio u press-baru prodati pozitivnu sliku Ra­dovana Karadžića i njegove politike. Objašnjavajući uporno dopisnicima kako su svi zaluđeni muslimanskom propagan­dom. Malo ga je tko slušao, a kamoli vjerovao u priču o Rado­vanu Krasnom. No Sveto se i dalje trudio, glumio diplomata Republike Srpske. I zaista, za razliku od nekih likova koje je po­vremeno dovodio kao goste s Pala, nije djelovao kao neki čet­nik. Bilo je teško procijeniti je li i sam vjerovao u ono što govo­ri, ili je to bilo posljedica tetkina utjecaja. Sredinom devedese­tih, nakon što su Amerikanci preuzeli igru a »predsjednik« op­tužen za ratne zločine, Sveto se s obitelji odselio u Kanadu.

Iako se orvorena obrana srpske politike tada baš nije mogla otvoreno prodati, i u Palači naroda tih se godina vidjelo da je Srbija bila država s tradicijom. Vidjelo se, zapravo, koliko je bivša Jugoslavija prema vani funkcionirala kao Srbija pod za­jedničkim imenom. Kao što se vidjelo da Hrvatska i Bosna to nisu bile, i ne znaju kako se to radi. Tek što je ustanovljena stal­na Mirovna konferencija u Ženevi, Tanjug je tamo poslao do­pisnicu, Natašu. Unatoč sankcijama, unatoč besparici. Cijelo vrijeme pregovora Nataša je bila jedina stalna agencijska dopi­snica iz država nastalih iz bivše Jugoslavije. Kolege su je pamtili po izljevima ekstremno srpskih stajališta u trenucima kada bi pukla uvijek ljubazna i građanska površinska glazura. Bili su uvjereni da nije samo novinarka već da se bavi i nekim dodat­nim poslovima. Da je barem onoliko bliska režimu koliko su to šefovi ureda ozbiljnih državnih novinskih agencija koji vode in­formiranje s politički najosjedjivijih mjesta. Čak su neki služ­benici Konferencije diskretno upozoravali dopisnike da joj ne vjeruju. Ali, nitko nije mogao poreći da je Nataša bila vrlo inte­ligentna, vrlo profesionalna i izuzetno sposobna novinarka. Kako se projekt Velike Srbije počeo raspadati, tako se i ona udaljila od projekta, otišla iz Tanjuga (koji je odmah poslao na­sljednika) i ostala kao novinarka raditi u Ženevi u privatnim produkcijama. Uz Natašu tamo su bila i dva penzionirana do­pisnika srpskih dnevnih listova - Momo i Borko - koji su umirovljeničke dane provodili uz jezero Leman, usput dopisu­jući i naglašavajući kako nisu ekstremisti, te lobirali za srpsku stvar kod svojih starih prijatelja. Ali, to nije bilo sve: gotovo u svakom odjelu UN-a mogli ste naći ponekoga višegodišnjeg službenika Srbina koji se zaposlio još kao predstavnik Jugosla­vije. Neki su bili postiđeni onime što čini Milošević, a neki su ga i otvoreno podržavali, ali svi su iza nekih površinskih razlika promovirali srpski interes. I šef tima koji je osiguravao Mirov­nu konferenciju, dakle i svu trojicu predsjednika - Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića - zvao se Zoran Milošević. Njegov je brat bio jedan od najagilnijih Miloševićevih lobista u Švicar­skoj. Pamtim prvi susret sa Zoranom Miloševićem, koji je bio vrlo simboličan: došli smo pred Palaču naroda uoči pregovora, autom Hrvatske televizije, sa zagrebačkim registracijskim tabli­cama. Vidjevši tablice, Milošević je na čistom srpskom podvi­knuo svojim ljudima: »Goni te ustaše!« Iako je vozač uistinu na trenutak stao na prostoru predviđenom za diplomatske auto­mobile, bio je to vrlo neobičan doček pred Palačom naroda. To ipak nije bio Knin, već Ženeva, i nije izgovoreno pod kokar­dom, već pod UN-ovom plavom zastavom. Zoran Milošević se cijelo vrijeme Mirovne konferencije brinuo o osiguranju sudio­nika. Vjerojatno nitko nije ni prosvjedovao, ni pitao zašto, jer bilo je uobičajeno da Srbi imaju svoje ljude u svim međunarod­nim organizacijama - kao dio naslijeđa. A ostali nigdje jer su bez naslijeđa. Ipak, teško je zamisliti da bi u istom UN-u ikada izraelskog premijera osiguravao službenik otvoreno blizak Ara­fatu, ili obrnuto. Ali, za likove iz bivše Jugoslavije uobičajena pravila lijepog ponašanja nisu vrijedila. Oni su bili tek - zara­ćene strane koje su razorile divnu Jugoslaviju. Aponašanju bi se prigovorilo tek ako se oni neprilično ponašaju.

Hrvati su se, osobito kako je mirovni proces odmicao, pri­lično dobro držali na bojnom polju press-bara. Zahvaljujući osobnoj inicijativi i imuiciji, a ne nekom ciljanom projektu. Diplomacija ga je često pohodila. Mlađahni Tomo Thur, s već tada izlizanom velikom, smeđom kožnatom torbom, punom službenih hrvatskih biltena, pet-šest tečno govorećih stranih jezika, osvajao je svojom gotovo dječačkom neposrednošću, ai naivnošću. Poslije je maksi torbu zamijenio kožnatim fasci­klom, nošenje biltena prepustio vozaču, ali nikad se nije poku­šavao praviti da je upućen u visoku mirovnu politiku, ni da zna više od onoga što pročita u novinama, niti je bilo koga o bilo čemu namjerno i namjenski brifirao. Za organiziranu promo­ciju to baš i ne bi bio neki rezultat, ali zbog otvorenosti i sr­dačnosti bio je omiljeno društvo za kavu i me~u dopisnicima i među diplomatima. I sasvim spontano i neplanirano predstav­ljao je modernu građansku i neopterećenu Hrvatsku, drukčiju od ostalih »zaraćenih strana«. No, nije se držao ni političkih prioriteta, nastojeći se svidjeti najutjecajnijima, već je zbog osobnih sklonosti najviše vremena posvećivao predstavnicima, osobito ženama španjolskoga govornog područja.

Čest gost press-bara bio je i Neven Madey, karijerni diplo­mat iz bivše jugoslavenske diplomacije, vrhunski profesionalac, u to doba vjerojatno među deset najboljih diplomata akrediti­ranih pri ženevskom UN-u. Neven je bio sjajan analitičar, znao je argumentirano, poentirano i nenametljivo predstaviti te za­stupati hrvatske stavove a da to ne izgleda kao propaganda. I dopisnici i diplomati izuzetno su cijenili njegove brifi.nge i ana­lize, uvjereni da im Neven prezentira službeno hrvatsko stajali­šte. To je bilo prilično logično očekivati od zamjenika ambasa­dora na tome mjestu i u to vrijeme, no bila je to uglavnom var­ka. U to doba Hrvatska uglavnom nije imala osviješteno služ­beno stajalište. Informacijski sustav jednostavno nije postojao. Primjerice, Owen i Stoltenberg otišli bi na razgovor Tuđmanu i vratili se s razgovora, a svi su ambasadori EU bili preko Owena brifi.rani o sadržaju razgovora, naravno - u njegovoj verziji. A u hrvatskoj misiji pri UN-u nisu znali ništa o tome. Jer, nikada nije postojala sustavna komunikacija predsjedničkog ureda i diplomatske mreže. Nakon toga ide sljedeći krug - diplomati, a potom i dopisnici koji prate Mirovnu konferenciju, raspituju se kod hrvatske diplomacije za hrvatsko mišljenje o tim razgo­vorima i nastoje doznati sljedeće akrivnosti. No, hrvatska di­plomacija ne samo da nema mišljenje, već ne zna ni sadržaj o kojem bi trebali imati mišljenje. Ipak, doskočili su problemu: ponekad, ako se činilo vrlo bitnim, Miomir Žužul nazvao bi Tuđmana da se raspita, a češće bi se Madey diskretno raspitao o sadržaju razgovora u Zagrebu kod kolega od povjerenja. U pra­vilu kod Nijemaca. Pa bi onda u misiji o tome stvorili stajalište koje bi poslije tumačili kao službeni hrvatski stav. A i bio je valj­da službeni jer drugoga nije bilo.


Tadašnji šef diplomacije Mate Granić također bi rado dola­zio među »ratnike« i osobito »ratnice« iz press-bara, ne mareći što viši dužnosnici poput ministara, pa čak ni ambasadori, u pravilu tamo nisu svraćali. Granić je volio novinare i znao ih je pridobiti. Sjedio bi u baru okružen novinarima, osobito novinarkama, i zavirujući katkad prenaglašeno u dekoltee, uživao u ulozi zavodnika i šarmera. Radije nego da sjedi negdje u sobici, takozvanom salonu za čekanje, s političarima iz regije čuvajući hijerarhijski status. I novinari su njega voljeli zbog te pristu­pačnosti. Posebno je srdačan bio njegov odnos s Luisom i Car­men, s kojima bi se uvijek nalazio na brifinzima, uz otvoreno i bezopasno obostrano koketiranje. No ponekad u žaru brifinga, ministar bi odao i informaciju koja još nije bila za javnost jer je tek bila predmet tajnih pregovora. Naravno, omiljene bi dopi­snice, profesionalno, odmah provjerile ministra i ubrzo bi se pokazalo da Granić trči ispred vlaka. Tako je gubio uvjerljivost. No, ta njegova bliska komuinikacija i pristupačnost imali su efekta: Granić se (i) u stranim medijima profilirao se kao netko drukčiji od ostalih. Ali, to je bila njegova, a ne sustavna politika.

Da je postojao bilo kakav informacijski sustav, ne bi se dogo­dilo da barem hrvatska državna agencija Hina od samoga po­četka nema dopisnika iz sjedišta Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji i iz UN-a u New Yorku. I da hrvatski mediji o mirovnom procesu i za Hrvatsku i za BiH izvještavaju po Reu­tersu i AP-u. Ili čak po Tanjugu, kada se radilo o detaljima koji velike svjetske agencije nisu zanimali. Ili da s dvodnevnim od­makom prepričavaju komentare velikih svjetskih novina. Do­pisnici hrvatskih medija dolazili bi najčešće tek na pregovore, i to onda kada bi u njima sudjelovao Tuđman. I kada bi se u press-baru našli Mirjana s televizijskom ekipom, Tihomir za radio, Mirko za Vjesnik, autorica ove knjige za Večernji list, a ponekad bi stizali i dopisnici državne agencije - hrvatska je po­stava bila prilično brojna. A i izdržljiva za stolom. Ali tih su dana predsjednici zasjenjivali proces, sve se vrt jelo oko njih. Kada bi spektakl završio i kada bi se mogao dobiti bolji uvid u ono iza površine procesa, hrvatskih dopisnika više nije bilo. A hrvatski su mediji s visine prepričavali što o tome javlja Tanjug. Samo je Večernji list otvorio stalno dopisništvo pri Mirovnoj konferenciji u Ženevi, no sa zakašnjenjem, kada je ona već bila u silaznoj putanji. Jer, za razliku od Srba, Hrvati nisu imali iskustva i nisu znali što medijska prisutnost znači, niti su se pi­tali zašto su veće agencije poslale posebne ljude da prate samo Mirovnu konferenciju i zašto bi nekoga u Bordeauxu ili Cordo­bi trebala više zanimati dinamika mirovnih pregovora o Bosni i Hrvatskoj nego nekoga u Zagrebu ili Čakovcu. Čak i u poseb­nim dopisničkim misijama hrvatski su mediji nerijetko služili tek tome da prenesu riječi hrvatskog predsjednika.


Lošije su od hrvatskih dopisnika pri Mirovnoj konferenciji bili zastupljeni jedino dopisnici muslimanskih medija - uglav­nom ih uopće nije bilo. A i ukupna im je predstavljenost u press-baru bila vrlo loša. Ambasador Mustafa Bijedić, bivši ju­goslavenski diplomat osobenog temperamema, bio je vrlo ne­posredan, ali i vrlo konfliktan. Teško je pronaći dopisnika s ko­jim se nije posvadio i na kojega se nije izvikao u trenucima bije­sa. Žaleći poslije. Upravo zbog svoje nekomrolirane eksploziv­nosti Mustafa nije bio najsretniji izbor za pozitivno predstavlja­nje Izetbegovićeve politike. No, to je u doba pregovaračkih se­ansi nadoknađivala Izetbegovićeva pratnja, osobito kada bi pri­stigla u širem sastavu. Tada su svi ispod predsjednika i minista­ra s vremena na vrijeme dolazili »kafenisati« u press-bar. Opu­šteni, bez žurbe. I ostali su upamćeni po tome što unatoč ratu, unatoč tome što se vidjelo da nemaju novca, nikada ne bi dopu­stili da im žena plati piće. Ma bila i novinarka! Poseban je status imao Leon Davičo, bivši glasnogovornik UNHCR-a, koji je imao ulaz u sve delegacije, bio dobar sa svima, osobito s Fikre­tom Abdićem, te bio spreman pomoći svima, a svi su se pitali za koga on zapravo radi. Bio je, naime, dopisnik beogradskoga »Vremena« i uključen u humanitarne akcije po cijeloj Bosni. Čini se da je ipak bio najzaimeresiraniji za uzgoj jagoda u svo­me vrtu uz ženevsko jezero, s francuske strane.


I što još nedostaje u press-baru da bi upravljanje bosanskom ratno-mirovnom pričom dobilo pravi smjer? Naravno, pred­stavnici Njezina Kraljevskog Veličanstva. O bitnome su infor­mirali i ton su bitnome davali britanski izvori. I činili su to po­najprije putem Reutersa. Reuters i Tanjug, odnosno Phil i Na­taša, bili su gotovo bratske agencije u mirovnom procesu. Uz bok im je bio ruski Itar-TASS. Promovirali su dojam o hrvat­sko-srpskom savezu i razumijevanju između Tuđmana i Milo­ševića, baš kao što je to činio Owen u mirovnom procesu. Uz Owena, koji je to činio s razine supredsjedatelja, o tonalitetu iz­vještaja posebno se brinula Velika Ambulanta (pseudonim je korišten za svaki slučaj, premda VA to nije skrivao) - britanski diplomat kojega nitko nije doživljavao kao čistoga diplomatu. A i njemu nije smetalo daga poistovjećuju s Jamesom Bondom, unatoč maloj sličnosti sa Seanom Conneryjem. Stigao je u Že­nevu zajedno s Konferencijom i otišao nakon njezina završetka. Sam je rado davao do znanja kako je bio u Hong Kongu u vrije­me pregovora s Kinom, bavio se Falklandskim otočjem uoči i tijekom rata, obožavao je Maggie Tatcher jer »ima muda«, go­vorio je francuski bez britanskog akcenta, mogao je izgovoriti i najsloženije ime i prezime s Balkana bez greške. Ali za razliku od različitih klasičnih diplomata, nikada nije ni pokušavao pri­kazivati rat kao humanitarnu priču. Kada bi se u kasnijoj fazi pregovorima pridruživala i politička direktorica Foreign Offi­cea i šefica odbora za tajne službe Pauline Neville-Jones te za­jedno s Velikom Ambulantom poslije svakih razgovora brifira­la zasebno britanske dopisnike, bili su to brifinzi iz najobavje­štenijih izvora. I, uistinu, britanski su mediji uvijek imali izu­zetno kvalitetne informacije iako gotovo uvijek obojene službe­nom politikom. Tako je radio sustav.

Sličnoga je modela, ali u ruskoj neoklasičnoj izvedbi, bio i politički savjetnik u ruskoj misiji - Boris. On je imao rijetko širok vidokrug, gotovo 360 stupnjeva, mogao vas je vidjeti i potiljkom. Uvijek nasmijan, malo umjetno srdačan, ali s informa­cijama uvijek prema Reutersu, Tanjugu i Itar- TASS-u. Za hu­manitarne apsekte bila je zadužena britanska Mala Ambulanta. Mladi diplomat u usponu, obrazovan i ambiciozan, s dobrim izgledima da jednoga dana postane prava Velika Ambulanta. Kada bi se god pojačao američki pritisak za zračne napade polo­žaja bosanskih Srba, Mala Ambulanta pristigla bi u press-bar na chat s nebritanskim novinarima. I svesrdno bi tumačila kako su i bosanski Srbi ljudi, kako je nehumano gađati jedne ljude da bi se pomoglo drugima te kako u BiH nema nevinih. Ukratko - ne treba bombardirati! Kada su Amerikanci preuzeli vod­stvo, sve je postalo jednostavnije, pa i informiranje.

Za dio dopisnika mirovni proces u Bosni nije bio samo pro­fesionalna obveza. Bosna je postala opsesija, a njeno očuvanje kao države misija. Carmen, dopisnica španjolske agencije EFE, bila je rekorderka u skupljanju informacija koje nisu bile dio britanskoga informativnog lanca. Kombinacijom andaluzijske prodornosti, erotičnosti i šarma osiguravala je kooperativnost međunarodnih vojnih i političkih izvora. A i nije bilo trača u Palači naroda za kojega Carmen nije znala. Nikad se nije puno bavila strukrurom i strategijom rata, ali je vrlo predano nabav­Ijala svježe skice mirovnih rješenja i predano objašnjavala nove pomake u crtanju karata svojim korisnicima u Španjolskoj i La­tinskoj Americi. Iako njima zasigurno nisu mnogo značili deta­lji čudesne strukture nadvožnjaka i koridora u Brčkom, koje smo cijelo poslijepodne »skidale« s velike karte i pretvarale u jednostavniju skicu, zaključane u njezinu uredu i pazeći da ne uđe Phil iz Reutersa, da ne vidi skicu. Phil je uvijek znao nanju­šiti vijest. I već je znao da je skica zastarjela. Luisa, koju smo od­mila ponekad zvali Majka Bosna, dopisnica švicarskih listova i francuskoga katoličkog »Le Croix«, doživljavala je spašavanje Bosne kao pitanje obrane osobne časti. Nije bilo toga stanovni­ka Bosne koji je njoj bio nezanimljiv, za kojega ne bi našla vremena - bio on političar ili izbjeglica. Čak me uvjeravala da može prepoznati svakoga Bosanca po hodu. I nekoliko joj je puta to uistinu uspjelo. Luisa je najbolje izvore imala u Izetbe­govićevoj delegaciji i najviše razumijevanja za nju. Bilo joj je stalo do romansirane verzije Bosne zapravo više nego bilo kome od njih. Ali imala je i vrlo dobre kontakte s hrvatskom delegaci­jom, te bila gorljiva pobornica hrvatsko-muslimanskog save­zništva. Ma koliko se trudila biti jednaka prema svima, sa Srbi­ma nije mogla dugo zadržati ton ljubaznosti kada bi oni počeli priču o tome kako su svi jednako krivi ... Ani Britancima nije opraštala tu tezu. Andreas, dopisnik nekoliko njemačkih i au­strijskih novina, bio je definitivno najtemeljitiji. Kada bi An­dreas nešto istraživao, onda bi problem bio ogoljen do kraja, te­meljito i višestruko provjereno Redovito je provjeravao svoje teze i s Velikom Ambulantom. Kada je već rat završio, a Velika Ambulanta bio pred povratkom u London, Andreas je bio istinski zaprepašten opaskom da je VA zapravo vrhunski oba­vještajac. »Misliš?!« upitao je zabezeknuto. I nakon nekoliko trenutaka razmišljanja konstatirao: »Zvuči zanimljivo!« Nakon nekoliko je dana zaključio: »Možda si u pravu.« To je bio An­dreas, kojemu u istraživanju nije mogao promaknuti nijedan detalj, ni sitan, koji nitko drugi ne bi primijetio. Promicale su mu samo očigledne stvari, koje su svi ostali primjećivali. S vre­menom se događalo da ekipa koja se u press-baru intenzivno bavila Bosnom, s desetak-petnaestak stalnih dopisnika, ima i izvan bara problem razgovarati o bilo čemu drugome osim o Karadžiću, Bosni, granicama, nadvožnjacima ... Bosna je posta­la opsesija, očuvanje njezine cjelovitosti misija. Kao da je Bosna iznad ljudi, iznad politike, iznad svega. Dan nakon što su Izet­begović i Krajišnik potpisali deklaraciju koja predviđa izlazak Republike Srpske iz BiH, uglavnom su se svi - pokazala su istraživanja - u osami napili.

 

Autor: Višnja Starešina, „Vježbe u laboratoriju Balkan“

str. 169-181

PV

...................................

Od 1992. godine Višnja Starešina pratila je međunarodno upravljanje krizom u Hrvatskoj i BiH - kao dopisnica Večer­njeg lista s Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji u Ženevi i, prema potrebi, posebna izvjestiteljica sa značajnijih međunarodnih skupova koji su se bavili tom temom. Posebno je pratila rad Međunarodnoga kaznenog suda u Haagu u prvim godinama njegova postojanja. Dvadesetogodišnju novinarsku karijeru vezala je za Večernji list, u kojem je od 1994. godine ­bila stalna kolumnistica, vanjskopolitička komentatorica, ured­nica vanjske politike i zamjenica glavne urednice. Njezin profe­sionalni interes bio je u posljednjih desetak godina usredotočen na međunarodnu politiku prema području bivše Jugoslavije, poglavito prema Hrvatskoj. Ovo joj je prva knjiga.

Siječanj 2010.

::: NEKE STVARI I OSTALO

Nebom lete šišmiši i vrane al' je soko za njih previsoko  >>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević